Pratite nas

Politički rentgen

Nije vrijeme za trijumfalizam, za stvaranje kulta ličnosti!

Objavljeno

na

STVARA LI SE PONOVO „KULT LIČNOSTI“?

Gospodin Andrej Plenković, budući predsjednik Hrvatske vlade obasut je brojnim komplimentima s lijeve i desne strane i pripisuju mu se nadnaravne osobine zbog „briljantno“ upravljanih pregovora s Mostom, zbog besprijekorne diplomatske retorike, a rezultati pregovora s Mostom proglašavaju se velikom pobjedom Plenkovića upravo radi njegovih visokoumnih državničkih  zasluga. Demokršćani su „sretni“, jer HDZ je  ponovo najsnažnija parlamentarna stranka koja je konačno iznjedrila pravog lidera Hrvatske, a lijevo liberalni krugovi su sretni što je gospodin Plenković konačno zaustavio „suludu konzervativnu revoluciju Tomislava Karamarka“, kako to vješto eksplicira gospodin Rimac, doživotno pretplaćeni politički komentator na HRT-a i u drugim utjecajnim ljevičarskim medijima. Novorođena medijska zvijezda Vladimir Šeks, tu Rimčevu tezu podupire svojim „snažnim“ argumentima, oslikavajući u „Večernjem listu“ Karamarkovu politiku, ni manje ni više, nego „idiotskom“ i u tom dijelu, glede „Karamarkove konzervativne revolucije“ Šeks je u potpunom suglasju s ekstremnom ljevicom. Glede Vladimira Šeksa i njegovih već legendarnih „gremija“ koji navodno vladaju Hrvatskom,  nismo doznali kojem  to „gremiju“ pripada gospodin Šeks, kada je potpuno jasno da je baš on bio glavni promotor dolaska Andreja Plenkovića na najodgovorniju funkciju u HDZ-u i Državi? Nije li to možda isti onaj „gremij“ koji je nakon eklatantne i dokazane krađe na konvenciji HDZ-a 2002. god.  ukrao izbore gospodinu Pašaliću i instalirao budućeg vladara Hrvatske dr. Ivu Sanadera.

Dobili smo novog vođu, neki ga već sada uspoređuju s Tuđmanom i na djelu je stvaranje kulta ličnosti, gotovo identičnog onome kada se na političkoj sceni pojavio dr. Ivo Sanader. Naravno, bilo bi nepošteno uspoređivati Plenkovića i Sanadera s pozicija „reputacije“ koju Sanader uživa danas, ali u kontekstu vremena s kraja 2003., „osvajanja“ parlamentarnih izbora, medijske promocije, stvaranja kulta ličnosti i u kontekstu prešutnog „dogovora“ desnice i ljevice, osobito suglasja mainstream medija glede Sanadera, gotovo je sve potpuno identično. Povijest se ponavlja! Ni do dana  današnjeg  nije razjašnjena tajna Sanaderove pobjede na parlamentarnim izborima 2003. godine i postavljaju se opravdana pitanja, jeli Sanader stvarno pobijedio Ivicu Račana ili mu je Račan poklonio pobjedu u svjetlu čuvene Račanove izjave, „bolje pošteno izgubiti, nego nepošteno vladati“! Koji su „gremiji“ vladali hrvatskom politikom u vrijeme „sanaderizma“, u vrijeme progona hrvatskih branitelja, u vrijeme grube „detuđmanizacije“, u vrijeme državne politike bespogovorne suradnje s Haškim sudom? Na čelu te i takve državne politike bili su Sanader, Šeks i Mesić, političari koji su upravljali politikama s pozicija apsolutne moći u hrvatskim institucijama. „Poraz“ ili bolje rečeno „samoubojstvo“ Zorana Milanovića na ovim zadnji izborima, neodoljivo podsjeća na poraz ili poklon Ivice Račana. Račanov SDP nije mogao niti htio preuzeti odgovornost za progon branitelja, za uhićenje Gotovine i Markača, jer bi to izazvalo pravu demokršćansku, „konzervativnu“ revoluciju. Račan je   elegantno  taj vrući krumpir bacio Sanaderu u krilo, Sanader je svojim „briljantnim diplomatskim vještinama“, usporedivim s onima koje posjeduje Plenković, smirio demokršćanski korpus hrvatskog naroda i uz pomoć Šeksa i Mesića provodio je  državnu politiku po željama „bjelosvjetskih gremija“! Progon hrvatskih generala u koje ubrajam i generala Glavaša, progon branitelja, „detuđmanizacija“, bila je državna politika Sanadera, Šeksa i Mesića i gospodin Šeks se nikada ne će moći oprati od sintagme „identificirati, locirat, uhititi i transferirati „….. Kada danas gospodin Šeks Karamarkovu politiku naziva „idiotskom“, s pravom se moramo upitati:

„Kakve su onda bile politike Šeksa i Sanadera koje su dovele do katastrofalnog sloma HDZ-a na izborima 2011. godine, koje su tu stranku dovele do povijesnog  poraz i neviđene sramote“?

Svu krivnju za takvu politiku, za takav sramotan poraz  svaliti na Ivu Sanadera zbog njegovih navodnih, nedokazanih krivičnih djela ili zbog njegovog hedonizma bilo bi potpuno neuvjerljivo i smiješno, čak  i za one polu upućene analitičare kao i za prosječne glasače HDZ-a. HDZ 2011. god., kažnjen je zbog ukupnih grješaka vođenja anacionalne politike u Hrvatskoj i to je jedino razumno objašnjenje. Dokaz toj tvrdnji je sve ono što se događalo nakon dolaska Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a. Tomislav Karamarko je taj sramotno poraženi HDZ digao iz pepela i svojom „idiotskom politikom konzervativne revolucije“, pod udarom pravog mentalno komunističkog  medijskog uragana, usporedivim s uraganom koji je nedavno poharao Haiti, uporno pobjeđivao na svim izborima na kojima je vodio stranku i Domoljubnu koaliciju. Dragulj i kruna tih pobjeda je svakako pobjeda HDZ-ove Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima. Kako ne bi ispalo da su ovo hvalospjevi Karamarku, „račun bez krčmara“, vrijedno je spomenuti matematičke brojke. Od izbora 2011. god. do izbora 2016. god., SDP je izgubio 320 000 svojih glasača slovom i brojkom. Dakle, SDP je zahvaljujući Karamarkovoj „idiotskoj politici i konzervativnoj revoluciji“, razobličavanjem mentalno komunističkih sklopova u hrvatskom društvu, izgubio gotovo polovicu svog biračkog tijela. Kojim „idiotskim“ politikama Šeks pripisuje ovu neumoljivu matematičku brojku i jesu li Karamarkove politike doista bile „idiotske“?

Možda je uhićenje Josipa Boljkovca Karamarkova  „idiotska konzervativna revolucija“, ili je možda to referendum o braku kojega je aktivno podržao, ili formalna podrška HNES-u koji je snažno, moralno-etički osudio hrvatske veleizdajnike, možda je to javno zauzimanje za zakonsku osudu Titovog diktatorskog i zločinačkog režima, možda javna proklamacija lustracije, možda podrška šatoru na Trgu Nevenke Topalušić, podrška braniteljskim prosvjedima, podrška SZOH Vukovara u svezi nasilnog uvođenja ćirilice, imenovanje ministra Hasanbegovića i ostalih državotvornih ministara, smjena Radmana, da ne nabrajam dalje. Svi ti kontroverzni politički potezi Tomislava Karamarka doveli su do eksplozivne, prepotentne,  mrzilačke reakcije ljevice, natjerali su Milanovića na pogrješke iz čiste mržnje, otvorile medijski prostor koji je izboren na tim kontroverzama, što je na kraju rezultiralo bistroćom uma  demokršćanskog biračkog tijela, a posljedično tome  porazima SDP-a i pobjedama Domoljubne koalicije. Te kontroverze ujedinile su demokršćansko biračko tijelo i zahvaljujući tome Karamarko je bio pobjednik.

Ako je Karamarkova politika bila „idiotizam“ i „konzervativna revolucija“, a ne vidim šta je to anacionalno u konzervativnoj revoluciji ili  „orbanizaciji“ Hrvatske, kakva je onda bila Šeksova politika uz pripomoć Sanadera, Mesića, Jadranke Kosor i Josipovića koja je HDZ bacila na koljena? Ako je Karamarko morao otići zbog neuvjerljivo „fabricirane“ afere „konzultantica“ i ako je zbog toga danas politički mrtvac, kako to da je danas Šeks politički življi nego ikada, nakon sramotne epizode u kojoj je kao savjetnik Predsjednice utjecao na rad Komisije za pomilovanja pri čemu je ishodio privremenu slobodu teško osuđenom dileru cocaina i heroina? I kao takav, savjetnik je Plenkoviću!? Šeksove hedonističke navike nije pristojno ni spominjati!

Karamarko, kao relativni izborni pobjednik imao je stostruko složeniji pregovarački proces s Mostom nego što je to imao Plenković. Most je u to vrijeme bio naoružan nemjerljivo  brojnijim ucjenjivačkim alatima nego u pregovorima s Plenkovićem. Imao je  javnobilježnički dokument s kojim je sam sebi svezao ruke, imao je i čvrsto predizborno obećanje da ne će ni s jednom stranom u suradnju, imao je čvrstu odluku i obećanje biračima da predsjednik Vlade ne može biti nitko tko dolazi  iz dvije najveće stranke. Most je ucjenjivao i SDP i HDZ! Danas je potpuno, kristalno jasno da je Karamarko popustio pred ucjenama Mosta uz jednoglasnu podršku svih tijela HDZ-a i jasno je  da su svjesno ušli u taj eksperiment želeći izbjeći prijevremene izbore. Procjena je bila da bi te izbore tada  izgubili, a imenovanjem Oreškovića kupovali su vrijeme za neminovne prijevremene izbore, čekajući bolji tajming. Kao što vidimo, dočekali su ga, ali na čelu s Plenkovićem!

