Da su predmet invazije u povijesti bili veliki otoci, te da otoci mogu biti i cijeli kontinenti, to zna svaki pučkoškolac, ali invazija na Baljenac i Baljenac sam po sebi – e to je već kuriozitetna priča s podacima vrijednim nekog kviza znanja!

Pa, jeste li znali da se kod šibenskog Kaprija, sa strane do kopna, dakle sjeverne, nalazi otočić Baljenac površine 0,14 četvornih kilometara, piše Slobodna Dalmacija

Na njemu je rukom kaprijskog težaka sagrađeno 23 kilometra i 357 metara suhozida da bi s njom, u krčevinama površine dnevnog boravka, posadio vinograd, koju smokvu ili drugu voćku, il’ krušćicu “vojku”… Na svakih 10.000 četvornih metara izgrađeno je po dvije tisuće metara suhozida.

Niste to znali? Niste. Osim ako niste s Kaprija kao što je naš “brodoprijevoznik” Mladen Radovčić čiji je otac Ante krčio Baljenac, tamo po sjevernoj strani, a on, malešan, koji put išao s ocem. Otac Ante krčio je lašunon, motikon, klinom i polugom – da skupi šaku škrte zemlje, priča Mladen. Imali su čitavih trista loza i četri smokve.

Sad svojom gajetom na Baljenac vozi novinare, etnologa dr. Jadrana Kalu, konzervatora Marka Sinobada, voditeljicu LAG-a More 249 Meri Krnić, predsjednika Mjesnog odbora Kaprija Dinka Radovčića.

Cilj nam je pokušati iskrcati se – jer u prošlim prilikama nismo uspijevali: nema na Baljencu ni rive ni velika zaklona… Plovidba traje petnaestak minuta.

Meri Krnić, voditeljica LAG-a More 249, dala je izraditi magnetić s reljefnim, vjernim prikazom otočića i uručiti ga in situ – dakle ravno na Baljencu – jednom od vlasnika tamošnjih parcela, Mladenu Radovčiću… I šjor Dinku Radovčiću, glavaru sela.

Bio je to jedini društveni događaj na otočiću ikad – ako se izuzme krivolov na kuniće koji poduzimaju lovci s obližnjeg kopna oko Vodica, i nelegalnog branja smilja, a ovdje se oboje prakticira sezonski i posezonski.

Nekako smo se iskoprcali s broda na sike u zimskim uvjetima u kojima nije svejedno pasti u more – premda se malo kasnije u njemu uredno i sasvim namjerno okupao konzervator dr. Marko Sinobad.

On je iz Knina pa mu to dođe kao kad Skandinavci izađu na topli Jadran… Ovdje je radi upisa, odnosno prijave Baljenca kao kulturnog krajolika.

– Kad bi otac ujutro rano išao na ribu na rivi su ga čekale sve kaprijske žene koje su imale polje na Baljencu. Skoro da nije ima di ugazit na brodu, koliko bi ih bilo.

Ukrcao bi ih, one su odlazile kopati, on u ribu. Na povratku bi ih skupio – pa ma kad to bilo… – priča Mladen Radovčić.

– Baljenac je bio obrađen da se svako divio – pričaju Mladen i šjor Dinko.

I danas Baljenac nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Dr. Jadran Kale kaže da su bile vrlo zanimljive reakcije kad je projicirao sliku otočića na kongresu socijalnih antropologa lani u Italiji.

A kolega mu Filip Šrajer bilježio je slične reakcije na projekcijama duž Sredozemlja, uz multilateralnu prijavu gradnje usuho za UNESCO: uz tu smo sliku redovito imali žive reakcije – govori Štajer.

U portfoliju kojim je Ivo Pervan popratio pismo UNESCU što su ga odaslali Joško Božanić i Joško Belamarić, predlažući da se hrvatski suhozidi uvrste na Popis svjetske baštine, od ukupno 42 fotografije čak sedam ih je bilo kaprijskih: najveća koncentracija za jedno mjesto! – tvrdi dr Jadran Kale:

Tristotinjak otočana u doba vinske konjunkture koncem devetnaestog stoljeća izgradilo je, prema mjerenjima uz pomoć dostupnih web-alata, najmanje 106,6 kilometara duge suhozide na krčevinama na dvanaest četvornih kilometara velikim otocima.

U statističkom prosjeku svaki je otočanin Kaprija iskrčio bar četiri hektara krša, dok su najgušći suhozidi vinske konjunkture drugdje u jadranskoj Hrvatskoj – na primjer Takala, Hvar, Korčula – koji su bili vezani za najveća naselja, imali statistički prosjek krčenja 0,1 hektar po mještaninu.

Nakon što je etnologinja Sandra Barešin mjerila redalicom po avionskoj fotografiji na Geoportalu, sve je, kaže Kale, “kroz računalo protjerao Filip Šrajer”.

Evo rezultata: na Baljencu je kilometar i po suhozida po hektaru – za usporedbu sa sto metara suhozida po hektaru na Kornatima ili dvjesto metara po hektaru na Žutu.

Kad bi svi vlasnici Baljenca školj prijavili u ARKORD za popravljanje zidova, na tu dužinu bi po manjoj stopi (za popravak zida srušenog manje do pola…) ukupna svota poticaja bila 5,3 milijuna kuna.

To je po prijedlogu Ministarstva poljoprivrede, pregovori o poticajima još traju… – govori dr. Jadran Kale potpuno svjestan da će od toga “projekta Baljenac” biti – ništa.

Baljenac polako napada bor i već iduća generacija nakon Mladena Radovčića više neće znati o čemu se tu uopće radi…

Kaprije pokušava zaustaviti sjećanje na one koji su proizvodili suhozide brzinom mišalica za beton, samo golim rukama…

Evo kako: kad se iskrcate s broda u Kapriju, na kraju nevelika mula dočekat će vas putokaz – di je šta u selu. Među tablama je i ona na kojoj piše Muzej.

Muzeja, naravno, nema ali tabla stoji već par godina i svi bi bili sretni da ih još samo istih par godina dijeli od realizacije… Dinku Radovčiću glavne su uzdanice združeni narodni zbor Udruge maslinara i magunjara i Sportsko-ribolovnog društva Gavun – snaga nevelika…

Imaju u selu katnicu u vlasništvu Grada Šibenika kojem Kaprije pripada. Zamislili su u njoj napraviti u prizemlju ogledni – i funkcionalni – pogon za preradu maslina, magunja i ljekovita bilja, a u katu i okućnici etnološku zbirku – kuću kaprijskog težaka.

Mirita li to Kaprije s tih četiri hektara suhozida po stanovniku s konca devetnaestog stoljeća? Mirita. Nekako se Kaprijani hrabre što je ipak uređen Muzej betinske gajete u Betini, a na Murteru se, čuju, planira još jedan: maslinova ulja.

Da nam bar odobre ona državna sredstva za javne radove, koliko bi nam to koristilo za sve u selu, pa i za tu kuću. Ali, u Kapriju nema koga ko bi radio u javnim radovima, a s kopna čoviku treba platiti kartu a nema ko.

Od Grada Šibenika godišnje Mjesni odbor dobije 4400 kuna. Za cijelu godinu – silno je nezadovoljan šjor Dinko Radovčić.

Baljenac nije ostavio ravnodušnim ni LAG More 249, nazvan po broju šibenskih otoka, otočića i hridi. Meri Krnić javila se na natječaj Nacionalnog parka “Krka” i tim novcem, u suradnji s Muzejom grada Šibenika, dala izraditi magnetić.

Nazvali su ga vedro i optimistično: “Ususret Muzeju kaprijskog težaka”. Naklada je četiristo komada pa će ih podijeliti sad, uz Božić i Novu godinu.

Htjeli smo napraviti i kalendar, upravo sa sjajnim slikama Ive Pervana, ali nema novca. Uostalom, zašto i takav magnetić ne bi sutra bio proizvod s Kaprija, toga toliko specifičnog otoka…

Ostavljamo Baljenac, ne puno veći od ovoga magnetića. Magnetić je bar siguran da ga za koju godinu neće obrasti bor…

ZARADILI BI MILIJUNE
Kad bi svi vlasnici Baljenca školj prijavili u ARKORD za popravljanje zidova, na tu dužinu bi po manjoj stopi (za popravak zida srušenog manje do pola…) ukupna svota poticaja bila 5,3 milijuna kuna. To je po prijedlogu Ministarstva poljoprivrede

facebook komentari

  • bakran

    Napisano je vrijedno svake pažnje, jer to je naša baština, naša povijest, naši umrli pretci.
    To smo i mi, ali i naša još nerođena djeca.
    Tek mala nadopuna. Na cijeloj istočnoj (zapravo to je istok-sjeveroistok) strani Bakarskog zaljeva nalaze se ostatci vinograda, koji datiraju od vremena Napoleonovih osvajanja; kad je iz Francuske donesena kultura proizvodnje pjenušaca. Tzv. Praputnjarska Takala (nazvana po obližnjem malom, oduvijek težačkom mjestu Praputnjaku) tek je dio, najbolje uščuvan i u posljednjim desetljećima renoviran, svih suhozida. Ali zapravo, veći dio vinograda na obroncima Bakarskog zaljeva bio je vlasništvo Bakrana. I treba reći, vezano uz napisano ”koji su bili vezani za najveća naselja”, kako Bakar u posljednjih 200 godina nije ‘najveće naselje’. To što je 18 km od Rijeke, koja je, recimo i to, u 16 stoljeću bila ‘grad patuljak, u ovom slučaju ne znači baš ništa.