NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE OPERACIJE – (2)

    5

    Najviše ih brine Vegarova trojka, koja je danas, u po bijela dana, prešla granicu, i koju bi noćas poslije ponoći, 22. Vl. 1972. trebali sresti na desnoj strani, više raskršća, na samom ulasku u selo Muta – u Sloveniji. Ali svatko šuti i nitko nikome o tome ništa ne govori. Ambroz Andrić (brat Adolfa Andrića, moja opaska, Otporaš) sa strahom pomisli: ako su udarili na miliciju ili pali živi u ruke, što će se dogoditi? Pogleda kriomice Vlasinovića, svoga brata (Adolfa) i Bešlića i primjeti da i njih mori ista briga.

    [pullquote_left]2.Dio[/pullquote_left]    Poznaju, doduše, odavno i dobro svu trojicu – Pavu Vegara, Lovrića i Horvata. Dobri su. Radije bi deset puta glavu dali nego izdali. Ali kad muke utuže, ljudi se mijenjaju. Koliki su upravo u takovim trenucima izbrbljali i ono što nikad nisu ni sanjali. Rijetki su Javori i Lisaki. ( Stipe Javor kao Ustaša podlegao je u velikim mukama u Beogradu, ali nikada nije niti jedne riječi ništa izdao. Eriku Lisak zagrebačka Udba je ruke polomila i tako ga polomljenih ruku doveli u sudnicu pred “narodni” sud i sjedio je tik uz kardinala Alojziju Stepinac, ali nikada ništa nije odao niti što izdao. Potražite knjigu: “SUDJENJE  LISAKU, STEPINCU, ŠALIĆU, I DRUŽINI, USTAŠKO-KRIŽARSKIM ZLOČINCIMA I NJIHOVIM POMAGAČIMA”  ZAGREB 1946, Javni tužilac Jakov Blažević, taj isti koji je 1989 godine uz Šimu Balen pristupi medju prvima u HDZ i bio rame uz rame dra. Franju Tudjmana,moja opaska, Otporaš)

    – Govorio sam ja vama – daj te im radio stanicu, a vi, pametnjakovići, u jedan glas “Ne”!.. Plašili ste se da ih tako ne otkriju. A sad, šta sad? Govno. Ne znam jesu li živi ili mrtvi, a kamoli jesuli stigli tamo, na ono, kako se zove, mjesto. Još nas može stići sudba Kavranove grupe! (To jedna skupina Hrvata od 98 ludo zaljubljenih u Hrvatsku koji su se u grupama 1947-48 ubacivali u tadašnju Jugoslaviji s ciljem da se pridruže već postojećim grupama hrvatske vojske koja se je borila protiv Ozne i JNA. Izdajom svi su bili pohvaćani, u Zagrebu sudjeni i više od polovice njih osudjeni na smrt vješanjem i streljanjem, moja opaska, Otporaš).

    – Slušaj Bakula – ne mlati praznu slamu! – ljutito povika Glavaš na njega, iznanadjen njegovim prenaglim riječima.

    Iz dubine šume ponovno do njih doluta nenaravan krik. Opet čuše šum kao da netko polagano koraca. Buntić doleti sa straže i planu: – Što vičete – Bog vas u šumu okrenija! Ta niste na proslavi nego pred granicom. Mislite li vi da ona kurvetina (Udba) spava, a?”

    radusa

    – Ma kakva Udba, zaboga! veli Vill Eršek. – Upravo zato što ništa ne zna, ona o sebi širi famu kako je svemoćna. Vraga zna. Ubiti iz potaje, ili slomiti rebra. Te su metode stare kao biblija! (Ima velike istine u ovome što je Vill Eršek rekao. Skoro da nije bilo hrvatske kuće iz koje netko nije bio vani, bilo kao emigrant, bilo kao privremeni i ekonomski radnik, kako su bilo poznati u emigraciji kao PASOŠARI. Kada bi od njih netko došao posjetiti svoje kući, Udba bi se već naša na vratima kuće pasošara i s njim u centralu (hrvatski središte) Udbe. Tu bi se ljude mučilo, plašilo svim ucijenama, vrbovalo za njihov prljavi posao, govorilo im se da oni sve znaju itd. O tome Vill Eršek govori, moja opaska, Otporaš.)

