NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE operacije – (6)

    5

    Habernik se oprostio i održao svoju riječ. (O tome će još biti govora. mo, Otporaš) Kolona gerilaca krenula je dalje pješke. Pred noć, izmedju 22. i 23. lipnja, zaustevila se u Lužanima, rodnom selu Ilije Glavaša. (Globus od 16 veljače 1996. opisuje izvještaje  Zapovjedništva 7. Armije u Sarajevu kao i drugo poglavlje dokumenta “Likvidacija diverzantsko-terorističke grupe” od SUP BiH da su na odlasku Haberniku dali 300 DEM i obećali, da će kada oslobode Bosnu i Hercegovinu, osloboditi i Sloveniju. Poznato je i Bogu i covjeku da su Bugojanski Vitezivi išli osloboditi Hrvatsku u kojoj su BiH sastavni dio Hrvatske. Dali je iz mržnje na ime Hrvat i Hrvatsku ili iz taktičkih razloga prešućeno originalno i pravo ime Ustanka, teško je reći. Iz iskustva prošlosti možemo samo nagadjati. Djordje Ličina zove Bugojanske gerilce “teroristima” svugdje i svakog puta, dok Zapovjedništvo 7. Armije ih zove “diverzantima” što je svakako malo blažiji izraz, ali svakako ne spominje “hrvatski diverzanti”,moja opaska. Otporaš) Poslije punih 8 godina lutanja širom svijeta, on se na ovaj način potajno vratio kući.
    [pullquote_right]Kada je Bog stvarao narode stvorio je i Hrvatski Narod, u nejmu predvidio grupu od 19 Hrvata, Bugojanskih Gerilaca, Hrvatskih Vitezova, kao znak Domovinskog rata. Oni su sebe žrtvovali za hrvatsku Državu a ne za ovaj ili onaj politički režim, osobu ili stranku. Otporaš.[/pullquote_right] Selo je spavalo kao zaklano. Nigdje žive duše. Jedino su psi lajali. Tu je Iliji sve blisko i znano: svako čeljade, kuće, staze, umiveno plavo nebo  sa zvijezdama što treptere i rasipaju sjaj po krovovima, po vrtovima, po plotovima. Iz Ilijine duše provaljuju poput bujice riječi pozdrava, rodnoj zemlji, žitu, travi, gori zelenoj. Očima prelijeće s jednog kraja sela na drugi. Stisnuto u mraku, ono mu se učinu još manje; naviru mu uspomene iz djetinstva; upija tamne sjene i pjev pjetlova i sve što tu leži, diše i što tiho u nepovrat otiče, kao kiše, kao mladost – dok selo stenje i plaća danak u krvi.

    U seoskoj kapelici prignuli su koljena i tiho, još jednom, dali zakletvu (Ne da se obogate! Ne da uživaju! Nego daju zakletvu da će se boriti da Hrvatsku oslobode,moja opaska, Otporaš) da će izdržati do kraja. Potom su otišli k znancima. Selo im otvori širom i srca i vrata. Ali, kad su otkrili plan o ustanku – oduševljenje kao da je splasnulo. Glavaša prožeže hladni trnci, kad osjeti kako se svijet boji i kako, štoviše, sumnja u uspjeh pobune – iako ju svi žele kao žedan vode.

    – “Kada puška pukne” – veli im starac – “narod zna na koju će stranu. Sad nije vakat, nevalja zeman, ne moš glavom kroz duvar da si dragi Isus, košto nisi, bolan Ilija. More li mlada rodit prije vrimena zdravo dite? Jok, zeman gradi kule po kotarima, zeman gradi, zeman razgradjuje. jes – jes – duše mi…”

    388048Adolf je grickao nokte od nervoze, dok je starac zborio. Prekinuo bi ga da ne bi Glavaša. Nije mu se dopadao taj prorok iz Lužana. Mada ni Glavašu ne bijaše drago ovako “svitovanje”, šutio je. Jer tko bi se usudio iskusnijem i starijem kazati: šuti! takav je ovdje adet, od pamtivijeka – htjede objasniti Adolfu, al ne reče ništa.

    U sitne sate 23. lipnja zavukli su se u Radušu planinu, po kojoj je svojedobno, poslije rata, krstario Stjepan Sičaja-Gegan – nepokorni Ramac. Umorni, bacili su se na travu i tvrdo zaspali. Bez straže. Tko zna kad bi ustali, da ih nisu probudili lovački psi, koji, oko podne, goneći zeca, naletješe na njih. Za psima kasalo je pet lovaca. (Ovdje valja spomenuti da isti Globvusov izvještaj spominje šest (6) lovaca i da je to bilo 25 lipnja oko 10 sati ujutro, istočno od sela Kordića,moja opaska, Otporaš) no, čim su ugledali naoružane ljude u nepoznatim uniformama, lovci udariše u bijeg.

