NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE OPERACIJE – (12)

    2

    Ima Hrvata koji misle da bi najbolje bilo izbrisati svu našu proslošt i početi sve iznova. Poštivajmo prošlost i uživajmo danas a borimo se za  budućnost hrvatskog naroda, Otporaš.

    U općinskim štabovima i u patrijskim organizacijama vladao je za to vrijeme neopisiv metež. Sve je zakazalo, počevši od dicipline do provodjenja mobilizacije.

    Psihoza straha širila se filmskom brzinom na sve strane. Nitko nije mogao zausteviti glasine o čudotvornom oružju hrvatskih gerilaca, koje ubija putem “ultra zraka”, bezglasno, sve živo i mrtvo. Svejedno “da li je čovjek u bunkeru ili na brisanom prostoru – ultra zrake prodiru svuda” i pogadjaju preciznije “noću nego danju”.

    Panika straha nije zahvatila samo “mobilizirane”, već ne manje i aktivne kao i bivše udbaše, razne funkcionare i njihove obitelji. Mnogi su tada bezglavo tražili izlaz u bijegu u veće gradove, kao npr. dva Granića, Praljak, (Neznam da li se radi o istom Praljku iz Širokoga Brijega koji se je istakao u borbama HVO-e protiv srpsko/jugoslavenske agresije na Hrvatsku i BiH 1992-95., moja opaska, Otporaš) Hasim Grčić iz Gračanice, Buntić iz Š. Brijega. Nedužne žene i djeca udbaša i funcionara po prvi su put suočeni s krvavom prošlošću muževa, odnosno očeva. Došlo je do svadja i sukoba. Sinovi su poricali očeve. Peru Lovčevića, ranije udbaša, a sada krčmara na Škejinim Njivama kod Gruda, žena nije htjela slijediti kad je bježao, dok su Juru Granića iz Ljubuškog napustili sin, koji študira u Zagrebu, i vlastita mu žena.

    Dok su čekali izvidnicu u šumi ispod Rumbočkog jezera, do njih je doprlo štekanje strojnica i zvukovi eksplozija bombi. Nisu dvoumili. Znali su odmah da je izvidnica pala u zasjedu. Glavaš je zamišljeno zapalio cigaretu i neotice promrsio: “Zar su izginuki?” Nitko ga nije razumio. Gledali su nervozno u pravcu pucnjave i šutjeli. Kada bi samo mogli biti na licu mjesta da pomognu Atuncu, Knezu i Prliću.

    Te misli potisnule su nove brige. Proboj iz obruča trebalo je bez odlaganja nastaviti. Ako ne budu nestali što brže iz Raduše, zlo će im se pisati. Znali su to. Tražili su izlaz iz škripca. Opasnost ih je još više združila i zbriasala sve moguće medjusobne nesuglasice. Sjedili su jedan pokraj drugoga s teškim slutnjama u srcu. Po prvi put gledaju smrti ravno u oči. Izgubili su zauvijek četeri najbolja prijatelja i suborca. Kako će se s tim pomiriti?

    Opsjedalo ih je sada najvažnije pitanje: kako izići iz zamke? što je najbolje? Povlačenje u Vran ili Čvrsnicu – nije rješenje. Te su planine posve puste, nenaseljene i, što više, teško prohodne i bezvodne. Navlastito Vran. Bijeg u Varnicu, koji su imali u vidu prije okršaja, takodjer sada otpada: u tom je pravcu Raduša blokirana. Osim toga, po iskazu kapetana Popovića i ranjenika, u području izmedju Raduse i Vranice neprijatelj je usredotočio jake vojne i milicijske snage i zaposjeo gotovo sva sela i puteve.

    Istina, prostor preko Vukovskog i Ravnog za Šuicu i Livanjski kraj nije još bio zatvoren. Ali Lovrić se energično usprotivio povlačenju preko Vukovskog i Ravnog, jer ta mjesta naseljava uglavnom pravoslavni živalj. On je uvjeravao kako je najbolje privremeno ostati u Rami, pošto taj kraj poznaje. U Rami, uz to, ima dosta prijatelja i svojte. Pristali su. Kocka je pala – ali fatalno.

    Kad su se spustili s planine i primakli selu Varvari, odakle potječe Lovrić, svijetla u kućama nisu gorjela. Bilo je pusto: niti goveda riču, niti psi laju. Lovrića obuze neugodnost i sumnja. Sve mu se čini da to nije njegova stara Varvara iz koje je prije sedam godina morao pobjeći kao devetnaestogodišnjak, noću.

    – “Ne stoj, vodi nas odavle, bolan, brate”, – reče mu potiho Glavaš. Ali Lovrić kao da nije čuo njegove riječi. Šuti i ne otkida pogled od sela u mraku. Rominjala je kiša, u tom času izbi iz pomrčine krava iza koje se gegao čovjek. Dijete mu je kravu izgubilo na paši, podno pašnjaka. To je bio seljak iz Varvare.

    Susret s Lovricžćem nije ga obradovao. Plašio se Udbine odmazde. Kako ne bi: Udba im je stavila do znanja što ih čeka “ako pruže pomoć bandi”: robija i streljanje. Usprkos tomu, nije Lovrića odbio i učinio je što je mogao.

    U ranu zoru 27 lipnja 1972. napustili su Varvaru i povukli se u šumu Bukovac poviše Varvare i Rum Boka, da predahnu u jednoj pećini. Tri seljaka iz Varvare (znamo njihova imena) (ovako je u tekstu,moja opaska) trebali su pripremiti tri mala čamca ili splavi s kojima su mislili, po noći, prijeći veliko umjetno jezero Šćit do Smojnika. Odatle bi imali vezu za Dubo, odnosno Orošac pod Vran planinom.