I Karamarko i Plenković su relativni izborni pobjednici. I jednom i drugom su toliko hvaljene izlazne ankete i sve agencije za ispitivanje javnog mnijenja prognozirale potpuno izjednačen rezultat sa SDP-om. Razlika je u tome što je Karamarko u izbornoj noći, tajanstveno  izgubio 5-10 mandata pa su izlazne ankete pogodile, a Plenković u izbornoj noći nije izgubio te mandate pa su nepogrješive izlazne ankete grdno pogriješile. Čudno, zar ne?

 Plenković je dobio 2 mandata više od Karamarka, ali je dobio 80 000 glasova manje od Karamarka! Na sreću, Plenković je osvojio 7 mandata više od Zorana Milanovića i to je bio dobar temelj za relaksirajuće  pregovore s Mostom.

Zašto je Zoran Milanović na ovim izborima napravio svojevrsno „samoubojstvo iz zasjede“, zašto nije ni pokušao pregovarati  bilo s kim pa i s Mostom i osigurati si titulu možebitnog mandatara, vjerojatno ne ćemo doznati nikada? Koja je Mesićeva uloga u Milanovićevom porazu, jer Mesić je iznutra kontrolirao te procese? Nije li možda istina da će „gremiji“ lakše kontrolirati Plenkovića i HDZ nego su to mogli raditi s Milanovićevim SDP-om? Nije li možda istina da su „gremiji“ ponovo pronašli čovjeka koji „ne će o prošlosti“, čovjeka koji će bezbolno uz mnoge ustupke Srbiju uvesti u Europsku uniju!? Nije li istina da su „gremiji“ shvatili da u sukobu Karamarka i Milanovića gube tlo pod nogama, pa su uklonili i jednog i drugog!?

Nikada  ne ćemo doznati jeli Račan poklonio izbore Sanaderu ili nije!? Činjenica je da je SDP danas na koljenima, a tu zaslugu zasigurno ne možemo pripisati samo Plenkoviću u zadnja 2 mjeseca od njegovog ukazanja. To je bio višegodišnji proces u strahovito nepovoljnom medijskom okruženju! Da je Plenković funkcionirao u takvom neprijateljskom medijskom okruženju kao što ga je imao Karamarko, veliko je pitanje kako bi prošao? Suludo bi bilo misliti  kako su lijevo liberalni mediji odjednom počeli voljeti HDZ i Hrvatsku, jer se ukazao Plenković!?

Kako god bilo, onog trenutka kada je Most pristao na pregovore s HDZ-om i pristankom da Plenković bude mandatar,  bilo je potpuno jasno da će ti pregovori završiti uspješno bez obzira na Mostovih 7 veličanstvenih jamstava. Sve drugo bila je farsa, predstava za javnost, kupovina medijske pažnje i trošenje ustavnih rokova na pragmatičan način.

Most je zadržao što je želio u skladu s izbornim legitimitetom, a dvogodišnjim predsjedavanjem u Saboru dobio je najviše. Dobio je besplatnu medijsku pojavnost, jer Sabor i jest medijska pozornica za one koji tu činjenicu znaju pravilno koristiti. Cilj Mosta je dodatno učvrstiti svoju političku poziciju i ne bi nikoga trebalo iznenaditi da do lokalnih izbora klub Mostovnih zastupnika bude pojačan sa sedam novih imena čime bio Most imao 20 zastupnika.

Čini mi se, nije vrijeme za trijumfalizam, ni bahatost HDZ-a što je svojedobno primijetio general Glavaš u Hrvatskom saboru. Nije vrijeme za stvaranje kulta ličnosti, pogotovo ako komplimenti toga tipa dolaze s ljevice i nije vrijeme za izjave kakvu smo mogli čuti od gospodina Plenkovića.

Na pitanje novinara, kako će utišati one nezadovoljne u HDZ-u Plenković odgovara: „Šta, ima i nezadovoljnih!? Dajte mi njihova imena i prezimena“! Tipična, autokratska Sanaderova retorika!

Znači li to da nezadovoljnih nema ili nezadovoljnih ne smije biti, jer se ne smiju javiti? Tko je zadovoljan ili nije zadovoljan pokazat će se smjenom starih ili imenovanjem novih HDZ-ovih ministara, tko je nezadovoljan vidjet će se na okrupnjavanju Mostovog kluba zastupnika i tu bi svakako moglo biti velikih iznenađenja, poput generala Glasnovića koji je hrabro izrazio svoje nezadovoljstvo, nastupajući kao nezavisni kandidat uzevši u dijaspori  mandat HDZ-u.

Nije vrijeme za trijumfalizam, za stvaranje kulta ličnosti! Vrijeme je zahvalno priznati svim političkim čelnicima, svim strankama Domoljubne koalicije, svim novinarima demokršćanske provenijencije, portalima, kolumnistima, komentatorima, zahvaliti posebno našim dragim braniteljima, svim članovima i simpatizerima stranke, glasačima HDZ-a, nevladinim demokršćanskim udrugama, svima koji su zaslužni za procese u posljednjih pet godina, a ti procesi su doveli do devastacije mentalno komunističke ljevice što je rezultiralo i ovom zadnjom Plenkovićevom pobjedom ili katastrofalnim porazom ljevice, kako god  se  to želi protumačiti!?

Posebnu pažnju treba posvetiti preferencijama demokršćanskih birača koji su svojim odabirom jasno rekli kakvu politiku od novog čelnika HDZ-a očekuju. U protivnom bit će puno nezadovoljnih s imenom i prezimenom, što bi se drastično  moglo odraziti već na lokalnim izborima, a osobito na okrupnjavanju Mostovog kluba zastupnika, atraktivnim i kompetentnim osobama sa hrvatske desnice. Čini mi se da Mostovo skriveno svjetonazorsko lice konačno dobiva jasne obrise!

Upravo mi javljaju da na RTL TV počinje emitiranje filma Sutjeska. Baš me zanima kakav bi komentar o tom remek djelu Titove, komunističke, diktatorske kinematografije dao Andrej Plenković? Kakav komentar bi dao zbog činjenice da hrvatska kinematografija nema sredstava i nije u stanju ili ne želi napraviti veliki film o istinitim stradanjima potpuno istraženog Titovog zločina u Hudoj jami. Volio bih čuti i Božu Petrova šta misli o ovoj temi!? Vjerojatno“ ne ćemo o prošlosti….“!

Nije li Sutjeska veličanje jednog mračnog diktatorskog režima, podgrijavanje mitskog kulta ličnosti i kada ćemo to veličanje zabraniti uklanjanjem Tita sa svih javnih prostora? To su prava pitanja za sve nadolazeće izbore, pitanja na koja će hrvatski domoljubni narod svojim glasovima dati siguran odgovor!

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Politički rentgen

PRVA I POSLJEDNJA CRTA OBRANE HRVATSKE!

Objavljeno

na

U hrvatskoj povijesti postoje osobe i događaji koji stoje i vječno će stajati kao svjetionici na prvoj i posljednjoj crti obrane hrvatskog nacinalnog bića, suverenizma, putokazi koje su uvijek pa i danas zatirani kako bi se hrvatski narod zauvijek izgubio u bespućima povijesnih zbivanja.

Od povijesnih događaja to je sveti obrambeni Domovinski rat, a od osoba u svom punom sjaju, to je blaženi Alojzije Stepinac.

Ne trebamo obilaziti zemaljsku kuglu kako bi pronašli svjetske  povijesne proizvođače mitova i laži na kojima počivaju temeljne paradigme postojanja pojedinih država i nacija. Dovoljno nam je baciti pogled preko Drine i Dunava i u najbližem susjedstvu i naći ćemo se oči u oči s onima koji svoju svetosavsku mitomaniju pretvaraju u klasične imperijalističke strategije  ponidaštavanja svega što hrvatski diše. Nije mi namjera empirijski dokazivati kako je tome tako citiranjem izjava malobrojnih, ali uglednih srpskih intelektualaca koji sami tvrde da se srpska povijest temelji na lažnim mitovima i obmanama. Jedna od njih koja to tvrdi je svakako je gospođa Sonja Biserko.

Stoljetna svetosavska mitomanska strategija je jednostavna. Da bi mogli živjeti srpski mitovi o nebeskom i izabranom narodu potrebno je ubiti istinu o velebnom povijesnom događaju kao što je hrvatski Domovinski rat i potrebno je još jednom ubiti i oblatiti ime, djelo i svetost, najvećeg među velikima, blaženog Alojzija Stepinca. Jer istina, a ne mit o Domovinskom ratu, istina, a ne mit o blaženom Alojziju Stepincu konačno će do kraja osloboditi hrvatsku državu i hrvatski narod iz okova kojima nas žele još više okovati.

Svi vlastodršci u Hrvatskoj koji su se zaklinjali, a i danas se zaklinju u svoje domoljublje zapravo ne znaju šta domoljublje u svom dubokom smislu jest. Domoljublje bez domoljubnih sadržaja nije domoljublje, domoljublje bez esencijalne istine o hrvatskoj povijesti nije domoljublje, domoljublje bez neumoljive obrane istine o Domovinskom ratu, bez štita ljubavi kojim ćemo braniti život i djelo blaženog Alojzija Stepinca nije domoljublje. Domoljublje je vjera, katarza, metanoja, a ako želiš reći da vjeruješ, da ljubiš svoju Domovinu za to nisu dovoljne riječi nego svakodnevno obraćenje, obrat duše isto onakav kakav je potrebno svakodnevno  činiti u odnosu prema živom Bogu.

Jedino tako, zaboravljajući sve svoje vlastite partitokratske i materijalne  interese moći ćemo uvijek biti spremni na braniku Domovine, osobito u ovim teškim trenutcima kada nam prijete vidljive i nevidljive povijesne ugroze.

Ima ljudi koji uporno promoviraju istinu i samo istinu, a ne mitove. Takvom događaju možete svjedočiti 11.05. u 21h u kinu Tuškanac, gdje će biti prikazan film Jakova Sedlara uz tekst našeg kniževnika i publiciste Nenada Piskača. Film, „Svetac, zločinac i dvorske lude“ istinita je priča, a ulaz je besplatan čak i za one domoljube iz političkih vlasti, koji imaju novac financirati ovakve projekte, ali to još uvijek ne čine. Ulaz je slobodan i za one koji su jučer slavili svog idola Tita.

Kazimir Mikašek-Kazo

facebook komentari

Nastavi čitati

Politički rentgen

Kazimir Mikašek: Politička burza

Objavljeno

na

Nakon sramotne epizode hrvatskog parlamentarizma i demokracije čemu smo svjedočili protekli tjedan u Hrvatskom saboru, nakon potpunog kraha i noćne more etičkih i moralnih vrijednosti protagonista koji su dobili glasove hrvatskih građana i koji bi nas morali predstavljati u najboljem ozračju poštenja, kršćansko demokratskih vrijednosti, državništva i suverenizma, došlo je vrijeme zbrajati i oduzimati plodove te tužne epizode. Kome su porasle, a kome pale burzovne političke dionice? Zapravo, žalosno je i licemjerno to što su nas svi akteri ove političke kaljuže doveli pred svršen čin zbrajati im minuse i pluseve, kada je potpuno razvidno da je iz fokusa radikalno izgubljena esencija njihovog poslanja, služiti narodu!
Zaslužuje li uopće prolaznu ocjenu bilo koja politička opcija, osim onih koji u toj političkoj disonantnoj kakofoniji više ne žele sudjelovati?

I dok jedni slavodobitno dižu ruke u zrak opijeni pobjedničkim šampanjcem proglašavajući se pobjednikom kao alkarski slavodobitnici , istodobno upiru palcem okrenutim dolje u gubitnike proglašavajući ih neprijateljima naroda. Burzovni politički mešetari trljaju ruke i debelo zarađuju na ovom klasičnom moralnom debaklu hrvatskih politika. U pomoć im uskaču razno razne rejting agencije kvazi PR stručnjaci, ideološko obojeni politički analitičari, medijski moguli i međunarodni „Šeksovi gremiji“, koji u tom komplotu totalne iracionalnosti, obezglavljenom, porobljenom , osramoćenom hrvatskom narodu ponovo serviraju novo-staru paradigmu odnosa političkih snaga sugerirajući nam ona rješenja na kojima će samo oni najviše partitokratski profitirati, a Hrvatska izgubiti. Bez imalo razumne sumnje radi se o klasičnim političkim profiterima i prava je šteta da u našem kaznenom zakonu ne postoji mogućnost procesuirati sve lažne proroke koji se skrivaju iza demokracije i proizvode veleizdajničke zablude na štetu naše Domovine.

Pred našim očima se ponavlja isti scenarij kao i u vrijeme vladavine Tomislava Karamarka. Nepuna dva mjeseca prije tih parlamentarnih izbora HDZ je ima značajnu prednost pred Milanovićevim SDP-om, a kako su se približavali izbori ta prednost se statistički smanjivala zahvaljujuću političkim burzovnim mešetarima i na kraju su HDZ i SDP doši u potpuni egal. Karamarko je proglašen vječitim najnegativnijim političarem svih vremena, neprijateljem broj jedan, iako je tankom relativnom većinom dobio te izbore kao pete u nizu. Karamarka je Most pod utjecajem raznih sila i silnica utjerao u situaciju nemoguće misije, prisilio ga da odustane od premijerske fotelje u korist Oreškovića i to je trenutak početka pada Tomislava Karamarka. Zbog isforsirane afere „konzultantica“ bio je prisiljen dati ostavku na sve funkcije, a preslagivanje koje je inicirao kao zadnju slamku spasa bilo je osuđeno na propast. Za Hrvatsku je dobro što to preslagivanje nije uspjelo, jer činilo se, bilo ga je nemoguće realizirati bez neprincipijelnih koalicija sa Pupovcem i Vesnom Pusić. To Karamarkovi birači ne bi nikada potpisali.

U današnjoj političkoj kaljuži ponovo dominira afera, ali ovaj put prava afera, afera Agrokor, a u prvom planu je ministar Marić. Bez obzira jesu li Mostovi pokušaji rušenja Marića bili samoubojstvo iz zasjede ili su se temeljili na dokazivim činjenicama i prevladavajućoj percepciji hrvatskih građana da je Marić u eklatantnom sukobu interesa, Most bi svakako bio odstrijeljen u nekim drugim već pripremljenim scenarijima. Dakle, isto kao Tomislav Karamarko, Most je postao karcinom u tkivu hrvatskog političkog bipolarizma HDZ-a i SDP-a sa svim onim dominatno umreženim vladarima na čelu, koji u konačnici presuđuju svake izbore po svom ukusu! Da nije uspjela „afera konzultantica“ uspjela bi neka druga, da nije uspjela afera Marić uspjela bi neka druga pomno pripremljena, isplanirana do zadnjeg detalja.
Samo nam se čini da je ministar Marić spašen, jer kada se potpuno otvori utroba mogućeg Agrokorovog kriminala Marić će ponovo doći na red i ne će ga spasiti ni dragi Bog. Tek tada će se postaviti pitanje Plenkoviću zašto je žrtvovao četvoricu za jednog, zašto je do temelja uzdrmao stabilnost Hrvatske vlade.

Nakon recentne bure u Hrvatskom saboru političko burzovno tržište se užarilo do maksimuma. Bilježi se pad vrijednosti dionica HDZ-a, Plenković je po prvi put najnegativniji političar u Hrvatskoj, broj građana koji misle kako idemo u lošem smjeru popeo se na 75%.
Istovremeno bez ikakvog objašnjenja i vidljivog rezultata njihovog rada rastu dionice SDP-u, Mostu i Živom zidu i stvara se privid novog odnosa političkih snaga u Hrvatskoj. Čini se da je Plenković ovim svojim „državničkim“ potezom zapravo dao umjetno disanje budućim koalicijskim partnerima i zauvijek se riješio „opasnog“ Mosta s „opasnim“ ljudima, „opasnih“ namjera. Plenkovićev HDZ više nije stranka „opasnih namjera“, jer taj epitet sada nosi Most. Kako to da onda Mostu raste statistička popularnost? Zbog čega onda Most po želji političkih burzovnih mešetara ili vladara Hrvatske mora ostati treća najjača politička snaga ako su stranka „opasnih ljudi s opasnim namjerama“? Zbog čega politički burzovni mešetari misle kako će na stabilnom Mostu zaraditi?

Misle li doista vladari Hrvatske da su novinari koji inzistiraju na suverenističkim politikama glupi? Misle li oni da su glupi komentatori, analitičari, da ste glupi Vi poštovan čitatelji koji želite jaku Hrvatsku kao nacionalnu državu? Apsurd nad apsurdima jest da oni znaju kako mi sve znamo i licemjerno nam se smiju, jer misle i znaju da smo nemoćni osujetiti tajni plan vladara Hrvatske.

A scenarij i plan je na stolu. Nakon lokalnih izbora doći će do krpanja ili preslagivanja ove „stabilne“ Vlade Andreja Plenkovića sa HNS-om Vesne Pusić, HSS-om Kreše Beljaka i manjincima Milorada Pupovca. Potpuno je razvidno da su navedeni akteri ostali jedini mogući i realni koalicijski potencijal nakon izbacivanja Mosta iz igre. Zanimljivo je da su svi navedeni partneri zakleti neprijatelji Mosta i da s Mostom ni mrtvi ne bi nikada sklopili savez. Dakle Most je bio smetnja ovakvoj novoj „spasonosnoj“, isplaniranoj konstrukciji, a afera Marić je bez sumnje samo smokvin list za realizaciju plana.

Još je zanimljivije kako su svi partneri u toj budućoj koaliciji bila ona formalna ili tehnička na istoj ideološkoj valnoj dužini. Svi misle isto! Nećemo o prošlosti okrenimo se budućnost, ne čačkaj po arhivima, ne diraj Tita, ne diraj Jasenovac i ne traži istinu o tom mitu, ne daj da Stepinac postane svetac, ne diraj u privatizaciju i pretvorbu i popuštaj Srbiji u svakom pogledu. Osim toga oni su na istoj interesnoj valnoj dužini koja se mjeri milijardama eura. A Most je za razliku od njih hlebinski zakopao baš u pitanja koja moraju ostati zatvorena. Arhivi i pljačka u pretvorbi!? Zanimljivo!? Zašto onda Most mora ostati? Pa zbog toga da u Hrvatskom saboru postoji oporba kako bi se i nadalje moglo glumatati neki nepostojeći demokratski parlamentarizam. Uz Most će u oporbi biti Živi zid, neki nezavisni zastupnici i „show must go onn“. Na pomolu je i jedna nova stranka, ali o tome na kraju ovog teksta. I tako ćemo u Hrvatskom saboru imati novopečene fašiste Most, Pernarove anarhiste iz Živog zida, a mogli bi im se priključiti i ustaše Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića.
Strategija popuštanja Srbiji je svakako najznačajnija u ovom monstruoznom planu. Iz autentičnih izvora bliskih predsjedništvu HDZ-a doznajem da se širi teza kako je najveći Plenkovićev državnički uspjeh upravo koalicija sa Miloradom Pupavce. Tvrde to ozbiljni članovi HDZ-a! To objašnjavaju tvrdnjom kako je ta koalicija s Pupavcem spriječila međunarodnu izolaciju Hrvatske i daljnji pad rejtinga Hrvatske nakon pogubnih politika Tomislava Karamarka. I Sanader i Kosor su imali iste argumente za suradnju s Pupovcem!
Dakle Karamarkove politike su bile pogubne, ognjištarske, ustaške, fašističke, klerikalističke, crnomantijaške, udbaške, jednom riječju opasne i veleizdajničke!? Tko je to govorio ako ne Milanović? Tko je stvorio razdor u Hrvatskoj na tim floskulama ako ne Milanović? Tko je taj razdor na temelju istih floskula lansirao u međunarodnu zajednicu? Imali možda Plenković kao EU diplomata udjela u tome? Pa ako na tim floskulama Plenković osuđuje Karamarka i Hasanbegovića i ako ih je na tim floskulama srušio i ruši, bez ikakve sumnje imao je veliki utjecaj na širenje te lažne slike o Hrvatskoj. Jer da je zdušno branio Karamarka kao vjerodostojnog člana HDZ-a i Hasanbegovića kao ministra HDZ-a, onako kako je branio ministra Marića, njegovo biračko tijelo bi danas bili spremno i homogeno, u sinergiji domoljublja i kompetentne ekonomske politike, osvojiti više od 70 mandata, bez ikakvog rizika ulaziti u neprincipijelne koalicije. I sada Plenković koristi te iste Milanovićeve argumente kojima je napravio strašan lom unutar HDZ-ovog biračkog tijela unutar HDZ-ovih politika koje je zatekao i onda ih proglasio ništavnima, nakon pet uzastopnih izbornih pobjeda, nakon osvajanja mentalno komunističke utvrde na Pantovčaku!?
Sve ono što Plenkovićeva buduća koalicija ne će i ne želi, Karamarkove i Hasanbegovićeve politike su htjele sprovesti u djelo i za to ima bezbroj dokaza. Plenković nas je dakle, ne pupčanom vrpcom, već Pupovčevom vrpcom još čvršće nego ikada poveza s povijesnom maticom u Beogradu gdje stoluje Vučić, miljenik Angele Merkel, javne zagovornice baš takve koalicije kakvu Plenković stvara, koalicije kojoj će u dogledno vrijeme participirati i SDP kada teren pripreme politički burzovni mešetari. Upravo takvu koaliciju zagovara i Američka veleposlanica u Hrvatskoj i to je javno obznanila.

Ako je Andrej Plenković pod pritiskom međunarodne zajednice maknuo Karamarka i navodno spasio Hrvatsku od izolacije, onda će isto tako, pod istim pritiscima, istom mjerom i nadalje slušati međunarodnu zajednicu kako Hrvatska ne bi došla u navodnu izolaciju i uči će u veliku koaliciju šta god mi mali ljudi o tome mislili. A navodna izolacija u prijevodu zapravo znači zaštita međunarodnih geopolitičkih interesa u kojima na uštrb Hrvatske Srbija ima značajnu ulogu.

Dok Pupovac u Hrvatskoj vješto glumi nekog novog Pribičevića, moralizira i iz visine svima docira u Hrvatskom saboru, tumači nam kao psihoterapeut kako se vodi moderna politika, dok Mostove zastupnike i branitelje proglašava fašistima, jasno se vidi strategija, jasno se vide planovi. HDZ je pod vodstvom Plenkovića prestao biti fašistička stranka, a strategiji velikosrpske politike uvijek su bili nasušno potrebni fašisti i ustaše za održavanje mitova, za zalijevanje „jasenovačkog cvijeta“ kako ne bi uvenuo, a ti novi fašisti odjednom su, ni krivi ni dužni postali Mostovci koje su donedavno proglašavali udbašima. Jesmo li mi već gledali taj film, nije li i Karamarko bio najveći ustaša, a istovremeno od notornih udbaša proglašen suradnikom udbe? Apsurd nad apsurdima!?

U isto vrijeme u Beogradu Vučić vješto glumi novog Tita, jednom nogom u Rusiji, a drugom na Zapadu i još mu samo nedostaje osnovati nesvrstane po uzoru na zločinca iz „Kuče cveča“. Dobar je s Putinom, a iz zahvalnosti prema Angeli Merkel obnavlja veliko srpsko-njemačko prijateljstvo isto kao i za vrijeme Drugog svjetskog rata i diže monumentalan spomenik podunavskim Švabama. Naravno, on ne govori tko je te Švabe poklao, pobio, zatočio u logore, on ne govori tko je tim Švabama konfiscirao imovinu u vrijednosti 40 milijardi eura, on ne govori tko ih je protjerao i etnički očistio. Novo njemačko-srpsko prijateljstvo iznad je povijesne istine, interesi su u prvom planu. Njemačko-srpsko prijateljstvo je iznad istine o monstruoznom srpskom antisemitizmu kada su Nedićevci u suradnji s Hitlerom rekordnom roku pobili i poklali sve Židove u Srbiji. Efraimu Zurofu, lovcu na antisemite ne pada na pamet iz svog udobnog Beogradskog stana zamoliti Vučića da u Beogradu podigne spomenik na mjestu koncentracijskih logora u kojima su Srbi detaljno odradili „konačno rješenje“! Dovoljan im je Jasenovac na ovim prostorima, ta sjena koja zlokobno leti iznad genocidnog hrvatskog naroda kao trajna povijesna prijetnja.

I kada se činilo da je Andrej Plenković prošao kroz trijumfalna vrata stvari izgledaju sasvim obrnuto. Dionice na političkoj burzi naglo su mu pale, a čini se kako je on upao u močvarno živo blato iz kojega se pokušava izvući kao barun Munchaussen, pa sam sebe vuče za vlastitu kosu. Mogući novi koalicijski partneri na čelu s Pupovcem će ga izvući ili još dublje potopiti kao što su potopili Karamarka. Oni su mu na žalost Hrvatske jedini potencijalni spasitelji. Iz relevantnih redova HDZ-a poglavito od bivšeg ministra Mire Kovača čuje se alarmantan poziv na odgovornost Plenkovića zbog srozavanja dionica HDZ-a. Radi se o istovjetnoj odgovornosti kakvu je Plenković tražio od Tomislava Karamarka, grijehu što o svojim radikalnim koracima nije raspravljao na predsjedništvu stranke. U trenutku kada je Karamarko odustao od premijerske stolice doživio je najveće ovacije, potpuno iste ovacije koje je doživio Plenković izbacivanjem Mosta iz Vlade. No međutim, vrijeme ovacija je brzo prošlo i tražila se njegova odgovornost i glava, a to isto čeka Andreja Plenkovića. Poražavajuće je za Hrvatsku što mu glavu može i hoće spasiti notorni Pupovac.

U ovom burzovnom političkom mešetarenju naglo su skočile dionice Bruni Esih, a u trenutku kada su joj se pridružili Hasanbegović i general Glasnović njene dionice su skočile do neba. Bruna Esih je otvorena knjiga s tek nekoliko šturo ispisani stranica i uglavnom je javnosti poznata kao izaslanica predsjednice na komemoracijama žrtvama totalitarnog nasilja Titove diktature. Poznato je da nikada nije bila umrežena sa strukturama zbog partitokratskih interesa, pametna je, marljiva i zgodna žena koju bi svaki PR-ovac poželio za prvu osobu od koje se može napraviti politička zvijezda. Knjiga Zlatka Hasanbegovića poznata je od prve do zadnje stranice, na njega je odavno ispucano sve artiljerijsko mentalno komunističko streljivo, isto kao i na generala Glasnovića, ali u potpuno drugim okolnostima, u grotlu Domovinskog rata. Mogu li se oni preko rezultata ove bitke za Zagreb vinuti u političko nebo i biti relevantna lista za moguće prijevremene izbore? Odgovornost prema Hrvatskom narodu imaju, a iz toga proizlaze i njihove zadaće boriti se protiv burzovnih političkih mešetara koji su nam pripremili recentni kaos i ovu političku kaljužu. Činjenica je da je ovaj politički trojac iz ove političke kaljuže izašao čista obraza. S obzirom da su se štakori počeli ukrcavati na njihov brod potrebno je kapilarno provjeriti svaku osobu koja im pristupa i obvezno napraviti preventivnu lustraciju po strogo utvrđenim kriterijima. U protivnom propast će kao i svi slični projektni pokušaji do sada koji su željeli poremetiti bipolarni ritam HDZ-a i SDP-a. Svaki i najmanji rast vrijednosti njihovih dionica značit će automatski pad vrijednosti dionica HDZ-a i tu zapravo leži najveća odgovornost Plenkovića za sve ishitrene birokratske i programirane poteze.

Najveća odgovornost Plenkovića stoji u tome što je u HDZ-u lustrirao domoljube umjesto da je lustrirao abolirane četnike i mentalne komuniste, a ta vrsta pogubnog umjesto suverenističkog kadroviranja mogla se obaviti i bez zakona o lustraciji.
Politička burza, politički burzovni mešetari, tajni vladari Hrvatske, konačno čini se, imaju svog predsjednika koji može biti predsjednik HDZ-a i SDP-a istovremeno, a možda i predsjednik Balkana!? Ako nije tako neka predsjednik dokaže suprotno, pa makar i pod cijenu svoje fotelje.

Možemo li i imamo li se mi uopće pravo nadati da Plenković unutar HDZ-a može pomiriti mentalni komunizam, centrizam, suverenizam i domoljublje i na taj način osigurati red i stabilnost vlastite stranke, rehabilitirati marginalizirane domoljube, što bi se bez ikakve sumnje pozitivno i dobitnički projiciralo na svekoliko zajedništvo HDZ-ovog biračkog tijela? Jer ako Plenković nije u stanju stabilizirati vlastito dvorište, kako se onda možemo nadati i vjerovati mu da je u stanju stabilizirati Hrvatsku!?

Kazimir Mikašek-Kazo

facebook komentari

Nastavi čitati