Pratite nas

Priče

Kako je nepoznati Amerikanac spasio moju sestričnu iz Bleiburga

Objavljeno

na

Jeste li ikada razmišljali o tome kako je život krhak? Kako lako može prestati! U našem slučaju – nas Hrvata – koliko je takvih života, mladih i starijih, nasilno završeno…

Tako je i život majke jedne prekrasne mladenke, na čijem vjenčanju sam bila prije određenog vremena, zamalo bio završen na Bleiburgu.

Tada joj je stradao otac, propatio mlađi 14-godišnji brat, mučila se majka, no nekako su preživjele. Kako? Zahvaljujući sretnoj okolnosti i jednom dobrom čovjeku.

Na kolima, na kojima su bježali prema granici, puknuo je kotač i već su uz njih stajali partizani kako bi ih vratili na svoj teren – u sigurnu smrt.

Srećom, zastao je i jedan Amerikanac koji je prema pričanju moje sestrične “morao imati neku visoku funkciju, jer su ga svi odmah slušali”. Naredio je partizanima da se maknu i puste ljude u logor Crvenoga križa.

Vjerojatno taj gospodin danas i ne zna kakvo je dobro tada učinio. Mi bismo rekli – sam Bog ga je poslao tamo da bi spasio moju sestričnu Vlastu Jantzl. Valjda…

Često mislimo kako neka naša radnja, bez obzira na svoju veličinu, nije osobito važna. Koji put ne dajemo neku posebnu vrijednost nekim povučenim potezima. Možda baš zbog toga često i ne reagiramo.

No, u krivu smo, zaista, jer ono što vi i ja činimo uvijek ima neku svrhu – za nekoga. Nekoga će to što činite razveseliti, nekome pomoći, a srećom, rijetko kada smo u mogućnosti učiniti ono što je napravio taj Amerikanac u Bleiburgu godine 1945.

Tada je u neku ruku omogućio nastavak jedne nove generacije, čiji je put zasad nepoznat.

No, kako se ono kaže, čudni su putovi Božji i nikad se ne zna hoće li baš ta mlada djevojka, čiju je majku spasio nepoznati Amerikanac, jednoga dana biti netko tko donosi promjene u naše živote.

U tom razmišljanju o čudu života, krhkosti i snazi koju stalno vidimo i divimo joj se, dirnula me pjesma “Ave Marija, čiji su zvuci odzvanjali u čast vjenčanja njezine kćeri kad je prilazila oltaru. Znala sam da će dio pjesme biti na latinskom, a dio na hrvatskom jeziku.

“Neka se zna da joj je majka Hrvatica!” ponosno je rekla moja sestrična u kraćem razgovoru prije vjenčanja.

Upravo sam zanijemila slušajući “Ave Mariju” koja je bila otpjevana čudesno! 

Godine 1945., moja sestrična, stara tek 19 godina, spremala se za prvu opernu ulogu u zagrebačkom kazalištu. No, došao je svibanj i bježala je s ostalima.

Kad se našla u Austriji, njezin glas, vjerojatno zbog straha, nijemih i glasnih krikova, zbog strašnih uspomena s Bleiburga utihnuo je i više nije mogla pjevati.

Tek nakon upornog rada s ljudima koji su joj pomogli pronaći samu sebe u tom strašnom kaosu i tuzi, propjevala je opet.

Njezina “Ave Marija” na vjenčanju kćeri bila je prekrasna! Sjećajući se svega što mi je ispričala više puta, suze su mi lijevale niz obraze.

Ta pjesma postala je simbol svega onoga što smo znali o mojoj sestrični, o njezinoj kćeri – mladenki i svega onoga što je njezina majka prošla – sve se to slilo u jedno… Tada sam otvoreno zaplakala.

Nisam bila jedina, no rijetko je tko od uzvanika plakao od takve sreće kao ja, jer rijetko je tko u toj lijepo urešenoj Ruskoj sobi u New Yorku znao koliko je posebna kći moje sestrične.

