Pratite nas

Istaknuto

Neraskidivi dio Oluje još uvijek čami u haaškoj tamnici

Objavljeno

na

Bitnica SVLR 7.GBR HV PUMA.

Kolijevka obrane, a potom i ishodište slobode za onu polovicu hrvatske domovine, koja se Republikom Hrvatskom zove, bilo je Livanjsko polje.

Možemo li zamisliti kako bi danas medijskim eterom odjeknula vijest da neki hrvatski film dobije Oscara, kad se već uspjesi u B finalima filmskih festivala slave kao sportska olimpijska zlata? Ili kad bi neka hrvatska glazbena uspješnica zauzela vodeće mjesto na američkoj top listi? Što bi bilo kad bi kazališna predstava s hrvatskim potpisom prerasla “Regionalne” okvire i svrhu infantilne provokacije, pa se još izvela u sklopu kakvog prestižnog programa na Broadwayu? Ili kad bi se neki hrvatski književnik našao u užem izboru za Nobelovu nagradu, ako se već toliko veličaju ideološkim pravovjerjem isluženi primatelji “ja tebi, ti meni” nagrada?

Mada se navedeni događaji doimaju nevjerojatnima, zapitajmo se ponizno jesu li Hrvati ipak već stvorili neko djelo usporedivo s ovim snoviđenjima, djelo za koje su im priznanje odali oni najbolji. Ako je vjerovati jednom od vodećih ljudi aktualne vladajuće američke administracije, ministru obrane, generalu Mattisu, on iznimno cijeni hrvatsku vojnu akciju, Oluju. Taj kompliment osnažuje činjenica da ju je i osobno proučavao. I još važnije od lijepih riječi, u vojnim školama vodeće svjetske sile Operacija Oluja se izučava kao nešto vrijedno, nešto iz čega Amerikanci i sami mogu naučiti. Čast hrvatskim sportašima, ali takvog postignuća oni u svojim trofejnim vitrinama nemaju. Doseg je to bez premca koji polako, mada još uvijek stidljivo, izlazi na vidjelo.

Dosad se, naime, preko njega ili ovlaš prelazilo, ili se tumačilo zanovijetanjem jednog iskričavog admirala, sklonog pretjeranoj samohvali i željnog pažnje. Jednostavno, nikako se nije uklapalo u vrijeme u kojem se to velebno djelo hrvatskog političkog vodstva i hrvatskih ratnika sustavno i uporno skrnavilo. A koliko se bezobzirno, strastveno, upravo udarničkim žarom lustriralo ono najbolje i one najbolje, otkriva prešućeni dio presude Međunarodnog suda pravde za genocid sa sjedištem u Haagu u slučaju tužbe Hrvatske protiv Srbije i protutužbe Srbije donesene početkom 2015. godine. Riječ je o krovnom sudskom postupku – gdje su stranke države, a ne pojedinci –  kojim je iz pravosudne perspektive dosad najbliže utvrđena opća, cjelovita istina o ratnim događanjima devedesetih na području Hrvatske. Istina je to koja daje kontekst djelomičnim “istinama”, izrazito podložnim manipulacijama i tumačenjima kako kome drago, a proizašlim iz postupaka vođenih protiv pojedinaca na hrvatskoj javnosti poznatijem Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, smještenom također u Haagu.

U dijelu presude koji se odnosi na tužbu Hrvatske protiv Srbije Sud tvrdi da u postupku utvrđeni zločini JNA i srpskih snaga, koji potpadaju pod Konvenciju o genocidu, doduše nisu počinjeni s namjerom da unište ciljanu skupinu (u ovom slučaju Hrvate) – zbog čega tužba i jest odbačena – nego zato kako bi se Hrvate prisililo da napuste svoje domove s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države. Može li tko poreći kako odabrana formulacija odgovara definiciji “etničkog čišćenja” kakve se nijedan rječnik ne bi posramio? S druge strane, u protutužbi Srbija optužuje Hrvatsku za protjerivanje Srba iz tzv. Krajine (u tužbi stoji “forced displacement” što je na tragu u javnom prostoru uvriježenog “etničkog čišćenja”) za vrijeme Oluje i nakon nje, no Sud se, znakovito, o tome izričito ne izjašnjava. To dovoljno govori o snazi srpskih argumenata navlas nalik onima kojima su svoje općinstvo prekomjerno granatirale sve medijske kuće šireg dometa sa sjedištem u Hrvatskoj, potpomognute neizbježnim nevladinim udrugama kako se kolokvijalno nazivaju agenture vođene na uzici stranih vlada. Toliko od Suda o tome da je svatko svakog čistio.

