Kako je nepoznati Amerikanac spasio moju sestričnu iz Bleiburga

6

Jeste li ikada razmišljali o tome kako je život krhak? Kako lako može prestati! U našem slučaju – nas Hrvata – koliko je takvih života, mladih i starijih, nasilno završeno…

Tako je i život majke jedne prekrasne mladenke, na čijem vjenčanju sam bila prije određenog vremena, zamalo bio završen na Bleiburgu.

Tada joj je stradao otac, propatio mlađi 14-godišnji brat, mučila se majka, no nekako su preživjele. Kako? Zahvaljujući sretnoj okolnosti i jednom dobrom čovjeku.

Na kolima, na kojima su bježali prema granici, puknuo je kotač i već su uz njih stajali partizani kako bi ih vratili na svoj teren – u sigurnu smrt.

Srećom, zastao je i jedan Amerikanac koji je prema pričanju moje sestrične “morao imati neku visoku funkciju, jer su ga svi odmah slušali”. Naredio je partizanima da se maknu i puste ljude u logor Crvenoga križa.

Vjerojatno taj gospodin danas i ne zna kakvo je dobro tada učinio. Mi bismo rekli – sam Bog ga je poslao tamo da bi spasio moju sestričnu Vlastu Jantzl. Valjda…

Često mislimo kako neka naša radnja, bez obzira na svoju veličinu, nije osobito važna. Koji put ne dajemo neku posebnu vrijednost nekim povučenim potezima. Možda baš zbog toga često i ne reagiramo.

No, u krivu smo, zaista, jer ono što vi i ja činimo uvijek ima neku svrhu – za nekoga. Nekoga će to što činite razveseliti, nekome pomoći, a srećom, rijetko kada smo u mogućnosti učiniti ono što je napravio taj Amerikanac u Bleiburgu godine 1945.

Tada je u neku ruku omogućio nastavak jedne nove generacije, čiji je put zasad nepoznat.

No, kako se ono kaže, čudni su putovi Božji i nikad se ne zna hoće li baš ta mlada djevojka, čiju je majku spasio nepoznati Amerikanac, jednoga dana biti netko tko donosi promjene u naše živote.

U tom razmišljanju o čudu života, krhkosti i snazi koju stalno vidimo i divimo joj se, dirnula me pjesma “Ave Marija, čiji su zvuci odzvanjali u čast vjenčanja njezine kćeri kad je prilazila oltaru. Znala sam da će dio pjesme biti na latinskom, a dio na hrvatskom jeziku.

“Neka se zna da joj je majka Hrvatica!” ponosno je rekla moja sestrična u kraćem razgovoru prije vjenčanja.

Upravo sam zanijemila slušajući “Ave Mariju” koja je bila otpjevana čudesno! 

Godine 1945., moja sestrična, stara tek 19 godina, spremala se za prvu opernu ulogu u zagrebačkom kazalištu. No, došao je svibanj i bježala je s ostalima.

Kad se našla u Austriji, njezin glas, vjerojatno zbog straha, nijemih i glasnih krikova, zbog strašnih uspomena s Bleiburga utihnuo je i više nije mogla pjevati.

Tek nakon upornog rada s ljudima koji su joj pomogli pronaći samu sebe u tom strašnom kaosu i tuzi, propjevala je opet.

Njezina “Ave Marija” na vjenčanju kćeri bila je prekrasna! Sjećajući se svega što mi je ispričala više puta, suze su mi lijevale niz obraze.

Ta pjesma postala je simbol svega onoga što smo znali o mojoj sestrični, o njezinoj kćeri – mladenki i svega onoga što je njezina majka prošla – sve se to slilo u jedno… Tada sam otvoreno zaplakala.

Nisam bila jedina, no rijetko je tko od uzvanika plakao od takve sreće kao ja, jer rijetko je tko u toj lijepo urešenoj Ruskoj sobi u New Yorku znao koliko je posebna kći moje sestrične.

Kaže se, kad spasite jednog čovjeka, da spašavate cijelu generaciju. Svatko tko preživi tragediju kao što je bio Bleiburg ili recimo Vukovar, živi drukčije.

Neki su se povukli, neki se boje, neki prenose živu riječ kako se ništa ne bi zaboravilo, neki šute, a neki konačno propjevaju kao moja sestrična.

Vidjeli smo u svojoj povijesti, ali i u raznim povijestima svijeta, kako zlo koji put nadjača. Naglašavam – samo koji put, jer svjedoci smo toga da svakoga dana dobrota pobjeđuje koliko god se neki veselili tuđoj nesreći.

Ovo vjenčanje na kojem je mladenka blistala od svježine, sreće, bjeline i ljubavi dokaz je da dobro pobjeđuje. Samo malo dobrote treba da bi se sve izmijenilo. Moja sestrična ne zna tko ju je tada spasio, tko joj je, ne znajući, omogućio nastavak života i rođenje tako željene kćeri jednoga dana.

“Ave Marija”, prekrasna molitva, prekrasna glazba, glas majke koja je pjevala – sve je bilo upravo nevjerojatno. Bila je to kruna svemu i hvala čovjeku koji je pronašao snage i spasio bližnjega svoga u danom trenutku, iako možda nije bio svjestan veličine svoga čina.

Tko zna gdje se on nalazi danas? Možda je već tamo gdje Bog nagrađuje dobra djela.

Uime moje sestrične i njezine kćeri koja se rodila i živjet će u budućnosti samo zahvaljujući njegovoj ljudskosti – hvala mu.

Valentina Krčmar/mojahrvatska.hr

facebook komentari

  • srka

    Nekoč sam gledao dokumentarac na ZDF-u…kako su sramno englezi predali sovjetima na tisuće ukrainskih bijovnika…na njihovu nesreću…mozete i zamisliti kakav im je kraj bio…
    by Srka®

    • Sivooki

      Ne moramo zamišljati… znamo.

      • srka

        Sad znam da ništo ne znam…reče nekoč Sokrataga.
        Jadni i ti ljudi…samo oni su osjetili i znaju što se doista i kako dogodilo…
        Mi Sivoooki…mozemo samo zamišljati…
        by Srka®

        • Sivooki

          Pa ljudi koji su preživjeli Vukovar i Ovčaru sve su opisali.
          Preporučam ti istoimenu knjigu Vilima Karlovića, ja je čitam napreskokce, čas od početka, čas od kraja… groza.

          • srka

            Hvala.
            Potraziti ću knjigu…mada sam ih na zalost…pročitao…dokumentarci…internet…
            Čitao sam o strahotama koje su ljudi dozivjeli…od onog nitkova Kapetan Dragana!
            Ne ponovilo se zlo!
            by Srka®

  • Vrlo interesantno. Da je bilo takovih Amerikanaca trista tisuća i više, toliko tisuća i više Hravica i Hrvata bi se spasilo. Danas bi demografska situacija Hrvatske bila kamo kud bolji, ljepša i ljubičastija. Hrvatska bi brojila između deset i dvanaest milijuna stanovnika.
    Prilažem link koji bi mogao popuniti neke praznine ovog članka.

    Da bi se ovaj članak u potpunisti razumio, svakako je potrebno priložiti ovaj link:
    IN MEMORIJAM GENERALU DRINJANINU.
    http://otporas.com/in-memoriam-vjek…eralu-drinjaninu/