Pratite nas

Vijesti

Nered, nerad i pad proglasili redom, radom i rastom!

Objavljeno

na

Kad bismo i prihvatili zdravo za gotovo da Milanovićeva vlada, kako sama sebe i svoje biračko tijelo zavarava, u državu „uvodi red“, premda je riječ o neredu s elementima namjernoga izazivanja kaosa, te da „radi“ – ali ne ono što potrebujemo, kao posljedicu takvoga uvođenja reda i rada ne bismo mogli navesti rast. Devet tromjesečja za redom Hrvatska bilježi pad BDP-a. Pa, ipak, izvještajna konvencija vladajućega SDP-a održala se pod proskojevskim geslom „Red, rad i rast“.

Milanović je u prvi plan konvencije sebi slijeva i zdesna postavio mlađahne kadrove. Siniša Hajdaš-Dončić i Branko Grčić, ministri bez ikakvih rezultata, promovirani su u prvu partijsku ligu, a u zadnji red poslao je doajena Slavka Linića, premda je netko ceduljicu s njegovim imenom perverzno podmetnuo na stolac u prvom redu. Od te se marginalije, bježeći od analize objektivnoga stanja, rade medijski spektakli, kao da je riječ o prvorazrednome pitanju od općega dobra, a ne o unutarpartijskim smicalicama s elementima sukoba na ljevici.

Milanovićev poklič članstvu neodoljivo podsjeća na parole s omladinskih radnih akcija (ORA). Poslao je članstvo da na hooo-ruk krene, ne na ORA-u već među široke slojeve radnika, seljaka i poštene inteligencije. Od njih agresivnom agitacijom treba nažicati još dvije godine strpljivosti za red i rad za daljnji pad. Doslovno: „Hodajte uspravno, nemojte gmizati, borite se. Napadat će nas, ali igramo po pravilima“. Ovo su misli s granice misionarskih naputaka.

Ako je geslo izvještajne konvencije totalni promašaj, a jest, ima elemenata i za pohvalu. Koreografija izvještajne konvencije Partije bila je sjajna. I svjetlosni efekti, također, i na video opremu dvorane nema primjedaba.

Na izlaganje Milanovića ne ćemo se osvrtati, jer se nemamo na što osvrnuti, toliko je, naime, bio koncizan, teorijski potkovan, socijaldemokratski vjerodostojan i praktičnim primjerima zaokružen. Pokušao je podići nikad niži moral esdepeovaca. Trudio se poput gurua marginalne sekte, a ne partije na vlasti. Treba li stoga očekivati da nam Milanovićevi sljedbenici pokucaju i na kućna vrata uvjeravajući nas da nered, nerad i pad koji vidimo ispred i iza, lijevo i desno, gore i dolje, zapravo predstavljaju red, rad i rast?

Milanovića je potpuno zasjenila Vesna Pusić. Briljirala je. Svojim je monolitnim govorom dokazala da je čvrsta karika Partije na vlasti radi vlasti. Njezin je govor antologijski! On je svojim vizionarskim stajalištima poticao priviđenja reda, rada i rasta s jedne strane, ali je, s druge strane toliko pretjeran da je i slijepima otvorio oči.

Realan život nije partijski izvještaj. Nije niti izvještaj o stanju države i nacije. E, tu smo! Njega je svojedobno predsjednik Tuđman jednom godišnje podnosio Hrvatskome državnom saboru. Poslije njega nema nijednoga izvještaja o stanju države i nacije. A imamo državu i jesmo nacija. Na što bi to izvješće nalikovalo da su ga pisali Račan, Sanader, Kosorova ili Milanović? Da su ga uvažavajući objektivne pokazatelje na vrijeme podnosili državi i naciji, možda bi i država i nacija već ranije reagirali i zaustavili ih u razdržavljenju države i dekroatizaciji nacije prije negoli je na scenu stupila „najuspješnija vlada koju je Hrvatska ikad imala“. Ako su nas prethodne vlade dovele do ruba ponora, onda je Milanovićeva napravila odlučujući korak naprijed.