Kaže se, kad spasite jednog čovjeka, da spašavate cijelu generaciju. Svatko tko preživi tragediju kao što je bio Bleiburg ili recimo Vukovar, živi drukčije.

Neki su se povukli, neki se boje, neki prenose živu riječ kako se ništa ne bi zaboravilo, neki šute, a neki konačno propjevaju kao moja sestrična.

Vidjeli smo u svojoj povijesti, ali i u raznim povijestima svijeta, kako zlo koji put nadjača. Naglašavam – samo koji put, jer svjedoci smo toga da svakoga dana dobrota pobjeđuje koliko god se neki veselili tuđoj nesreći.

Ovo vjenčanje na kojem je mladenka blistala od svježine, sreće, bjeline i ljubavi dokaz je da dobro pobjeđuje. Samo malo dobrote treba da bi se sve izmijenilo. Moja sestrična ne zna tko ju je tada spasio, tko joj je, ne znajući, omogućio nastavak života i rođenje tako željene kćeri jednoga dana.

“Ave Marija”, prekrasna molitva, prekrasna glazba, glas majke koja je pjevala – sve je bilo upravo nevjerojatno. Bila je to kruna svemu i hvala čovjeku koji je pronašao snage i spasio bližnjega svoga u danom trenutku, iako možda nije bio svjestan veličine svoga čina.

Tko zna gdje se on nalazi danas? Možda je već tamo gdje Bog nagrađuje dobra djela.

Uime moje sestrične i njezine kćeri koja se rodila i živjet će u budućnosti samo zahvaljujući njegovoj ljudskosti – hvala mu.

Valentina Krčmar/mojahrvatska.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kultura

PISMO VUKOVARU

Objavljeno

na

Objavio

Ti si grade moj heroj. Tvoji sinovi i kćerke moji su heroji. Često ti dolazim, još češće te se sjetim. Iako sam tužan jer svaki puta kada ti dođem, sve manje ljudi vidim, sretan sam kada vidim svu tvoju ljepotu.

Na samom ulasku u grad, srce počinje čudno kucati. Svaka rupa od gelera, granata i metaka koje se i dalje vide bude u meni bijes i očaj. I svaki puta si postavim pitanje, tko je to mogao napraviti tako lijepom i mirnom gradu?

Ali nakon bijesa u meni, pojavi se ponos i ljubav. Još i dan danas mi zvuči nestvarno da su te branili heroji koji su stali pred višestruko veću i puno jaču vojsku. Bilo je dana kada je znalo pasti i 11 000 granata na tebe grade, ali tvoji heroji, te ljudine se nisu povlačile do zadnje sekunde borbe.

Moja generacija svoje idole većinom traži u poznatim sportašima, pjevačima glumcima. Moji idoli su mali ljudi koji su možda i znali da se neće izvući živi, ali o povlačenju nikad nisu razmišljali. Moji idoli su ljudi kojih nažalost više nema, koje ne mogu upoznati ili im napisati poruku da se s njima jako ponosim. Ali ako čuju moje molitve, siguran sam da to već znaju.
Ja se nikada neću složiti da si ti pao, da si pokoren.

Kada te napada oko 12 000 ljudi sa puno većom i jačom opremom, a samo 2000 ljudi im pruža otpor puna 3 mjeseca….to nije pad. To je lekcija i to je velika pobjeda.

Za mene ćeš uvijek biti pobjednik.
Za mene ćeš uvijek biti moj heroj.

Volim te Vukovare.

Mislav Kontić / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Tihomir Hojzan: O KRUNICI NA HRVATSKOM VOJNIKU

Objavljeno

na

Objavio

“Od 1991. uporno sam tražio odgovor na jedno pitanje: Kako to da smo svi mi ZNG-e tada nosili krunice i otkud nam uopće ta ideja?

Ne pamtim ni jednog jedinog ZNG-u iz 1991. koji nije nosio krunicu, bilo na ramenu, bilo oko vrata ili čak omotanu na kundak puške!!??

