Pratite nas

Kolumne

Nije mu pomogla ni Pupovčeva pogača

Objavljeno

na

Pronađeni novčić u slomljenom hljebu uoči pravoslavnog Božića nije Josipoviću donio sreću. Sada svu krivnju oni koji žale za neuspjelim pohodom na drugi mandat žele svaliti na Zorana Milanovića i njegove nesuvislosti. Ali ni u tom grmu ne leži najveći zec. Josipović je sam sebi skovao političku sudbinu. O sebi je sve rekao svojom politikom proteklih pet godina

Ivo Josipović je imao iza sebe jedan mandat koji obično sam sobom kandidatima daje određenu prednost, imao je medije, posebice HTV, čije su mu kamere bile na raspolaganju 24 sata dnevno. Imao je Sabor i Vladu koji su mu prilagođavali datum izbora i koji su ograničili realizaciju biračkog prava hrvatskim državljanima izvan Hrvatske. Imao je i namještene ankete. Ali sve to nije bilo dovoljno, djelomice je bilo čak i kontraproduktivno. U nekim stranim medijima je njegov poraz dočekan kao senzacija, u nas kao iznenađenje, njegovi pristaše jedva prikrivaju bijes, tražeći stotine utješnih razloga i opravdanja.

U izravnom sučeljavanju Josipović je strgnuo masku sa svog lica. Pokazao se kao preambiciozni, sitničavi i agresivni napadač. Bio je u stanju ne biti Ivo Josipović da bi ostao predsjednikom. Nudio je nekakve ustavne promjene koje zapravo ništa ne obećavaju niti rješavaju, njegovi izborni slogani bili su smiješni i šuplji kao tikva vodenica. Kad je vidio da njegove „reforme” ne piju vodu pribjegao je samohvali, pripisujući sebi nepostojeće rezultate u vanjskoj i unutarnjoj politici, čak se predstavljao ka najzaslužniji za ulazak u EU, za progon kriminala, za vedro nebo. Nasuprot njega imali smo ženu ugodnog izgleda, elokventnu, energičnu, samouvjerenu i optimističnu.

Bilo je uočljivo kako Kolinda želi Josipovića strpati u istu vreću s Vladom koja uživa sve manje povjerenje građana, ali i kako Josipović nastoji u istu vreću staviti nju s Ivom Sanaderom i njegovom kompromitiranom vladom. Tu je opet ona bila u prednosti. Sanader je prošlost, Milanović je sadašnjost, ona je bila tek ministrica vanjskih poslova, i to ne cijelo vrijeme mandata, a on je bio predsjednik države.

Ipak, kampanja nije bila presudna. Sada svu krivnju oni koji žale za neuspjelim pohodom na drugi mandat žele svaliti na Zorana Milanovića i njegove nesuvislosti. Ali ni u tom grmu ne leži najveći zec. Josipović je sam sebi skovao političku sudbinu. O sebi je sve rekao svojom politikom proteklih pet godina, politikom pozicioniranja u „regionu” i strateškog partnerstva s nikim drugim doli Srbijom, politikom povratka u četrdesete, politikom „crvene Hrvatske” i titoizma, koja je neminovno vodila podjelama, te politikom nezamjeranja u odnosu na Vladu Zorana Milanovića i SDP, a kako bi im se i zamjerio kad je iz njih pročedio i kad su ga oni financirali. Njegov kabinet bio je natrpan jugofilskim kadrovima, glavni su mu savjetnici bili jedan stari ministar jugoslavenske vlade u vrijeme razaranje Vukovara, jedan negator odluke o osamostaljenju, jedna savjetnica srbijanskog premijera, jedna beogradska Mata Hari, kako ju je nazvao veleposlanik Cvetićanin u svojim memoarima, itd. Hrvati u BiH su mu zadnja rupa na svirali. Hrvatsku je u Sarajevu na početku mandata optužio za agresiju na susjednu državu i izjednačio je sa Srbijom, u Tel Avivu je denuncirao vlastiti narod za fašizam. U pitanjima obilježavanja bleiburških žrtava, ustavne definicije braka, ćirilice u Vukovaru, odnosa prema Crkvi i vjeri zastupao je uvjerljivo manjinska stajališta, pa nije mogao objektivno računati na većinu. Hrlio je na četničke derneke u Srbu, nije mu pomoglo ni lomljenje Pupovčeve pogače za pravoslavni Božić, u kojoj je našao novčić koji po starom vjerovanju donosi sreću. Uza sve to, izuzevši ideološka vrludanja, iza njegovih leđa za proteklih pet godina obnašanja predsjedničke dužnosti ostalo je veliko ništa, tabula rasa. I kad se sve to uzme u obzir jedino pravo čudo ovih izbora je ipak visok postotak dobivenih glasova, koji se može pripisati manjinskom plebiscitu, lošoj političkoj ostavštini HDZ-ovih vlada, malograđanštini u većim gradovima, medijskim manipulacijama, specifičnoj povijesnoj i geografskoj poziciji pojedinih krajeva, i još ponečem.

