Pratite nas

BiH

Neprekinuta linija: od 
‘čiste sreće’ 
u ruletu do ‘čiste vještine’ u šahu

Objavljeno

na

Sigurno ste i sami zaključili da je novi izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Niko Kovač dijete sreće: rođen je pod sretnom zvijezdom ili je nekad i negdje upecao i na slobodu pustio zlatnu ribicu uz uvjet da mu ispuni više od tri želje.

kovac

Prvu mu je želju ispunila u trenutku kad je Igor Štimac, nakon poraza 2:0 od Škotske u gostima, „kao moralni čin“ Davoru Šukeru ponudio ostavku, a on ju je, rođeni golgeter, objeručke prihvatio i zatim Niku imenovao izbornikom.

Drugu želju zlatna ribica Niki je ispunila kad mu je u ždrijebu za doigravanje za odlazak u Brazil dodijelila, budimo iskreni, poprilično nejak Island, koji smo u dvije utakmice uspjeli pobijediti (2:0, 0:0).

Treća želja, po računu zlatne ribice, ispunjena mu je na ždrijebu koji je odlučio da baš Hrvatska otvori Svjetsko prvenstvo u susretu s domaćinom Brazilom, čime će on sam, njegova i naša reprezentacija, ali i naša zemlja, 12. lipnja 2014. doći u središte pažnje više milijardi svjetskih ovisnika o novom opijumu za mase – nogometu.

Pitanje na koje baš nitko ovog časa baš nitko u Lijepoj Našoj i nogometnom svijetu nema pouzdana odgovor glasi: mogu li vatreni pod mudrim, junačkim i lukavim, nadajmo se, vodstvom jednog “hibridnog” Hrvata – dušom i srcem velikog Hrvata, a umom i voljom metaforičkog Nijemca – uspješno proći zahtjevnu skupinu (Brazil, Kamerun, Meksiko) i tako doći u priliku da na megdan iziđu aktualnom svjetskom prvaku Španjolskoj?

Kako nisam nogometni znalac, na to ću pitanje pokušati odgovoriti iz drugoga vica: iz multidisciplinarne znanstveničke perspektive. Nogomet je, naime, ali i vrhunski sport općenito, odavno postao previše važnim da se njime ne bi sustavno i stalno bavili vrhunski znanstvenici svih zemalja i disciplina: biolozi, genetičari, mozgoslovi, psiholozi, kineziolozi, kemičari, dijetetičari i ini.

Genetičari, biokemičari i mozgoslovi, uz suradnju s dušoslovima (psiholozima) već desetljećima pokušaju otkriti sportski zlatni gral: pobjednički gen, dakako, i onaj gubitnički.

Složenim i profinjenim znanstvenim istraživanjima, pa i egzaktnim genskim, genetskim i biokemijskim testiranjima – koja su izuzetno popularna posljednjih godina – znanstvenici pokušavaju već kod male djece otkriti postojanje „pobjedničkog gena“: nasljednih bioloških vrlina koje pojedincu pružaju šansu da bude uspješan sportaš, pa i veliki pobjednik. I suprotno: tragaju za biokemijskim svojstvima koja neke sportaše smještaju u pretinac „rođenih gubitnika“.

Istodobno biokemičari istražuju, eksperimentiraju i traže idealnu sportsko-pobjedničku hormonsku kombinaciju: savršenu kombinaciju hormona dominacije testosterona i hormona regulacije metabolizma i stresa kortizola koji povećava koncentraciju glukoze u krvi i energije u stanici te djeluje protuupalno.

Iako su genetska i biokemijska testiranja, pa i genske i kemijske intervencije, odavno postala veliki biznis pa je razrada profinjenih programa za otkrivanje, izbor i njegovanje „genetskih“ talenata postala pomodni trend u mnogim nacionalnim sportskim savezima i olimpijskim odborima, osobno sam sklon vjerovati genetičarima-skepticima, kakav je, primjerice, jedan od najvećih svjetskih sportskih eksperata dr. Peter Allen Fricker: bio je direktor australskog medicinskog tima na pet olimpijada i šest natjecanja zemalja Commonwealtha, a od 2005. do 2011. bio je ravnatelj Australskog zavoda (instituta) za sport.

