Pratite nas

Herceg Bosna

Neretvom su plutala mrtva tijela franjevaca

Objavljeno

na

Po objavljenim podacima, od početka II. Svjetskog rata 1941. do njegova završetka 1945. u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji od 231 fratra ostalo je njih tek 61. Oni su nastavili živjeti pod komunističkom vlašću koja ih je progonila i uhićivala tako da je do Domovinskog rata kroz zatvore prošlo 90-ak franjevaca.

Mostar, 14. veljače 1945. bio je to dan ulaska partizanske vojske u Mostar. Istoga dana u večernjim satima partizani su upali u franjevački samostan, izabrali sedmoricu franjevaca, odveli ih i likvidirali. Među onim fratrima koji su ostavljeni u samostanu, i preživjeli, bio je također fra Gaudencije Ivančić (Grabovica, 1900. – Humac, 1986.). On je 13. veljače 1986., malo prije svoje smrti, sjećajući se mostarskih žalosnih događaja iz veljače 1945., fra Jozi Vasilju, u samostanu Humac kod Ljubuškoga, diktirao svoja sjećanja.

Fra Gaudencijevo svjedočanstvo je posebice dragocjeno zato što je on bio svjedok očevidac sveukupnoga doganja u samostanu sve do trenutka nasilnog odvođenja svoje subraće, ali i zato što je fra Gaudencije sutradan, s fra Pavom Dragićevićem, išao kod predstavnika nove vlasti i tražio svoju subraću o čemu također svjedoči.

U nastavku ovoga teksta, kojeg je priredio ons. dr. Tomo Vukšić, vojni biskup u BiH, donosimo najvažnije dijelove svjedočenja fra Gaudencija Ivančića kojega je komunistička vlast kasnije osudila na 10 godina zatvora od kojih je 6 proveo na robiji.

Upad partizana u samostan i odvođenje fratara

Sjećajući se stradanja sedmorice članova Hercegovačke franjevačke provincije 14. veljače 1945. u Mostaru, fra Gaudencije kaže: „E, ovako: Mi smo bili čitavu sedmicu dana u podrumu. Prenijeli smo bili i krevete u podrum radi sigurnosti od bombardiranja. Nakon sedmicu dana oni su došli prije zalaska sunca. Osvojen je Mostar. Oni su došli u samostan.

Mi smo bili u zbornici, izišli iz podruma i bili u zbornici. Naložili vatru i grijali se. U podrumu je bilo poprilično hladno, a i dodijalo nam sedmicu dana. Gvardijan fra Grgo Vasilj bio je kod peći i molio krunicu. Ostali smo potiho razgovarali i bili u nekom iščekivanju. Zbornica je bila u prizemlju – tamo je danas jednim svojim dijelom smještena samostanska knjižnica.

Leo-Petrovic,1U to u zbornicu banu jedan oficir s vojnikom, oficir upita: ‘Jeste li ovdje svi? Sigurno vas pola fali!’ Provincijal pokojni fra Leo Petrović odgovori: ‘Otprilike – pola.’ Oficir izdaje naredbu: ‘Svi ćete ovdje ostati do sutra.’ Ne sjećam se je li to bilo 13. ili 14. veljače 1945., ali u svakom slučaju bilo je poslije podne prije zalaska sunca i bilo je dosta hladno. – Provincijal fra Leo se obraća oficiru: ‘Bili li to moglo biti malo drugačije?’ ‘Kako to mislite?’ – upita oficir. ‘Bili smo sedmicu dana u podrumu pa nam dodijalo. Možemo li malo izići na čisti zrak?’ Oficir pristaje: ‘Dobro, neka bude tako!’

Onda nas je oficir sve popisao. Fra Leo je diktirao imena i prezimena. Kad je popis bio završen, oficir veli: ‘Sad ostanite tu! Mi ćemo se vratiti u roku od dva sata.’ Oficir je otišao, a s nama ostavio vojnika sa šmajserom. Vojnik je na nogama imao opanke tupih kljunova.