    _”Što blenite, držte ih!” – zagrmi Ambroz.

    Repetiranje automatskih pušaka razbilo je tišinu. Trčalo se u raznim pravcima. Glavaš je skočio poprijeko da im presiječe put, koji vodi u selo Voljice. Kad je izletio iz guštika, našao se lice u lice s lovcima, koji su stali kao ukopani.

    Bio je to prizor kad čovjeku dah staje. Glavaš je podigao automat i trebao samo povući obarač. Preleti ih zlim pogledom dok su stajali skamenjeni teško dišući. Otkud su? Naši? Njihovi? – Onda se prolomilo iz Glavaševa grla – “Ruke u vis!”

    Glavaševa je grupa gonila pred sobom pet uhićenih lovaca. Lovci su buljili kao paralizirani u naoružane vojnike što su iskakali iz grmlja i prilazili koloni. Buntić je stajao raširenih nogu  na uskoj stazi sa strojnicom u ruci. Zavladala je tišina.

    _”Sjajno!” – progovorio je Adolf iz oborenog brvna – “Što ste se, zaboga, tako prepali?! Mi vam ne želimo ništa učiniti nažao.”

    Pratioci se samo zagledaše, iznenadjeni Adolfovom nježnošću. mehanički odložiše oružje, koje su držali upereno u lovce i sjedoše, izmješani, u hladovini. Oblaci plove prema zapadu, iz njih svaki čas prožeže sunce čije zrake jedva dopiru do zemlje. Miletić ih ponudi cigaretima. Kad opaziše Glavaša, koji nije bio više smrknut i grub, kao malo prije, strah im se naglo počeo otapati. Započeo je razgovor o svemu i svačemu.

    Koliko god su zaobilazili i uvijeno odgovarali na konkretna pitanja – o Udbi, vojsci, partiji, miliciji -, lovci su uglavnom rekli sve što su znali. Bili su dobro informirani. Medju njima su bila i dva Bugojanska direktora.

    Nisu ni pokušavali sakriti čudjenje nad ovim što su upravo doživjeli. Susret ih, dakako, nije samo iznenadio i šokirao, nego je u njima poljuljao i vjeru u snagu države. Ovakvom se susretu nisu ni u snu nadali. Ni pomisliti nisu mogli da su šume opet “oživjele”…da bi u njoj mogla biti druga vojska osim jugoslavenske. A kad se to već dogodilo, teško im je bilo vjereovati da ih ti novi gerilci misle samo poučiti o “pravici i slobodi”. Jedan od lovaca procijedio je još uvijek sav zastrašen: “Eeee…kad bi ljdi smjeli, jerabi, vako teferičili, ne bi bilo, vala, mržnje ni za lijeka…”

    spomen pločaKocijančić uskoči: “O tome se radi: čovjeka treba osloboditi okova mržnje i straha. Zato se isplati boriti i umrijeti.”

    -“I ne samo to – nastavi Miletić. – Naš je cilj stvaranje hrvatske države, ( Kocijančić je upravo rekao: da se zato isplati boriti i umrijeti, moja opaska, Otporaš) potpuno slobodne.

    – “Da, slobodne, prijatelji,” naglasi zamišljeno Horvat, “slobodne za sve gradjane, bez obzira kakve su vjere i bez obzira na nečije političko ili ideološko uvjerenje. To su naše vizije. Zato dižemo ustanak i zato smo spremni dati i živote…”

    Lovci su ih gledali bez riječi. Mada su u neku ruku bili zarobljenici, oni se nisu takovima osjećali, niti su ih gerilci tako tretirali. Detaljni razgovor je završio obećanjem da lovci neće ništa govoriti o neobičnom susretu. Vraćene su im čak i njihove puške, što ih je takodjer iznenadilo. Javila im se tog časa da tu nije po srijedi Udba, koja na takav trik provjerava i lovi ljude.

    Lovci su pojurili kroz planinu što su brže mogli. I što dalje odmiču od Raduše, to više počinju, u groznici straha, kolebati i popuštati.

    – “Od dva zla, insan bira ono manje”, promrmlja zdebasti kulje. Predpostavljaju na što smjera, no šute, napeto iščekujući što će dalje reći. Koraci se stapaju s blagim šumom povjetarca, koji donosi miris borovine.

    – “Vlast je vlast, kakva je da je” – produži nakon razmišljanja kulje. Nitko mu nije odgovorio. Sjeli su, okrenuvši ledja jedan drugome, da im se ne sretnu pogledi. Bulje u prazno. Svaki se na svoj način želi iščupati iz blata u koje sve više propada.