Utvrđujući zločine navedene u tužbi Hrvatske koji potpadaju pod Konvenciju o genocidu, Sud ne samo što nedvojbeno identificira JNA i srpske snage kao počinitelje, već uočava i da su to činili sustavno, djelujući po sličnom modusu operandi na cijelom teritoriju Hrvatske kojim su ovladali. S druge strane, kad je riječ o istovrsnim djelima počinjenim s hrvatske strane, Sud naglašava kako su ih počinili pojedini pripadnici hrvatskih oružanih snaga pri čemu ne nalazi elemente sustavnosti. Ipak, iz djelovanja lokalnih, bolje rečeno “Regionalnih” sudova može se izvući sasvim suprotan zaključak. Naime, na specijaliziranim sudovima u Hrvatskoj sudilo se i još uvijek se sudi visokopozicioniranim hrvatskim časnicima i zapovjednicima temeljem krajnje ekstenzivnog tumačenja zapovjedne odgovornosti (Norac, Glavaš, Merčep, Brodarac, Sačić), dok se u Srbiji sudi isključivo pojedinačnim izvršiteljima nedjela (Ovčara, Lovas, Sotin) bez primisli da bi netko zapovjedno odgovarao.

Kao i za model pretapanja višenacionalne države u nadnacionalnu po ukusu i mjeri temeljnog naroda, vrhuška Bošnjaka i ovdje je zdušno prigrlila prokušani recept od uzora im, elite Srba – sude istaknutim hrvatskim vojnim zapovjednicima, a iz vlastitih redova tek pukim izvršiteljima, uz mrvu tipično orijentalnog pravnog začina – prvima sude po strožem zakonu, i to retroaktivno, a potonjima po blažem. Zanimljivo, među Bošnjacima i Srbima, nitko da se nađe, niti moćni pojedinci, a još manje državne strukture, pa da podignu optužnice temeljem zapovjedne odgovornosti protiv “svojih”, i to jugo-komunističkoj ostavštini, koju slijedom povijesnih okolnosti dijele s Hrvatima, unatoč. Stoga mora da je ipak u pitanju nešto drugo, neka u Hrvata endemska boleština … u kojoj su, bez ozbiljne konkurencije, prvaci Svijeta, ne samo “Regiona”.

Datum kad se ta boljka ozbiljno razmahala može se precizno odrediti – 3. siječnja 2000. godine. Od tada se postavlja samo jedno pitanje – tko se sve s hrvatske strane ogriješio o ratne zakone i tako zaslužio titulu ratnog zločinca? Mic po mic, ratnim zločincima postaju gotovo svi koji su upravljali ključnim vojnim operacijama, kako obrambenim, tako i napadnim, a tada, elementarna logika to nalaže, ni cijela priča nikako ne može biti čista. Jer ako su zapovjednici krivi, svi ostali mogu biti, ako već ne krivi, onda samo budale. Posljedično, njihovo zajedničko djelo za koje proliše znoj, krv i suze postaje zločinačko i ništavno.

Logičku i etičku suprotnost onima koji su bili spremni dati život i zdravlje za domovinu, nevezano jesu li se ogriješili o ratna pravila ili ne, predstavljaju upravo oni koji su sve to “elegantno” izbjegli – dezerteri i ine pobjegulje. Ti su miroljupci, u međuvremenu, postali posvuda dobrodošli društveni uglednici čije djelovanje mediji bez zadrške promiču, a država – što iz središnjeg proračuna, što iz lokalnih, što preko državnih tvrtki – zdušno sponzorira. Je li to ista država koju su stvorili istinski mirotvorci, ljudi koji nisu izbjegli brojne kušnje koje su se pred njih stavljale, među njima i mogućnost da će počiniti zločin?

Danas se dežurni etičari novog kova više ne ustručavaju bijeg otvoreno prikazivati moralno nadmoćnim, čak i herojskim, naspram spremnog odziva na “Zovi, samo zovi …”. Ti miroljupci, kao potpuna suprotnost mirotvorcima, rado su viđeni gosti, sada već i domaćini, upravo u onome kutku Hrvatske koji se u njoj prvi put zatekao kao izravna geopolitička posljedica Staljinove antifašističke vojne pobjede. A nju su zainteresirani pojedinci – onako nekritički raspoloženi i neskloni razmišljanju uopće, kako to ljudi opterećeni idolopoklonstvom i(li) opipljivom materijalnom koristi obično jesu – pripisali Staljinovu regionalnom ađutantu, znanom i kao maršal Tito!

