Pratite nas

Nezainteresiranost koja ubija

Objavljeno

na

Budimo iskreni: koga ovdje u Europi i na Zapadu uistinu briga za, tko zna koje po redu ubojstvo kršćana, koji su odletjeli u zrak, jučer u Kanu, u Nigeriji, zbog eksplozije bombe u nekoj crkvi? Osim toga, koga uistinu briga za kršćane koji su prošli tjedan bili prisiljeni napustiti Mosul u roku od 24 sata, pod prijetnjom smrti ili prisilnoga prelaska na islam? Nikoga.

kršćani mosul

Isto kao što nitko nikad nije podigao prst za sve kršćana koji su u stotinama tisuća svih ovih godina bježali iz Iraka, Sirije, iz čitavoga arapskog svijeta. Koliko su rezolucija zapadne države podnijele UN-u vezano uz njihovu sudbinu? Koliko su milijuna dolara zatražile od agencija Ujedinjenih naroda da se namijeni u njihovu korist? Već godinama se  pokolj nastavlja, gotovo svakodnevno: na desetke desetina kršćana se žive pali ili ubija u crkvama u Indiji, Pakistanu, Egiptu, Nigeriji. I uvijek uz šutnju ili u općem nedjelovanju: što se, na primjer, stvarno konkretno učinilo za 276 kršćanskih djevojaka koje su prije nekoliko tjedana, također u Nigeriji, otele bande džihadista Boko Haram jer su krive – ništa manje – što žele ići u školu, i prema tome određene za sudbinu koju je lako zamisliti?

Dva glavna razloga ove široke nezainteresiranosti, očita su. Prvi je što nam je sve veća muka osjećati se, i još više izjašnjavati se kršćanima. Ne radi se samo o pukom gubitku vjere, što je naravno tako. Pitanje je što se krije iza njega. Nekoliko stoljeća kritičke laičke misli, posebno njezina golema popularizacija/banalizacija omogućena razvojem masovnih medija, oduzeli su kršćanstvu, u očima sve više ljudi, nekadašnje socio-kulturno dostojanstvo. Odavna biti i izjašnjavati se kršćanima ne samo da nije više intelektualno cijenjeno, nego se u mnogim okruženjima gotovo osuđuje kao ne više prihvatljivo.

Kršćanstvo nipošto nije „elegantno“ i često onima koji ga prakticiraju nanosi štetu neke vrste prešutnoga, ali bitnoga isključivanja. Kulturno ozračje, dominantno u zapadnim društvima, vjeru općenito ocjenjuje kao nešto primitivno, u najboljem slučaju kao „placebo“ za slabe duhove, kao nešto duboko predodređeno za netolerantnost i za nasilje. Na poseban način monoteističke religije. U teoriji sve, ali onda u praksi, u raširenom javnom govoru, gotovo samo kršćanstvo i najvećim dijelom katoličanstvo, izuzevši židovstvo i islam: prvo zbog očitih povijesno-moralnih razloga vezanih uz (ali koliko još dugo?) Shoah, drugo jednostavno iz straha.

Europa se boji, i to je drugi razlog nezainteresiranosti o kojoj sam prije govorio. Boji se arapskoga islama, njegove moći ekonomske ucjene ne više vezane samo uz naftu, nego sad već i uz izvrsnu financijsku likvidnost. Istovremeno, i prije svega, boji se nemilosrdnoga terorizma, tolikih gerilskih skupina koje kažu da se nadahnjuju na islamu, njihovu divljem barbarstvu, isto kao i pobunjeničkim pokretima koji povremeno dubinski prodrmaju mase tog svijeta, uvijek prožete vrlo lakom osjetljivošću zapale se i prijeđu u žestoku ksenofobiju. No, ne samo to. Takav oblik islama nas plaši i zato što nas njegova prisutnost – kao uostalom prisutnost drugih velikih nedobronamjernih entiteta koji danas nastanjuju planet, poput Kine – neizravno obvezuje na razračunavanje s velikom promjenom koja je u tijeku u našoj kulturi i, prema tome, u našoj civilizaciji: psihološkom nemogućnosti da imamo ”neprijatelja”. Nemogućnost koja je povezana s odbijanjem/uklanjanjem smrti koju slabljenje vjere čini gotovo nemogućom za prihvaćanje, a onda i za izgon,  isto tako na Zapadu dovodi do ogromnoga povijesnog zaokreta: virtualne nemogućnosti da mislimo o ratu i ratovanju. Barem o ratu koji se ne vodi neosobnim i sofisticiranim uređajima, nego o pravom ratu, onom u kojem se umire.