    -“Šutite, jel’?” – srdito progundja kulje – “Nećete na miliciju, a?”

    Nastavlja se…

    Otporaš/kamenjar.info

    facebook komentari

    • “Hrvatska ljubavi moja,
      i ovdje sam tvoj sin,
      i ovdje sam tvoje ime,
      i tvoj vječni sjaj!”

      Ovi stihovi su na spomen ploči Hrvatskom Vitezu Ludvigu Pavloviću u Studenim Vrilim iznad Posušja prema Tomislavgradu.

      Kocijančić uskoči: “O tome se radi: čovjeka treba osloboditi okova mržnje i straha. Zato se isplati boriti i umrijeti.”

      -”I ne samo to – nastavi Miletić. – Naš je cilj stvaranje hrvatske
      države, ( Kocijančić je upravo rekao: da se zato isplati boriti i
      umrijeti, moja opaska, Otporaš) potpuno slobodne.

      – “Da, slobodne, prijatelji,” naglasi zamišljeno Horvat, “slobodne za
      sve gradjane, bez obzira kakve su vjere i bez obzira na nečije
      političko ili ideološko uvjerenje. To su naše vizije. Zato dižemo
      ustanak i zato smo spremni dati i živote…”

      Neka je vječna slava Bugojanskim Vitezovima!!!

      • Glavo moja nisam kopo’zate, dabogda te raznile granate, pjesma koju
        pjevaju oni Hrvati koji u smrt gledaju i bore se za Hrvatsku. To su bili Bugojanci.
        Slava im!

    • Ovo su kometari na opis NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE OPERACIJE 6 ili 7 nisam više iiguran. Kada pregledam javit ću.

      Gracena13

      2.07.2009 18:11 h

      “Prošteno je svima, svima, zulumčaru ubojici, prošteno je svima ,svima, samo nije izdajici. ”

      Ante Bruno Bušić

      Jedan , od meni osobno dragih hrvatskih rodoljuba, koji je
      također , na veliku žalost njegove obitelji, i mnogih Hrvata, nedužan stradao od ruku zlotvora.

      arcanoid

      3.07.2009 00:17 h

      trebalo je čekati i bolje pripremiti operaciju. UDBA je
      znala za skupinu a i za to je netko kriv. Sve su znali i samo su čekali
      pogodni trenutak da ih uhvate ili smaknu. Čekali su zbog toga što su se
      nadali još većem otkriću, tko je još upleten kako bi mogli još bolje
      djelovati među emigracijom.

      arcanoid

      Domobran

      3.07.2009 02:15 h

      Tesko je znati pravu istinu. Koliko god je Udba bila
      nazocna i nastojala biti nazocna kod svih hrvatskih gibanja u
      emigraciji, ipak
      bilo je slucajeva -i to mnogo njih – gdje se je
      bilo vrlo zaliveno sutljikavo i nitko nista nije znao, ipak je nekako
      “procurilo”. Nije to “procurilo” poradi sposobnosti Udbe. JOK! Nikako!
      To je “procurilo” zato sto su ti hrvatski rodoljubi bili gosti zemalja u
      kojima su zivjeli i djelovali, pa bi se moglo reci da se nisu dovoljno
      pazili sigurnosne sluzbe tih zemalja. Poznato je da sve sigurnosne
      sluzbe svijeta suradjuju. U njihovu slucaju je bila francuska, njemacka i
      austrijska sluzba iza njih, a ne nikakva Udba. Samo sta se u takovim
      slucajevima desava je to, da Udba pobere poene i evo ti price medju
      Hrvatima.
      Dragi koega, svasta se je desavalo i nadajmo se da cemo
      malo po malo doci do istine. Ja cu iznijeti so ja znam tako da
      nadolazeci narastaji imaju nesto malo vise materiala o ovoj temi, vise
      nego im se je to serviralo bilo sa koje strane.

      • Ovo su uistinu komentari iz opisa broj. 6. Prethodni su iz komentara br, 7. Molim da se uvaži. Milan.

        Gracena13

        1.07.2009 20:33 h

        Evo kratki prilog da ne ukaljam dušu sasvim u crno,
        jer sam uputila javni prigovor hrvatskim medijima o sveprisutnijoj
        pojavi hotimične šutnje.

        ________________________________________

        Snima se dokumentarni film i knjiga o Bugojanskoj skupini

        Do jeseni bi trebao biti završen i drugi dio dokumentarnog filma o
        skupini Feniks, a do lipnja, kada će biti obilježena 37. godišnjica
        Bugojanske akcije, iz tiska će izaći knjiga.

        Oba projekta financirali su Hrvatsko katoličko dobrotvorno društvo i Klub povratnika Hrvata.