Za razliku od mnogih njegovih mladih kolega koji vjeruju da je genetskim testiranjem i biokemijskim intervencijama moguće otkriti i stvarati „sintetske šampione“, dr. Fricker na temelju bogatog istraživačkog i životnog iskustva tvrdi: „Moja je prognoza da genetske informacije mogu vrijediti jedan posto u vašoj odluci u izboru nadarenih sportaša. Ne mislim da ćemo ikad biti u prilici kazati da nekome tko ima neki ‘krivi’ gen nije mjesto u sportu. Svi su drugi elementi koji stvaraju velikog sportaša važniji: važniji su stavovi sportaša prema životu i sportu, psiha, postignuća pod pritiskom, mogućnost da dugoročno osigura dobrog trenera, pristup sportskim objektima i opremi za vježbanje, način prehrane, potpora obitelji.“

I dok u pojedinačnom sportu sportaši i njihovi treneri mogu biti sasvim neobični ljudi – osamljenici, ekscentrici, čudaci, egocentrici, fanatici reda i rada – pobjednički mentalitet i navike u nogometu mora imati, naučiti, uvježbati ili steći MOMČAD, a ne pojedinci. Pitanje je, dakle, ima li hrvatska nogometna reprezentacija pobjednički mentalitet?

Ili: može li ga pokazati i dokazati u sljedeća dva-tri tjedna u zemlji koja živi za nogomet, pod vodstvom Nike Kovača i njegovih suradnika, uključujući i predsjednika HNS-a, veličanstvenog golgetera Davora Šukera?

Vrijeme i okolnosti u kojima je Niko Kovač postao izbornikom bitno se razlikuju od okolnosti u kojima je izbornik reprezentacije bio Miroslav Ćiro Blažević (1994. – 2000.) ili Slaven Bilić (2006. – 2012.)

Prema prosudbi gotovo svih nogometnih psihologa, fiziologa, sportskih liječnika i, najvažnije, vrhunskih nogometnih trenera, ključni su čimbenici momčadskog uspjeha, uz, dakako, zbir individualnih vrijednosti nogometaša: (1) igrači i momčad, (2) momčadski duh, (3) kapetan momčadi, (4) trener-izbornik, (5) navijači i (6) SPORTSKA SREĆA!

Igrači i momčad

Gotovo desetljeće i pol Hrvatska je bila među petnaest, često i deset najboljih nogometnih momčadi u svijetu. U tom elitnom društvu nipošto ne bi mogla tako dugo biti da nije imala i da nema izvrsne nogometaše, ali i izbornike najviše svjetske kvalitete.

Za svjetsku nogometnu izvrsnost podjednaku zaslugu imaju i izbornici nogometne reprezentacije, posebice Miroslav Ćiro Blažević koji je reprezentaciju vodio u doba kad je trećina zemlje bila okupirana, a pobjednički je zamah dobio nakon što je zemlja u Bljesku i Oluji oslobođena. Nakon njega Slaven Bilić uspio je pronaći rokersku formulu za očuvanje pobjedničke tradicije u kojoj je kao igrač vatrenih 1998. sudjelovao. Ako se pojedinačna vrijednost igrača kojima danas raspolaže Niko Kovač mjeri njihovom tržišnom vrijednošću, ali i prema ulogama koje imaju u vrhunskim europskim klubovima, lako je zaključiti da resursi koji stoje na raspolaganju novom izborniku nisu ništa manji od vatrenih 1998. ili vatrenih 2012.

Dakle, uspjesi ili neuspjesi vatrenih 2014. u najvećoj će mjeri zavisiti od izbornika-stratega Nike Kovača, njegova stručnog tima, izbora igrača, stvaranja momčadi, izbora strategije i taktike igre na Svjetskom prvenstvu i – sportske sreće.

Momčadski duh

Da je momčadski duh najveća snaga hrvatske nogometne reprezentacije, uočio je ne tako davno i novinar glasovitog The New York Timesa Rob Hughes. Uoči Europskog nogometnog prvenstva u Poljskoj i Ukrajini napisao je podlistak po naslovom „Hrvatsko su glavno oružje momčadski duh i – napadači“.

