Nemoral politike i – predrevolucionarno vrenje

2

Još u starome Rimu vrijedila je izreka – Povijest je učiteljica života. Vrlo je zanimljivo kako suvremeni političari nisu ništa naučili iz povijesti, a poglavito ne postkomunistički kneževi u državama nastalim raspadom bivše Juge, a dobrim dijelom i u drugim postkomunističkim državama.

[dropcap]V[/dropcap]išestranačje, barem kakvo smo upoznali u postkomunističkom vremenu, pokazalo se punim promašajem. Unatoč uključenja u vlast, izravno ili neizravno, širokog kruga ljudi na ovim prostorima vlada se divlje, kao nikada u njihovoj povijesti. Stiče se dojam da su političke pozicije mahom zauzeli politički “seoski lole, đikani”, a inteligencija je gurnuta ne u drugi već u peti plan. (Iskreno rečeno pravo joj i budi jer svojim ponašanjem i šutnjom nije bolje ni zaslužila).

Strukture na vlasti ne sagledavaju situaciju, za to jer za njeno sagledavanje nisu ni sposobne, a još više i zato što je i ne žele sagledati. Marx  je pogrešno rekao da je religija opijum naroda. Ne, vlast je opijum naroda, politika je opijum naroda, ako ne baš naroda onda je opijum onih koje je narod izabrao i povjerio im vlast. Opsjednutost vlašću je postala najzaraznija bolest.

Do nesporazuma između naroda i političara dolazi ponajprije iz razloga što tu vlast promatraju iz različitog kuta gledanja, prvenstveno interesnog, a možda i s različitom dioptrijom. Oni, pred dolazak na vlast, lakovjernoj raji svašta obećavaju,  a kako se ta obećanja uglavnom nikada ne ostvaruju, među rajom je sve više onih koji političare i njihovu politiku sve više preziru i ne žele imati s njom nikakva posla, pa zato u većini i ne izlaze na izbore. Čineći tako upravo ono što političarima najviše odgovara, jer na izbore uglavnom izlaze njihove interesne skupine i tako pobijeđuju.

Na ovim, južnoslavenskim prostorima, politika je postala lovačko društvo, jer dolaskom na političku poziciju otvaraju im se širom vrata velikog lovišta za sticanje imovine, mnogima i basnoslovnog bogatstva. Politika je postala najunosniji privatni biznis, bez ulaganja i pameti i kapitala, i što je najvažnije i bez ikakva rizika –  dovoljno se dočepati političke pozicije pa se može sjesti u najskuplje automobile, putovati oko svijetu o trošku poreznih obveznika, ponašati se bahato i umišljeno, ubirati baslosnovne plaće (kao slučaja u BiH gdje je godišnja plaća brojnih visokopozicioniranih političara i do 6.000.000 hrk), a mnogo se ne razlikuju ni  preostale države bivše Juge, naravno u to uključujući i našu Hrvatsku.

Pri tome da i ne spominjemo njihovo grabljenje iz kojekakvih privatizacija, sumnjivih poslova, najčešće iz prikrivene izdaje domovine i naroda i sl. U tome su dominantno zastupljeni bivši komunisti i udbaši koji su se vrlo dobro strateški rasporedili u različite političke stranke, ali su ostali i dalje u svom neformalnom interesnom  i ideološkom  savezu.

S druge strane imamo raju prema kojoj se odnose kao prema stoki, kao prema bićima niže intelektualne i svake druge vrijednosti. Nije ih briga da se narod rasipa i raseljava po svijetu, što je mladim ljudima oduzeta budućnost, nije ih briga o stotinama i stotinama tisuća nezaposlenih, nije ih briga o uništenju brojnih tvornica, uništenju poljoprivrede, uništenju bankarstva – pa kad se malo bolje pogleda u njima su se oformili pravi narodni neprijatelji. Ponašanje političara i njihov nemoral je postao gordijski čvor koji se na da više razriješiti, u svim novonastalim južnoslavenskim državama. Nije ih briga što uništavaju svu domaću proizvodnju i tako otvaraju vrata domaćeg tržišta stranoj robi.  Sve putuje ka katastrofi, ka općem kolapsu, općoj propasti i pojedinaca i naroda.

Pogledajte najnoviji slučaj u Hrvatskoj s kupnjom basnoslovno skupih automobila za predstavnike vlasti, a zdravstvo propada, gospodarstvo propada, sve propda, glad je pokucala na široka vrata, a oni bi se vozili u bijesnim automobilima i sl. Stranke u oporbi ni za jotu se ne razlikuju od onih na vlasti. A još Aleksandar Makedonski nas je naučio da se gordijiski čvor razrješava sječom.  Na južnoslavenskim prostorima već je zaigralo “narodno kolo” počelo je u Tuzli, bez obzira što ga neki pokušavaju povezati s nečim drugim. To kolo, prvenstveno, spiritus movens ima u gladnim želudcima. Još su stari Rimljani znali tamo gdje ima kruha i igara da tamo nema mjesta za bune naroda.

No situacija s narodom se otima kontroli, oni koji su doveli do svega ovoga, neće moći držati stvar pod kontrolom, bačva curi po svim dugama.  Voda revolta naroda se širi poput plime ili vode u spojnim posudama. Za bojati se je da ta voda ne postane crvena. Otkad je svijeta i vijeka na ovim porostorima nije bilo veće socijalne i svake druge nepravde i nebrige za narod. Bojim se da će se to platiti vrlo skupo, pa i tragedijom naroda.

 Mir naroda je najveće bogatstvo, pa zato politika treba graditi taj mir, a živimo u vremenu gdje ga politika upravo najviše razara, njena sebičnost, njena bahatost, njena neodgovornost, nespremnoist niti i za najmanje žrtve.  Ali kad se ispostavi račun, nikome neće više pomoći ni njihovo nemoralno stečeno bogatstvo, ni skupocijeni bijesni automobili. Čut će se – Dajem Carstvo za konja! Kao da je izgubljena vjera i u Boga i u čovječnost. Carstvo razuma davno je uništeno, nastupa li carstvo nasilja…?

Mile Prpa/hrsvijet

facebook komentari

  • EMINƎM

    političari ovakvog kova nisuništa nova, oni su samo transmisija centra moći, a tu često zna defekt da se desi

  • EMINƎM

    političari ovakvog kova nisuništa nova, oni su samo transmisija centra moći, a tu često zna defekt da se desi