NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE OPERACIJE – (4)

5

” Pod vodstvom Adolfa Andrića, Pave Vegara i” Pod vodstvom Adolfa Andrića, Pave Vegara i Ambroza Andrića (na slici ) (na žalost ja ju ne mogu prinijeti iz novine Nova Hrvatsa na ove stranice, moja opaska, Otporaš) krenula je 21.Vl.1972. skupina Hrvata u jedinstvenu akciju. Devetnaest gerilaca prešlo je austrijsko-jugoslavensku granicu s ciljem da podignu ustanak u Hrvatskoj (U njihovim nacionalnim osjećajima BiH su sastavni dio Hrvatske, moja opaska, Otporaš). Na Slovenskom teretoeiju oteli su kamion, zarobili vozača i time započeli ostvarivanje plana :”Feniks”

Sve je teklo brzo i bez panike: najprije su otkačili prikolici punu boca “Radenske vode”. U nju su pretovarili i sanduke iz kamiona; što nije stalo u prikolicu izbacili su brže bolje u jarak pokraj ceste, pokrivši ceradom tu gomilu boca. Onda su šofera natjerali i on je napisao: slovenski “Dolazim brzo”. Taj su papir prilijepili na prikolicu, s koje su istodobno skinuli broj, da bi još više zamrsili trag, ukoliko slučajno milicija naidje i pokuša utvrditi vlasnika kola. I odjezdili su pred samo svanuće.

Preplašen i nijem, sjedi šofer Franc Habernik svezanih ruku u stražnjem djelu kamiona. Ošamućen, kao u bunilu. Šuti i misli: čija je to vojska i kamo me vodi? Čuo je kako su se zbog njega prepirali: jedni su ga htjeli ubiti, drugi nisu dali. Glava mu je visjela o dlaki. Miletić ga tješi: nisu oni došli ovamo ubijati nevine ljude, kao njega, već da se bore protiv onih što loču, kao zvijeri, radničku krv. Ali šofer ga nije slušao. Bojao se samo za sebe. Kako ne bi: kud god je pogledao bile su hladne puščane cijevi, od kojih mu se ledila krv u žilama. Bespomoćno, on se još više smota u klupko i uvuče glavu u ramena.

Ambroz se diže i provjeri šoferove vezane ruke. Stipe Ljubas sjede ispred njga s prigušivačem na pištolju. Kamion rže kroz Sloveniju. Buntić namignu na Bakulu, koji zaprijeti Haberniku: – ” Ako migneš, vidiš, otiće ti glava. “Oće Slovenac, onoga mi kojim se krstim!” – Ljubas opali jedan naboj , koji bezglasno ostavi malu rupicu na ceradi ispred šoferovih očiju, koji se trznu i očajnički zanijemi.

Glavaš jezdi teretnjakom munjevitom brzinom. Pokraj njega, u kabini, sjedi hladnokrvni Adolf Andrić s prikrivenim automatom na koljenima. Prolaze sela, gradove, raskršća; sreću svijet, vojsku, miliciju. I dok oni motre na svačiji korak, dotle teretnjak nitko i ne gleda niti koga zanima što vozi ni kuda ide. Adolf se povremeno obazire na društvo iza sebe, koji sjedi na podu karoserije, razgovara i pišu.

– “U vojsci, Adolfe, ne dolazi u obzir nadglasavanje košto noćas kod nas” – prekide Glavaš šutnju. :Kad sam predložio streljanje (Kunem se da smo pred Crkvom u San Jose, California, u nedjelju 25 lipnja te godine, iza svete Mise, mi Hrvati imali žestoki razgovor povodom tog šofera. Već se je tada znalo šta se je i kako se je došlo do Bugojna i da su  šofera pustili. Mišljenje skoro sviju je bilo da ga se nije trebalo pustiti, moja opaska, Otporaš), nisam to čino što mi se ubija, nego, bogati, u interesu naše akcije, konspiracije. Graknuli su na me ko na bijelu vranu. Tako ne ide. Ne smije biti mek i popustljiv, Adolfe.

