NEUSPJEH POSTADE MOJ NAJVEĆI USPJEH

    0

    PRIČA o tome kako nas Bog vodi čudnim stazama na kojima je ponekad  teško prepoznati njegovu volju 

    Bilo je to u Glasgow-u prije nekih petnaestak godina, u vrijeme kada sam sumanuto trčao za uspjehom i novcem, tražio više, neprestano više i bolje. Tamo sam doputovao kako bih obavio intervju za posao u ODA – Britanskoj agenciji za prekomorski razvoj. Radilo se o prestižnoj poziciji i odlično plaćenu poslu. Ovo zadnje mi je bilo posebno važno, važnije od sigurna zaposlenja i prilično ugodna života kojeg sam već imao u Nizozemskoj.

    Doputovao sam kasno poslije podne, smjestio se u hotel i odmah počeo zadnje pripreme za intervju. Pokušavao sam anticipirati njegov tok, zamišljao najneugodnija pitanja koja bi mi ispitivači mogli postaviti, smišljao odgovore na njih, tražio formulacije kojima bih mogao pridobiti njihovu naklonost. Bilo je već uvelike iza ponoći kada sam otišao u krevet.

    Ustadoh rano ujutro kako bih na vrijeme stigao na naznačenu adresu. Taxi me doveo na odredište, pred neku bijelu, blještavu palaču. Mlada dama me dočeka na recepciji, vjerovatno asistentica, pa me povela na kat. Na kraju dugačkog hodnika na čijim su zidovima visjeli portreti likova u srednjovjekovnim odoroma, nalazila se dvorana za intervjue. Djevojka u mojoj pratnji s naporom otvori vrata, teška drvena, majstorski izrezbarena i okovana. Ja uđoh za njom i kročih u neki poveliki hol. Tamo je već bilo 5-6 kandidata, svi posjedali u to predvorje ispred dvorane, gdje se čekala komisija.

    Sjedili smo u tišini, na stolicama poredanima uza zid, bilo je dvostruko više stolica nego li nas. Neka čudna nervoza se osjećala u zraku, svi kandidati kao jedan: šuteći nešto zapisuju, pa čitaju zapisano, nečujno miču usnama, u sebi ponavljaju. Onda pogledavaju unaokolo, pokušavajući procijeniti da li su drugi manje dobri, jesu li oni sami bolji od ostalih. Potom opet spuštaju glavu prema papirima i papirićima razastrtim po aktovkama na njihovu krilu, čine posljednje pripreme.

    Ja u toj tišini počeh ćaskati s jednim Indijcem što je sjedio pored mene. Nekako mi se učinio simpatičnim i prijateljskim nakon osmijeha što mi ga je uputio kada su nam se sudarili pogledi dok su istraživački lutali preko lica prisutnih kandidata. Ne razmijenismo više od nekoliko rečenica kada tajnica, neka sredovječna gospođa stroga lica prozva moje ime, a onda me zamoli da krenem za njom. Ja se ustajući sa stolice zahvalih Indijcu na kratkoj konverizaciji i pružih mu ruku. On stade na noge, prihvati moju šaku i stegnu je srčano, dok je drugom rukom toplo pridržavao naše desnice zagrljene u pozdravu. Opet mu ugledah osmjeh na licu i blještavo bijele zube. Nakon kratka rukovanja poželi mi sreću tiho prozborivši: ’Good luck, Sir! All the best!’ Pa onda još jednom ponovi isto. Potom se okrenuh prema tajnici i u istom trenu osjetih tapšanje po ramenu, dva blaga dodira dok sam kročio da slijedim njen put ka sali za intervjue. To je bio on, Indijac. I pri tom me je još šapatom blagoslovio izustivši sasvim tiho, gotovo nečujno ‘God bless you’ dok sam se bio udaljavao.

    Intervju je bio veoma iscrpljujući, komisija, njih 4-5 su me mljeli svakojakim pitanjima. Neka su me zbunjivala, čak bila provokativna. Valjda je to bio njihov način da vide kako kandidati reagiraju na nepredvidive situacije. Bilo kako bilo, ja ne dobih taj posao za kojeg sam tada mislio da je posao iz mojih snova, a čijeg se naziva i opisa danas više i ne sjećam. Jedino što mi se urezalo u pamćenje je moj kratki razgovor s Indijcem, onih nekoliko riječi ohrabrenja koje mi je bio uputio prije intervjua, i ta naša neduga besjeda nakon što sam iscrpljen propitivanjem komisije izašao iz dvorane.