Predstavivši svojim čitateljima Luku Modrića kao „umjetnika s loptom“, novinar je, da bi oslikao momčadsko nadahnuće i duh, citirao izjavu koju je Vedran Ćorluka uoči EP-a dao BBC-u: „Kad iziđemo (na travnjak) i kad vidimo naše navijače, to je dovoljno. Ne trebaju nam velike riječi, samo nacionalni dres. I kad čujemo himnu, mi dajemo sve od sebe.“

Korijeni su izvornog momčadskog duha naše reprezentacije (ne samo nogometne) u narodnom i nacionalnom prkosu i pobuni 1990-ih koje je na veličanstven način iskoristio i oplodio Miroslav Ćiro Blažević u brončanoj medalji sa Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998. Novinar NYT-a u svom je članku nakon tog „svjetskog nogometnog čuda“ našao potrebnim citirati izjavu dr. Franje Tuđmana, fanatičnog nogometnog zanesenjaka: „Nogometne pobjede oblikuju nacionalni identitet kao i ratovi.“

Slaven Bilić nekad i Niko Kovač danas, s cijelom plejadom svojih suradnika, sljedbenici su i prenositelji tog duha koji u novim okolnostima treba obogatiti sviješću nogometaša da su miljenici sudbine jer iza njih stoji potreba i želja, pa i silna glad osiromašenog i često prevarenog naroda za kakvom-takvom – pobjedom. Katastrofalne poplave u Slavoniji također mogu biti mali ali važan dodatni motiv igračima da u Brazilu dadu maksimum.

Kapetan

Sportski psiholozi i treneri, posebice oni nogometni, dobro znaju da je u stvaranju momčadskog duha ključna uloga – kapetana momčadi. Istraživanja pokazuju da samo dva do tri posto igrača ima sve ključne pretpostavke da budu kapetani momčadi. Kapetan mora biti vođa i uzor momčadi po zalaganju, borbenosti i po igračkim kvalitetama, a mora imati i emocionalnu inteligenciju i karizmu u svlačionici i na terenu. Kapetan mora biti potpora i zaštitnik igrača u nevolji i mora njegovati kulturu uzajamnog pomaganja i ohrabrenja igrača kojima loše ide ili koji, primjerice, promaše odlučujući penal ili prime „pacerski“ gol.

U Dariju Srni Slaven Bilić i Igor Štimac imali su takvoga kapetana, a velika gesta kojom je Darijo svojedobno stao u zaštitu Sammira pokazuje da će i Niko Kovač i momčad u njemu u Brazilu 2014. imati VELIKOG kapetana.

Navijači

 

marta

 

Navijači su punih dvadeset godina bili i jesu istinski „dvanaesti igrač“ svih hrvatskih reprezentacije, posebice vatrenih. Iako je potpora navijača vrlo važna u svim sportovima, ona je posebice važna za hrvatske nogometne reprezentativce i to zbog sociopsihološki lako shvatljivog razloga. Ogromna većina naših reprezentativaca, tih suvremenih sportskih legionara, igra u poznatim, pa i najboljim europskim, ruskim i ukrajinskim klubovima. U tim klubovima oni u pravilu ostvaruju za nas obične smrtnike nezamislivo visoke zarade, slavni su i igraju pred punim stadionima. Upravo zbog toga igranje za reprezentaciju i vlastitu zemlju za njih nije samo čast nego i vrlo važno emocionalno iskustvo i nadahnuće koje pun smisao dobiva samo onda ako su na njihovoj strani pozitivno i pobjednički nadahnuti – navijači.

Izbornik i izbornikov tim

Koliko god čudno izgledalo, najveća nepoznanica današnje hrvatske nogometne reprezentacije njen je izbornik Niko Kovač. Iza njega su tek dvije važne, uspješne, natjecateljske utakmice (protiv Islanda) i dvije, rezultatski također uspješne, pripremno-prijateljske: protiv Malija i Australije.

Ono što je očigledno jest činjenica da Niko Kovač iskreno vjeruje u timski rad i stručne analize utakmica te vlastitih i protivničkih igrača. U njegovu su timu četiri nogometna trenera, tri liječnika i čak petorica fizioterapeuta (od kojih su dvojica Nijemci), ali i dva eksperta za profinjene i informatički zahtjevne stručne nogometne analize: Francuz Nicolas Jovier specijalist je za analize utakmica uz pomoć softvera SportsCode, a Irac Barry Hamilton ekspert je za analizu kretanja igrača po terenu uz pomoć GPS sustava.

Osobno bi mi bilo drago da je u njegovu timu i neki renomirani nogometni psiholog tipaBilla Beswicka, jednog od vodećih engleskih sportskih i nogometnih psihologa-praktičara, autora knjige „Usmjeren za nogomet“ (Focused for Soccer).

Dakako, uz osmišljavanje opće filozofije i strategije igre, motivaciju igrača, proučavanje protivnika, pripremu taktike za svaku utakmicu i opću izborničku inteligenciju, koja se vidi kroz reakcije na neočekivane prilike koje svaka utakmica donosi (povreda ključnog igrača, crveni kartoni, vodstvo protivnika, sudačka pogreška i nepravda itd.), uloga izbornika presudno je važna u stvaranju i njegovanju pobjedničkog momčadskog duha, a to u suvremenom nogometu nipošto nije lagan zadatak. Jer, kako kaže jedan od najpoznatijih britanskih i svjetskih profesora sportske psihologije Dave Collins: „Svaka je momčad poput aždaje (monstruma) sa 11 glava. Izuzetno je složeno postići da svi igrači misle na isti način, da pomažu jedni drugima i da rade zajednički. Ali, kad vidiš momčad koja djeluje kao jedno tijelo, sve se događa prirodno i glatko. Svaki igrač zna što mu je činiti. Odlučivanje je lako.“

Sreća

Brojni nogometni eksperti, a takvih je u Lijepoj Našoj mnoštvo, često podcjenjuju ili potpuno zaboravljaju na jedan od ključnih čimbenika svih sportskih i nogometnih uspjeha i neuspjeha: sportsku sreću, odnosno nesreću. Netko tko ne vjeruje u sreću nego u Boga može to nazvati Božjom voljom ili providnošću. Narodna nas poslovica u svakom slučaju uči da sreća prati hrabre, ali ta tajnovita dama često zna nagraditi i mudre i lukave i drske i vrijedne i domoljubne i bogoljubne.

Na ključnu ulogu sreće u uspjesima – u biznisu, investiranju i SPORTU – upućuje iMichael J. Mauboussin, glavni poslovni i financijski strateg druge po veličini švicarske i jedne od najvećih svjetskih bankovno-financijskih institucija Credit Suisse AG. U knjizi naslovljenoj „Jednadžba uspjeha: razmrsivanje vještine i sreće u biznisu, sportu i investiranju“ pokušao je vizualno pokazati kako je važnost čimbenika „vještina“ (znanje, iskustvo, mudrost, druge sposobnosti) i „sreća“ u različitim djelatnostima i igrama različita. Kao ekstreme navodi šah (kod kojeg je „vještina“ apsolutno važna, a sreća gotovo nevažna) i kockarski rulet kod kojeg je gotovo sve u sreći, a gotovo ništa u znanju i vještini.

U njegovu grafikonu nogomet je, iza košarke, sport kod kojeg su znanje i vještina najvažniji, znatno važniji nego u bejzbolu, američkom nogometu ili hokeju, ali još uvijek toliko važni da određuju 20-ak posto utakmica. Umjesto zaključka hrvatska jednadžba nogometnog uspjeha: ako brončanu medalju Miroslava Ćire Blaževića i njegovih vatrenih iz Francuske 1998. postavimo kao mjerilo uspješnosti nogometne reprezentacije Nike Kovača u Brazilu 2014., mogli bismo kazati da postoji 70% šanse da ova reprezentacija dosegne ili premaši taj meteorski uspjeh. U prilog tih 70% govori individualna kvaliteta igrača (koja nije ništa lošija od naraštaja 1998.), momčadski duh, potpora navijača i kvaliteta kapetana momčadi Darija Srne. Preostalih 30% zasad su dvije nepoznanice: izbornički, strategijski, motivacijski i taktički pobjednički potencijal Nike Kovača i – SPORTSKA SREĆA!

A kako nas je sportska sreća znala pratiti u teškim ratnim i poratnim vremenima, nekako mi se čini da bi nas mogla i trebala pratiti i u ovim još težim: recesijskim, dužničkim, poplavnim.

SlavenLetica/VL

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

BiH

Ponavlja se suđenje radikalnom islamistu u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Ponavlja se suđenje radikalnom islamistu u BiH

Prizivno vijeće Suda Bosne i Hercegovine naložilo je obnovu suđenja protiv radikalnog islamista Osmana Abdulaziza Kekića koji je prvostupanjskom presudom bio oslobođen optužbi za sudjelovanje u paravojnoj terorističkoj organizaciji Islamskoj državi (IS).

Kako je u ponedjeljak priopćeno iz Suda BiH, prizivno vijeće ukinulo je prvostupanjsku presudu Kekiću kojom je oslobođen optužbi za formiranje i pridruživanje stranim paravojnim formacijama i naložilo ponovno suđenje.

Njega su sredinom 2016. švedske vlasti izručile Bosni i Hercegovini smatrajući ga nacionalnom prijetnjom označivši ga kao pripadnika terorističke organizacije ‘Islamske države’.

Državno odvjetništvo BiH optužilo je pripadnika radikalnog selefijskog pokreta da je u ožujku 2015. otputovao u Tursku, nakon čega se u Siriji priključio postrojbi “Anwar al-Awlaki” koja se bori na strani terorističke organizacije Islamske države.

Po navodima iz Državnog odvjetništva do danas je optuženo 20 osoba za kaznena djela u svezi s terorističkim aktivnostima i sudjelovanjem državljana BiH na stranim ratištima Sirije i Iraka. Slučaj Osmana Abdulaziza Kekića je bio prvi u kojem je prvostupanjska presuda bila oslobađajuća.

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Miloš Zeman: Bosni i Hercegovini prijeti opasnost daljeg širenja radikalnog islama

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik Češke Miloš Zeman izjavio je da BiH prijeti opasnost daljeg širenja radikalnog islama, te da to u velikoj mjeri financiraju izvori iz Saudijske Arabije.

Češki predsjednik je upozorio da taj novac ne služi da BiH postane bogatija, već da su to ulaganja u džamije, što može izazvati žarište vjerske netrpeljivosti.

“Četvorica predsjednika jasno su se složili da prije svega u BiH prijeti opasnost daljeg širenja radikalnog islama. Drago mi je da su moje kolege upozorile da to širenje u velikoj mjeri financiraju izvori iz Saudijske Arabije”, rekao je Zeman, prenose beogradski mediji.

On je nakon dvodnevnog summita šefova država Višegradske grupe u Seksardu, na jugu Mađarske, rekao da podržava integraciju zemalja zapadnog Balkana u EU, ali da je Kosovo upitno zato što ga nisu priznale ni neke članice EU, prenosi Srna.

Predsjednici Poljske Andžej Duda, Češke Miloš Zeman, Slovačke Andrej Kiska i domaćin sumita, mađarski predsjednik Janoš Ader razgovarali su tijekom summita o problemima i eurointegraciji zapadnog Balkana i ocijenili da ulazak regije u Uniju treba podržati, potaknuti i ubrzati.

Predsjednik Zeman izjavio je na kraju summita da se u potpunosti slaže s idejom angažiranja da zapadni Balkan uđe u EU, ali je napomenuo da upitno ostaje Kosovo, pošto njegovu neovisnost nisu priznale sve članice EU, javila je češka agencija ČTK.

Predsjednik Češke protivnik je odluke tadašnje češke vlade da nakon nekoliko mjeseci prizna neovisnost Kosova i, kako je sam nedavno ponovio, odbija u Prištini imenovati veleposlanika.

>>> Predsjednik Češke Miloš Zeman: U BiH već vijore crne zastave Islamske države

 

facebook komentari

Nastavi čitati