        To
        je spomen na skupinu hrvatskih revolucionara, pripadnika tajne
        organizacije Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB) koji su u drugoj
        polovini lipnja 1972. pokušali podići ustanak na planini Raduša, između
        Bugojna, Uskoplja i Rame, protiv jugoslavenskoga komunističkog režima, s
        ciljem uspostave samostalne i demokratske hrvatske države.

        Još
        šest članova HRB-a UDBA je likvidirala zbog sudjelovanja u pripremi, a
        među njima je bila i devetogodišnja kći jednoga od organizatora otpora
        jugoslavenskoj vlasti.

        Autor Zlatko Tulić/

        http://www.vecernji.hr/ 21.03.2009.

        _________________________________________

        Zar, i nedužno devetogodišnje dijete usmrtili ?

        Što im je ono skrivilo ?

        Udba…

        Domobran

        1.07.2009 21:32 h

        Poznato je da je Udba imala svoju razgranatu mrezu
        medju Hrvatima u emigraciji. To Udbi nije bilo tesko razgranatati medju
        Hrvatima, jer i jedni i drugi su govorili istim ili slicnim jezikom, a
        tesko je bilo odmah uociti tko je tko. Prijateljstva se razvijala, price
        se pricale, informacije kruzile okolo od ruke do ruke, dijelile se
        medjusobno, koje kasnije ispanu kao kost kada se ubaci medju pse. Evo ti
        svadje i razdora, sto je Udba jako koristila.
        Vinko Sindacic kao
        jugoslavenski placeni udbaski ubojica je skakao od Hrvata do Hrvata,
        organizacije do organizacije, prodavao sebe kao jedan gorljivi prijatelj
        clanova HRB-a, u kojem je bio clanom i Stipe Sevo. Vinko Sindacic se je
        sprijateljio s Stipom Sevo i glumio mu veliko prijateljstvo, tako da mu
        je uvijek povladjivao. Stipe je njemu povjerio da ce ici na odmor u
        Italiju sa zenom Tatjanom i malom curicom Rosemarijom, nasto se Sindacic
        veselo ponudio da bi i on zelio poci s njima. Tatjani to nije bilo
        svijedno, jer “da ce taj idiot im pokvariti odmor”…I tako ti je, dok
        je Stipe Sevo vozio po Italiji 24 kolovoza 1972 godine, Udbin krvnik i
        ubojica Vinko Sindacic ubija u nocnoj tisini i polakoj voznji Stipu
        Sevo, njegovu zene tatjanu i devetgodisnju curicu rosemariju.
        koliko mi je poznato taj mnogostruki udbaski ubojica se jos uvijek sloodno sece nasom dragom RH.

        Gracena13

        1.07.2009 22:03 h

        G.Otporaš @

        Prestrašno za pročitati , a kamoli doživjeti..
        Toliko tragičnih i tužnih događanja u Hrvata, a ubojice nekažnjeno šetaju i dan danas.

        Otporas

        colonia.tino

        1.07.2009 23:50 h

        Sjajno da si započeo serijal o bugojanskim junacima,
        doista je ta gerila bila preteča Domovinskog rata i samas am pisala
        nešto o tome, prije nekoliko mjeseci.

    • [email protected] | Account | Settings | Help | Sign out

      ZAKONSKA ODREDBA O USTAŠKOJ NADZORNOJ SLUŽBI.

      Tue, Jun 19, 2012 at 8:58 PM

      Poradi znanja i potrebe da bi se moglo što potpunije razumijeti
      dužnosti i uloga glavnog Upravitelja (ili Ravnatelja) Sabirnih Logora
      NDH, potrebno je predočiti ZAKONSKU ODREDBU O USTAŠKOJ NADZORNOJ SLUŽBI
      koje kopiju prilažem ovdje. Iako će za nepuna dva mjeseca biti 71 godina
      od proglasa ove ZAKONSKE ODREDBE, potrebo je to iz današnjeg ugla
      proučiti te vidjeti šta nije ili šta je valjalo, te staviti pod ogledalo
      današnje situacije bez rata i bez raznih stranih vojničkih operacija.
      Netko je morao biti Glavni Ravnatelj Sabirnih Logpra u NDH, a taj netko
      je bio Vjekoslav Luburić, Maks, general Drinjanin. Gledajući u ovu
      ZAKONSKU ODREDBU trebamo tražiti točku po točku gdje su i koje su te
      pogriješke bile kojima se generala Drinjanina toliko ocrnjuje. Po mome
      skromnom sudu više bi se njega moglo ocrnuti da je postupao prema svojoj
      državi Hrvatskoj kao Stjepan Mesić i kompanija koji su mnoge viskoe
      tajne dali strancima i tako postali izdajnici hrvatske stvari. Otporaš.

      I, br.1-1258, god.I;