Pratite nas

NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE OPERACIJE – (8)

Objavljeno

na

  UZBUNA U PROTIVNIČKOM TABORU

[dropcap]Š[/dropcap]efovi Udbe iz Bugojna i Gornjeg Vakufa, Djelo i Enis Granić, nisu u prvi mah vjerovali u lovačke priče o hrvatskoj vojsci u Raduši. Ali, da bi se osigurali, nazvali su Sekreterijat unutrašnjih poslova u Sarajevu. Tražili su Antu Miljasa, republičkog sekretara za unutrašnje poslove. S druge strane javio se Miljasov pomoćnik, Duško Zgonjanin, koji je saslušao izvještaj, premda ni on nije u sve skupa puno vjerovao, niti je znao šta bi učinio. Nazvao je CK BiH, no netko mu je birokratski odgovorio kako to ” ne spada u njihov resor”. Znao je da je za to nadležna centrala u Beogradu. Nije se usudjivao zvati, jer o tome nitko ništa nije najavio. Naprotiv, u zadnjem tajnom izvještaju od 17.VI.72., kojeg je potpisao Mišković, kategorišno su odbačene takve verzije. Tamo je jedino podvučeno da treba pooštriti kontrolu nad “našim radnicima u inostranstvu”. (Nameće se sada potreba ovdje reći par riječi o toj “pooštrenosti kontrole” nad radnicima u “inostranstvu” koji su kod nas u emigraciji bili poznati – jedino i isključivo – kao “Pasošari”. Ti “pasošari su se nas emigranata bojali kao vrag tamjana. Primjera radi navest ću slučaj kada sam s prijateljom u kolovozu 1964 godine iz Pariza otišao u Njemačku i Austriju posjetiti prijatelje i rodijake, bilo ih je koji nas nisu htjeli ni vidjeti. Jednostavno su se pokrili po glavi i ispod ogrnjača su sa nama razgovarali. Na svaki desetak “pasošara” bio je jedan ili više udbaša doušnika, koji su na sve vrebali i svoje centrale obavještavali,moja opaska, Otporaš)

[quote]Kada je u pitanju ISTINA, tad se stvore dva tabora, jedan koji sustavno napada, a drugi koji sustavno brani. Bugojanski VITEZOVI su ISTINA! Oni su istinom i svojim životima svjedočili svoju ljubav za Hrvatsku. Otporaš.[/quote]

Istovremeno u Sloveniji: nakon što se Franc Habernik njie na vrijeme vratio kući, njegova je žena prijavila mariborskoj miliciji nestanak muža. Čim je Franc stigao kući, povikao je s vrata izbezumljeno: “Jeste li živi?” (Po ovom opisu Franc Habernik je održao svoju riječ da neće nikom ništa govoriti dok ne dodje svojoj kući. Ali po sarajevskom službenom izvještaju, “Neberenik (Habernik, mo, Otporaš) se nije potpuno držao dogovora. Policiju je nazvao iz jednog motela na auto-cesti Zagreb – Beograd, otprilike na polovici puta izmedju Bugojna i Dravograda”. (Ovdje bi sada trebalo uzeti kartu i usporediti odprilike tu polovicu puta izmedju Bugojna i Dravograda. Po jugoslavenskom običaju ništa nije označeno niti odredjeno. Sve je “snadji se druže”, moja opaska, Otporaš) Dok je pričao ženi što se s njim odigralo, milicija je banula na vrata. Pitali su ženu za Franca. Franc im je sakrio pravu istinu. Uto se uplela njegova žena, kojoj se otela riječ “hrvatski borci”.

Tako su istodobno u Beogradsku centralnu Udbu stigla dva izvještaja – sarajevski i ljubljanski. Šef savezne Udbe, Mišković, odmah je referirao Titu, koji je bijesomučno zatražio najbržu likvidaciju svih gerilaca. (Dakle, Tito ostaje Tito. Sve se mora rješavati po najbržem planu likvidacije, kada se radi o Hrvatima. Nažalost, Hrvati su to iskusili i osjetili od Blejburga pa sve do Rumunjske granice, gdje se je postupala po “najbržoj likvidaciji”, moja opaska, Otporaš)

Šef bosansko-hercegovačke Udbe, Miljas, sazvao je noćnu sjednicu, na koju je iz Beograda doletio udbaški funcionar Luka Banović. Formiran je štab na čije su čelo došli general Franjo Herljević (tadašnji šef staba teretorijalne obrane za BiH), pukovnik Dragan Marić, komandant specijalnog odreda iz Beograda, i Duško Zgonjanin, pomoćnik šefa Udbe za BiH.