Njima sad, naravno, ništa ne valja! Znaju oni da je drugima prije bilo bolje, kad već njima samima, barem materijalno (jer dušu su i tako već predali onom predanom kolekcionaru duša), nikad nije bilo bolje nego sad. “Sretno dijete” je ostalo sretno i u zrelim godinama, a i pozne mu se sretnima smiješe, u najmanju ruku onako sretnima kao što su to današnjem brijunskom kralju, kojem nema nitko odigrati “Kralja Leara” pa ga igra sam. Ali njihova sreća ne bi bila potpuna kad ne bi brinuli za druge, pa im, da slučajno ne zaborave kako je prije bilo bolje, pod angažiranom umjetnošću uvaljuju pesimizam i trulež, estetiku mraka, moguće i taritaša, uz poantu kako je iz ove nepotrebne močvare, u kojoj oni iz nekog razloga ostaju, najbolje otići! Samo, kako može biti sretna zemlja u kojoj “sretna djeca” miroljubaca ostaju, dok djeca mirotvoraca iz nje odlaze?

Za državu, na svijetu jedinstvenu po tome što joj se geografsko središte nalazi izvan nje (a nije otočni arhipelag), nije neobično što joj se i ključna točka obrane nalazi upravo tamo – izvan njenih granica. U tom je smislu kolijevka obrane, a potom i ishodište slobode za onu polovicu hrvatske domovine, koja se Republikom Hrvatskom zove, bilo Livanjsko polje. Zato Oluju nije moguće suvislo promatrati, niti objasniti izvan konteksta četiri akcije koje su joj prethodile. Veličanstvena pobjednička niska začeta je iz Livanjskog polja, da bi u praskozorje same Oluje bila svršena zauzimanjem dinarskih visova, između ostalih i posebice važnog Velikog Bata, tog ključnog preduvjeta da se aždaji, koja je godinama rigala vatru paleći i žareći hrvatskom zemljom, napokon, kao batom smrska glava. A kad padne glava, dalje ide sve kao po špagi! Stoga, zanemariti u prikazu Oluje četiri zahtjevne pripremne operacije (Skok 1, Skok 2, Zima ’94 i Ljeto ’95) isto je kao prikazati gol, a izrezati ono što mu je prethodilo – oduzimanje lopte protivniku i briljantna dodavanja kojima je suparnik posve izigran – i sve to na terenu, ne baš blago nagnutom ka hrvatskom golu. Ipak, o tome se, kao i o mnogo čemu drugom vrijednom, šuti!

Čini se da problem leži u tome što se sve to odigralo u drugoj državi od koje je Hrvatska, mučena izvana i iznutra nametanjem nepostojeće joj krivnje, donedavno bježala kao od okuženog. Ništa manji problem nije ni u ocrnjenom igraču koji je odigrao nezamjenjivu rolu u tim filigranskim duplim pasovima, a sada sjedi na haaškoj optuženičkoj klupi podosta više dana, negoli se nedavno na Kupresu okupilo Ivana. Stoga, kako bi se hrvatska pobjeda mogla u cijelosti dostojno obilježavati i naširoko slaviti, nužno je da se u drugostupanjskom postupku šestorka mirotvoraca-pravednika oslobodi krivnje, i to predstavlja glavni kratkoročni cilj hrvatske vanjske politike.

U tome, iskustvo nas uči, na ovome svijetu pomoći može samo Amerika. I molitva da pomogne Amerika! I molitva za uspjeh onih koji mogu utjecati na Ameriku da pomogne! Da nam sila ta – nerijetko nečista, ali u stani-pani vremenima ipak pravedna – opet bude blagoslovljena! Neka bude blagoslovljena kao prije četiri godine na užas zabezeknutih miroljubaca koji su nestrpljivo iščekivali konačni obračun s Tuđmanovom Hrvatskom u ime bolje i, naravno, zajedničke budućnosti. U pravom filmskom obratu, obješenih su nosova bili primorani prirediti karmine na onoj Radmanovoj mlinici za mljevenje istine u laž, koja se, posve u skladu s tim poslanjem, lažno predstavljala kao HTV. Bude li opet tako, tek tad će se HTV, čijim se hodnicima i dalje osjeća teško podnošljivi vonj Radmanove ostavštine, možda odvažiti emitirati cjelovitu sliku o Oluji, a hrvatski će narod u obje države svoje jedne i jedine Domovine moći nakratko, ali duboko, odahnuti.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Događaji

Ukrcajte se na ‘Vlak slobode’: ‘Sjećamo se dana kada je 100.000 ljudi na Rivi pokazalo što je hrvatsko jedinstvo’

Objavljeno

na

Objavio

Njime se želi očuvati memorija na događaj prije 22 godine kada je “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split doputovao tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom

“Vlak slobode” Split-Knin-Split, u spomen na istoimeni vlak koji je vozio na današnji dan 1995. od Zagreba do Splita i kojim je označen završetak oslobodilačke vojno-redarstvene operacije “Oluje,” krenuo je u subotu sa splitskog Željezničkog kolodvora, organiziran na poticaj splitskog gradonačelnika Andre Krstulovića Opare.