Ocjena V. Pusić o najuspješnijoj vladi do sad uvrjeda je: Poražavajućim stopama pada BDP-a i porastu stope nezaposlenosti, kolapsu sela i poljoprivrede, uvozu hrane, zatiranju industrije, odsustvu investicija, dvogodišnjem procesu uhljebljivanja koalicijskih kadrova na proračunsku pipu, nepodnošljivoj poreznoj tlaki pučanstva i slobodnoga poduzetništva, uzrocima najavljenih štrajkova, tsunamiju sumnjivih predstečajnih nagodaba, napokon i uvođenju smjenskoga rada kirurzima i protuustavne radne obveze liječnicima u cjelini, valu iseljavanja mladih i obrazovanih, plasiranju najmaštovitijih strategija bez strategije od zdravstva do socijale i natrag, politikantskim zadiranjima u hrvatski jezik, spolno zdravlje najmlađih naraštaja i obrazovanje i kulturu općenito, bezbrižnom skijanju glavnoga stratega usred poplave, kupovanju najmodernijih nosiglasa i najskupljih automobila za klijentelu, oprost poreza ideološkim simpatizerima, cijelom nizu dokazanih i nedokazanih sukoba interesa i tako dalje.

Da je riječ o otkriću od izuzetnoga značaja za političku povijest moderne hrvatske države dokaz je i to što je ocjena V. Pusić najveću oporbenu stranku, veliku poput kamiona, ostavila „bez teksta“. Ostali oporbenjaci također zabezeknuto šuteći čačkaju uši ne vjerujući što su čuli. A čuli su laž usporedivu samo s onom, iste autorice, da je Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu.
Šalu na stranu, nije se proslavio ni Grčić. Spomenuo je vladinu strategiju za izlazak iz gospodarske krize. Ona, tvrdi, ima tri jasna cilja – fiskalnu konsolidaciju, strukturne reforme i novi investicijski ciklus. Time je priznao da je u protekle dvije godine, unatoč redu i radu, izostala fiskalna konsolidacija, strukturne reforme i investicijski ciklus, što je, logično, izazvalo pad, ali pad nije spomenuo, jer u partijskom jeziku pad je rast a rast je pad.

Nema, dakle, ničega što bi ukazivalo na izlazak iz gospodarske krize. Svejedno, dobio je Grčić jednouman pljesak umjesto pljuske, iako je priznao i to da je vlada povećala deficit, ali, evo – „sada radimo da to saniramo“. Prosvijetlio nas je da je deficit porastao zbog „kamata, mirovina i uplata članarine za EU“. Što to znači, da će vlada prestati s plaćanjima kamata, mirovina i euročlanarine? Iako od ove vlade ne očekujemo ništa osim odstupa, Grčić još očekuje „investicije od 73 milijarde kuna“. Temeljem čega? Reda, rada i rasta?

Navodno je govorio i Hajdaš-Dončić. Njegovo je izlaganje bilo toliko zanimljivo da nijedna novinska agencija nije prenijela nijednu riječ. No, na partijskoj dalekovidnici s Prisavlja pronašao sam i njegovih dva-tri retka slave. Bolje da nisam! Naime: „Kazao je kako se državom prije upravljalo od mandata do mandata, bez vizije i ideje. Ova vlada plaća danak – nismo tražili izgovor, a počeli smo uvoditi red“. Tko kome plaća danak? Kad već vuče za nos – hrvatski narod plaća danak što si je dopustio da mu vlada organizirani nered, nerad i pad.

Nepravedno bi bilo ne spomenuti i Milanku Opačić. Svojim se istupom odlično uklopila u sektaški zacrtane gabarite predsjednika SDP-a. Članstvu je poručila neka se „čuvaju lažnih mesija koji tvrde da baš ništa ne valja“. Premda nisam član sekte njezinoga mesije izjava me osobno dirnula jer tvrdim da baš ništa ne valja.