    Jedva sam preživio taj intervju. Kada sam po povratku kročio u predvorje puno zabrinutih i pomalo uplašenih kandidata što su čekali da budu prozvani, odmah me presrete široki osmijeh i niska snježno bijelih zuba ‘mog’ Indijca. Krupnim crnim očima me upita kako je bilo, a onda to tiho ponovi na onom, pomalo čudnom engleskom jeziku kakvim govore svi njegovi sunarodnjaci: ‘Was it O.K. Sir? Do you have a good feeling about the interview?” zapita me prijateljski toplo, gotovo očinski o toku i ishodu razgovora. ‘Not bad, not bad at all’ – odgovorih ja dajući mu do znanja da je sve bilo dobro. I ne mogoh se suzdržati, a da ga ne upitam nešto što sam htio još dok sam ulazio u dvoranu za intervju, nešto zbog čega se umalo ne vratih da mi pojasni još prije nego što ću se sresti s komisijom. Rekoh mu: ‘Meni je pomalo čudno da ste mi zaželjeli sreću na intervjuu, da mi poželjeste da uspijem. To nisam očekivao od neznanca, još manje od direktnog konkurenta za ovaj dobar posao, od nekoga tko također želi da zasjedne na ovu visoku i izvrsno vrjednovanu poziciju.’

    On ponovno razvuče usne u meni već poznat i drag osmjeh, te odgovori: ’Istina je, ja bih tako volio da dobijem ovaj posao, ali opet, samo ako je to volja moga Gospoda, ako je to dio misije koju je on meni namijenio. Znam i potpuno sam uvjeren da ukoliko ne dobijem ovaj nadasve zanimljiv mi i privlačan posao, Bog ima bolji plan za mene, mnogo bolji. Najbolji! Tako ja mislim i osjećam’, zaključi on i zaželi mi lijep i ugodan ostatak dana s onim ljubaznim “Have a nice day, Sir”. Ja mu se zahvalih na odgovoru i pozdravih ga njegovim riječima koje, ni sam ne znam kako, potekoše direktno iz moga srca: ‘Good luck Sir and God bless you.’

    Nekoliko sedmica kasnije primih žutu kovertu s teškim kraljičinim grbom sprijeda i crvenim pečatom odozada, onim što ga nose sve pošiljke upućene od kakva britanska državna ureda. Bilo je to pismo moga nesuđena poslodavca u kojem mi zahvaljuju na pokazanom interesu za oglašenu funkciju, ali žale što me moraju izvijestiti da su je ponudili jednom, također izvrsnom kandidatu koji je imao nešto više iskustva na sličnim poslovima, izvjesnom gospodinu M. Desai-ju. Odmah prepoznah indijsko porijeklo navedenog prezimena i bi mi drago. Postade mi toplo oko srca. Istinski toplo.

    Ja ostadoh raditi u Nizozemskoj. Moj životni put se nastavio drugim tokom, nije išao preko Glasgowa. On je je krenuo ka međustanici koja se zove srce. Poveo me do spoznaje da prava i trajna radost nije u blještavoj karijeri, zavidnim pozicijama i visokim plaćama, već u neprestanom otvaranju srca kako bi bilo spremno ugostiti druge, ponuditi im toplinu, suosjećati s onima koji pate i samuju, koji nas trebaju. Život mi je pokazao da je istinska sreća u potpunom predavanju, a ljubav u davanju. Da, naučio sam da moj život nije samo moj, da je najmanje moj, već da ga živim zajedno s drugima s kojima sam nerazdvojivo, sudbinski povezan – uključujući okoliš u kojem naši isprepleteni životi teku.

    A kada sam nastavio iz te međustanice, nisam gledao jedino više pozicije i veće plaće za sebe. Tražio sam da me život povede tamo gdje će moji talenti i znanja najviše biti od koristiti, tamo gdje ću radeći i djelujući najviše moći doprinijeti općem dobru. Tamo gdje će moja ovozemaljska misija biti ispunjena. Tako sam se počeo i moliti.

    Nakon međustanice u kojoj sam naučio najvažniju lekciju života, nađoh se u Irskoj. Tamo mi je bio ponuđen posao na kojem sam mogao primijeniti sva do tada skupljena znanja i iskustva, mnoge moje vještine i talente. Tu sam se istinski osjećao korisnim za svijet oko mene, za ljude. Tu, na tom poslu sam doživio radost, neslućenu. I pri tome nisam mogao, a da se često ne prisjetim gospodina Desai-ja, onog ‘mog’ Indijca iz Glasgowa koji mi kaza i pokaza da nam, ukoliko smo dobronamjerni i nesebični nakon svakog našeg ‘neuspjeha’ stiže Bog s obećanjem novog dara, boljeg od onoga što ga jučer nismo uspjeli dokučiti.

    Nedavno pročitah jedan zanimljiv odlomak u omiljenoj knjizi moje mame, a i meni sada dragom štivu. On nam kazuje zašto često ne dobijemo ono što želimo, ono čemu se skrštenih ruku i klečeći molimo. Kada to pročitah (vidi: Jakovljenu poslanicu 4,2-3) odmah mi se objasni da je onaj moj Indijac već prije mene zavirio u korice iste knjige, da je naučio kako treba moliti i tražiti. Da je saznao kako treba živjeti.

    Autor: Branislav Mikulić/dnevno.hr

    facebook komentari