Dne 24.VI.72. podignuta je uzbuna u 35 općina Bosne i Hercegovine (28.VI.72. to je prošireno i na Dalmaciju). Stvoreno je navrat-na-nos (moj otac Petar Boban, Gabrića mi je pričao o Božiću te godine u San Franciscu da je bilo upravo tako “zbrda-zdola”, mo, Otporaš) 6 četa takozvanih “dobrovoljaca”. A zapravo, u Širokom Brijegu javila su se samo 4 stvarna dobrovoljca, u Duvnu 2, u Prozoru 7 itd. Svi ostali su bili prisilno mobilizirani pod maskom “općenarodne obrane”. U akciju su bačene kompletne milicijske snage iz BiH s milicijskom školom iz Butmira. U stanje uzbune stavljene su jedinice VII. vojne oblasti, kao i zrakoplovstvo u Jesenicama kod Mostara, u Zemuniku i Rajlovcu.

Udba je srljala od sela do sela, slušala, pitala, ne bi li štogod saznala. Širile su se dezinformacije kako su četnici upali, čemu su poneki i nasjeli, pa su zato krenuli u obračun. (Vidi sada udbaško/srpsko/četnicko/jugoslavenskog posla! Huškati narod, i to hrvatski, na taj način da su četnicu upali, kako bi što lakiše osjetili puls/bilo načeg hrvatskog naroda, staviti ga u prve borbene linije, pa neka Hrvat Hrvata ubija. To je njihova taktika još iz prošlog rata, kada su zarobljene Domobrane stavljali u prve vatrene linije, tako da su s jedne strane bile HOS, s druge Domobrani a iza ovih, tj. Domobrana, borci, partizani NOB, moja opaska, Otporaš) Udbaški funkcionar Ivan Lasić-Gorankić operirao je Širokim Brijegom, Jerko Bradica u Mostaru, Rade Vukojević u Ljubšskom, Slavo Vrdoljak u Grudama, Niko Ostojić-Zukić u Posušju, Ilija Stanišić po Duvnu, Ban u Livnu, Tomislav Burtović i Hasan Burgić po Rami i Prozoru, Djulejman Budić na području Gornjeg Vakufa, Ričice, Lužana i Voljice. Kamo god su prolazili, narod ih je bojkotirao. Nitko im njie htio izići u susret, niti dati bilo kakve informacije. Buratović je sam priznao kako je u Rami “naišao na tvrdi zid”.

Puk. Dražan Marić, bacio je “specijaliste” iz Beograda helekopterima na Radušu. Za zapovjednika postavljen je kapetan I klase Miloć Popović. Duvanjski, livanjski o prozorski “dobrovoljci” ubačeni su u prve redove. Iza njih stežu obruč jedinice JNA. Milicija s Udbom krstari po selima. Svuda cure mrtve straže. Kretanje je noću zabranjeno. Pravi rat.

[divider]Od ovog opisa br. (8) počet ću iznositi po par kitica iz knjižice koju su hrvatski suborci 1979 godine posvetili: “Hrvatskim Bugojanskim Vitezovima”

HRVATSKIM  BUGOJANSKIM  VITEZOVIMA   (1)

Povijesti nam teške, Vitezovi

Posvećeni Vama su stihovi,

Pjesme ove hrvatskog naroda,

Koji Vama dužnu počast oda,

Za sve dana i za sva vremena

Dokle bude hrvatskog imena.

Po proplancim Domovine naše

Slavni Borci navijeke ostaše.

Iz tudjine oni smjelo stižu

Da ustanak u Hrvatskoj dižu.

Rijetko kada u našoj povijesti

Sličan podvig mogao se sresti.

A i šire koliko se znade,

Čovječanstvo junake ne dade,

Takva srca i ljubavi takve

Uzvišeno plemenite, žarke;

Za svoj narod i za Domovinu;

Za Hrvatsku, Hrvatima svetinju.

