Nije vrijeme za trijumfalizam, za stvaranje kulta ličnosti!

0

STVARA LI SE PONOVO „KULT LIČNOSTI“?

Gospodin Andrej Plenković, budući predsjednik Hrvatske vlade obasut je brojnim komplimentima s lijeve i desne strane i pripisuju mu se nadnaravne osobine zbog „briljantno“ upravljanih pregovora s Mostom, zbog besprijekorne diplomatske retorike, a rezultati pregovora s Mostom proglašavaju se velikom pobjedom Plenkovića upravo radi njegovih visokoumnih državničkih  zasluga. Demokršćani su „sretni“, jer HDZ je  ponovo najsnažnija parlamentarna stranka koja je konačno iznjedrila pravog lidera Hrvatske, a lijevo liberalni krugovi su sretni što je gospodin Plenković konačno zaustavio „suludu konzervativnu revoluciju Tomislava Karamarka“, kako to vješto eksplicira gospodin Rimac, doživotno pretplaćeni politički komentator na HRT-a i u drugim utjecajnim ljevičarskim medijima. Novorođena medijska zvijezda Vladimir Šeks, tu Rimčevu tezu podupire svojim „snažnim“ argumentima, oslikavajući u „Večernjem listu“ Karamarkovu politiku, ni manje ni više, nego „idiotskom“ i u tom dijelu, glede „Karamarkove konzervativne revolucije“ Šeks je u potpunom suglasju s ekstremnom ljevicom. Glede Vladimira Šeksa i njegovih već legendarnih „gremija“ koji navodno vladaju Hrvatskom,  nismo doznali kojem  to „gremiju“ pripada gospodin Šeks, kada je potpuno jasno da je baš on bio glavni promotor dolaska Andreja Plenkovića na najodgovorniju funkciju u HDZ-u i Državi? Nije li to možda isti onaj „gremij“ koji je nakon eklatantne i dokazane krađe na konvenciji HDZ-a 2002. god.  ukrao izbore gospodinu Pašaliću i instalirao budućeg vladara Hrvatske dr. Ivu Sanadera.

Dobili smo novog vođu, neki ga već sada uspoređuju s Tuđmanom i na djelu je stvaranje kulta ličnosti, gotovo identičnog onome kada se na političkoj sceni pojavio dr. Ivo Sanader. Naravno, bilo bi nepošteno uspoređivati Plenkovića i Sanadera s pozicija „reputacije“ koju Sanader uživa danas, ali u kontekstu vremena s kraja 2003., „osvajanja“ parlamentarnih izbora, medijske promocije, stvaranja kulta ličnosti i u kontekstu prešutnog „dogovora“ desnice i ljevice, osobito suglasja mainstream medija glede Sanadera, gotovo je sve potpuno identično. Povijest se ponavlja! Ni do dana  današnjeg  nije razjašnjena tajna Sanaderove pobjede na parlamentarnim izborima 2003. godine i postavljaju se opravdana pitanja, jeli Sanader stvarno pobijedio Ivicu Račana ili mu je Račan poklonio pobjedu u svjetlu čuvene Račanove izjave, „bolje pošteno izgubiti, nego nepošteno vladati“! Koji su „gremiji“ vladali hrvatskom politikom u vrijeme „sanaderizma“, u vrijeme progona hrvatskih branitelja, u vrijeme grube „detuđmanizacije“, u vrijeme državne politike bespogovorne suradnje s Haškim sudom? Na čelu te i takve državne politike bili su Sanader, Šeks i Mesić, političari koji su upravljali politikama s pozicija apsolutne moći u hrvatskim institucijama. „Poraz“ ili bolje rečeno „samoubojstvo“ Zorana Milanovića na ovim zadnji izborima, neodoljivo podsjeća na poraz ili poklon Ivice Račana. Račanov SDP nije mogao niti htio preuzeti odgovornost za progon branitelja, za uhićenje Gotovine i Markača, jer bi to izazvalo pravu demokršćansku, „konzervativnu“ revoluciju. Račan je   elegantno  taj vrući krumpir bacio Sanaderu u krilo, Sanader je svojim „briljantnim diplomatskim vještinama“, usporedivim s onima koje posjeduje Plenković, smirio demokršćanski korpus hrvatskog naroda i uz pomoć Šeksa i Mesića provodio je  državnu politiku po željama „bjelosvjetskih gremija“! Progon hrvatskih generala u koje ubrajam i generala Glavaša, progon branitelja, „detuđmanizacija“, bila je državna politika Sanadera, Šeksa i Mesića i gospodin Šeks se nikada ne će moći oprati od sintagme „identificirati, locirat, uhititi i transferirati „….. Kada danas gospodin Šeks Karamarkovu politiku naziva „idiotskom“, s pravom se moramo upitati:

„Kakve su onda bile politike Šeksa i Sanadera koje su dovele do katastrofalnog sloma HDZ-a na izborima 2011. godine, koje su tu stranku dovele do povijesnog  poraz i neviđene sramote“?