Nova je predsjednica udarila, ili barem najavila, novi smjer koji je u bitnome različit, pa i suprotan Josipovićevu. Ona je kroatocentrična i ujedno europejski okrenuta, iskreno predana pomirbi i zajedništvu, kritična prema Vladi. I zato je pobijedila. Bez kompleksa će zastupati hrvatske interese u novim političkim i vojnim savezima, donijet će neke važne promjene u diplomaciji. Naglasila je da će uspostaviti jače sveze s Njemačkom, umjesto, to ona nije rekla ali se da zaključiti, Josipovićeve pro ili subritanske politike. Kazala je jasno: Mi nismo Balkan nego Srednja Europa i Mediteran, mi nismo regija, nego Hrvatska. Neće poduprijeti istočne susjede na putu u euroatlantske integracije bez rješenja graničnih i drugih otvorenih pitanja, podržat će svaki prijedlog legitimnih hrvatskih predstavnika u BiH, uključujući i posebnu federalnu jedinicu. Zbog tih je svojih jasnih stavova već naišla na negativne reakcije i Beograda i Sarajeva. Pupovac je primijetio kako ona želi kontrolirati euroatlantske procese Srbije i voditi antiregionalnu politiku. Bošnjački vođe su izrazili žaljenje i ogorčenost zbog njezina zauzimanja za Hrvate u toj državi.

Oboje kandidata su, istina, u izravnim sučeljavanjima izbjegavali ideološko-svjetonazorske teme iz prošlosti, ali ideologija i prošlost su prisutne u glavama birača i kad se o tome šuti, a kandidati su njihova svjetonazorska projekcija.

Zanimljiva će biti godina pred nama. Predsjednica može malo učiniti bez suradnje s Vladom, a očito je kako će uvrijeđeni premijer, koji joj još nije ni protokolarno čestitao na izboru, odbiti svaku suradnju, s onu stranu minimalne racionalnosti i općih interesa. No time će samo slabiti svoju poziciju. U tom političkom nadmudrivanju i natezanju doći će i parlamentarni izbori, vjerojatno ne prijevremeni, jer je teško očekivati Milanovićevu ostavku, prvenstveno zbog njegova prkosnog karaktera, iako bi ostavka bila logičan njegov potez nakon gubitka dvaju izbora za Europski parlament, nakon gubitka ovih predsjedničkih izbora i niza lokalnih (Vukovar, Sisak). Teško je zamislivo da i nakon izbora SDP sa sadašnjom ili nekom drugom koalicijom ostane na vlasti. Po svemu sudeći pobijedit će HDZ-ova koalicija, a Milanović će ostati i bez pozicije predsjednika stranke. Karta izbornih rezultata neminovno upućuje upravo na takav epilog. U dvije trećine županija premoćno je pobijedila HDZ-ova kandidatkinja, što znači da bi premoć u izboru zastupnika Hrvatskog sabora, s obzirom da su upravo županije izborne jedinice za parlamentarne izbore, bila daleko izraženija. Zanimljivo je kako sada nezadovoljnici rezultatima predsjedničkih izbora u strahu od parlamentarnih izbora i potpunog zaokreta nastoje antagonizirati Kolindu Grabar Kitarović u odnosu na Tomislava Karamarka, odnosno HDZ, huškajući je da se odmakne od njih, što je jednako ludo kao kad protivnici Crkve nastoje antagonizirati Papu i Katoličku crkvu, nakon što ja na apostolsku stolicu zasjeo Franjo.

Autor: Josip Jović / 7Dnevno

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Maras se ponaša kao da nije imao veze s Agrokorom! On bi trebao biti objektivan u Povjerenstvu?

Objavljeno

na

Objavio

(“Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada”. Silvana Oruč Ivoš)

Iz sigurnosti nekakve rezidencije negdje u Londonu,  nakon što je godinama upropaštavao hrvatsko gospodarstvo, a zbog čega je započela istraga zbog sumnje u ozbiljno kazneno djelo, Todorić nastavlja s pisanjem blogova.