Ali što o svemu tome znaju kršćani najdrevnijih zajednica u Mosulu i Aleppu, svi drugi raspršeni od Afrike do Indije? Što mogu o tome znati? Sada, pretpostavljam, oni su razumjeli istinu koja vrijedi za njih: a to da imaju malo nade ako se uzdaju u pomoć koja dolazi odavde. O kršćanima i njihovoj vjeri današnju Europi je sve manje briga. Možemo biti sigurni da bi svaki intervent u njihovu korist odmah bio osuđen kao nedopustiv, nepravedno diskriminatoran, krivično vrijeđajući kakvo pravo na jednakost sviju u odnosu na sve. I tako je. Ali ne daj Bože, da to bude tek početak: početak nečega za što upravo ovih dana ne nedostaje upozoravajućih znakova. U Europi prožetoj sekularizacijom, u Europi čiji duhovni izvori ubrzano presušuju zbog posvuda naređenoga preziranja svakoga humanizma, ne može se ne uspostaviti neizbježno potreban odnos između kršćanstva i antisemitizma. Ista je to ravnodušnost prema onome što se ne može izraziti brojem, prema onome što dolazi iz dubine vremena i srdaca, i koja se uznemiruje u tami duša: usuđujući se pogledati više prema gore, odakle dolazi ljudski pogled.

 

Ernesto Galli della Loggia/vigilare.org

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Podmeće li OSA Hrvatima ili Hrvati Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Gledajući ovih dana kako hrvatsko državno vodstvo dobiva pljuske s istoka i zapada, sjevera i juga, nostalgično se prisjećam rujna 1995. godine. Zašto baš rujna 1995. godine?

Ne samo zato što je te jeseni hrvatska država, nakon proljetnog oslobodilačkog Bljeska, ljetne Oluje i kasnoljetnog Maestrala u zapadnoj BiH, djelovala samouvjereno i pobjednički. A pobjeda uz demonstraciju snage i samosvijesti uvijek daje dobar osjećaj.

Sjećam se te jeseni 1995. godine prvenstveno zbog veličine izazova i hrvatskih odgovora na njih. Tada su, naime, uz hrvatsko sudjelovanje, u ovom dijelu svijeta postavljeni temelji nove runde novog svjetskog poretka nakon okončanja hladnog rata: hrvatske su vojne pobjede bile uvod u daytonski mir, SAD je započeo svoje profiliranje kao svjetske supersile i glavnog sigurnosnog menadžera Europe, Rusiji je ponuđeno časno sudjelovanje u održavanju mira, a EU je ostalo da plati račun nakon iskazane političke i vojne nemoći.

Pobjednička taktika

U tom procesu, u koji su bili uključeni najveći igrači svjetske politike, Hrvatska je mogla najesen u Daytonu i prokockati svoje ljetne pobjede. Mogla je izgubiti, na primjer, da je predsjednik Tuđman u trenutku vojne nadmoći išao oružjem vratiti Podunavlje, da nije poslušao SAD i zaustavio vojsku pred Banjom Lukom, da je zbog bosanske Posavine napustio pregovore u Daytonu, ili da je nakon što su Srbi u Daytonu dobili Republiku Srpsku izišao iz Washingtonskog sporazuma o Federaciji BiH i zahtijevao povratak hrvatskog entiteta Herceg-Bosna…

Ali mogla je izgubiti i da je Tuđman čekao da SAD ili EU ili Rusija odrede što je hrvatski interes, da do posljednjeg trenutka nije taktizirao s realnom vojnom prijetnjom na liniji okupiranog Podunavlja, da nije inzistirao da ga integrira američki general…

Izvjesno je da su se neke stvari mogle i dogovoriti i bolje i preciznije, primjerice odredbe Washingtonskog sporazuma o bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH, da ga se moglo bolje ugraditi u Daytonski sporazum… Ali to je naknadna pamet.

No ono zbog čega se ovih dana s nostalgijom sjećam te jeseni 1995. godine odnosi se prvenstveno na postojanje vlastite politike i čvrsto definiranog vlastita državnog interesa u uvjetima kada se kod nas i oko nas mijenja svijet. A (i) ujesen te 1995. godine predsjednik Tuđman je znao koji mu je strateški cilj, što je moguće postići u danom trenutku i uz koje saveznike je to moguće.

Cilj je bio: zaokružiti hrvatsku državnost mirno reintegrirajući Podunavlje, osigurati hrvatskoj politici prostor za konstitutivno sudjelovanje u budućoj političkoj konstrukciji BiH i okrenuti Hrvatsku zapadnim integracijama.

Da je u tom trenutku tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak otišao potajno ruskom ministru obrane Pavelu Gračevu tražiti da mu osigura opstojnost hrvatskog entiteta Herceg-Bosne, ovaj bi ga vjerojatno rado primio, sve mu obećao i još ga nagradio čak i ozbiljnom pinkom na nekom računu na nekim otocima.

Ali Šušak je strateško partnerstvo (iz)gradio s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem, koji je tražio ukidanje Herceg-Bosne. Jer je znao da bi Gračevljeva Herceg-Bosna, bez slobodne Hrvatske, bila – Herceg-Jugovina.

Dok ovih dana gledam kako Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović na čelu hrvatske države, članice NATO-a i EU-a dobivaju pljuske s istoka, zapada, sjevera i juga, čak me i ne brinu uopće trenutačni djelitelji tih pljusaka.

Brine me i pitam se postoji li u državnom vrhu netko tko zna kud plovi ovaj brod? Nije me briga hoće li Miro Cerar doći u Zagreb. Mene brine što se nakon izlaska iz arbitražnog postupka o Piranskom zaljevu hrvatska vanjska politika cijelo vrijeme pravila kao da to više nije naš problem, pustivši Sloveniju da na vlastitoj prijevari izgradi prednost u sporu.

Pupovčev kontrolni paket

Briga me i hoće li Aleksandar Vučić doći ove jeseni u Zagreb. Mene brine što Aleksandar Vučić preko Milorada Pupovca drži kontrolni paket dionica u hrvatskoj Vladi, u trenutku kada se vodi pravi rat za novi poredak na jugoistoku Europe, u koji su uključeni i svi regionalni i najveći svjetski politički igrači, uključujući SAD, Rusiju, Njemačku, Kinu…

Ne čudi me da je pretežito bošnjačka OSA snimala hrvatske političare i poslovne ljude, kako iz BiH, tako i iz Hrvatske. Iako dobro znam da i kod sebe imaju zbilja štošta za snimiti. Iako mi izgleda kao da je iza OSA-e ovaj put bila neka mnogo veća životinja. Ista ona koja je, čini mi se, bila i iza SOA-e kad su snimljeni slovenski predstavnici kako varaju u arbitraži.

Ali ja se pitam je li istina ono što OSA kaže da je snimila? Je li istina da političko vodstvo Hrvata iz BiH, u “dealu” s hrvatskim biznismenima i političarima, ispod žita, preko energetskih aranžmana s Rusijom, vraća Hrvatsku u balkanski regionalni savez?

Očekujem da te odgovore zatraži i razjasni premijer Plenković nakon povratka iz New Yorka. A dotad se želim nadati da je OSA sve loše snimila. Ili da je dobro montirala. Da je sve to samo Izetbegovićeva podvala. A ne Čovićeva (ras)prodaja posljednjih ostataka one pobjede iz jeseni 1995., uz asistenciju hrvatskog državnog vrha.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Svijeta

Karl Erjavec očekuje pritisak EU-a zbog Plenkovićeva govora u UN-u

Objavljeno

na

Objavio

Slovenski ministar kaže da je nakon Plenkovićevog govora “svakom Slovencu jasno da je dijalog s Hrvatskom nemoguć”.

Slovenski ministar vanjskih poslova Karl Erjavec izjavio je u nedjelju da očekuje jak pritisak Europske komisije (EK) na Hrvatsku nakon govora premijera Andreja Plenkovića u UN-u u kojem je optužio Sloveniju za nepoštivanje međunarodnog prava.

Plenković je u četvrtak u govoru pred Općom skupštinom UN-a rekao da je Hrvatska morala izaći iz arbitraže o granici sa Slovenijom koju je Slovenija kompromitirala i upozorio da takvo “nepoštivanje međunarodnog prava” obeshrabruje ostale države da sporove rješavaju uz pomoć treće strane.

Slovenski ministar kaže da je nakon Plenkovićevog govora “svakom Slovencu jasno da je dijalog s Hrvatskom nemoguć”.

“Arbitražni sporazum je bio potpisan pod okriljem EU-a. Potptredsjednik EK-a Frans Timmermans je ponudio svoju pomoć ako ne bi došlo do dogovora s Hrvatskom o implementaciji arbitražne presude. Mislim da će naš slijedeći korak biti da ga obavijestimo o tome što se u New Yorku dogodilo”, kazao je Erjavec u razgovoru za RTV Slovenija.

Dodao je da EK ima niz instrumenata kako bi države koje ne poštuju vladavinu prava uvjerila da se ponašaju drukčije.

“Znamo što EU čini u pogledu Poljske zbog pravosudne reforme koju provodi njihova vlada. EU može zamrznuti europska sredstva takvim državama. Ipak mislim da će u slučaju Hrvatske biti dovoljan i poneki oštar poziv u Zagreb”, kazao je Erjavec.

Po njegovim riječima, da bi se arbitražna presuda provela potrebna je suradnja Hrvatske, ali Slovenija “neke stvari može implementirati sama” prihvaćanjem nekih zakona u parlamentu koje je premijer Miro Cerar najavio za ovaj mjesec.

Zbog Plenkovićeva govora Cerar je u četvrtak navečer otkazao dogovoreni susret s hrvatskim premijerom u Zagrebu 27. rujna o rješavanju hrvatsko-slovenskog graničnog prijepora.

Ljubljana smatra da je arbitražna odluka konačno rješenje koje treba primijeniti, a Zagreb traži novo bilateralno rješenje spora koji dvije države opterećuje od raspada bivše Jugoslavije 1990-tih godina.

Zašto bismo zaboravili da Slovenija laže, a da je Srbija bila agresor

facebook komentari

Nastavi čitati