    – Opasnosti više nema, – mislio je Ilija Lovrić. No, djavo nikad ne spava. A djavao je bio, kažu Ramci, neki Tadija Ćališ iz Gmića kod Prozora. Otkrio ih je i izdao.

    Uz sve nevolje kroz koje su prošli, djelovali su staloženo. Najteži su prvi trenuci. Popustio je smrtonosni umor. Izgubljene drugove ipak ne smeću s uma. Smrt ih njihova proganja. Tko je za to kriv? Pretresaju detalje, raščlanuju ranije odluke, traže krive korake. Da su nakon dolaska u Gornji Vakuf bili sadašnje pameti, postupili bi drukačije: ne bi se nikome, bez nevolje, javili. Posebno žale zbog neopreznosti i sentimentalnosti prema lovcima. Iskustvo se skupo plaća.

    Glavasš tog jutra nije prozborio ni riječi. Čistio je strojnicu i punio prazne šaržere. Mada mu nitko ništa ne predbacuje, on misli da svu krivicu na njega svaljuju: i susrete po selima, i puštanje lovaca, i logorovanje u Raduši, u kojoj su pretrpjeli teske gubitke. Nikad nije volio zaobilaženje. Zašto mu ne kažu u oči: “Skrivio si!”Lakše bi mu to bilo nego da se bori s jadima u sebi. “Zar smo trebali izbjeći sastanak s narodom u Lužanima, Ričici, Voljicima?”, mislio je. “Jednostavno nismo. Pa zato smo došli!”

    Kocijančić je sjedio u špilji i mirno zapisivao protekle dogadjaje. Drugi su razgovarali i podmazivali oružje. Vili Eršek nije imao mira. Dosadilo mu sjediti u pećini i slušati raspredanje o proboju iz obruča. Iskočio je oko 4 sata poslije podne u šumu, nebili što primijetio. Što je dublje ulazio u gustu goru, bijaše sve tiše. Pusto. U ruci je držao nabije automat. Nigdje sumnjiva znaka. Odjednom odjeknu nekoliko rafala. Čula se graja, a onda je zavladao tajac. Vili Eršek ležao je mrtav, pogodjen s više metaka.

    xxxxxxxxxxxxxxxxxx

    HRVATSKIM  BUGOJANSKIM  VITEZOVIMA  (5)

    Opasnije,nego oni prije

    Srbijanske crne dinastije.

    Krajnji cilj su nama pokazali

    “Križnim putem” kad su nam poklali

    Jedan cijeli naraštaj mladosti,

    Diljem zemlje njihove su kosti.

    To bi vojska ratom proslavljena

    Od Engleza njima izručena.

    Goloruke tukli su svezane

    Bez ikakva suda il’ obrane.

    I ako su samo krivi bili

    Za Hrvatsku što su se borili,

    Iz te krvi mi smo se rodili,

    Zavijet sveti hrvatski primili;

    Da ć’mo borbu dalje smjelo vodit

    Domovinu našu oslobodit.

    Adolf Andrić i brat Ambrozije,

    Braća kakvu lako naći nije.

    Sinovi su časne Hrvatice

    Sa podrucja istočne granice.

    Hrvatske nam mile Domovine

    Gdje dopire šum rijeka Drine

    Gdje Tomislav Bugare potuče,

    Drinom medju zauvijek povuče.

    Tu iz Tuzle rudarskog gradića

    Potekose ova dva mladića.

    Nastavlja se.

    Otporaš

    facebook komentari

    • JOŠ HRVATSKA NI PROPALA !!!

      Još Hrvatska ni propala dok mi živimo,
      visoko se bude stala kad ju zbudimo.
      Ak je dugo tvrdo spala, jača hoće bit,
      ak je sada u snu mala, će se prostranit.

      Hura! nek se ori i hrvatski govori!

      Ni li skoro skrajnje vrijeme da nju zvisimo,
      ter da stransko teško breme iz nas bacimo?
      Stari smo i mi Hrvati, nismo zabili
      da smo vaši pravi brati, zlo prebavili.

      Hura! nek se ori i hrvatski govori!

      Oj, Hrvati braćo mila, čujte našu riječ,
      razdružit nas neće sila baš nikakva već!
      Nas je nekad jedna majka draga rodila,
      hrvatskim nas, Bog joj plati, mlijekom dojila.

      HURA! NEK SE ORI I HRVATSKI GOVORI!

    • JOŠ HRVATSKA NI PROPALA !!!

      Još Hrvatska ni propala dok mi živimo,
      visoko se bude stala kad ju zbudimo.
      Ak je dugo tvrdo spala, jača hoće bit,
      ak je sada u snu mala, će se prostranit.

      Hura! nek se ori i hrvatski govori!

      Ni li skoro skrajnje vrijeme da nju zvisimo,
      ter da stransko teško breme iz nas bacimo?
      Stari smo i mi Hrvati, nismo zabili
      da smo vaši pravi brati, zlo prebavili.

      Hura! nek se ori i hrvatski govori!

      Oj, Hrvati braćo mila, čujte našu riječ,
      razdružit nas neće sila baš nikakva već!
      Nas je nekad jedna majka draga rodila,
      hrvatskim nas, Bog joj plati, mlijekom dojila.

      HURA! NEK SE ORI I HRVATSKI GOVORI!