Nepodnošljiva težina poraza

0

Prva godina mandata nove predsjednice bit će obilježena trvenjima i sukobima s Vladom. Već na prvim koracima, umjesto suradnje, korifeji jedne propale politike najaviše joj podzemni rat „do istrage“, njezine ili njihove. Počelo je omalovažavanjem i osporavanjem, a nastavilo se dovođenjem u pitanje samog legitimiteta izbora.

I napete športske utakmice, čak i boksački mečevi, završe rukovanjem i zagrljajima protivnika. Ali utakmica za osvajanje predsjedničke palače u kojoj je gospođa Kolinda Grabar Kitarovića nadmašila svog muškog suparnika nije završila u duhu fer pleja. Sam Josipović je, istina, čestitao pobjednici, ali Zoran Milanović ni do dana današnjeg nije, niti će. Samo je kazao kako „njegova vlada” vodi i unutarnju i vanjsku politiku, a predsjednik je, više manje, pitanje časti, koju inače nitko od kandidata nije zaslužio. I nije ostao samo na tome, kazao je kako je predsjednica samo maskota i glasnogovornica jedne kriminalne, hajdučke zadruge, pa dakle ni ona nije daleko do toga. Ona može predlagati održavanje Vladinih sjednica, ali samo predlagati. Pa ako baš hoće, može doći svakog četvrtka i dobit će potrebne informacije, kao i novinari i ostali zainteresirani.

I potpredsjednica Vlade bijaše ozbiljno uvrijeđena i iznenađena rezultatima izbora. Odmah je od tek izabrane predsjednice, onako sva ojađena i zelena u licu, zatražila promjenu „retorike ekstremnog nacionalizma”. U predizbornim i nastupnim govorima Kolinde Grabar ni svijećom se nije moglo naći ništa ekstremno ni radikalno, ali za političke profile tipa Vesne Pusić, kakvi su drmali u vrijeme jugounitarizma i šovinizma, čak i spominjanje Hrvatica i Hrvata ili pjevanje „Oj hrvatska mati” i sličnih pjesama predstavljalo je teški nacionalizam, zbog čega se nekada išlo u zatvor i zbog čega bi ona očito opet slala u zatvor.

Iz intervjua kojega je ministrica vanjskih dijela dala jednom dnevnom listu nekoliko dana poslije, već hladna ali još ne i dovoljno pribrana, jasno je kako će oko vanjskopolitičkog smjera zemlje biti velikih okapanja, pri čemu se ministrica postavlja kao učiteljica prema učenici, kao nadređena i superiorna predsjednici države, kao ona kojoj predsjednica mora polagati račune i pred njom se dokazivati. Ona od nje traži neodložno i jasno distanciranje od stranke. Kao i Miloradu Pupovcu, čovjeku kojemu je trbuh u Zagrebu, a glava u Beogradu, i gospođi Pusić smeta napuštanje regionalne, balkanske, neojugoslavenske politike, postavljanje uvjeta susjedima prije ulaska u Europsku uniju, podrška hrvatskim političkim predstavnicima glede uređenja Bosne i Hercegovine – i u tom kontekstu spominjanje trećeg entiteta i novoga Daytona. Osokoljena posjetom svog i Josipovićevog patrona, ministra vanjskih poslova Velike Britanije Philipa Hammonda, koji je uznemiren brže-bolje došao odmah dan nakon izbora i neželjenog ishoda, ministrica iznova naglašava britansko-njemačku inicijativu o BiH, u kojoj nema ništa o hrvatskom pitanju, kojoj je i sama dala svoj veliki obol, a da pri tome posve zaboravlja rezoluciju Europskog parlamenta koja govori o federalizaciji države triju naroda.

Nema ni govora, kaže ona, o promjeni veleposlanika, onih koji to već jesu i onih koji bi to tek trebali postati. Ta ona je pet prije dvanaest nominirala svoje kandidate, svoje dobre prijatelje i prijateljice. I onda šlag na tortu. Mnoge je uznemirila neoprezna Kolindina tvrdnja kako su Srbi u Hrvatskoj Hrvati, bez obzira što je odmah dodala kako ne misli u etničkom, nego u političkim smislu, u smislu državljanstva. Na to, međutim, onako svisoka, u svom stilu, Vesna Pusić upozorava „Blagonaklono gledamo na njezine gafove, ali ne predugo”. Bože dragi, što li će se nevoljnoj i nevoljenoj Kolindi dogoditi ako napravi samo još jedan gaf!?

