Nije mu pomogla ni Pupovčeva pogača

3

Pronađeni novčić u slomljenom hljebu uoči pravoslavnog Božića nije Josipoviću donio sreću. Sada svu krivnju oni koji žale za neuspjelim pohodom na drugi mandat žele svaliti na Zorana Milanovića i njegove nesuvislosti. Ali ni u tom grmu ne leži najveći zec. Josipović je sam sebi skovao političku sudbinu. O sebi je sve rekao svojom politikom proteklih pet godina

Ivo Josipović je imao iza sebe jedan mandat koji obično sam sobom kandidatima daje određenu prednost, imao je medije, posebice HTV, čije su mu kamere bile na raspolaganju 24 sata dnevno. Imao je Sabor i Vladu koji su mu prilagođavali datum izbora i koji su ograničili realizaciju biračkog prava hrvatskim državljanima izvan Hrvatske. Imao je i namještene ankete. Ali sve to nije bilo dovoljno, djelomice je bilo čak i kontraproduktivno. U nekim stranim medijima je njegov poraz dočekan kao senzacija, u nas kao iznenađenje, njegovi pristaše jedva prikrivaju bijes, tražeći stotine utješnih razloga i opravdanja.

U izravnom sučeljavanju Josipović je strgnuo masku sa svog lica. Pokazao se kao preambiciozni, sitničavi i agresivni napadač. Bio je u stanju ne biti Ivo Josipović da bi ostao predsjednikom. Nudio je nekakve ustavne promjene koje zapravo ništa ne obećavaju niti rješavaju, njegovi izborni slogani bili su smiješni i šuplji kao tikva vodenica. Kad je vidio da njegove „reforme” ne piju vodu pribjegao je samohvali, pripisujući sebi nepostojeće rezultate u vanjskoj i unutarnjoj politici, čak se predstavljao ka najzaslužniji za ulazak u EU, za progon kriminala, za vedro nebo. Nasuprot njega imali smo ženu ugodnog izgleda, elokventnu, energičnu, samouvjerenu i optimističnu.

Bilo je uočljivo kako Kolinda želi Josipovića strpati u istu vreću s Vladom koja uživa sve manje povjerenje građana, ali i kako Josipović nastoji u istu vreću staviti nju s Ivom Sanaderom i njegovom kompromitiranom vladom. Tu je opet ona bila u prednosti. Sanader je prošlost, Milanović je sadašnjost, ona je bila tek ministrica vanjskih poslova, i to ne cijelo vrijeme mandata, a on je bio predsjednik države.

Ipak, kampanja nije bila presudna. Sada svu krivnju oni koji žale za neuspjelim pohodom na drugi mandat žele svaliti na Zorana Milanovića i njegove nesuvislosti. Ali ni u tom grmu ne leži najveći zec. Josipović je sam sebi skovao političku sudbinu. O sebi je sve rekao svojom politikom proteklih pet godina, politikom pozicioniranja u „regionu” i strateškog partnerstva s nikim drugim doli Srbijom, politikom povratka u četrdesete, politikom „crvene Hrvatske” i titoizma, koja je neminovno vodila podjelama, te politikom nezamjeranja u odnosu na Vladu Zorana Milanovića i SDP, a kako bi im se i zamjerio kad je iz njih pročedio i kad su ga oni financirali. Njegov kabinet bio je natrpan jugofilskim kadrovima, glavni su mu savjetnici bili jedan stari ministar jugoslavenske vlade u vrijeme razaranje Vukovara, jedan negator odluke o osamostaljenju, jedna savjetnica srbijanskog premijera, jedna beogradska Mata Hari, kako ju je nazvao veleposlanik Cvetićanin u svojim memoarima, itd. Hrvati u BiH su mu zadnja rupa na svirali. Hrvatsku je u Sarajevu na početku mandata optužio za agresiju na susjednu državu i izjednačio je sa Srbijom, u Tel Avivu je denuncirao vlastiti narod za fašizam. U pitanjima obilježavanja bleiburških žrtava, ustavne definicije braka, ćirilice u Vukovaru, odnosa prema Crkvi i vjeri zastupao je uvjerljivo manjinska stajališta, pa nije mogao objektivno računati na većinu. Hrlio je na četničke derneke u Srbu, nije mu pomoglo ni lomljenje Pupovčeve pogače za pravoslavni Božić, u kojoj je našao novčić koji po starom vjerovanju donosi sreću. Uza sve to, izuzevši ideološka vrludanja, iza njegovih leđa za proteklih pet godina obnašanja predsjedničke dužnosti ostalo je veliko ništa, tabula rasa. I kad se sve to uzme u obzir jedino pravo čudo ovih izbora je ipak visok postotak dobivenih glasova, koji se može pripisati manjinskom plebiscitu, lošoj političkoj ostavštini HDZ-ovih vlada, malograđanštini u većim gradovima, medijskim manipulacijama, specifičnoj povijesnoj i geografskoj poziciji pojedinih krajeva, i još ponečem.

