Nepoznata hrvatska vojnička slava

    0

    Ernest Bauer, Sjaj i tragika hrvatskog oružja, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1991.

    ernest bauer stara slavaPisati sintezu vojne nacionalne povijesti pozamašan auktorski pothvat i u državama s duljom tradicijom nacionalne neovisnosti, odnosno u onima koje su pravodobno i bez ograničenja razvijale sve grane povijesne znanosti. Bez obzira na ideološke predznake, nacionalne države su tijekom 20. stoljeća znatnim dijelom istražile segmente svojih ratničkih protežnosti, koji su onda sintetičarima omogućivali slaganje mozaika većih cjelina, a na kraju pisanje i cjelovitijih sinteza.

    Hrvatska je potpunim gubitkom nacionalne slobode 1918. nestala sa svjetske pozornice, a unutardržavni procesi u monarhofašističkoj Jugoslaviji usredotočili su se na iskorjenjivanje bilo kakva hrvatskoga nacionalnog osjećaja pa je u pitanje doveden svaki povijesnoistraživački rad, a posebice onaj koji bi vrjednovao ratnička iskustva hrvatskoga naroda. Kako bi međunarodnu javnost upoznao i s tom dimenzijom nacionalne povijesti, auktor Ernest Bauer (1910.- 1995.) je pripremio nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske studiju o hrvatskom ratničko usudu, nu ona zbog svršetka rata nije bila objavljena.

    U prerađenom obliku pojavila se na njemačkom jeziku pedesetih godina prošloga stoljeća u Austriji. Zbog još strožega i nastranijega odnosa komunističkoga režima prema hrvatskom vojništvu, ovaj mali pregled hrvatske ratne povijesti nije ugledao svjetlo dana u Hrvatskoj, premda ga je u razdoblju Hrvatskoga proljeća Matica hrvatska pokušala objaviti. Tako se priča o hrvatskoj vojsci pojavila u svojoj matičnoj državi tek u razdoblju obnove njezine državne nezavisnosti. Tako osim knjige Slavka Pavičića „Hrvatska ratna i vojna povijst“ Bauerov sintetski pregled i danas sa svim svojim manama i nedostatcima pruža kakav takav relevantan uvid u vojnu silu hrvatskoga naroda kroz njegov povijesni hod. Zbog tada nedovoljno istraženih ili pak nedostupnih činjenica u mraku je znatnim dijelom ostalo rano hrvatsko srednjovjekovlje, u kojem se tek navode sukobi s Mlečanima u borbi za hrvatski Jadran te Tomislavove vojne proti Bugarima i Ugarskoj, kao i brojčano stanje hrvatske sile, koje navodi Konstantin Porfirogenet.

    U kasnijem srednjovjekovlju Bauer podsjeća na provalu Tatara, a potom prelazi na stoljetne ratove s Osmanlijama. Manje-više svim prikazima nedostaje vojnička dimenzija, odnosno možebitni opis bitke i raspored vojnih snaga. Nešto detaljnije je prikazan poraz na Krbavskom polju 1493., nu i tu su samo navedene taktičke pogreške neiskusnoga bana Derenčina, što je rezultiralo masovnim pokoljem hrvatskoga plemstva. Nema detaljnije opisa pohoda i proboja u vojničkom pothvatu Krste Frankopana opkoljenom Jajcu, koji se unatoč turskoj sili probio do grada i dopremio opskrbu već iscrpljenim braniteljima. Naglašeno je tek veliko značenje tog nedvojbeno darovitoga vojnog stratega iz loze moćnih Frankopana. Od mnoštva bitaka Bauer je još izdvojio obranu Klisa te hrvatsku pobjedu nad Turcima kod Siska 1593. koja predstavlja svojevrsni obrat u ratom nadmetanju s Turcima. Bauer se u ovom razdoblju vojne povijesti usredotočio više na ocjenu nesretnoga povijesnoga hrvatskog usuda, gdje su na kršćanskoj strani Hrvati branili „ostatke ostataka“ svojeg nekad slavnoga kraljevstva boreći se protiv Hrvata koji su bili u vojničkoj službi Osmanskoga Carstva. Poglavlje turskih ratova završavaju ustrojavanjem Vojne krajine, koja je u svojim temeljima počivala na tradiciji hrvatskih kućnih zadruga. Dok su na istoku branili svoje katoličko kršćanstvo od osmanske islamske najezde, hrvatski ratnici na europskim bojištima sudjelovali su kao saveznički ratnici u borbi protiv protestanata.

    Nije bilo znatnijega bojišta po Europi na kojem svojim brzim, malim i pokretnim postrojbama nisu vodili uspješne borbe. I ovdje je auktor izostavio, odnosno nije razradio pitanje taktike i vojnoga nastupanja, nu ipak je na posredan način opisao strateški upad Hrvata u Berlin dok u njem nije boravio pruski kralj. Po Bauerovu mišljenju ovo je razdoblje mnoštva ratnih bitaka karakteristično po tom što Hrvati iz vojničkih uspjeha nisu polučili gotovo nikakvu političku korist za vlastite političke probitke. Na kraju su, zapravo to svoje političko nezadovoljstvo morali još platiti smaknućem najjačih plemićkih obitelji Zrinskih i Frankopana, koje je smaknuo habsburški dvor, samo zato što su pokušali raditi u interesu vlastite hrvatske države. Razdoblje u kojem Hrvati sudjeluju u Napoleonovoj vojsci također je karakteristično kao sustav međusobnoga ratovanja, na štetu vlastite državnosti. U političkom smislu vrijedna su, a geopolitički i danas gotovo aktualna sučeljavanja velikih sila za prevlast na hrvatskom jugu. Rusko pozicioniranje u Boki kotorskoj te francuski nastup prema Dubrovniku otvorili su put crnogorskim pljačkaškim pohodima u dubrovačko zaleđe. Hrvatski ratni uspjesi na habsburškoj strani pak nisu urodili težnjama naroda za ujedinjenjem Dalmacije sa sjevernom Hrvatskom.

    Distanciran je i auktorov pogled na Jelačićev pohod na Ugarsku. Naime ovdje je auktor gledao više na pitanje odnosa Ugarske i Beča, a manje Jelačićev ratni pohod iz pozicije Zagreba, kojem je Lajos Kossuth prijetio brisanjem s lica zemlje. U takvim okolnostima nije mogao ocijeniti ulogu mladoga časnika iz Gline, koji dolazi u Zagreb, preuzima na vlastita leđa teret cijeloga hrvatskog političkog pitanja i vojnim pohodom pokušava spasiti hrvatsku državnost. Potpuno je netočan i prigovor banu Jelačiću kako je bio nerealan i nepraktičan, jer upravo ovaj hrvatski ban u datim okolnostima iskoristio politički oslonac onoga tko mu ga je htio dati i silnice između Beča i Pešte usmjerio u borbu za opstanak Hrvatske. Odgovor na pitanje zašto ban Jelačić kasnije, nakon rata pak nije mogao napraviti više, treba ipak potražiti i u drugim razlozima, a ne samo u banovoj osobnosti. Bitke tijekom Prvoga svjetskog rata, u kojima su sudjelovali Hrvati tek su registrirane, a nedovoljno precizno je ocijenjena i uloga hrvatskih ratnih zapovjednika.

    Bauer i Pavičić su u okolnostima i svom vremenu pokušali odgovoriti na pitanje hrvatske vojne povijesti, nu sadašnje vrijeme, odmak i dostupnost građe dobre su okolnosti za povijesna istraživanja. Naravno, ako za to postoji i politička volja. S obzirom na stanje, vjerojatno će i hrvatska vojna slava pričekati svoj dan još određeno vrijeme.

    Mate Kovačević

    facebook komentari