13-1-ANDRIC-Ambroz-244– “Znam, znam” – promrmlja Adolf samo da bi nastavio razmišljanje u koje sve dublje pada, raščlanjujući detaljno predsrojeće napade, okršaje, taktiku, prehranu, bježanje, sakrivanje. Jer svake minute može iskrsnuti zamka, iz koje se, htjeli ne htjeli, moraju čupati. A sutra, a preksutra, a…Najradije bi sva ta pitanja, sšo mu kljuckaju mozak, prepustio nekome drugome. No, kako će, kad mu nešto, što je u njemu, ne da mira i neprestano ga izaziva: u što si se upustio, jadna ti majka! Dokle ćeš uspjeti nositi tu glavu u torbi? Kamo srljaš? De, reci: što učiniti, ako tamo, iza one okuke naletiš na tenk ispriječen na cesti, a iza šume, sa svih strana, viri smrtonosno oružje upereno u naša kola?

Iza njih, u daljini, zavijala je sirena. Glavaš pogleda na znak na kojem je pisalo: Novo Mesto 3 km. Kola se sklanjaju lijevo i desno. Prave slobodan prolaz miliciji, koja galami na vozače zašto se nisu na vrijem uklonili. Da bi udovoljio miliciji, Glavaš sidje s ceste na ledinu zapavši s oba desna kotača u meku zemlju, iz koje se sad ne može da izvuče.

Ali nitko se nije na njega obazirao, niti zastao da mu pomogne. Zbog toga se nije srdio. Bilo mu je naprotiv drago – samo nek prolaze i nek mu se miču s očiju. Uzalud pokušava izići iz blata. Kola ne idu ni naprijed ni natrag. Čim rukne naprijed, motor se ugasi, kojega Ilija odmah opet upali. Ispod kotača lete grudice zemlje u zrak. Netko ispod cerade zagalami: “Smanji gas, idi rikverc, ne tako, bleso, odošmo nizbrdo, savij lijevo, još, još malo, tako, bog-bogova, bravo Ilija.

U KOLONI AUTOMOBILA KROZ NOVO MESTO

Naprije disu mogli. Glavaš se ugura u dugačku kolonu automobila. Adolf šuti. Zamišljen. Dugo su stajali i nestrpljivo čekali pokret. Sirene su još uvijek otegnuto zavijale. Vukli su se sporo i dosadno. Prolazeći kroz Novo Mesto naišli su na strašan prizor: frontalni sudar. Pokriveni bijelim plahtama , ležala su tri mrtvaca ispod kojih se vidjela krv što se razlila po usijanom asfaltu.

Adolf je mirno sjedio promatrajući predio kroz koji su prolazili. Odjednom opazi pred sobom troja vojnička kola. (teško je povjerovati da je tu bilo ikakove unutarnje izdaje. Da je bila izdaja tu, evo prilike za pohapsiti ih ovdje, bez daljnjih muka i nepotrebnih žrtava,moja opaska, Otporaš) Puna vojske. Glavaš vikne iz kabine u znak opasnosti. Svi su držali oružje s kažiprstom na okidaču, gledajući okolicu kroz male rupice na zategnutoj ceradi. No, ništa se nije dogodilo. Videći da nema opasnosti, neki su tražili  da se negdje stane. Glavaš je vozio kao da ništa nije čuo. Najednom je naglo zambrenzao. Oni što su pod ceradom stajali, poletješe prema kabini od koje se odbiše, ljuljajući se na sredini, pa se opružiše koliko su dugi i široki. U kabini je prodro klepet oružja pomješan s psovkama.

– “Tko to z…….? viknuo je stisnutih šaka Ilija Glavaš. “Ako želite vršiti nuždu, vršite, ko vam brani!”

– “Ne moreš, brate Ilija, od smrada više durat. Neki su napunili gaće” – smijući se u sav glas dovikuje Buntić.

Iza teretnjaka stade Volkswagen. Iz njega izidjoše trojica obučena u crna odjela. Jedan plav povisok izostade iza one dvojice buljući u teretnjak. Adolf se nomrgodi:

– “Zar ti ta tipičina nije sumnjiva, Ilija?”

– “Ne bi reko” – tišina.

Glavaš izidje iz kabine i, protežući se, napadno upia:

– “Ej, kol’ko ima do Karlovca?” – Nitko mu nije odgovorio. Ponovio je još glasnije.

– “Ti se moraš učiti slovenski” – odgovorio je jedan. Glavaš otvori i zatvori usta. Alal ti vjera, Slovenac, promrmlja za sebe. (da je tako tada, te godine 1972 netko u Hrvatskoj nekome strancu rekao: “Ti se moraš učiti hrvatski”, bio bi prozvan Ustašom i s njima na Goli otok, moja opaska, Otporaš.)

Teretnjak je smjesta pojurio. I svi su se opet povaljali po podu. Sunce neizdrživo peče. Otraga su psovali, no u kabini se nije čulo ništa od brujanja motora. Kamion je povremeno poskakivao po izrovanoj cesti. Vegar je ljutito vikao:

– “Jes li poludio?”

Glavaš se nije osvrtao. Grabeći najvećom brzinom kojom su mogli približavali su se Karlovcu. Kazaljka benzinskog rezervoara bila je skoro već na kraju.

– “Trebali smo već ranije tankirati” – progundja Adolf. Glavaš je šutio. Bio je i sam zabrinut. Što ću ako ostanemo tu pred gradom bez goriva? Koga ćemo poslati? Horvata ili Antunca? Nijednoga. Tko je najsnalažljiviji izuzevši Adolfa? Ambroz?

Kolona je pred gradom još više usporila vožnju. Podju, pa stanu. Benzin se smanjivao. Adolf predlaže da se ugasi motor dok stoje. Ilija kaže da to nema smisla. Prepirka je prestala čim ugledaše benzinsku stanicu, na desnoj strani, na početku grada. Glavaš skrene ravno na pumpu. Mladić, obučen u kombinezon, dogega se do kola. Iliju je ljutila njegova sporost. Htjede mu reci: “Požuri!” – ali se predomisli. Adolf se nije pomakao na sjedalu; sjedi i hladnokrvno promatra svaki pokret. Pošto je mladić nalo benzin, Glavaš, koji je sišao, pruži mu 100 njemačkih maraka. Nece. Traži dinare. Ilija se nadje u neobranu groždju, zbunjen. Adolf primjeti nesporazum. Čuje kako prijeti milicijom. To nije promaklo Antuncu, Karlovčaninu, koji je radoznalo prislonio oko na mali otvor i gleda što se zbiva. Zalupa u kabinu. Adolf mu šapnu: “Neće budala marke nego dinare, ne lupaj!” – Ceradu ispuni žamor. Kocijančić bez riječi skoči i uze novčanik iz Habernikova kaputa. Dinari! Pokazuje. Ali ne može ih pružiti Adolfu kroz rešetkasti prozorčić na kabini. Horvat mu trznu novac iz ruke, podiže malko ceradu, pogleda, pa u tren oka oskoči.

Nastavlja se.(na slici ) (na žalost ja ju ne mogu prinijeti iz novine Nova Hrvatsa na ove stranice, moja opaska, Otporaš) krenula je 21.Vl.1972. skupina Hrvata u jedinstvenu akciju. Devetnaest gerilaca prešlo je austrijsko-jugoslavensku granicu s ciljem da podignu ustanak u Hrvatskoj (U njihovim nacionalnim osjećajima BiH su sastavni dio Hrvatske, moja opaska, Otporaš). Na Slovenskom teretoeiju oteli su kamion, zarobili vozača i time započeli ostvarivanje plana :”Feniks”

Sve je teklo brzo i bez panike: najprije su otkačili prikolici punu boca “Radenske vode”. U nju su pretovarili i sanduke iz kamiona; što nije stalo u prikolicu izbacili su brže bolje u jarak pokraj ceste, pokrivši ceradom tu gomilu boca. Onda su šofera natjerali i on je napisao: slovenski “Dolazim brzo”. Taj su papir prilijepili na prikolicu, s koje su istodobno skinuli broj, da bi još više zamrsili trag, ukoliko slučajno milicija naidje i pokuša utvrditi vlasnika kola. I odjezdili su pred samo svanuće.

Preplašen i nijem, sjedi šofer Franc Habernik svezanih ruku u stražnjem djelu kamiona. Ošamućen, kao u bunilu. Šuti i misli: čija je to vojska i kamo me vodi? Čuo je kako su se zbog njega prepirali: jedni su ga htjeli ubiti, drugi nisu dali. Glava mu je visjela o dlaki. Miletić ga tješi: nisu oni došli ovamo ubijati nevine ljude, kao njega, već da se bore protiv onih što loču, kao zvijeri, radničku krv. Ali šofer ga nije slušao. Bojao se samo za sebe. Kako ne bi: kud god je pogledao bile su hladne puščane cijevi, od kojih mu se ledila krv u žilama. Bespomoćno, on se još više smota u klupko i uvuče glavu u ramena.

Ambroz se diže i provjeri šoferove vezane ruke. Stipe Ljubas sjede ispred njga s prigušivačem na pištolju. Kamion rže kroz Sloveniju. Buntić namignu na Bakulu, koji zaprijeti Haberniku: – ” Ako migneš, vidiš, otiće ti glava. “Oće Slovenac, onoga mi kojim se krstim!” – Ljubas opali jedan naboj , koji bezglasno ostavi malu rupicu na ceradi ispred šoferovih očiju, koji se trznu i očajnički zanijemi.

Glavaš jezdi teretnjakom munjevitom brzinom. Pokraj njega, u kabini, sjedi hladnokrvni Adolf Andrić s prikrivenim automatom na koljenima. Prolaze sela, gradove, raskršća; sreću svijet, vojsku, miliciju. I dok oni motre na svačiji korak, dotle teretnjak nitko i ne gleda niti koga zanima što vozi ni kuda ide. Adolf se povremeno obazire na društvo iza sebe, koji sjedi na podu karoserije, razgovara i pišu.

– “U vojsci, Adolfe, ne dolazi u obzir nadglasavanje košto noćas kod nas” – prekide Glavaš šutnju. :Kad sam predložio streljanje (Kunem se da smo pred Crkvom u San Jose, California, u nedjelju 25 lipnja te godine, iza svete Mise, mi Hrvati imali žestoki razgovor povodom tog šofera. Već se je tada znalo šta se je i kako se je došlo do Bugojna i da su  šofera pustili. Mišljenje skoro sviju je bilo da ga se nije trebalo pustiti, moja opaska, Otporaš), nisam to čino što mi se ubija, nego, bogati, u interesu naše akcije, konspiracije. Graknuli su na me ko na bijelu vranu. Tako ne ide. Ne smije biti mek i popustljiv, Adolfe.

– “Znam, znam” – promrmlja Adolf samo da bi nastavio razmišljanje u koje sve dublje pada, raščlanjujući detaljno predsrojeće napade, okršaje, taktiku, prehranu, bježanje, sakrivanje. Jer svake minute može iskrsnuti zamka, iz koje se, htjeli ne htjeli, moraju čupati. A sutra, a preksutra, a…Najradije bi sva ta pitanja, sšo mu kljuckaju mozak, prepustio nekome drugome. No, kako će, kad mu nešto, što je u njemu, ne da mira i neprestano ga izaziva: u što si se upustio, jadna ti majka! Dokle ćeš uspjeti nositi tu glavu u torbi? Kamo srljaš? De, reci: što učiniti, ako tamo, iza one okuke naletiš na tenk ispriječen na cesti, a iza šume, sa svih strana, viri smrtonosno oružje upereno u naša kola?

Iza njih, u daljini, zavijala je sirena. Glavaš pogleda na znak na kojem je pisalo: Novo Mesto 3 km. Kola se sklanjaju lijevo i desno. Prave slobodan prolaz miliciji, koja galami na vozače zašto se nisu na vrijem uklonili. Da bi udovoljio miliciji, Glavaš sidje s ceste na ledinu zapavši s oba desna kotača u meku zemlju, iz koje se sad ne može da izvuče.

Ali nitko se nije na njega obazirao, niti zastao da mu pomogne. Zbog toga se nije srdio. Bilo mu je naprotiv drago – samo nek prolaze i nek mu se miču s očiju. Uzalud pokušava izići iz blata. Kola ne idu ni naprijed ni natrag. Čim rukne naprijed, motor se ugasi, kojega Ilija odmah opet upali. Ispod kotača lete grudice zemlje u zrak. Netko ispod cerade zagalami: “Smanji gas, idi rikverc, ne tako, bleso, odošmo nizbrdo, savij lijevo, još, još malo, tako, bog-bogova, bravo Ilija.

U KOLONI AUTOMOBILA KROZ NOVO MESTO

Naprije disu mogli. Glavaš se ugura u dugačku kolonu automobila. Adolf šuti. Zamišljen. Dugo su stajali i nestrpljivo čekali pokret. Sirene su još uvijek otegnuto zavijale. Vukli su se sporo i dosadno. Prolazeći kroz Novo Mesto naišli su na strašan prizor: frontalni sudar. Pokriveni bijelim plahtama , ležala su tri mrtvaca ispod kojih se vidjela krv što se razlila po usijanom asfaltu.

Adolf je mirno sjedio promatrajući predio kroz koji su prolazili. Odjednom opazi pred sobom troja vojnička kola. (teško je povjerovati da je tu bilo ikakove unutarnje izdaje. Da je bila izdaja tu, evo prilike za pohapsiti ih ovdje, bez daljnjih muka i nepotrebnih žrtava,moja opaska, Otporaš) Puna vojske. Glavaš vikne iz kabine u znak opasnosti. Svi su držali oružje s kažiprstom na okidaču, gledajući okolicu kroz male rupice na zategnutoj ceradi. No, ništa se nije dogodilo. Videći da nema opasnosti, neki su tražili  da se negdje stane. Glavaš je vozio kao da ništa nije čuo. Najednom je naglo zambrenzao. Oni što su pod ceradom stajali, poletješe prema kabini od koje se odbiše, ljuljajući se na sredini, pa se opružiše koliko su dugi i široki. U kabini je prodro klepet oružja pomješan s psovkama.

– “Tko to z…….? viknuo je stisnutih šaka Ilija Glavaš. “Ako želite vršiti nuždu, vršite, ko vam brani!”

– “Ne moreš, brate Ilija, od smrada više durat. Neki su napunili gaće” – smijući se u sav glas dovikuje Buntić.

Iza teretnjaka stade Volkswagen. Iz njega izidjoše trojica obučena u crna odjela. Jedan plav povisok izostade iza one dvojice buljući u teretnjak. Adolf se nomrgodi:

– “Zar ti ta tipičina nije sumnjiva, Ilija?”

– “Ne bi reko” – tišina.

Glavaš izidje iz kabine i, protežući se, napadno upia:

– “Ej, kol’ko ima do Karlovca?” – Nitko mu nije odgovorio. Ponovio je još glasnije.

– “Ti se moraš učiti slovenski” – odgovorio je jedan. Glavaš otvori i zatvori usta. Alal ti vjera, Slovenac, promrmlja za sebe. (da je tako tada, te godine 1972 netko u Hrvatskoj nekome strancu rekao: “Ti se moraš učiti hrvatski”, bio bi prozvan Ustašom i s njima na Goli otok, moja opaska, Otporaš.)

Teretnjak je smjesta pojurio. I svi su se opet povaljali po podu. Sunce neizdrživo peče. Otraga su psovali, no u kabini se nije čulo ništa od brujanja motora. Kamion je povremeno poskakivao po izrovanoj cesti. Vegar je ljutito vikao:

– “Jes li poludio?”

Glavaš se nije osvrtao. Grabeći najvećom brzinom kojom su mogli približavali su se Karlovcu. Kazaljka benzinskog rezervoara bila je skoro već na kraju.

– “Trebali smo već ranije tankirati” – progundja Adolf. Glavaš je šutio. Bio je i sam zabrinut. Što ću ako ostanemo tu pred gradom bez goriva? Koga ćemo poslati? Horvata ili Antunca? Nijednoga. Tko je najsnalažljiviji izuzevši Adolfa? Ambroz?

Kolona je pred gradom još više usporila vožnju. Podju, pa stanu. Benzin se smanjivao. Adolf predlaže da se ugasi motor dok stoje. Ilija kaže da to nema smisla. Prepirka je prestala čim ugledaše benzinsku stanicu, na desnoj strani, na početku grada. Glavaš skrene ravno na pumpu. Mladić, obučen u kombinezon, dogega se do kola. Iliju je ljutila njegova sporost. Htjede mu reci: “Požuri!” – ali se predomisli. Adolf se nije pomakao na sjedalu; sjedi i hladnokrvno promatra svaki pokret. Pošto je mladić nalo benzin, Glavaš, koji je sišao, pruži mu 100 njemačkih maraka. Nece. Traži dinare. Ilija se nadje u neobranu groždju, zbunjen. Adolf primjeti nesporazum. Čuje kako prijeti milicijom. To nije promaklo Antuncu, Karlovčaninu, koji je radoznalo prislonio oko na mali otvor i gleda što se zbiva. Zalupa u kabinu. Adolf mu šapnu: “Neće budala marke nego dinare, ne lupaj!” – Ceradu ispuni žamor. Kocijančić bez riječi skoči i uze novčanik iz Habernikova kaputa. Dinari! Pokazuje. Ali ne može ih pružiti Adolfu kroz rešetkasti prozorčić na kabini. Horvat mu trznu novac iz ruke, podiže malko ceradu, pogleda, pa u tren oka oskoči.

Nastavlja se…

[ad id=”40551″]

Otporaš/kamenjar.com

facebook komentari

  • TEHNIČKI DIO (30)
    U početku će biti mali broj gerilskih jedinica koje će iz emigracije infiltrirati domovinski teren. Broj gerilaca koji će sačinjavati početnu gerilsku jedinicu mora biti najmanje 10.
    Tokom razvoja naše revolucionarne borbe rast će i broj pripadnika svake gerilske jedinice. Ovaj priraštaj boraca bit će uvjetovan našim novačenjem ljudstav iz našeg hravtskog naroda. Kad abroj članova jedne gerilske jedinice dostigne broj 20, onda se gerilska jedinica mora prpoloviti. na taj način gerilske će se jedinice umnožavati. Starna 84 iz knjige OSVETNICI BLEIBURGA, kaže “Plemić” Adolf Nadrić.

  • PISMO JEDNOG HRVATA KOJI JE RADIO ZA MOSTARSKU UDBU

    Zdravo prijatelji, Los Amgeles, 26.9.78.

    (Pismo je pisano velikim slovima od početka do završetka. Ja ću ga iz kopije donijeti bez ikaovih ispravaka i malim slovima. Kasnije ću ga donijeti na engleskom jeziku kao dio povijesti sa suda u New York-u desetorici Hrvata 1982. godine, mo, Otporaš.)

    Dase javim dragi moj prijatelju sa nekoliko riječi dasam dobro kao što i vama želim sve najbolje.

    Mislio sam se prije javiti, ali znaš kako je malo nezgodno to znaš sam zbog čega. Mogu ti reći dasam se počeo uklapati u ovu sredinu. Misliš da znaš kakva je ona. Upoznao sam dosta ljudi i sanjima sam dobar jer moram sve da neću. Kupujem novine i pratim šta se zbiva i tako. Ima dosta novosti koje ne mogu još da pišem, pa ću drugi put. Dosta sam čuo od povjereni ljudi što ima i što se radi i što se sprema ali ne ubrzo, pa što bude ja jaću javiti na vrime. Prijatelju po svoj prilici negdje oko 3 hiljade je spremno da pođu kućama, mislim da me razumiješ (kada!) Ja sam bio sa jednim od njih, ali nastojim da se približim glavnini. ja mislim da ću uspjeti, čim dođem jaću ti moj prijatelji javiti.
    Prijatelji dragi, njegov rođak obeđaje dosta toga. Nebi pisao sad otome ( amožda znate i zašto ) Ja ću vam pomoći što mogu jer vidim da mogu samo ako mognem ostati ovdje, jer žena nešto sumnja, i kaže dame more povratiti kući kad ona zaželi, kažem ako ostanem. Ja vam želim puno pomoći, pa štogod bilo samnom jer osjećam da moram i hoću. Puno pozdrava svima vaš prijatelj Petar.

    (Ovo pismo je pronašao Hrvat Zvonko Pavelić, detektiv koji je radio za kriminalnu Policiju Los Angelesa, L.A.P.D. Criminel Division. On je došao svjedočiti u prilog ISTINE u New York kada se je Hrvatima sudilo za takozvani “hrvatski terorizam”. Sudkinja, (ona) mu nije dozvolila. On bi tu iznio kako je taj “PETAR” bio Krešo Šimović, koji je bio Udbaški doušnik i uhodao, špijunirao Hrvate Los Angelesa. ima toga mnogo za reći. Otporaš)

    • Otporaš

      Search Results

      NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE OPERACIJE – (4 …

      kamenjar.com › Gluposti

      Translate this page

      Aug 18, 2013 – … nisam to čino što mi se ubija, nego, bogati, u interesu naše akcije, … a iza šume, sa svih strana, viri smrtonosno oružje upereno u naša kola?

      NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE OPERACIJE – (2 …

      kamenjar.com/nepoznata-strana-bugojanske-operacije…

      Translate this page

      Aug 13, 2013 – Ovaj komentar je stavila Gracena13 da se usporedi sa Feltonom NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE AKCIJE. Pročitajte pažljivo. Opis je …

      Nepoznate Bugojanske Akcije (1. dio Feljtona) | Kamenjar

      kamenjar.com/nepoznate-bugojanske-akcije-1/

      Translate this page

      Aug 12, 2013 – Zato sam došao na ideju prinijeti preko portala kamenjar.info feljton “Nove Hrvatske” pod imenom “NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE …

      NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE OPERACIJE – (8 …

      kamenjar.com/nepoznata-strana-bugojanske-operacije…

      Translate this page

      Aug 30, 2013 – HRVATSKIM BUGOJANSKIM VITEZOVIMA (1) … na ovaj osmi dio NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE STRANE. … vise nego akcija.

  • Božo Vulušić: Rat prije rata, strana 382 HRB • Hrvatsko revolucionarno bratstvo

    Rat prije rata
    je na opravdanu pretpostavku da je upravo on bio autor članka potpisana inicijalima
    mg
    .
    Zorkin inače uopće nije krio svoju pripadnost britanskoj tajnoj službi još od kra

    ja Drugoga svjetskog rata u Dalmaciji, prema čijim je uputama pristupio partizanskom
    pokretu nakon talijanske kapitulacije krajem 1943. godine te uz čiju je pomoć emigrirao
    početkom pedesetih godina prošloga stoljeća u Kanadu.
    Suprotno ustaljenoj praksi ignoriranja političkih rivala unutar hrvatskoga političkog
    iseljeništva, članak iz
    Hrvatskog glasa
    prenijela su sva glasila Hrvatskoga oslobodilačkoga
    pokreta (HOP) u Europi, Južnoj Americi i Australiji. Štoviše, ona su sljedećih godina pre

    uzela glavnu ulogu u širenju dezinformacija u hrvatskom iseljeništvu o HRB-u općenito,
    a posebice o Akciji Fenix 72.
    U tome se posebno isticao Fabijan Lovoković, visoki dužnosnik HOP-a u Australiji
    i urednik organizacijskoga glasila
    Spremnost
    u Sydneyu, koje je izlazilo sve do 2007/08.
    (kad je, nakon 50 godina, potiho i doslovno bez ikakvih javnih reakcija, posve izgubivši i
    ugled i podršku, prestalo izlaziti) i bilo čudnovati rasadnik raznih dezinformacija, polu

    informacija, neistina i kleveta protiv Akcije Fenix 72, njezinih vođa i organizatora, kao i
    općenito širenja defetističkog raspoloženja među hrvatskim emigrantima u pogledu kon

    kretnih borbenih akcija protiv Jugoslavije.
    Dugo vremena Lovokoviću je u tomu sekundirala skupina oko Jakše Kušana, ured

    nika
    Nove Hrvatske
    u Londonu.
    2
    Premda je Kušanova
    Nova Hrvatska
    ideološki i politički predstavljala suprotnost
    HOP-u i Lovokoviću
    – pa je objavila i, za to vrijeme ozbiljan, istraživački feljton Ike Do-

    pa je objavila i, za to vrijeme ozbiljan, istraživački feljton Ike Do-
    pa je objavila i, za to vrijeme ozbiljan, istraživački feljton Ike Do

    mazeta, alias Nikole Kovačića, o Akciji Fenix 72

    kad su u pitanju bile akcije za rušenje
    Jugoslavije, tu su se slagali: “Ništa ne činiti, čekati pogodan trenutak (dok nas Zapad ne
    oslobodi)”.
    Pri tome je važno napomenuti da je urednik
    Nove Hrvatske
    Jakša Kušan tijekom
    proteklih dvadesetak godina u Hrvatskoj u više navrata bio javno prozivan kao suradnik
    malo Udbe, a malo britanske tajne službe, no on te optužbe nije smatrao potrebnim ozbilj
    -no demantirati, bilo putem medija, bilo sudskim putem

  • Jedan od Administratora portala hrvatski integralisti je pokrenuo/otvorio temu o Bugojanskoj Akciji “FENIKS”. Ako koga zanima saznati više nego zna o toj temi, ili još bolje ako nešto zna a da se još nije saznala, neka komentira.