Nova je predsjednica udarila, ili barem najavila, novi smjer koji je u bitnome različit, pa i suprotan Josipovićevu. Ona je kroatocentrična i ujedno europejski okrenuta, iskreno predana pomirbi i zajedništvu, kritična prema Vladi. I zato je pobijedila. Bez kompleksa će zastupati hrvatske interese u novim političkim i vojnim savezima, donijet će neke važne promjene u diplomaciji. Naglasila je da će uspostaviti jače sveze s Njemačkom, umjesto, to ona nije rekla ali se da zaključiti, Josipovićeve pro ili subritanske politike. Kazala je jasno: Mi nismo Balkan nego Srednja Europa i Mediteran, mi nismo regija, nego Hrvatska. Neće poduprijeti istočne susjede na putu u euroatlantske integracije bez rješenja graničnih i drugih otvorenih pitanja, podržat će svaki prijedlog legitimnih hrvatskih predstavnika u BiH, uključujući i posebnu federalnu jedinicu. Zbog tih je svojih jasnih stavova već naišla na negativne reakcije i Beograda i Sarajeva. Pupovac je primijetio kako ona želi kontrolirati euroatlantske procese Srbije i voditi antiregionalnu politiku. Bošnjački vođe su izrazili žaljenje i ogorčenost zbog njezina zauzimanja za Hrvate u toj državi.

Oboje kandidata su, istina, u izravnim sučeljavanjima izbjegavali ideološko-svjetonazorske teme iz prošlosti, ali ideologija i prošlost su prisutne u glavama birača i kad se o tome šuti, a kandidati su njihova svjetonazorska projekcija.

Zanimljiva će biti godina pred nama. Predsjednica može malo učiniti bez suradnje s Vladom, a očito je kako će uvrijeđeni premijer, koji joj još nije ni protokolarno čestitao na izboru, odbiti svaku suradnju, s onu stranu minimalne racionalnosti i općih interesa. No time će samo slabiti svoju poziciju. U tom političkom nadmudrivanju i natezanju doći će i parlamentarni izbori, vjerojatno ne prijevremeni, jer je teško očekivati Milanovićevu ostavku, prvenstveno zbog njegova prkosnog karaktera, iako bi ostavka bila logičan njegov potez nakon gubitka dvaju izbora za Europski parlament, nakon gubitka ovih predsjedničkih izbora i niza lokalnih (Vukovar, Sisak). Teško je zamislivo da i nakon izbora SDP sa sadašnjom ili nekom drugom koalicijom ostane na vlasti. Po svemu sudeći pobijedit će HDZ-ova koalicija, a Milanović će ostati i bez pozicije predsjednika stranke. Karta izbornih rezultata neminovno upućuje upravo na takav epilog. U dvije trećine županija premoćno je pobijedila HDZ-ova kandidatkinja, što znači da bi premoć u izboru zastupnika Hrvatskog sabora, s obzirom da su upravo županije izborne jedinice za parlamentarne izbore, bila daleko izraženija. Zanimljivo je kako sada nezadovoljnici rezultatima predsjedničkih izbora u strahu od parlamentarnih izbora i potpunog zaokreta nastoje antagonizirati Kolindu Grabar Kitarović u odnosu na Tomislava Karamarka, odnosno HDZ, huškajući je da se odmakne od njih, što je jednako ludo kao kad protivnici Crkve nastoje antagonizirati Papu i Katoličku crkvu, nakon što ja na apostolsku stolicu zasjeo Franjo.

Autor: Josip Jović / 7Dnevno

[ad id=”40551″]

facebook komentari

  • Herceg-Bosna

    prisila im pogača aha neka neka,,,,

    • Zagreb

      Sumnjam da im je prisjela, jer su isti. I Pupovac i Josipović i Milanović.
      Proširila se i vijest da su u glas uzviknuli:”nema krsta bez tri prsta!”

  • Ljuta Trava

    Kakva je korist od predsjednika koji brine tuđe brige i ne predstavlja narod koji ga je izabrao .