Ne mogu prešutjeti ni ovo: „Bilo je nesnalaženja i pogrešnih odluka, ali pogreške priznajemo i ispravljamo ih. Odustajanja od reformi nema, ovo nije vlada supermena“. Kakvo jezgrovito ništa! Za one koji ne znaju, podsjećam da je M. Opačić, kao takva, potpredsjednica vlade i ministrica. A da nije supermen, ako nije dovoljna prethodna joj izjava, može se svako uvjeriti pročitavši njezinu fragmentarno objavljenu „reformu socijalnoga sustava“ koju je smišljala dvije godine u poziciji i osam godina u oporbi. Desetljeće za jednu „reformu“, desetljeće na plaći saborske zastupnice i potpredsjednice vlade. To je red, rad i rast!

Koreografijom i reflektorima dao se zavesti i Neven Mimica. Proročanski je izjavio kako će njihova lista dobiti najveći broj glasova na euroizborima, što znači da u SDP-u ima i onih koji proriču budućnost za europlaću čiji iznos nije pristojno navesti zbog eskalacije javne sablazni.

Izvještajna konvencija SDP-a dodatno je stabilizirala uvjerenje koliko je trula „ova vlada u ovoj zemlji“. SDP nema intelektualni kapacitet za ozbiljnu vladu. Doseg i značaj konvencije samo dan kasnije prizemljila su i u trajni zaborav otpremila dva događaja. Prvi se odnosi na boli glava analizu Mislava Kolakušića, sudca Trgovačkoga suda, o Zakonu o predstečajnim marifetlucima, kojom se razotkriva ozakonjeni red, rad i rast u kojemu „dužnik u potpunosti uništava vjerovnike, i to više njih istovremeno“, pri čemu je „nestalo 50 milijarda kuna“. Drugi je događaj čista kanalizacija, ali je privukao veću pozornost političke javnosti negoli konvencija. Netko je usred Splita „kantom fekalija“ zalio šešir stanovitoga A. Tomića. Šešir je pritom bio na vlasnikovoj glavi. Za počiniteljem se traga. Kao i za pozitivnim rezultatima reda, rada i rasta u protekle dvije godine.

* Autor je novinar i urednik rubrike religijske kulture, hrvatskoga izvandomovinstva i unutarnje politike, radio je i u rubrikama gospodarstvo i kultura, te je bio pet godina glavni urednik tjednika za kulturu Hrvatsko slovo. Autor je 16 knjiga iz područja književnosti i povijesne publicistike i član je Društva hrvatskih književnika.

Izvor: narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 2. DIO

Objavljeno

na

Objavio

4). Islamska deklaracija dokument je koji je nastao 1969., a objavljen 1970. godine i najčešće se vezuje uz ime Alije Izetbegovića, mada je posve izvjesno da je u njegovoj izradi sudjelovalo više osoba. Uostalom zbog teza iznesenih na te 32 stranice teksta i konspirativnog djelovanja, osim Alije osuđeno je još 12 njegovih suradnika, u sudskom procesu održanome u Sarajevu 1983. godine. Ova skupina bila je dio tajne organizacije „Mladi muslimani“ (utemeljena 1939. godine u Kraljevini Jugoslaviji) koja se borila protiv ateizacije i asimilacije muslimanskog naroda na prostoru Jugoslavije, za islamske vrijednosti i opredjeljivala kao „antikomunistička“ i „antifašistička“.

Tekst je doživio brojne kritike. Proglašen je „utopijskim“ pogledom na islam, od nekih čak i „anti-islamskim“, a većina kritika koje su dolazile iz islamskih krugova imale su za cilj relativizirati njegov sadržaj i ublažiti teze koje su se iznosile.

No, ono što je sasvim izvjesno sadržano je u činjenici da Deklaracija čvrsto stoji na temeljima islamskog fundamentalizma, odnosno, širenja i učvršćivanja Muhamedove vjere ISLAMIZACIJOM I PANISLAMIZACIJOM, sa šerijatskim zakonom kao osnovom tako uređenog društva. Islamizacija podrazumijeva islamiziranje stanovništva unutar muslimanskog korpusa u većinski muslimanskim državama ili regijama (pa i B i H – mada ona nije većinski muslimanska), dok je Panislamizacija proces ujedinjenja svih muslimana na svijetu i stvaranje homogenih islamskih vjersko-političkih cjelina (on spominje primjerice, islamski prostor „od Maroka do Indonezije“ i hvali Pakistan kao primjer čvrste islamske države koja treba biti uzor islamskom svijetu).

Među najvažnije teze koje se u Deklaraciji iznose, spada naglašeno DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO muslimana u takvim zajednicama, te uređivanje ukupnog života sukladno islamskoj tradiciji i onomu što je sadržano u Kur’anu. Već i ova činjenica izaziva najblaže rečeno nedoumicu, jer se postavlja pitanje: Kako s ovim pogledom na svijet uskladiti interese drugih naroda i drugih vjera koji slijedom povijesnih i društvenih okolnosti dijele životni prostor s muslimanima? Imaju li i oni pravo na „duhovno i političko jedinstvo“ ili to ekskluzivno pripada samo muslimanima? I što se događa kad se ta prava počnu prelamati na istim prostorima?

Pogledamo li pak malo pažljivije sadržaj Islamske deklaracije, bez ikakve sumnje možemo zaključiti kako je riječ o jednom radikalnom nacionalističkom programu u kojemu se otvoreno iznosi kako

„nema mira i koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija“

tvrdi da su

„islamski i neislamski sistemi nespojivi“

i decidirano navodi da

„islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast“.

Da rezimiramo:

U Bosni i Hercegovini bi (prema zamislima „Mladih muslimana“ i Alije Izetbegovića) trebalo stvoriti duhovno i političko jedinstvo tamošnjih muslimana na temelju šerijatskog prava i vjerskih propisa utvrđenih u Kur’anu i to tako da islamska zajednica živi kao homogena, bez ikakve koegzistencije (dakle, suživota) s drugim narodima i vjerama (jer su ti sustavi vrijednosti i politički sistemi nespojivi), dok se ne steknu uvjeti za rušenje neislamske i uspostavu islamske vlasti – u sredinama gdje muslimani nisu većina i gdje to za sada nije moguće.

Dakle, crno na bijelo, Alija i njegovi istomišljenici stvaraju projekt Kalifata koji bi se trebao primijeniti u nekoj budućoj Bosni i Hercegovini (kalifat ili hilafet –arapskiخلافة – je islamski oblik vlasti koji predstavlja političko jedinstvo i vodstvo islamskog svijeta. Šef države (halifa) ima titulu utemeljenu na ideji nasljednika Muhammedovog, alejhi-selam, političkog autoriteta, kojeg prema sunnijama bira narod ili njegovi predstavnici;  Vidi: Encyclopedia of Islam and the Muslim World, (2004) v.1, p.116-123; istaknuo: Z.P.)

Uz neke neznatne modifikacije (vezano za poglede na zapadnu civilizaciju i „reformističku“ struju u samome islamskom svijetu), Alijina „Islamska deklaracija“ zagovara upravo to: KALIFAT.

Svakomu tko je pismen i raspolaže zdravim razumom i sposobnošću logičkog zaključivanja, nakon što pročita taj spis ne treba ništa dalje objašnjavati, jer u njemu sve piše (Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf )

Primjera radi, evo samo jednoga kratkog citata iz navedenog izvora, u kojemu se teritorijalna ekspanzija islama i osvajanje zemalja drugih naroda navode kao imperativ i određuju mjeru „muslimanstva“ (!?):

Muhamed a.s. je umro 632. godine, a nepunih sto godina nakon toga duhovna i politička vlast Islama obuhvaćala je ogromno područje od Atlantskog oceana do rijeke Inda i Kine, i od Aralskog jezera do donjih slapova Nila. Sirija je osvojena 634., Damask je pao 635., Ktesifon 637., Indija i Egipat su bili dosegnuti 641., Kartagina 647., Samarkand 676., Španjolska 710. godine. Pred Carigradom Muslimani su 717., a 720. u južnoj Francuskoj. Počev od 700. u Šantungu već postoje džamije, a oko 830. Islam je dospio na Javu.

 Ova jedinstvena ekspanzija, s kojom se ne može usporediti nijedna ni prije ni poslije nje, stvorila je zatim prostor za razvoj islamske civilizacije s tri kulturna kruga: u Španjolskoj, na Srednjem Istoku i u Indiji, koji u povijesti pokrivaju razdoblje od skoro tisuću godina.

Što Muslimani znače danas u svijetu?

Pitanje bi se moglo postaviti i na drugi način: koliko smo mi Muslimani?“

(Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf; str. 7.; istaknuo: Z.P.)

Ovi navodi ne dopuštaju nikakvo zavaravanje.

Riječ je o jednoj militantnoj i agresivnoj vjersko-političkoj (veliko-muslimanskoj) ideologiji koja koristi vjeru kao oruđe za osvajanje životnog prostora i uspostavu vlasti nad drugim narodima i vjerama ognjem i mačem, kako se to radilo od početka VII stoljeća nadalje.

Ovdje se islamska osvajanja i nametanje te vjere silom OPRAVDAVAJU, čak što više predstavljaju kao CIVILIZACIJSKI POMAK I NAPREDAK, dok se s druge strane potiskivanje islama i oslobađanje zemalja koje je on nasilno osvojio drži retrogradnim i štetnim procesom!?

Naravno, riječ je o jednom autističnom religijsko-političkom svjetonazoru i skučenom, egoističnom i primitivnom pogledu na svijet, u kojemu postoje prava samo islamskog svijeta i ono što taj svijet poduzima – pa bilo to i ognjem i mačem kad zatreba i kad mu se prohtije – ispravno je i neupitno.

Pođemo li od takvih premisa, tko onda ima pravo osuđivati Križarske ratove ili bilo koje druge sukobe koje su vodili kršćani? Jesu li stoljetna oslobađanja Europe od islama retrogradni i anticivilizacijski procesi?

Nemaju li i druge vjere (kršćanska, židovska, pravoslavna) isto tako pravo na DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO, ako ga već muslimani traže za sebe?

Kako bi se protumačilo da, primjerice, Katolici obnaroduju težnju za DUHOVNIM I POLITIČKIM JEDINSTVOM KATOLIKA U SVIJETU i pri tomu se pozovu na autoritet Boga (Jahve), Isusa Krista i Božje Riječi – Biblije (onako kako se muslimani pozivaju na Allaha, Muhameda i Kur’an zagovarajući islamizaciju i panislamizaciju)?

Vratimo li se u povijest (koja se dijelom spominje i u ovom citatu iz Alijine „Islamske deklaracije“), poznato je kako je Europa bila napadnuta na Pirinejskom poluotoku već početkom VIII stoljeća od strane islamiziranih stanovnika sjeverozapadne Afrike (Maura) i da je s njima vodila bitku punih 8 stoljeća dok ih nije potisnula, dok su ratovi s Osmanlijama trajali više od 500 godina (od sredine XIV do početka XX stoljeća).

Kršćanski svijet je krvavo platio islamska osvajanja u prošlosti i nikakvi izgovori i opravdanja (vezano za njihovu ostavštinu – u vidu kulturnih ili arhitektonskih djela što su ih tamo ostavljali nakon svojih osvajačkih pohoda) tu činjenicu ne mogu promijeniti.

Zar to nije dovoljno iskustvo i opomena, posebice u svijetlu svega što se na planu agresivne islamizacije u nekim dijelovima svijeta događa danas, u prvim desetljećima XXI stoljeća?

Suđenje Aliji i njegovoj skupini islamista za djelo „protiv naroda i države“; Sarajevo 1983.

Alijina „Islamska deklaracija“ bila je ništa drugo nego u celofan upakirana radikalna islamistička ideologija, čije su se temeljne odrednice nastojale prikriti hrpom riječi i floskula bez smisla i logike (vezano za tobožnji „položaj islama u suvremenom svijetu“, naglašavanjem „mira i poštivanja drugih naroda i vjera“ ili elaboracijama odnosa između „reformističke“ i „konzervativne“ islamske struje).

Može li se u isto vrijeme biti isključiv i kooperativan? Ratoboran i mirotvoran? Može li se u isto vrijeme osvajati tuđe i njegovati skladne odnose s okruženjem? Može li se biti „Božji čovjek“ ako se bilo koga uskraćuje za prava koja mu pripadaju kao ljudskom biću i po Božjim i po ljudskim zakonima – ako mu se otimaju zemlja i dom?

Alijinu mimikriju i prijetvornost vrlo je lako otkriti, samo treba pročitati njegov spis.

Opravdanja kako je riječ o „utopijskom tekstu“  koji je bio „odraz mladenačkog zanosa idealima“ (dakle, „idealima“ koji su imali za ishodište islamski Kalifat na području SR Bosne i Hercegovine u vrijeme socijalističke Jugoslavije), smiješna su.

Ako je sve to tako, i ako ta „Islamska deklaracija“ nije imala nikakvoga značaja i važnosti, zašto je netom prije raspada SFRJ (1989/90. godine), u isto vrijeme dok su predstavnici republika (a među njima i Alija) vodili pregovore o „razrješenju jugoslavenske krize“ mirnim putem, tiskana u preko 200.000 primjeraka i dijeljena u muslimanskim krugovima kao neka vrsta „islamskog manifesta“?

„Islamska deklaracija“ zagovara opasnije i pogubnije teze nego je to sadržano u (veliko-srpskom) Memorandumu SANU iz 1986. godine. Samo ga treba pažljivo pročitati, pa će i ono što se danas događa s islamskim terorizmom u svijetu i ISIL-om biti mnogo jasnije.

Alija je 90-ih godina javno izigravao „mirotvorca“ i „humanista“, a u isto vrijeme iza kulisa vodio sasvim drugu politiku – težio je stvaranju etnički čiste islamske države, baš onakve kakvu je zamislio sa svojim „Mladim muslimanima“ i čije je temeljne konture orisao u „Islamskoj deklaraciji“ i to je zorno dokazivao svojim djelima i ponašanjem.

Za njega je Bosna i Hercegovina bila sredstvo, a ne cilj (upravo je tako govorio svojim suradnicima na zatvorenim sastancima).

Sredstvo da se ostvari ISLAMSKA DRŽAVA, a ne multietnička Bosna i Hercegovina kao država s tri jednakopravna, suverena i konstitutivna naroda.

 -nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Prvi dio:

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Vijesti

VIDEO – Navijači Srbije i Slovenije zajedno provociraju Hrvate

Objavljeno

na

Objavio

U finalu Eurobasketa večeras se sastaju Slovenija i Srbija, dvije reprezentacije koje su dosad pokazale najviše na turniru.

U Istanbulu se sprema spektakl, a i jedni i drugi imat će veliku podršku u dvorani.

No, i na dan kada igraju tako veliku utakmicu, njihovi navijači nisu propustili sjetiti se Hrvatske. Umjesto da uživaju u spektaklu, oni su se odlučili provocirati hrvate. Očito su u pitanju nekakvi kompleksi. “Tko ne skače taj je Hrvat”, započeli su navijači Srbije, a vrlo brzo su im se pridružili i Slovenci.

facebook komentari

Nastavi čitati