Nekako sam još shvaćao da je nosimo mi koji smo bili vjernici oduvijek i oduvijek išli u Crkvu, ali sekretar najveće „partijske ćelije“ u mom gradu s krunicom na „epoleti“ skupa sa mnom na prvoj liniji obrane u Zapadnoj Slavoniji… I stotine drugih koji nisu nikada bili vjernici (čak dojučerašnji zadrti ateisti) niti su uopće znali moliti ni jednu od krunica? Svi nose krunicu, mole se, nisu više ateisti…

To je već bilo čudno, čak čudo.

Znam da na prvom postrojavanju ZNG-a u Kranjčevićevoj u Zagrebu nitko nije dijelio krunice. Ne pamtim da je ikada i jedan svećenik, biskup ili kardinal potaknuo ZNG-e na nošenje krunice u najkrvavijem i odlučujućem djelu rata: rujan 1991. – prosinac 1991.

Odjednom su svećenici bili zatrpani zahtjevima da podjele 55.000 krunica koliko nas je tada branilo (i obranilo!!!) Hrvatsku.

Meni je to, eto, 25 godina bila enigma i pitanje bez odgovora: Čija je to bila ideja?

Nisam našao odgovora a znam da se samo po sebi ništa ne dešava baš kao što iz mrtve stanice nikako nije moguće da nastane živa, :):):) – nije moguće da su te krunice slučajno nastale naš najveći i najvažniji znak, obilježje koje nikada ni jedna vojska u povijesti nije imala. Ni nosila!

Provjeravao sam u zadnjih 25 godina sve bliske i daljnje rođake svećenike, sve časne sestre u obitelji… Nitko nije znao odgovor.

Razgovarao sam sa nekoliko biskupa, visokih crkvenih dostojanstvenika… Ništa! Ništa nisam saznao!
I eto ga sad, nakon toliko godina, upozori me jedan od onih koji znaju za ovu moju opsesiju krunicom i ZNG-eom, da pročitam u tisku objavljeno slijedeće:

Zdravo presveta Djevice i Majko Božja Marijo, moćna zaštitnice naše domovine Hrvatske! Premda nevrijedni da ti služimo, ipak uzdajući se u ljubav i divnu blagost Tvoju izabiremo Te danas pred cijelim dvorom nebeskim za Gospodaricu, odvjetnicu i majku svoju i cijelog našeg naroda te čvrsto odlučujemo da ćemo Ti drage volje i vjerno služiti.
Molimo Te usrdno da nam svima uz prijestolje Božanskog Sina isprosiš milost i milosrđe, spasenje i blagoslov, pomoć i zaštitu u svim pogibeljima i nevoljama.

Ti si kraljica i majka milosrđa, pomoćnica kršćana i tješiteljica žalosnih. Zato ti iskazujemo svoje djetinje pouzdanje kako Ti je naš narod vazda kroz vjekove iskazivo.

Tvojoj majčinskoj zaštiti preporučujemo svoje duhovne i svjetovne poglavare, cijelu našu domovinu i cijeli naš narod u ovim teškim vremenima kušnja. Izmoli nam svima vjernost u katoličkoj vjeri, da u krilu svete Crkve provodimo dane u miru i bez straha, u blagostanju i poštenju i tako zavrijedimo doći jednom do vječnog život da slavimo ondje Trojedinog Boga uvijeke. Amen!

Ovu molitvu je za svoju ljubljenu Domovinu Hrvatsku ispisala ruka blaženog Alojzija Stepinca!
Blaženi Alojzije Stepinac je bio uvjeren i svim svojim životom svjedočio da Hrvati to mogu i moraju izmoliti samo molitvom svete Krunice!

Samo Krunica!!!???

Krunica je naša snaga i naša utjeha rekao je 1. Listopada 1944. Blaženi Alojzije Stepinac.
Dakle tako! To je to!

Otud ZNG-ama Krunica!
Stepinac je pobijedio!
I uvijek će pobijediti!
Hrvati su vjernici! I jedino to su Hrvati.
– Ostalo su manjine!
– Beznačajni bukači!

Tihomir Hojzan

facebook komentari

Nastavi čitati