Prvi vanjskopolitički potez Kolinde Grabar Kitarović nije ostao bez reakcija. Uputila je, naime, pismo generalnom tajniku UN-a, tražeći intervenciju u smislu brzog izricanja presude Vojislavu Šešelju, jer bi inače ovaj mogao otputovati, a da ne doživi pravorijek, što je od iznimnog političkog značenja. Ona, dakle, ne traži ni ovakvo ni onakvo rješenje, već samo traži da se postupak ubrza i okonča, što inače ima pravo svaka stranka u običnom postupku. Srbijanski ministar Rasim Ljajić ovu je intervenciju naznačio miješanjem u rad Haaškoga suda, a začudo sličnom mu se ocjenom pridružio, vjerojatno pozvan da upravo to kaže, Vladin honorarac pri Haaškom sudu Damir Mikuličić. A Vesna je i ovdje opet bila originalna iliti oriđinalna, kako bi rekli Dubrovčani. Na novinarsko pitanje što znači spomenuto pismo, samo je znakovito primijetila: Niš! Za to vrijeme nitko iz krugova hrvatskih vlasti nije reagirao na urgenciju Vlade Republike Srbije prema australijskim vlastima da ne izruče Hrvatskoj Dragana Vasiljkovića, osumnjičenoga ratnog zločinca, što je možda i teži slučaj od Šešeljivih govora i šutnje beogradskih vlasti, šutnje koja se može, doduše, tumačiti i kao slaganje.

Prva godina mandata nove predsjednice bit će, očito, obilježena trvenjima i sukobima s Vladom. Već na prvim koracima, umjesto suradnje, korifeji jedne propale politike najaviše joj podzemni rat „do istrage”, njezine ili njihove. Nema ništa od zajedništva, postoje samo „mi” i „oni”. Tako je Zoran replicirao Kolindi. Počelo je omalovažavanjem i osporavanjem, a nastavilo se dovođenjem u pitanje samog legitimiteta izbora.

Ovog posljednjeg dosjetila se pravna savjetnica Josipovićeva izbornog stožera, eurozastupnica i supruga ministra Jakovine Sandra Petrović. Prema njezinu tumačenju, u obzir je pri zbrajanju glasova trebalo uzeti nevažeće glasove. Naravno, ova je intervencija jednostavno smiješna u svojoj nelogičnosti. Samo ime kaže: nevažeći glasovi nisu glasovi, oni jednostavno ne postoje. Nije pomoglo ni upozorenje kako je Ustavni sud jednom već riješio tu dilemu. Ali, rekoše, to je bilo za parlamentarnih izbora, a ovo su predsjednički. Kao da nevažeći glasovi mogu jednom važiti, a drugi put ne važiti. Argumentacija Sandre Petrović Jakovine nije ostala usamljena. Njezinu zahtjevu za poništavanjem utakmice pridružili su se još neki političari, novinari, analitičari i ostali navijači, a po mnogim procjenama ona i nije nastupila onako na svoju ruku, već na nagovor bilo jednog notornog izbornog gubitnika, bilo onoga koji će to tek postati. Srećom, ustavno-pravni stručnjaci su odbacili njezinu argumentaciju. Svi osim jednoga, osim Krunislava Olujića, koji je pozvan na HTV upravo zato da ospori legitimnost predsjedničkih izbora. Ovaj deklasirani političar, koji se kandidira za ustavnog suca, bio je, a nije nipošto usamljen u tome, u stanju zgaziti i renome pravnog stručnjaka i samu logiku kako bi se dodvorio vlastima, i to ne po prvi put.

Već početak puta Kolinde Grabar Kitarović posut je trnjem, nadamo se ipak do zvijezda. Ali nisu ostali pošteđeni ni njezini birači. Po jednom su kolumnistu „dalmatinska desnica i Crkva izdanak hajdučko-krijumčarske kulture”, dok je drugi sve koji nisu glasovali za Josipovića jednostavno, bez grižnje savjesti, okvalificirao fašistima, a redovito se o tim biračima misli kao o discipliniranom stadu desničara, klerikalaca, konzervativaca i tome slično.

Sva sreća za Hercegovce što njihovi glasovi nisu bili presudni.

[ad id=”40551″]

Josip Jović

facebook komentari