Pratite nas

Herceg Bosna

Nestaju spomenici našeg poslijeratnog poduzetništva

Objavljeno

na

Prijelaz iz socijalizma u kapitalizam na ovim prostorima bijaše bolan, ali munjevit. Neki nisu uspjeli reći ni „keks“, a jedan sustav je nestao u pepelu, da bi se drugi uzdigao, nanovo, poput Feniksa. I dok su u dimu i vatri nestajali simboli nekadašnje industrije, svi oni giganti koji su zapošljavali tisuće radnika i hranili još par tisuća više, neki su ne žaleći ni sekunde za posrnulim društvom i njegovim industrijskim divovima spremno uskočili u nove tračnice.
Bilo je to doba zauzimanja pozicija za budućnost, doba kad su gradom nicale spomenute paščare i kad su se usporedno nasađivali stanovi na mansardama.

I dok su s prvim znacima kraja rata oni industrijski kompleksi koji su preživjeli dim i vatru nestajali u raljama sumnjive privatizacije, na raskrižjima ranjenih gradova, na zelenim površinama nekadašnjih parkova i pod stablima zelenih aleja, baš kao gljive poslije kiše, nicale su trgovačke radnje svega i svačega. Uz pomoć kuma zidara i još jednog argata, s malo građevinskog materijala, blokova i crijepa nicali su budući butici, STR-ovi, prodavnice mješovite rove, darovni dućani, buregdžinice, trafike…

Prvobitna akumulacija kapitala

U ono vrijeme kada su robom nakrcani šareni lanci supermarketa još uvijek bili dio dalekog Zapada, mi smo kupovali u radnjama i buticima smještenim u nabrzinu sklepane objekte, posađene po gradu mimo bilo kakvog plana i urnbanističkog kriterija. Najednom je grad bio pun svakojakih trgovačkih radnji i kućica jednostavne strukture i nikakve ljepote, najviše nalik paščarama i ostavama za drva. U tim i takvim objektima, koji su nicali kako se kome prohtjelo, razvojačeni su odličnici zabijali temelje prvobitne akumulacije kapitala, a i mnogi su budući tajkuni počeli upravo s takvih mjesta.

I ne samo oni, bilo tko koji je osjetio trenutak, a imao nešto novca, nešto veza i nešto elana, mogao je zabiti kolce u zelenu površinu, sazidati temelje, izliti mrtvu deku i napraviti svoj poduzetnički hram, u kojem će, u to davno vrijeme bez fiskalnih kasa i jače porezne i trgovačke kontrole, u to doba kad je sve bilo „na ruke i u kešu“, ostvariti svoj „poduzetnički“ san. Dakle, kupiti dobar auto, opremiti stan, plaćati radnicima malo za puno rada.

Mansarde, kućice i sve po 12 kuna

Bilo je to doba zauzimanja pozicija za budućnost, doba kad su gradom nicale spomenute paščare i kad su se usporedno nasađivali stanovi na mansardama. Bilo je to doba u kojem je novo društvo već počelo parazitirati na ostacima starog, pa su redovi trgovačkih paščara kao kakav bujajući karcinom počeli zauzimati životni prostor, a mansarde skrnaviti i vizualni i statički identitet zgrada. Bilo je to vrijeme u kojem je grad poput kita nasukanog na plažu stenjao pod naletom parazita, bakterija i crva, vrijeme u kojem smo svjedočili pišanju u lice arhitektama i urbanistima i svim njihovim planovima kako život u urbanoj sredini ima izgledati.

No, s druge strane, sve te malene potleušice i paščare zvučnih imena, svi ti butici, kafanice, buregdžinice, CD shopovi, „sve po 12 kuna“ i slično, a koje su kasnije ugostile i beskrajne kladionice, punktove za otkup zlata i slično, ipak su bili zamašnjaci nove ekonomije, neki pokušaj uspostavljanja kruženja novca u lokalnoj ljudskoj prirodi i društvu, ali zapravo i temelj lokalne ekonomije koja i danas vlada. One u kojoj je krug uvijek začaran i gdje love ima na jednom kraju, ali na drugom ga rapidno nedostaje. Ekonomije bez stretegije i plana, ekonomije kojoj je vrhunac nešto jeftinije uvesti i skuplje ovdje prodati, a ne proizvesti, i s kojom tonemo kao Titanik.

Princip je isti, ostalo su tek nijanse

U međuvremenu su sve te malene radnje zatvorene, propale pod naletom trgovačkih lanaca, mallova i prodajnih centara, ali ništa se suštinski u našem prelijevanju iz šupljeg u prazno nije promijenilo.