Njime se želi očuvati memorija na događaj prije 22 godine kada je “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split doputovao tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom. Tada se na splitskoj Rivi okupilo više od 100 tisuća građana, podsjetio je gradonačelnik Krstulović Opara.

“Mi u Splitu smo jako ponosni na taj događaj i tadašnji doček ‘Vlaka slobode’ kojim je označeno hrvatsko nacionalno jedinstvo i kraj ‘Oluje’. U povijesti Splita i Republike Hrvatske ostat će sjećanje na tadašnji upit predsjednika Tuđmana okupljenima na splitskoj  Rivi – ‘što im još može obećati’, a oni su svi jednoglasno glasno odgovorili ‘Vukovar’, ‘Vukovar’ ” , naglasio je u izjavi novinarima splitski gradonačelnik.

Direktor HŽ Putnički prrijevoz Željko Ukić, koji se pridružio današnjem “Vlaku slobode” Split-Knin-Split, izjavio je kako su Hrvatske željeznice podržale prijedlog grada Splita za obilježavanje spomena na “Vlak slobode” koji je prije 22 godine  putem od Zagreba do Splita povezao do data razdijeljenu Hrvatsku zbog velikosrpske oružane agresije.

“‘Vlak slobode’ prije 22 godine važan je i za Hrvatske željeznice jer je njime povezan Zagreb i Split,” rekao je Ukić.

U današnjem “Vlaku slobode” su brojni uzvanici među kojima i župan splitsko-dalmatinski Blaženko Boban. Na putovanju do Knina ovaj vlak staje na mjesnim gradskim i općinskim željezničkim postajama gdje u njega ulaze gradonačelnici i načelnici mjesta.

facebook komentari

Nastavi čitati

Istaknuto

25. kolovoza 1991. – početak bitke za Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

Današnji dan 25.08.1991. smatra se početkom bitke za Vukovar. Borbe u gradu i oko grada, sa poginulim i ranjenim, vodile su se od svibnja 1991., ali tog dana grad je napadnut iz svih smjerova svim raspoloživim naoružanjem “JNA”, uključujući avione.

Naime tog dana “Jugoslavenska narodna armija” koja je sve vrijeme uoči napada glumila suzdržanost i neutralnost kao ” tampon zona sukobljenih strana” otvoreno se svrstala na stranu agresora u trenucima kad je bilo vidljivo da regularne hrvatske policijske snage polako preuzimaju nadmoć na terenu nad srpskim teroristima i paravojnim formacijama.

Vidjevši da bi se ratna sreća mogla okrenuti na hrvatsku stranu, “JNA” je sve svoje potencijale, naoružanje i kompletnu ratnu mašineriju stavila na raspolaganje paravojnim srpskim snagama i pridružila se u sveopćem napadu na Vukovar.

To je bila 87-dnevna opsada hrvatskog grada Vukovara od strane “Jugoslavenske narodne armije”, uz pomoć srpskih paravojnih snaga od kolovoza do studenog 1991. godine tijekom Domovinskog rata.

Bitka je završena porazom Zbora narodne garde i jedinica MUP-a, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima i progonom hrvatskog stanovništva.

Grad je naposljetku potpuno uništen i okupiran 18. studenoga 1991.

Prema specijaliziranom elektroničkom portalu o Domovinskom ratu “Domovinski rat On Line”, ukupan broj stradalih boraca na hrvatskoj strani, gardista i policajaca, procjenjuje se na oko 2.500.
Oko 7.000 osoba, civila i vojnika, završilo je nakon pada grada u logorima u Srbiji. Poginulo je oko 1.000 civila, od čega 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci (Ivan Kljajić), koji je poginuo od krhotina srpske granate dok ga je otac Pavle Kljajić držao u rukama (ranjen u tom napadu, i on je uskoro umro).
Ranjeno je 2.500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece.
Još uvijek se traži gotovo 500 nestalih Vukovaraca.

Prema istom specijaliziranom elektroničkom portalu ukupan broj stradalih vojnika “JNA” i četničkih snaga na širem području Vukovara procjenjuje se do 8.000 poginulih, do 15.000 ranjenih te između 400-600 uništenih tenkova, oklopnih i transportnih vozila (JNA priznaje 110) , te oko 20 uništenih zrakoplova i helikoptera (“JNA” priznaje dva).

Za mnoge ratne zločine: ubojstva civila, mučenja i ubijanja, progone, etničko čišćenje, potpuno uništenje grada (tzv. famozno „prekomjerno granatiranje“), rušenje bolnice, kulturocid, logore u Srbiji i drugo još nitko nije odgovarao.

facebook komentari

Nastavi čitati