Nakon dva sata vraća se oficir u pratnji nekoliko vojnika i započinje prozivku. Razvrstava, jedne na jednu, a druge na drugu stranu. Bilo je vrijeme večere. Na jednu stranu prozvao ih je devetoricu i morali su tu ostati, a nama ostalima dopustio da pođemo na večeru u blagovaonicu, tj. dolje gdje je i sada blagovaonica. Ne sjećam se kojim je redom prozvao one koji su morali ostati. Bili su to: provincijal fra LEO PETROVIĆ, gvardijan fra GRGO VASILJ, fra JOZO BENCUN, fra RAFO PRUSINA, fra BERNARDIN SMOLJAN, fra KAZIMIR BEBEK, fra NENAD PEHAR, fra ZLATKO SIVRIĆ i fra DARINKO BRKIĆ. Izvedeni su na hodnik. Nastao je razgovor između oficira i ovih fratara. Čuo sam riječi oficira: ‘Vi ste pred nama bježali.’ Pokojni fra Zlatko Sivrić veli: ‘Nismo bježali.’ Izvadio je cedulju – propusnicu od OZN-e i pružio je oficiru. Bila je to propusnica za fra Zlatka i fra Darinka Brkića da mogu ići u Ljubuški. ‘Pa ko vam je ovo dao?’, začudi se oficir. ‘Pa vidite čiji je potpis’, odgovara fra Zlatko. Propusnicu je izdao neki Zovko zvani ‘Ćakan’. Oficir je dopustio da i njih dvojica: fra Zlatko i fra Darinko pođu s nama u blagovaonicu na večeru. Ostali sedmorica su zadržani s vojnicima – čuvarima, a oficir se s nama uputio dolje u blagovaonicu.

Prije večere smo se pomolili. Oficira smo kao gosta stavili na provincijalovo mjesto. Koliko se sjećam zvao se kao Popadić – Branko Popadić. Bili smo uzbuđeni, zabrinuti, potišteni. Za večeru je bio grah s kiselim kupusom. Ja sam posluživao. Sjećam se kao da je danas bilo oficirovih riječi: ‘Uh, što volim kiseli kupus.’ Pitali smo ga što će biti s onom sedmoricom. Odgovorio je da se ništa ne plašimo, da će biti odvedeni samo na neko ispitivanje. Kad smo večerali, oficir je otišao gore i poslao vojnike – čuvare dolje na večeru. Sedmorici zadržanih fratara nije bilo dopušteno večerati. – Sedam vojnika je došlo u blagovaonicu. Večerali su blizu rote. Ja sam ih posluživao. Čini mi se da je među njima bio i jedan oficir. Za vrijeme večere nije bilo razgovora. Sve je bilo nekako na brzinu. Kad su večerali, vratili su se ponovno gore i odveli sedmoricu spomenutih fratara nama u nepoznatom pravcu. Koliko smo kasnije doznali prema Starom Čekrku – prema Neretvi. Neki su govorili, da su bili – barem jedan dio – odvedeni prema Širokom Brijegu u što čisto sumnjam.

Sutradan smo pokojni fra Pavo Dragićević i ja otišli u Komandu mjesta. Ona je bila smještena u ulici (na znam kako se zvala) Cernica gdje je Martin Suton imao svoju radnju. Uđemo fra Pavo i ja komandantu – čini mi se da je bio po činu kapetan. Fra Pavo veli: ‘Sinoć su odveli našu braću i ne znamo šta je s njima.’ Fra Pavo njemu diktira imena i prezimena odvedenih, a on bilježi. Fra Pavo ga je zamolio da bi nam rekao ili nas izvijestio što je s njima, tj. sedmoricom odvedenih. Odgovor je bio: ‘Kad ja doznadnem, javit ću vam.’ Međutim, nikad nam nije javio.

Kad smo odatle izišli, fra Pavo i ja smo razgovarali, koliko bi bilo uputno da odemo i u OZN-u i kažemo im što se dogodilo sinoć u našem samostanu. Zaključili smo da nema smisla ići, a iskreno govoreći, malo smo se i bojali tamo poći – pa smo se vratili kući.

Nekoliko dana nakon toga neki su došli (mislim da su bili iz Rodoča) i rekli, da je Neretva izbacila jednoga fratra na Bišću. Oni su ga i pokopali – blizu Neretve. Malo poslije toga dođe k meni, dok sam šetao iza crkve, ona – ne sjećam joj se imena – što je u nas radila u tiskari i knjižnici (prodavala je krunice i druge devocionalije) i veli: ‘Velečasni, Neretva je izbacila jednoga fratra – dolje ispod Starog mosta.’ Ja joj velim: ‘Ovako: hajde molim te otiđi i vidi pa ako bude još tamo ti se vrati ili mi javi!’ Međutim, ona se više nije vraćala. Šta je bilo i kako je bilo, ja nemam pojma.”

Ubili su moga prijatelja!

Potom, nakon što je ukratko opisao ljudski i svećenički lik svakoga od sedmorice ubijene subraće, fra Gaudencije je posvjedočio također kako su on i fra Bonicije Rupčić, u proljeće 1945. godine, na zamolbu nekih fratara sa Širokoga Brijega, išli kod novih vlasti i tražili dopuštenje da se posmrtne ostatke tamo ubijene subraće prenese na mjesno groblje. Naime, partizani su, prije nego u Mostaru, na Širokom Brijegu, ubili velik broj franjevaca i njihova tjelesa jednostavno ubacili u jedno sklonište koje se nalazilo blizu samostana. Rezultat tih pregovora je bio da vlasti nisu dopustile prijenos posmrtnih ostataka. Međutim, fra Gaudencije se prisjetio i dijela razgovora s istaknutim predstavnicima nove vlasti koji se dijelom odnosio također na sedmoricu ubijenih fratara u Mostaru. Taj dio fra Gaudencijeva iskaza glasi: „U proljeće 1945. godine javljaju fratri sa Širokog Brijega: otiđite na OZN-u pa upitajte možemo li prenijeti pobijene fratre iz skloništa na Širokom Brijegu u groblje Mekovac. Mislim da su to javili – pitali fra Didak Burić i fra Mirko Ćosić koji su tada bili na Širokom Brijegu.

Fra Bonicije Rupčić i ja odemo najprije u Oblasni odbor dr. Cvitanu Spuževiću koji je bio veliki prijatelj provincijala fra Leona Petrovića. On je bio potpredsjednik Oblasnog odbora, odemo k njemu i razložimo zašto smo došli. Cvitan nam odgovori: ‘Pa naravno da možete.’ Međutim, sjeti se Čede Kapora, zvanog ‘Španac’, koji je bio sekretar – on je biva jači po položaju. ‘Trebamo poći k Čedi’, reče Cvitan. I odemo fra Bonicije, Cvitan Spužević i ja Čedi Kaporu.

Čedo nas lijepo primio. Sjednemo u fotelje, a Cvitan će Čedi! Evo, zašto su ovi došli: mole da bi prenijeli kosti fratara na Širokom Brijegu. Čedo odmah glatko: ‘Ne i ne! Borbe se još vode na Ivan-planini. Kad bismo mi dozvolili da fratre prenose narod bi se okupio i to bi bila manifestacija za fratre a demonstracija protiv nas. Ne, ne možemo to još dozvoliti. Mi ćemo naložiti našim vlastima na Lištici da urade što treba.’ Onda su naložili da se sklonište zatvori i da narod ne može više ulaziti.

Onda je počeo razgovor jesu li fratri na Širokom Brijegu pucali. ‘Slušajte samo ovo, kažem ja Čedi Kaporu, uzmimo da su pucali, a Vi znate što to znači ‘uzmimo’, tj. oni nisu pucali, ali uzmimo da su pucali. Zašto je onda u skloništu nađen ubijen na primjer fra Marko Barbarić, koji je ležao bolestan i ima osamdeset (80) godina? Kud će on u sklonište, ako su fratri pucali!?’ Čedo Kapor na tu moju izjavu ni jedne jedine riječi. A Cvitan Spužević, kao da sad gledam, gurne Čedu u koljeno i veli: ‘Čedo, ubili su moga najboljeg prijatelja! Prije nego sam stigao u Mostar, ubili su provincijala dr fra Leona Petrovića – moga najboljega prijatelja!’ Čedo ni jedne jedine riječi na to. Dakle, kao pošten čovjek priznaje da nije dobro što su fratri pobijeni!”

Naredbu za ubojstvo franjevaca izdao je Tito. Britanci dali zeleno svjetlo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

U Jablanici ubijena 172 imenom poznata Hrvata od strane četnika i partizana

Objavljeno

na

Objavio

U Doljanima je 19.7.2017 god., otkriveno spomen obilježje poginulim Hrvatima općine Jablanica u Prvom i Drugom te Domovinskom ratu.

Na spomeniku su uklesana sva imena poginulih Hrvata, i to 11 imena poginulih u Prvom svjetskom ratu, 172 imena ubijenih od strane četnika i Titovih partizana u Drugom svjetskom ratu, te 52 poginula Hrvata iz općine Jablanica u Domovinskom ratu.

Idejni tvorac spomenika je fra Vendelin Karačić, a izvedbeni projekt potpisuje tvrtka Urbis 86 iz Širokog Brijega. Spomenik je isklesan iz kamena domaćim radnim snagama kompanije MT “Gabro”, Jablanica a pripremu terena i uređenje okoliša uradili su mještani Doljana. Blagoslov spomenika i misno slavlje predvodio je mons. Tomo Vukšić, vojni biskup u BiH.

Spomenik-u-doljanima-1Drugi svjetski rat:

O stradanju Hrvata Jablanice u dugom svjetskom ratu malo je  tko pisao. U drugom mjesecu 1943.g. Partizani provaljuju od Drežnice na Glogošnicu prema Jablanici s jedne strane, a od Prozora s druge strane. Osvajaju Jablanicu te vrše likvidacije civila i zarobljenika. U narednom periodu vode se borbe između partizana, četnika i Talijana te Jablanica pada sad u jedne sad u druge ruke, dok nije stigla hrvatska legija s Nijemcima i protjerala i jedne i druge. Sve su zgrade u Jablanici bile porušene u tim borbama. Partizani i četnici su tri puta pljačkali župnu kuću. Na kraju je oštećena  i crkva. U trećem mjesecu 1943.god., četnici haraju Glogošnicom i spale 12 kuća i 6 štala, te pobijaju 22 čeljadi. Grozno su prije izmasakrirali i izmučili te ljude i naposljetku ispekli ih. Četnici su svo blago otjerali. Najgori su bili Bjelopoljski četnici. Evo najcjelovitijeg popisa Hrvata stradalih u Drugom svjetskom ratu:

proleterske divizije u osvojenom italijanskom uporištu kod Jablanice
Na slici: Partizani 2. proleterske divizije u osvojenom uporištu kod Jablanice 23. 2. 1943.

Cjeloviti popis žrtava možete vidjeti na Komunistickizlocini.net

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Govor generala zbora Stanka Sopte na 22. obljetnici vojno-redarstvene operacije Maestral

Objavljeno

na

Objavio

Obilježena 22. obljetnica vojno-redarstvene operacije Maestral

U srijedu 13. rujna 2017. obilježena je 22. obljetnica oslobođenja hrvatskoga kraljevskog grada Jajca kada su združene snage Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske u vojno-redarstvenoj akciji “Maestral” oslobodile Jajce nakon trogodišnje okupacije.

Dan je to kada se tisuće Hrvata iz BiH i RH uz mještane Jajca i okolnih krajeva sa svojim obiteljima, rodbinom, gostima i prijateljima okupe kako bi iskazali zahvalnost hrabrim braniteljima i osloboditeljima i prisjetili se vremena slave i ponosa, ali i kalvarije kroz koju su svi skupa prolazili ratnih 90-ih godina.

Središnja svečanost obilježavanja 22. obljetnice oslobođenja Jajca počela je mimohodom veterana i ratnih zastava postrojbi Hrvatskih snaga od Vodopada, preko središta grada do Crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, uz pratnju Prvog benda vojnog orkestra Oružanih snaga BiH.

Sv. misu za poginule predvodio je fra Jure Tokalić koji je u nadahnutoj propovijedi naglasio važnost ovoga dana kada je prije 22. godine hrvatski narod Jajca ponovno obasjalo sunce te je dočekao biti svoj na svome. Poruka je to, kako je rekao, i današnjim naraštajima da ne napuštaju rodne grude za koje su toliki hrabri branitelji dali svoje živote.

U Domu kulture održana je svečanom akademija na kojoj su govorili brojni uzvanici,  a svima se zahvalio Ante Brtana ispred braniteljske udruge „13.rujan“ koja je bila organizator  svečanosti.

Govor generala zbora Stanka Sopte, zapovjednika glavnih snaga za oslobađanje Jajca

POŠTOVANI PRIJATELJI, DRAGI HRVATI, DRAGI JAJČANI, SVI VI IZ DALEKA,VI KOJI STE DIONICI SLOBODE, ČESTITAM VAM NA VAŠOJ PLEMENITOSTI S KOJOM ISKOVAŠTE SLOBODU HRVATSKOM KRALJEVSKOM GRADU JAJCU!

Od 1996.godine, od prve obljetnice, sve ove godine okupljamo se 13.rujna, kako bi izrazili zahvalnost za svaku kap krvi koja je prolivena za slobodu Hrvatskog naroda, za svaki čin plemenitosti koji je u nju utkan, a osobito se spominjemo svih života koji su položeni kako bi sloboda bila nova kolijevka rađanja.

Trinaestog  rujna 1995. godine, nakon višemjesečnih oslobodilačkih operacija, Cincar, Zima 94, Skok 95, Vrilo 95, Ljeto 95, Oluja te Maestral, koje su provodile Hrvatske snage, preko Kupresa, Glamoča, Grahova, Knina, oslobođen je Hrvatski kraljevski grad Jajce cijelo Pougarje s Dobretićima i Podmilačje sv.Ive.

Prisjetimo se  postrojbi Hrvatskih snaga sastavljenih od HVO-a i HV-a, koje su činile okosnicu u operaciji Maestral na pravcu oslobađanja Jajca. To su: 2.gbr HVO, SP MUP-a HRHB, bojna HVO Jajce, ppnHVO Gavran-2, 81.gb HV, 1.gbr HVO, 60.dgb HVO, 22.do HVO, sts GS HV, 4.gbr HV, 7.gbr HV, 1.hgz HV, 3.gbr HVO, snage u potpori ZP HVO Tomislavgrad, ZP HVO Mostar i ZP HVO Vitez.

Trinaestog rujna 1995. godine u jutarnjim satima na tvrđavi Hrvoja Vukčića Hrvatinića  zavijorila je Hrvatska zastava, podigoše je hrabri bojovnici nakon teških borbi i velikih žrtava, te tim činom napaćenom puku obznaniše slobodu.

I evo nas opet tu na zidinama našeg hrvatskog i kraljevskog grada Jajca 22. godine nakon oslobođenja od srbočetničkog agresora i JNA. Osjećaj nam nadima grudi, i ispunja nas ponosom, ali i tugom i boli. Jer mnogi su naši prijatelji suborci, mnogi su naši vitezovi za slobodu Jajca darovali svoje živote.

Njihovi su životi u temeljima slobode hrvatskog kraljevskog grada Jajca. To na žalost uvijek i ponovno moramo naglašavati jer mnoge na čudan način opija zaborav, a mnogi ne žele povijest čitati onako kako je ispisana i kako je nastala. A ovdje je, kao i na tolikim drugim mjestima u našoj Domovini, ispisana krvlju najboljih hrvatskih sinova.

Zato, kad mnogi danas uzmu u ruku pero da se dnevnopolitički predstavljaju, moraju znati temeljni postulat. Svi, pa i dnevnopolitički poslovi moraju počivati na istini. A istina je hrvatskog kraljevskog grada Jajca da su ga oslobodile postrojbe Hrvatskih snaga. Svjedočim to, kao što i vi svjedočite, a mi smo dionici tih slavnih bitaka i danas to na 22. obljetnicu ponovno potvrđujemo.

Kako rekosmo, postulat istine je postulat slobode, i on nas obvezuje govoriti po istini, a istina je da su nas u vremenima borbe za slobodu i opstojnost Hrvatskog naroda vodili dični ljudi, na čelu s dr. Franjom Tuđmanom, ministrom obrane Gojkom Šuškom, Matom Bobanom, generalom Antom Gotovinom i mnogi drugi koji za svoj obol ne dobiše zasluženi spomen, već na žalost, upravo lažnim svjedočenjima na montiranim procesima nastaviše svoju osobnu patnju i žrtvu, koja Hrvatski narod prati stoljećima do današnjih dana.

Podignimo ponosno glave, to smo dužni našim ratnim prijateljima koji danas nisu ovdje s nama!

Neka je hrvatskom kraljevskom gradu Jajcu čestita 22. obljetnica. Neka je mir vječnosti i laka gruda zemlje Hrvatske našim poginulima. Neka je iskrena sućut njihovoj djeci, obiteljima i roditeljima. Neka nam je svima u svijesti i u pameti, činjenica da je ovaj grad slobodan jer su to htjele i učinile i svoju krv za to prolile postrojbe Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske.

Živjeli!             

Kamenjar.com                

facebook komentari

Nastavi čitati