Ne bismo bili u krivu kad bismo rekli da su neki samo iz tih prvobitnih paščara podigli posao na viši arhitektonski nivo, pa prestali biti obične gazde i prešli u ozbiljne trgovce, a neki su, pak, zauvijek napustili svijet biznisa, propadajući skupa sa svojim objektom, koji je nastavio služiti kao mjesto nasumičnog plakatiranja i još nasumičnijeg pišanja prolaznika u sitne sate.

Zahvaljujući neorganiziranom gradu, sve te razvaline ostale su predugo čamiti na našim parkinzima, igralištima i parkićima, zjapeći prazne na do pola pločnika, svjedočeći o tome tko smo, što smo i u što smo se pretvorili.

Santa Barbara je ipak u Americi

Ovih dana uklanjaju se one sa Strelčevine, a mnogi od nas sjetit će se kako je nekad klao za nos luk iz buregdžinice zvučnog imena Santa Barbara, kako su se tu u nizu mogle kupiti jeftine čizme ili kako se moglo uslikati za osobnu i pasoš. Narednih dana ćemo svi skupa svjedočiti čudu zvanom zgrada, koja je, gle spomenutog čuda, čitavo vrijeme postojala iza svih tih građevina, a stanari će se čuditi kako jutra mogu biti sunčana i lijepa.

No, rušenjem olinjalih paščara nećemo sprati gorak okus činjenice kako smo srušili živuće spomenike neše ekonomije, koja ne radi ništa drugo nego i dan-danas pruža trgovačke i uslužne djelatnosti. Samo što mjesta u kojima se ta trgovina obavlja danas imaju nešto više ureda i prozora, a ponegdje postoji i parking. Kako je krenulo, jednog dana ćemo morati rušiti i takve objekte, jer nitko više u njih neće dolaziti kupovati. I kako stvari stoje, kamo smo se zaputili, jednog dana će služiti, baš kao i ove gore opisane kućice, samo za plakatiranje, pišanje prolaznika u sitne sate i kao sklonište za narkomane.
izvor:bljesak.info

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

dr. sc. Denis Radoš tvrdi: Blidinjsko jezero nije glacijalno, napravili su ga ljudi prije 140 godina

Objavljeno

na

Objavio

Blidinje jezero ili Blidinjsko jezero je najveće planinsko jezero u Bosni i Hercegovini. Zaštićeni je geomorfološki spomenik prirode u sastavu Parka prirode Blidinje, piše Večernji list BiH. Smješteno je na Dugom polju između planina Čvrsnice i Vrana.

Jezero je na 1183 metara nadmorske visine. Površina mu se uglavnom kreće oko 3,5 km2. Najveća dubina jezera je 4,5 metara, a najvećim dijelom je dubine od jednog metra.

Nema površinskih tokova koji vode do i od jezera. Voda u jezero dolazi s padalinama i procjeđivanjem vode s okolnih planina Vrana i Čvrsnice, ponajviše s proljetnim otapanjem snijega. Ljeti veliki dio vode nestaje isparavanjem i otjecanjem kroz ponore, zbog čega znatno opadne razina jezera. Procijenjeni gubici vode iz jezera su veliki s obzirom na malu zapreminu i iznose 10 mm/dan.

Blidinje jezero

Blidinje jezero umjetno je jezero kojeg su napravili ljudi prije 140 godina, a teza o glacijalnom postanku jezera može se u potpunosti odbaciti. Zaključak je to opširnog istraživanja kojeg je proveo dr. sc. Denis Radoš, znanstvenik sa Sveučilišta u Zadru, a koje je objavljeno u posljednjem broju znanstvenog časopisa Geoadria (Vol. 22, No. 1), pod naslovom “Povijest nastanka Blidinjskog jezera”. Iako godina nastanka jezera niti u jednom izvoru nije izričito spomenuta, nju je bilo moguće rekonstruirati te je nastanak smješten u razdoblje između 1881. i 1885. Do tada je Blidinje (polje) redovito plavilo u proljeće svake godine nakon topljenja snijega, a voda bi otjecala u ponore u blizini Ivan Doca. Zbog velike potrebe za vodom, ljudi su odlučili začepiti ponore i stvoriti lokvu koja bi zadržavala vodu tijekom ljeta, piše Večernji list BiH. No, zbog plitke depresije polja, voda se razlila puno većim područjem i potopila obradive površine na kojima su uzgajane uglavnom žitarice i krumpir. Lokalni stanovnici koji su živjeli na Blidinju (Blidinjama) oduvijek su tvrdili da su jezero napravili ljudi, no čini se da je nedostajala znanstvena potvrda ovih tvrdnji. Istraživanje je podijeljeno na tri temeljna poglavlja kroz koje se detaljno analizira nastanak jezera: narodna predaja i pisani izvori, stare karte i geomorfologija.

Pisani izvori i narodna predaja

Prve spomene nastanka jezera u zapisanoj narodnoj predaji donosi duvanjski učitelj Stojan Rubić 1899. godine. On navodi kako je to nekada bilo polje na kojemu je nastalo jezero kada su se začepili ponori. Sličnu priču ispričao je i kazivač, bivši lovočuvar na Čvrsnici i Prenju, Andrija Jurić iz Jablanice (1921. – 2017.), zaključivši kako “od blinje (lokve) nasta Blidinje”. Pisci koji su prolazili područjem Blidinja ili su o njemu pisali u prvoj polovici 20. st., redovito spominju narodnu priču da je jezero nastalo začepljivanjem ponora, a Đorđe Protić zabilježio je i postojanje kamenog nasipa koji je zadržavao jezersku vodu da ne oteče u ponore, što je jedini spomen postojanja takve brane na Blidinju do izgradnje današnje brane 1990. godine. O začepljivanju ponora i svjedočenju ljudi o nastanku jezera pisali su i agronom Jovo Popović te etnograf i arheolog Vejsil Ćurčić. Oni navode da su u vrijeme njihova boravka na Blidinju još uvijek postojali živi svjedoci tih događaja, a da se jezero iz godine u godinu sve više širilo.

Raniji izvori, iz 19. stoljeća, pogotovo radovi franjevaca fra Petra Bakule (Šematizam) i fra Ivana Franje Jukića (“Zemljopis i poviestnica Bosne”), nigdje ne spominju postojanje jezera na Blidinju, kao ni ranija izvješća o biskupskim pohodima na ovo područje. Istovremeno, Bakula, koji je inače bio iz Posušja, znao je za postojanje jezera na vrhu Čvrsnice, vjerojatno jezera (lokve) Crljenak.

Stare karte

Stare karte iznimno dobro dokumentiraju pojavu jezera. Iako sve do 1870-ih godina nema dobrih kartografskih prikaza područja Blidinja, zanimanje Austro-Ugarske za Bosnu i Hercegovinu rezultiralo je izradom do tada najboljih i najpreciznijih karata ovog područja od Vojnogeografskog instituta iz Beča. Prije ulaska Austro-Ugarske u BiH (1878.), godine 1876. izdana je generalna karta na kojoj je prvi put prikazano Blidinje, i to kao poplavno polje (blato), na isti način kao i druga poplavna polja: Duvanjsko polje, Buško blato, Prološko blato i dr. Zapravo i sami toponim blidinje potječe od blinje, koja označava poplavnu ravnicu na kojoj se zadržava voda.

Godine 1881. izlazi nova detaljnija karta, koja područje Blidinja prikazuje iznimno detaljno i na kojoj su, među ostalim, prikazana naselja, ceste, toponimi i izvori. To je dakle zadnja karta (sa sadržajem iz 1880.) na kojoj se prikazuje područje Blidinja bez jezera. Prvi prikaz jezera potječe iz austrijske topografske karte 1:75.000, nastale na temelju geodetske izmjere BiH od 1880. do 1884. Tada kartirano jezero bilo je 5 puta manje od današnjeg i nalazilo se uz istočni rub polja podno Jelinka, odnosno istočno od ceste koja je nekada prolazila sredinom polja, od Barzonje prema Dugom polju, a koja je danas potopljena jezerom.

Postojanje ove ceste potvrdile su Kata Petrović i Luca Šarić iz Rakitna, što je zabilježio turizmolog Ljubo Mihić 1973. godine. Tom cestom određena je nekadašnja granica između kotareva Županjac i Mostar, a danas predstavlja granicu između općina Tomislavgrad i Posušje, koja jezero administrativno dijeli na dva dijela. Ostatak polja, danas potopljen jezerskom vodom plavio je samo u proljeće, što je izričito navedeno na karti.

Takvu situaciju donose i katastarske karte u mjerilu 1:6.250 iz 1882. godine, na kojima su prikazane parcele unutar poplavne površine jezera. Sve kasnije karte ovog područja, ovisno o mjerilu, nastavile su prikazivati Blidinje jezero na tri različita načina: kao jezero na cijelom poplavnom području, kao malo jezero podno Jelinka i kao poplavno polje (blatište). Zbog toga je nejasno kada je došlo do širenja jezerske površine i poplavljivanja oranica koje je uzrokovalo probleme, budući da ljudi više nisu mogli obrađivati zemlju od koje su i do tada vrlo oskudno živjeli. Zbog toga su početkom 20. st. započeli radovi na ponovnom otvaranju ponora i puštanju vode u njih, koje je predvodio fra Jozo Bencun.

Jedno takvo iskopavanje fotografirao je liječnik i planinar Radivoj Simonović 1907. godine, a fotografija se čuva u Muzeju Vojvodine u Novom Sadu.

Odbacivanje glacijalne teorije

U poglavlju o geomorfološkoj analizi područja, autor zaključuje da se jezero nalazi na propusnom krškom području, i to na dijelu na kojemu su taloženi sitniji mlađi sedimenti koji usporavaju, ali ne sprečavaju otjecanje vode u podzemlje. Također, zaključuje kako je glavni razlog gubitka jezerske vode otjecanje prema ponornoj zoni Ivan Dolac, a ne procjeđivanje na cijeloj površini jezera. Detaljnom geomorfološkom analizom u potpunosti odbacuje glacijalnu teoriju o postanku Blidinjskog jezera, koja nije zapravo ni zaživjela, ali se nerijetko spominjala u različitim publikacijama. Istovremeno ne odbacuje mogućnost da je na ovom području moglo postojati jezero u kasnom pleistocenu ili mlađem holocenu, ali takvo paleo-jezero, ukoliko je postojalo, nije u nikakvoj vezi s današnjim jezerom. Današnje jezero opstaje isključivo zahvaljujući nasipu izgrađenom 1990. godine ispred ponorne zone Ivan Dolac, čime je spriječeno otjecanje jezerske vode. Nasip je izgrađen nakon što je tijekom ljeta 1990. godine Blidinje gotovo u potpunosti presušilo. Rad je moguće preuzeti na stranicama časopisa Geoadria: https://hrcak.srce.hr/geoadria.

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

U Jablanici ubijena 172 imenom poznata Hrvata od strane četnika i partizana

Objavljeno

na

Objavio

U Doljanima je 19.7.2017 god., otkriveno spomen obilježje poginulim Hrvatima općine Jablanica u Prvom i Drugom te Domovinskom ratu.

Na spomeniku su uklesana sva imena poginulih Hrvata, i to 11 imena poginulih u Prvom svjetskom ratu, 172 imena ubijenih od strane četnika i Titovih partizana u Drugom svjetskom ratu, te 52 poginula Hrvata iz općine Jablanica u Domovinskom ratu.

Idejni tvorac spomenika je fra Vendelin Karačić, a izvedbeni projekt potpisuje tvrtka Urbis 86 iz Širokog Brijega. Spomenik je isklesan iz kamena domaćim radnim snagama kompanije MT “Gabro”, Jablanica a pripremu terena i uređenje okoliša uradili su mještani Doljana. Blagoslov spomenika i misno slavlje predvodio je mons. Tomo Vukšić, vojni biskup u BiH.

Spomenik-u-doljanima-1Drugi svjetski rat:

O stradanju Hrvata Jablanice u dugom svjetskom ratu malo je  tko pisao. U drugom mjesecu 1943.g. Partizani provaljuju od Drežnice na Glogošnicu prema Jablanici s jedne strane, a od Prozora s druge strane. Osvajaju Jablanicu te vrše likvidacije civila i zarobljenika. U narednom periodu vode se borbe između partizana, četnika i Talijana te Jablanica pada sad u jedne sad u druge ruke, dok nije stigla hrvatska legija s Nijemcima i protjerala i jedne i druge. Sve su zgrade u Jablanici bile porušene u tim borbama. Partizani i četnici su tri puta pljačkali župnu kuću. Na kraju je oštećena  i crkva. U trećem mjesecu 1943.god., četnici haraju Glogošnicom i spale 12 kuća i 6 štala, te pobijaju 22 čeljadi. Grozno su prije izmasakrirali i izmučili te ljude i naposljetku ispekli ih. Četnici su svo blago otjerali. Najgori su bili Bjelopoljski četnici. Evo najcjelovitijeg popisa Hrvata stradalih u Drugom svjetskom ratu:

proleterske divizije u osvojenom italijanskom uporištu kod Jablanice
Na slici: Partizani 2. proleterske divizije u osvojenom uporištu kod Jablanice 23. 2. 1943.

Cjeloviti popis žrtava možete vidjeti na Komunistickizlocini.net

facebook komentari

Nastavi čitati