    [pullquote_right]“Ideologija Hrvatske Oslobodilačke Borbe izdiže hrvatskog revolucionara visoko iznad običnih smrtnika… Apostol Plemić (Adolf Andrić)”[/pullquote_right] Pa ipak njih opsjeda jedno pitanje, na koje nitko nije dao uvjerljiv odgovor. Na kraju krajeva – taj šum i taj lavež nisu pali s nebesa. I to baš večeras – prije polaska. Sinoć i preksinoć nitko ništa nije sumnjivo zapazio. Ni čuo.

    25-ANDRIC-Adolf-243
    Adolf Andrić

    Najbolje bi bilo, ljudi, odložiti prijelaz za sutra – procijedi uz podsmjeh Vejsil Keskić. Andrića to zagolica (On je bio zapovjednik cijele operacije, moja opaska, Otporaš). Osjeća: svi su protiv odlaganja, pa i sam Keskić, koji je hotimice spomenuo odgadjanje prijelaza, kako bi još više podjario njihovu nestrpljivost.

    Adolf Andrić nije namjerno rekao ni riječi, iako je glava grupe. Htio je čuti druge. Kad bi uostalom svi bili protiv prijelaza noćas, on to ne bi mogao prihvatiti. Znao je da bi to stavilo u neizvjesnost pa i u opasnost trojku, koja je dragovoljno otišla i koja ih noćas čeka.

    – Što mislite, momci! Ostati ili ići?

    Iako jednoglasnost nije bila u pitanju, Adolf Andrić odahnu i kao da mu pade neka tezžna sa srca kad su svi potvrdili.

    – U redu – onda idemo! – reče mirno i istog časa svi su se počeli grliti. Viktor Kocijančić zaplače od radosti kao dijete (Ustaše su za vrijeme borbi pjevali: Smrt me gleda ja se na nju smijem, moja opaska, Otporaš.) Adolf im ponovno daje upute što činiti ukoliko nagaze na graničare ili na zasjedu. Odredjuje i bojni zov “Vran” (Ovdje se misli na Vran Planinu,moja opaska, Otporaš.) – kao znak raspoznavanja. Uglavljeno je i zborno mjesto, u slučaju da dodje do razbijanja ili gubljenja. Ma da mu nije ugodno, ipak osjeća da im mora posebno naglasiti to: nitko ne smije živ pasti u neprijateljske ruke.

    Planina oživi od zveketa oružja i vojničkih koraka. Pod nogama pucketaju suhe grane. Ispred kolone idu kao zaštitnica Vidak Buntić-Rocko i Ilija Glavaš-Alija. Polagano kao dvije sjenke.

    Slijedi: Na drugoj strani granice.

    Nastavlja se….

    otporaš/kamenjar.info

    facebook komentari

    • Prenosim ovaj komentar sa stranice HRVATSKA I USTAŠTVO kojeg je pisala Ružica Andrić, supruga Ambroze Andrić. Ovaj komentar je stavila Gracena13 da se usporedi sa Feltonom NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE AKCIJE. Pročitajte pažljivo. Opis je kontroverzan.

      Gracena13

      27.06.2009 09:07 h

      Otporaš:
      citat:

      “Ideologija Hrvatske
      Oslobodilačke Borbe izdiže hrvatskog revolucionara visoko iznad običnih
      smrtnika…Apostol Plemić (Adolf Andrić)”

      ___________________________________

      26-06-2009

      Bugojanska grupa

      Marko
      Mudronja nikada nije bio prijatelj Bugojanskoj grupi. I Mudronja je
      izdajnik i dezerter Bugojanske grupe. Mudronja, Frane Pericic i Jure
      Maric prema planu vodstva Bratsva, trebali su predvoditi grupu u akciju.
      Mudronja i Pericic dezertirali su grupu na austrisko jugoslovenskoj
      granici. Mudronja sa izgovorom da je bolestan, a Pericic sa izgovorim da
      je strar za takve akcije. Jure Maric nikada nije dosao. Po naredbu
      Pericica, mladi clanovi Bugojanske grupe, putem glasanja izmedju njih
      izabrali su vodje grupe.