Imali smo povijesnih junaka,

Imali smo brojnih ustanaka…

Pod barjacima borbenim smo bili

Po krvavim bojštima mrili.

Nastavlja se…

Otporaš/kamenjar.info

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Gospodarstvo

Rimac Automobili među 10 najbrže rastućih u srednjoj Europi

Objavljeno

na

Objavio

Tvrtka Mate Rimca ove je godine imala rasto od 1059 posto

U kategoriji 50 najbrže rastućih, najbolje rangirana hrvatska tvrtka ove godine je Rimac Automobili iz sektora čistih tehnologija i energetike, koja je deseta na ljestvici sa rastom od 1.059 posto.

Osim što je najbolje plasirana hrvatska tvrtka na listi 50 najbrže rastućih, Rimac Automobili su i jedina tvrtka iz sektora čiste tehnologije i energetike koja je ostvarila plasman u cjelokupnom natječaju na nivou Srednje Europe.

Na ovogodišnjoj ljestvici pedeset najbrže rastućih tvrtki nalaze se poduzetnici iz jedanaest zemalja, i to sljedećim redoslijedom od najveće prema najmanjoj brojčanoj zastupljenosti:

19 iz Poljske, 8 iz Hrvatske, 6 iz Litve, 5 iz Češke, 3 iz Rumunjske, po dvije iz Bugarske, Mađarske i Slovačke te po jedna iz Bosne i Hercegovine, Estonije i Latvije, piše Poslovni Dnevnik

Rimac radi na novoj jurilici i gradi tvornicu automobila

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

17. listopada 1990. Prva utakmica Hrvatske nogometne reprezentacije protiv SAD-a

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 17. listopada 1990. godine, hrvatska nogometna reprezentacija odigrala je svoju prvu povijesnu utakmicu.

Na Maksimiru je gost bila ekipa SAD-a, a Hrvatska je golovima Aljoše Asanovića i Ivana Cvjetkovića slavila 2:1.

U toj legendarnoj utakmici za Hrvatsku su nastupili Dražen Ladić, Zoran Vulić, Drago Čelić, Darko Dražić, Vlado Kasalo, Saša Peršon, Kujtim Shala, Zlatko Kranjčar, Ivan Cvjetković, Aljoša Asanović, Marko Mlinarić, a još su zaigrali i Tonči Gabrić, Gregor Židan te Mladen Mladenović. Izbornik je bio bivši hrvatski nogometaš, reprezentativac, trener, danas nažalost pokojni Dražan Jerković.

Utakmica je odigrana u sklopu proslave vraćanja spomenika banu Josipu Jelačiću na zagrebački Trg bana Jelačića: pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana odigrana je pred 30-ak tisuća gledatelja na stadionu Maksimir dan poslije postavljanja spomenika – 17. listopada 1990. u 19 sati.

Ideja provedena u tajnosti

Kada je Nogometni savez SAD-a objavio da želi u Europi odigrati dvije prijateljske utakmice za koje traže suparnike, tadašnji glavni urednik Sportskih novosti Darko Tironi prvi je inicijator ideje dovođenja američke reprezentacije u Hrvatsku.

Tadašnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Mladen Vedriš i dopredsjednik Rudolf Sabljak zbog političke situacije u tom trenutku proveli su tu ideju u velikoj tajnosti, najviše uz pomoć hrvatskog iseljenika Ivana Opačka i Vinka Hotka, te Jure Klarića, direktora tvrtke Voće koja je platila 90.000$ za troškove dolaska gostujuće reprezentacije.

Nakon što su dobili ukupno četiri ponude, Amerikanci su se odlučili za utakmice s Hrvatskom i Poljskom, koju su pobijedili u Varšavi (2:3) par dana prije utakmice s Hrvatskom.

Ante Pavlović je tada kao glavni tajnik Jugoslavenskog nogometnog saveza potpisao dozvolu za odigravanje utakmice bez znanja ikoga drugoga u Beogradu i prijavio je Fifi, s obzirom da je Hrvatski nogometni savez u to vrijeme bio član Jugoslavenskog nogometnog saveza.