Tako konačni početak otapanja vrha sante leda (kad je u pitanju neviđeni gospodarski kriminal) nekadašnji Gazda, a danas bloger, bezbrižno naziva ‘političkom predstavom za javnost u režiji najviših državnih dužnosnika’.

Istodobno moralizira kako ljudi koji su zadržani na ispitivanju u istražnom postupku nisu ništa krivi, jer je riječ o vrhunskim gospodarstvenicima, a ako postoji i najmanja odgovornost, a on je siguran da je nema, onda je ona isključivo njegova.

No, naravno, unatoč tom uvjerenju, Todoriću ne pada na pamet pojaviti se u Hrvatskoj, na čijoj je grbači posljednjih dvadeset godina lijepo živio, da odgovori na ono što zanima Državno odvjetništvo, vjerovnike koje je pljačkao, ali i ukupnu javnost. I nemojmo se zavaravati, ako ne bude prisiljen, ni Todorić niti njegovi sinovi, koji se također terete u procesu, neće to učiniti. Jer što će reći suočeni s dokazima? Kako će opravdati golemo bogatstvo kojim su raspolagali, od otoka Smokvice do Kulmerovih dvora, a čime su se, već je dokazano, koristili nezakonito.

Todoriću je, stoga, preostalo jedino izigravati žrtvu političkog progona, optuživati državu i Vladu kako su mu oteli obiteljsku tvrtku, iako je istina da je tvrtka u vlasništvu vjerovnika… Brojnih malih i srednjih poduzeća koje je Gazda godinama beskrupulozno vukao u propast. Todorić se iz svoje londonske rezidencije, a teško da je tamo otišao siromašan kao crkveni miš, sada drsko pravi kako ne postoje pronevjere u financijskom poslovanju, da nisu otkrivene milijunske „grješke“ u vođenju trgovačkih poslovnih knjiga, da nije otkriveno krivotvorenje isprava… Šteta je tolika da ni ukupna vrijednost tog Todorićeva koncerna nije dovoljna da se vrate svi Gazdini dugovi.

Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada. Dakako da moraju odgovarati svi koji su mu na bilo koji način pogodovali, a mnogi jesu, bez obzira na političku boju. Ali Gazda je prvi na toj podugoj listi.

S druge strane, ima i jakih igrača kojima ne paše Todorićev pad. Jer je jasno da bi taj za sobom mogao povući mnoge. U tom kontekstu zanimljivo je gledati kako i Todorić i glavna oporbena stranka žele isto. Žele saborsko istražno povjerenstvo, iako znaju da za njega nema zakonskog utemeljenja nakon što je krenula kaznena istraga. Uostalom, znaju i jedni i drugi da ni jedno istražno povjerenstvo nikad ništa nije riješilo pa zašto bi ovoga puta bilo drugačije. Najbolje je cijeli slučaj pretvoriti u sapunicu, a onda jednostavno jednog dana oprati ruke i krenuti ispočetka.
Možda se tome nada i Gordan Maras koji je prije četiri-pet godina kao ministar i član Nadzornog odbora HBOR-a šakom i kapom dijelio kredite, iako se već i tada znalo da puno toga s Agrokorovim poslovanjem nije u redu, a što je ovih dana neovisna revizija i potvrdila. Danas se, pak, Maras ponaša kao da su Agrokorovi problemi počeli tijekom posljednje godine dana, a ne puno, puno prije. I kao da on s tim nema nikakve veze!? Možda Maras hoće da javnost zaboravi kako je za vrijeme svog ministrovanja žestoko gurao i radio političke pritiske – o čemu su svojedobno svjedočili pojedini članovi skupštine HGK – da tadašnji potpredsjednik Agrokora Damir Kuštrak postane predsjednik Hrvatske gospodarske komore. I sad je taj Maras član saborskog istražnog povjerenstva u slučaju Agrokor, a mi bismo trebali vjerovati u to da će s takvim repovima iza sebe Maras biti objektivan?! I pošten?!
Naprotiv, svima je jasno da je Maras u tom tijelu veliki uteg SDP-u pa u tom kontekstu i ne čudi Bernardićevo forsiranje priče o navodnoj nagodbi s Todorićem. Kad se sve zbroji i oduzme, nagodbu u tom smislu mogli su imati samo oni koji su s Todorićem tikve sadili. A tu SDP nije imun. Upravo suprotno.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati