Nestaju spomenici našeg poslijeratnog poduzetništva

0

Prijelaz iz socijalizma u kapitalizam na ovim prostorima bijaše bolan, ali munjevit. Neki nisu uspjeli reći ni „keks“, a jedan sustav je nestao u pepelu, da bi se drugi uzdigao, nanovo, poput Feniksa. I dok su u dimu i vatri nestajali simboli nekadašnje industrije, svi oni giganti koji su zapošljavali tisuće radnika i hranili još par tisuća više, neki su ne žaleći ni sekunde za posrnulim društvom i njegovim industrijskim divovima spremno uskočili u nove tračnice.
Bilo je to doba zauzimanja pozicija za budućnost, doba kad su gradom nicale spomenute paščare i kad su se usporedno nasađivali stanovi na mansardama.

I dok su s prvim znacima kraja rata oni industrijski kompleksi koji su preživjeli dim i vatru nestajali u raljama sumnjive privatizacije, na raskrižjima ranjenih gradova, na zelenim površinama nekadašnjih parkova i pod stablima zelenih aleja, baš kao gljive poslije kiše, nicale su trgovačke radnje svega i svačega. Uz pomoć kuma zidara i još jednog argata, s malo građevinskog materijala, blokova i crijepa nicali su budući butici, STR-ovi, prodavnice mješovite rove, darovni dućani, buregdžinice, trafike…

Prvobitna akumulacija kapitala

U ono vrijeme kada su robom nakrcani šareni lanci supermarketa još uvijek bili dio dalekog Zapada, mi smo kupovali u radnjama i buticima smještenim u nabrzinu sklepane objekte, posađene po gradu mimo bilo kakvog plana i urnbanističkog kriterija. Najednom je grad bio pun svakojakih trgovačkih radnji i kućica jednostavne strukture i nikakve ljepote, najviše nalik paščarama i ostavama za drva. U tim i takvim objektima, koji su nicali kako se kome prohtjelo, razvojačeni su odličnici zabijali temelje prvobitne akumulacije kapitala, a i mnogi su budući tajkuni počeli upravo s takvih mjesta.

I ne samo oni, bilo tko koji je osjetio trenutak, a imao nešto novca, nešto veza i nešto elana, mogao je zabiti kolce u zelenu površinu, sazidati temelje, izliti mrtvu deku i napraviti svoj poduzetnički hram, u kojem će, u to davno vrijeme bez fiskalnih kasa i jače porezne i trgovačke kontrole, u to doba kad je sve bilo „na ruke i u kešu“, ostvariti svoj „poduzetnički“ san. Dakle, kupiti dobar auto, opremiti stan, plaćati radnicima malo za puno rada.

Mansarde, kućice i sve po 12 kuna

Bilo je to doba zauzimanja pozicija za budućnost, doba kad su gradom nicale spomenute paščare i kad su se usporedno nasađivali stanovi na mansardama. Bilo je to doba u kojem je novo društvo već počelo parazitirati na ostacima starog, pa su redovi trgovačkih paščara kao kakav bujajući karcinom počeli zauzimati životni prostor, a mansarde skrnaviti i vizualni i statički identitet zgrada. Bilo je to vrijeme u kojem je grad poput kita nasukanog na plažu stenjao pod naletom parazita, bakterija i crva, vrijeme u kojem smo svjedočili pišanju u lice arhitektama i urbanistima i svim njihovim planovima kako život u urbanoj sredini ima izgledati.

No, s druge strane, sve te malene potleušice i paščare zvučnih imena, svi ti butici, kafanice, buregdžinice, CD shopovi, „sve po 12 kuna“ i slično, a koje su kasnije ugostile i beskrajne kladionice, punktove za otkup zlata i slično, ipak su bili zamašnjaci nove ekonomije, neki pokušaj uspostavljanja kruženja novca u lokalnoj ljudskoj prirodi i društvu, ali zapravo i temelj lokalne ekonomije koja i danas vlada. One u kojoj je krug uvijek začaran i gdje love ima na jednom kraju, ali na drugom ga rapidno nedostaje. Ekonomije bez stretegije i plana, ekonomije kojoj je vrhunac nešto jeftinije uvesti i skuplje ovdje prodati, a ne proizvesti, i s kojom tonemo kao Titanik.

Princip je isti, ostalo su tek nijanse

U međuvremenu su sve te malene radnje zatvorene, propale pod naletom trgovačkih lanaca, mallova i prodajnih centara, ali ništa se suštinski u našem prelijevanju iz šupljeg u prazno nije promijenilo.

Ne bismo bili u krivu kad bismo rekli da su neki samo iz tih prvobitnih paščara podigli posao na viši arhitektonski nivo, pa prestali biti obične gazde i prešli u ozbiljne trgovce, a neki su, pak, zauvijek napustili svijet biznisa, propadajući skupa sa svojim objektom, koji je nastavio služiti kao mjesto nasumičnog plakatiranja i još nasumičnijeg pišanja prolaznika u sitne sate.

Zahvaljujući neorganiziranom gradu, sve te razvaline ostale su predugo čamiti na našim parkinzima, igralištima i parkićima, zjapeći prazne na do pola pločnika, svjedočeći o tome tko smo, što smo i u što smo se pretvorili.

Santa Barbara je ipak u Americi

Ovih dana uklanjaju se one sa Strelčevine, a mnogi od nas sjetit će se kako je nekad klao za nos luk iz buregdžinice zvučnog imena Santa Barbara, kako su se tu u nizu mogle kupiti jeftine čizme ili kako se moglo uslikati za osobnu i pasoš. Narednih dana ćemo svi skupa svjedočiti čudu zvanom zgrada, koja je, gle spomenutog čuda, čitavo vrijeme postojala iza svih tih građevina, a stanari će se čuditi kako jutra mogu biti sunčana i lijepa.

No, rušenjem olinjalih paščara nećemo sprati gorak okus činjenice kako smo srušili živuće spomenike neše ekonomije, koja ne radi ništa drugo nego i dan-danas pruža trgovačke i uslužne djelatnosti. Samo što mjesta u kojima se ta trgovina obavlja danas imaju nešto više ureda i prozora, a ponegdje postoji i parking. Kako je krenulo, jednog dana ćemo morati rušiti i takve objekte, jer nitko više u njih neće dolaziti kupovati. I kako stvari stoje, kamo smo se zaputili, jednog dana će služiti, baš kao i ove gore opisane kućice, samo za plakatiranje, pišanje prolaznika u sitne sate i kao sklonište za narkomane.
izvor:bljesak.info

facebook komentari