Nešto je trulo u mojoj domovini

0

Kako mi vrijeme ispisuje sve brojnije stranice života, želja za povratkom u vrijeme djetinjstva i djetinjih doživljaja je sve češće. Za to razdoblje života vežu me posebno lijepe uspomene i sjećanja. Jedno od njih je sjećanje na miris dunje koje su moji roditelji znali stavljati na ormar u našoj dječjoj sobi. Tom daru prirode trebalo je, nakon što ga se ubere, određeno vrijeme sazrijevanja stajanjem. Zbog toga su ljudi ubrane plodove dunje stavljali na ormare svojih kuća da ih tu čuvaju, a one bi im uzvraćale svojim prekrasnim mirisima koji bi ispunjavali ljudske domove. Ako bi plod dunje počeo gubiti svježinu i ako bi ga proces truljenja zahvatio, vjerovalo se da u tom prostoru nešto nije dobro, da je nešto nezdravo.

Prije otprilike deset mjeseci, u mom gradu Zagrebu, dvije djevojke s imenom Dunja svojim, vjerujem, promišljenim i pomno pripremljenim postupcima, pokazale su da u našem društvu nešto nije dobro, da je nešto nezdravo. Inicijativa pod geslom “Za život, obitelj i domovinu”, u zemlji u kojoj je samo protekle godine izgubljeno 70 razreda, trebala je biti poticaj na pozitivno promišljanje svakog pojedinca o osnovnim vrijednostima društva u kojem živimo. “Život” je vrijednost koju svatko od nas posjeduje kao dar, ničim ga nismo zaslužili, nismo ga mogli kupiti, nismo mogli birati želimo ga ili ne, jednostavno nam je darovan.

Zahvalan sam svakodnevno Bogu i mojim pokojnim roditeljima što su imali hrabrosti roditi me. Kada sam čuo za ovu inicijativu pomislio sam: Evo konačno nešto oko čega se svi slažemo, jer tko može biti protiv života? Svjestan sam da postoje sile zla i smrti, znam da postoje grupacije koje veličaju smrt, njeguju glazbu koja nosi poruku smrti, književnost koja naglašava smrt kao izlaz iz besmisla života, pa i modu koja crnim bojama daje jasnu poruku prisutnosti smrti u našem životu. Volimo isticati kako smo narod koji vrednuje život, donosimo zakone koji bi trebali štititi život svakoga, ne samo pojedince, naglašavamo kako smo ljudi tolerancije i snošljivosti prema svima, pa i onima različitima, i zato nisam mogao vjerovati da će netko ustati protiv života.

Vrijednost “obitelji” je nešto što bi u svakom normalnom društvu trebalo biti njegovano i zaštićeno, jer obitelj je zjenica oka svakog društva i naroda. Ona je ta koja te prima u svoju sredinu, ona te njeguje i čuva od raznih nasrtljivaca, ona ti daje identitet i važnost pa i onda kada ostaneš sam, jer ona te obilježila nevidljivim biljegom ljubavi. Domovina, za moju Domovinu kažu da ju je Bog stvarao pri samom kraju stvaralaštva, da je tada upotrijebio sve najljepše od  do tada stvorenoga i sve to stavio na jedan mali prostor u kojega je onda doveo naše pretke da se tu nasele. Pa zar je onda moguće da netko ovu inicijativu proglasi zločestom, nazadnom, povratkom u prošlost i drugim pogrdnim imenima. Na žalost moguće je. Dolazeći na taj skup promatrao sam mlade ljude kako se međusobno pozdravljaju, pjevaju i raduju, gledao sam majke i očeve sa dječicom u kolicima, u naručju, kako ih drže za ručice, kako ih s ljubavlju dozivlju. Pomislio sam tada, pa ovo je divno, tko može okupiti i pokrenuti te ljude osim ljubavi. Ostao sam zatečen događajem kojega su tada priredile dvije Dunje, pokušale su stati i zaustaviti hod ljudi koji vole život.

Nagoviještena trulež društva u postupcima ovih djevojaka i određenog medijskog kruga, svoju je kulminaciju doživjela upravo danas odlukom Ustavnog suda i njegovog predsjednika, koji je obrazlagao donesenu odluku kojom kako reče: „Nerođenom biću nismo priznali pravo na život“. Naglasio je kako se sud unatoč dobivenih mišljenja o početku ljudskog života začećem, odlučio  uz izdvojeno mišljenje jednog suca, donijeti odluku koja omogućava abortus i ubijanje nerođenog djeteta. Zanimljivo je da smo zakonski zaštitili zametak vrapca u jajetu, ali smo se odlukom Ustavnog suda odlučili svoje potomke lišiti prava na život. Slušam istupe pojedinih političara koji veličaju ovu odluku, jer kako rekoše, s njom se svrstavamo u narode koji su zakoračili u 21. stoljeće. Pitam ih: Tko će to kročiti vremenom budućnosti, ako svoju budućnost izručimo pokolju? Gospodo, ubiti nezaštićeno biće, koje se ničim ne može izboriti za svoja prava, nije kao da ste provalili u tuđi automobil i otuđili ga, to je grijeh koji viče do neba.

Abortus nije grijeh mladosti, ludosti ili nepromišljenosti, ovo je najsramotniji čin kojim pokušavamo pravdati svoje savjesti, jer smo se poigrali najvrednijim. Trulo je ovo društvo i zaudara licemjerstvom kojim ćemo braniti najteži zločin pravom na odabir. Ma svaka žena ima pravo birati u svoje ime, ali ne i u ime bića koje se bezbrižno igra pod srcem svoje majke, jer vjeruje da ga ona štiti i voli. Zaudara ovo društvo, jer suca koji je izdvojio svoje mišljenje od ove sramotne odluke, pojedini mediji nazivaju odmetnikom. Od čega se on to odmetnuo? Ma taj sudac je jedini zavrijedio da ga se s poštovanjem spominje, jer je ostao dosljedan vrijednostima života – to je gospodin Miroslav Šumanović. Jedanaest sudaca dignulo je svoju ruku za ovu odluku. Ako su vjernici, tim činom su sami sebe ekskomunicirali, jer ne možeš biti vjernik i činiti nešto što je u suprotnosti s temeljnim stavom vjere. Ako nisu vjernici, mogu li oni donositi odluke u ime naroda koji je velikom većinom vjernički?

Trulo je ovo društvo kada predsjednik suda obrazlažući ovu odluku izgovara poštapalicu koja je za nas katolike psovka najveće svetinje naše vjere, Boga. Kada sam to čuo postalo mi je jasno iz kakvih duša je mogla proizaći odluka kojom se svake godine u našoj domovini ubije oko 5000 nerođene djece. A onda se čudimo što izumiremo kao narod!

Marijan Stanešić

facebook komentari