Unatoč pokušajima Jugoslavenskog nogometnog saveza da spriječi odigravanje utakmice, to im nije uspjelo jer je FIFA izdala dozvolu za odigravanjem. Slična stvar se dogodila i sa slijedećom utakmicom hrvatske reprezentacije protiv Rumunjske u Rijeci.

Kako je Jugoslavenski nogometni savez u pokušaju sprječavanja utakmice zaprijetio da će kazniti sve nogometaše uz Jugoslavenske lige koji nastupe na ovoj utakmici, Izbornik Jerković je, da bi izbjegao eventualne kazne, momčad sastavio uglavnom od igrača koji su tada već igrali izvan Hrvatske. Igor Štimac, Davor Šuker, Željko Petrović i Borislav Cvetković nisu bili u sastavu zbog ozljeda, a Zlatka Vujovića (PSG), Tomislava Ivkovića (Sporting), Srećka Bogdana (Karlsruher SC), Harisa Škoru (Torino FC) i Davora Jozića (AC Cesena) unatoč njihovim osobnim željama za sudjelovanjem njihovi klubovi nisu pustili na utakmicu jer nisu imali tu obvezu, s obzirom se utakmica nije igrala u terminu predviđenom za nastupe A reprezentacija.

Vlado Kasalo je došao na utakmicu iz Nürnberga bez dozvole svoga kluba i za to je po povratku platio klupsku kaznu od 25 tisuća njemačkih maraka, a Aljoša Asanović, strijelac povijesnog prvog pogotka, je također imao problem s klubom, francuskim FC Metzom, koji je imao važnu utakmicu četiri dana poslije, ali je uspio nagovoriti vlasnika kluba da mu ustupi mali privatni zrakoplov kako bi došao na utakmicu i zanimljivo je da je morao izaći u 58′ minuti utakmice samo zato da bi stigao na zrakoplov, koji je morao sletjeti nazad u Francusku do ponoći.

Izbornik Jerković složio je svoj stručni stožer tako da je uključio glavne trenere iz tadašnja četiri hrvatska prvoligaša, to su bili Zdenko Kobeščak iz Dinama, Joško Skoblar iz Hajduka, Vladimir Lukarić iz Rijeke i Ivica Grnja iz Osijeka.

Prije utakmice bogat kulturno-zabavni program

Prije same utakmice priređen je bogati program. Bilo je tu velikih balona aeronautičkog društva Coning iz Varaždina, u velikom mimohodu prodefilirali su 110 sinjskih momaka i vitezova viteškog alkarskog društva, šibenska limena glazba, folklorni ansambli KUD-ova ‘Petar Zrinski’ iz Vrbovca i ‘Ivo Lozica’ iz Lumbarde na Korčuli u narodnim nošnjama, te viteško društvo ‘Kumpanija’ iz Blata na Korčuli. U glazbenom programu su nastupili Dubrovački trubaduri, Krunoslav Cigoj i Tomislav Ivčić, a u poluvremenu je nastupilo još i Prljavo kazalište.[

Prvi pogodak na utakmici – a samim tim i prvi pogodak za hrvatsku reprezentaciju u novijoj povijesti hrvatskog nogometa – postigao je Aljoša Asanović u 29-oj minuti. Četiri minute poslije Ivan Cvjetković je povećao vodstvo na 2:0, a oba su pogotka postignuta uz asistenciju Marka Mlinarića. Tim je rezultatom završilo prvo poluvrijeme.

U drugom je poluvremenu reprezentacija SAD-a pogotkom Troya Dayaka u 80-oj minuti utakmice ostvarila konačni rezultat 2:1. Kapetan hrvatske reprezentacije bio je Zlatko Kranjčar, a najboljim igračem utakmice bio je proglašen Marko Mlinarić kojemu je nagradu uručio doajen hrvatskoga sportskog novinarstva Mladen Delić.

Ova utakmica ima poseban značaj i po tome što na njoj promoviran dres hrvatske nogometne reprezentacije, koji će poslije postati i ostati jedan od najvećih hrvatskih brandova uopće. Taj prvi dres, prema kojemu su nastali sve ostale inačice dresa do danas, dizajnirao je akademski slikar Miroslav Šutej, kao i plakat za utakmicu.

facebook komentari

Nastavi čitati