      Mudronja a niti Vukusic ne spominju,
      da je jedan dio oruzja i municije za Bugojance nabavio Mudronja u
      Belgiji. U feljtonu Boze Vukusica “Rat prije rata” Mudronja izjavljuje
      da su Bugojanci imali zatrovano oruzje. Na podao nacin on potvrdjiva
      propagandu vlasti bivse Jugoslavije. Ja ne iskljucujem mogucnost, da su
      Bugojancima podmetnuti otrovani metci. Stovise kada je Mudronja otisao
      da se pridruzi Bugojancima u Austriju, on je njegovu putnu torbu ostavio
      u mome i Ambrozovom stanu. Drugi dan poslije odlaska moga supruga
      Ambroza Andrica u akciju, francuska policija je pretresla moj i Ambrozov
      stan. U torbi Mudronje, nasli su punu saku otrovanih metaka.

      Razlog
      pretresu moga i Ambrozovog stana, bila je bomba postavljena na biciklo
      moga i Ambrozovog tada sedmogodisnjeg sina. Iducu noc poslije Ambrozovog
      odlaska u akciju, na bicik moga i Ambrozovog sina postavljena je
      tempirana bomba, koja je trebala eksplodirati iduci dan u podne. U to
      vrijeme nas sin je dolazio iz skole. No, nesto se dogodilo i bomba je
      eksplodirala u 4 sata ujutro. Mene je probudio komsija. Kada sam sisla u
      podrum zgrade policija je vec bila u podrumu i oko zgrade. U 7 sati
      ujutro dosli su i pretresli moj i Ambrozov stan. Pri pretresu u torbi
      Marka Mudronje, policija je nasal pregrst zatrovanoh metaka. O ovim
      metcima, ja sam pisla u proslosti.

      Iako ja nisam bila
      osumnjicena ni za sto, cim su djecu odpremila u skolu policija me je
      uhapsila i pritvorila. Za vrijeme ispitivanja policajci nisu niti jednom
      spomenuli bombu. Drugi dan policijacima se pridruzio jugoslovenski
      Konzul iz Strasbourga. Ni on me nije nista pitao o bombi. Onda, su
      policajci, Konusul i ja odvezeni nazad i moj i Ambrozov stan. Dok sam ja
      vezana stajala, Konzul i policija jos jednom su pretresli stan. Uzeli
      su mnogo obiteljskih slika, i drugih vaznih stvari. Nikada mi nije nista
      vraceno.

      Nema sumnje, Bratstvo je imalo udjela u postavljanju
      tempirane bombe na biciklo. Te veceri kod mene je iznenada dosla zena
      Adolfa Andrica. Na njezino trazenje ostala je prenociti kod mene. Za nju
      je dokazano bez ikakve sumnje da je radila za srpsku Udbu i da je tajno
      suradjivala sa vodstvom Bratsva. Strasbourske novine u jednom clanku,
      napisale su za nju da je dosla u Strasbourg po poslu. Dvije su
      mogucnosti: 1. Mozda je ona donjela bombu sa sobom i ponoci je postavila
      na biciklo. 2. Ili se ona po noci digla, uzela moje kljuceve, otvorila
      vrata zgrade i otklucala podrum pociniocima ovoga zlocina.

      Boze
      Vukusic nigdje u njegovom feljtonu ne spominje da je bomba postavljena
      na biciklo sedmogodisnjeg sina Ambroza Andrica, niti da sam ja bila
      pritvorena. O toj bombi Vukusic pise: kada je bomba eksplodirala Ambroz
      Andric bio je u Njemackoj i on se nije vise vracao. To je gola laz. O
      toj bombi govorio je i bivsi jugoslovenski Konsul Marijan Kraljevic
      King, u polemiki o Bugojanskoj grupi, koja se vodila na HRT na programu
      “Latinica” Ni Kraljevic nije rekao istinu. Njegova prica davala je dojam
      da su Bugojanci odgovorni za bombu.

      Vukusic pise, Pericic bio
      uhapsen u Strasbourge. To je Vukusiceva prazna prica. Pericic nije bio
      hapsen. Ti policajci koji su mene pritvorili, bili su zastitnici Udbasa.
      Njihiva mrznja prema Hrvatima izbijala je iz svake njihove rjeci i
      njihovog brutalnog ponasanja.

      Kao sto sam vec izjavila,
      izjavljujem jos jednom. Vukusic je postavljen da izbrise zlocine Bratsva
      i drugih zlocina jugoslovenskih komunista. To znamo svi, znamo da je
      pokusao izbisati najvecu tragediju u povjesti hrvatskoh naroda, pokolj
      Bleiburgu i kriznim putevima. Sa knjigom “Rata prije rata” i filmom o
      Bugojanskoj grupu, Vukusic hoce uvjeriti hrvatski javnost, u dobro
      isplanirane lazi pro balkanskih jugosiovenskih komunista. On radi po
      principu, ponavljaj laz, i laz ce biti prihvacena kao istina. Vukusic i
      sav taj probalkanski vucji copor mogu za uvjek ponavljati njihove lazi.
      Ali sto oni nemogu, oni nemogu pobjeci od njihovih strasnih zlocina. To
      su njihovi zlocini, ucinili su ih svjesno i dobrovoljno za judine
      zlatnike i interese onih sila koje takodjer imaju odgovornost za pokolj
      Hrvata poslije Drugog svjetskog rata. Bugojanska akcija bio je pozljivo
      organiziran i ideoloski potkovan zlocin probalkanskih jugo komunista i
      njihovih gospodara, a u djelo su je proveli njihovi agenti iz Hrvatskog
      Revolucionarnog Bratsva

      Ružica Andrić/ http://hakave.org/index.php?

    • “POSVETA”
      Iz knjige OSVETNICI BLEIBURGA, drugo izdanje 1974 godine stoji i ovo u uvodnoj riječi POSVETA, zadnji paragraf:

      ” Konačno: Ovaj priručnik namjenjen je i posvećen svim današnjim živim hrvatskim revolucionarima kako bi što spretnije i efikasnije obavili naš sveti hrvatski zavjet rušenja Jugoslavije i uspostavljanja nove, sretne, demokratske, buduće NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE.”

      Pisac:
      Hrvatski revolucionarac Apostol Plemić (Adolf Andrić)

      Ovo je pisano 19 godina prije propasti monstruozne države Jugoslavije, protiv koje su se borili ovih hrvatskih devetnaest VITEZOVA. Kokovo bogato propočanstvo!

    • 29. Kako se gerilska jedinica mora ponašati prema hrvatskom pučanstvu? (to je naslov poglavlju 29 knjige OSVETNICI BLEIBURGA st. 83, mo, Otporaš)

      Za svu dobivenu hranu, alat ili bilo koju drugu uslugu, gerilci su dužni dobro i pošteno platiti hrvatskom čovjeku. Ljudima iz pučanstva s kojima će gerilci doći u kontakt treba stalno napominjati, da oni pomaganjem hrvatske gerile daju svoj udio hrvatskoj revolucionarnoj borbi za slobodu i bolju budućnost.

      Naša propaganda mora u dodiru s pučanstvom doći do vrhunskog izražaja. Da bi učinak bio bio što veći, gerilci se moraju ponuditi da pomognu npr. hrvatskom seljaku obavite neki fizički posao i sl. Gerilci se nikada ne smiju ogriješiti o vjerske i normalne norme i običaje pučanstva u operativnom području. Zato je potrebno u raznim prigodama postupati s pučanstvom mudro i na taktički način.

      Mi moramo pridobiti hrvatsko pučanstvo na stranu hrvatskih revolucionarnih snaga i u tom smislu poduzimati sve kako bismo taj cilj ostvarili.

      “Bez slonosti hrvatskog naroda prema revolucionarcima, uzaludan bi bio pokušaj organiziranja HRVATSKE REVOLUCIJE”! završava poglavlje 29 Plemić Adolf Andrić na strani 83/84 spomenute knjige.

      • a isto tako, po pričama starijih ljudi, znam da su bila zamračenja i bio je veliki pritisak na stanovništvo kako bi ih spriječili u bilo kakvom pomaganju … Sjećam se i kako su ih JugoVlasti nazivali: Diverzanti! Jel tako?

        • Lilith jest baš tako. Zvali su ih diverzanti samo kako bi kod hrvatskog puka stvorili negativnu rijeć i smisao. Diverzant je latinska riječ a znači “diversus”, tj. drugačiji i različitiji od drugih, u prenesnom značenju osobe koje remete postojeću “slogu i mir”. To ti je tako dragi moj Lelith, da znaš ti i svi ostali, koako je Jugoslavija sa svojom Udbom zavaravala hrvatski narod da ne vjeruje onima koji im narušavaju “slogu i mir”, a to su ti diverzanti koji su ostevili svoju obitelj, djecu, žene i ugodan živo, a otiđli u hrvatske šume da se bore za slobodu hrvatskog naroda. Sada se trebamo svi pitati. Tko je bio u pravu, hrvatski revolucionari ili Udba i njihovi panduri.