Svu krivnju za takvu politiku, za takav sramotan poraz  svaliti na Ivu Sanadera zbog njegovih navodnih, nedokazanih krivičnih djela ili zbog njegovog hedonizma bilo bi potpuno neuvjerljivo i smiješno, čak  i za one polu upućene analitičare kao i za prosječne glasače HDZ-a. HDZ 2011. god., kažnjen je zbog ukupnih grješaka vođenja anacionalne politike u Hrvatskoj i to je jedino razumno objašnjenje. Dokaz toj tvrdnji je sve ono što se događalo nakon dolaska Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a. Tomislav Karamarko je taj sramotno poraženi HDZ digao iz pepela i svojom „idiotskom politikom konzervativne revolucije“, pod udarom pravog mentalno komunističkog  medijskog uragana, usporedivim s uraganom koji je nedavno poharao Haiti, uporno pobjeđivao na svim izborima na kojima je vodio stranku i Domoljubnu koaliciju. Dragulj i kruna tih pobjeda je svakako pobjeda HDZ-ove Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima. Kako ne bi ispalo da su ovo hvalospjevi Karamarku, „račun bez krčmara“, vrijedno je spomenuti matematičke brojke. Od izbora 2011. god. do izbora 2016. god., SDP je izgubio 320 000 svojih glasača slovom i brojkom. Dakle, SDP je zahvaljujući Karamarkovoj „idiotskoj politici i konzervativnoj revoluciji“, razobličavanjem mentalno komunističkih sklopova u hrvatskom društvu, izgubio gotovo polovicu svog biračkog tijela. Kojim „idiotskim“ politikama Šeks pripisuje ovu neumoljivu matematičku brojku i jesu li Karamarkove politike doista bile „idiotske“?

Možda je uhićenje Josipa Boljkovca Karamarkova  „idiotska konzervativna revolucija“, ili je možda to referendum o braku kojega je aktivno podržao, ili formalna podrška HNES-u koji je snažno, moralno-etički osudio hrvatske veleizdajnike, možda je to javno zauzimanje za zakonsku osudu Titovog diktatorskog i zločinačkog režima, možda javna proklamacija lustracije, možda podrška šatoru na Trgu Nevenke Topalušić, podrška braniteljskim prosvjedima, podrška SZOH Vukovara u svezi nasilnog uvođenja ćirilice, imenovanje ministra Hasanbegovića i ostalih državotvornih ministara, smjena Radmana, da ne nabrajam dalje. Svi ti kontroverzni politički potezi Tomislava Karamarka doveli su do eksplozivne, prepotentne,  mrzilačke reakcije ljevice, natjerali su Milanovića na pogrješke iz čiste mržnje, otvorile medijski prostor koji je izboren na tim kontroverzama, što je na kraju rezultiralo bistroćom uma  demokršćanskog biračkog tijela, a posljedično tome  porazima SDP-a i pobjedama Domoljubne koalicije. Te kontroverze ujedinile su demokršćansko biračko tijelo i zahvaljujući tome Karamarko je bio pobjednik.

Ako je Karamarkova politika bila „idiotizam“ i „konzervativna revolucija“, a ne vidim šta je to anacionalno u konzervativnoj revoluciji ili  „orbanizaciji“ Hrvatske, kakva je onda bila Šeksova politika uz pripomoć Sanadera, Mesića, Jadranke Kosor i Josipovića koja je HDZ bacila na koljena? Ako je Karamarko morao otići zbog neuvjerljivo „fabricirane“ afere „konzultantica“ i ako je zbog toga danas politički mrtvac, kako to da je danas Šeks politički življi nego ikada, nakon sramotne epizode u kojoj je kao savjetnik Predsjednice utjecao na rad Komisije za pomilovanja pri čemu je ishodio privremenu slobodu teško osuđenom dileru cocaina i heroina? I kao takav, savjetnik je Plenkoviću!? Šeksove hedonističke navike nije pristojno ni spominjati!

Karamarko, kao relativni izborni pobjednik imao je stostruko složeniji pregovarački proces s Mostom nego što je to imao Plenković. Most je u to vrijeme bio naoružan nemjerljivo  brojnijim ucjenjivačkim alatima nego u pregovorima s Plenkovićem. Imao je  javnobilježnički dokument s kojim je sam sebi svezao ruke, imao je i čvrsto predizborno obećanje da ne će ni s jednom stranom u suradnju, imao je čvrstu odluku i obećanje biračima da predsjednik Vlade ne može biti nitko tko dolazi  iz dvije najveće stranke. Most je ucjenjivao i SDP i HDZ! Danas je potpuno, kristalno jasno da je Karamarko popustio pred ucjenama Mosta uz jednoglasnu podršku svih tijela HDZ-a i jasno je  da su svjesno ušli u taj eksperiment želeći izbjeći prijevremene izbore. Procjena je bila da bi te izbore tada  izgubili, a imenovanjem Oreškovića kupovali su vrijeme za neminovne prijevremene izbore, čekajući bolji tajming. Kao što vidimo, dočekali su ga, ali na čelu s Plenkovićem!

I Karamarko i Plenković su relativni izborni pobjednici. I jednom i drugom su toliko hvaljene izlazne ankete i sve agencije za ispitivanje javnog mnijenja prognozirale potpuno izjednačen rezultat sa SDP-om. Razlika je u tome što je Karamarko u izbornoj noći, tajanstveno  izgubio 5-10 mandata pa su izlazne ankete pogodile, a Plenković u izbornoj noći nije izgubio te mandate pa su nepogrješive izlazne ankete grdno pogriješile. Čudno, zar ne?

 Plenković je dobio 2 mandata više od Karamarka, ali je dobio 80 000 glasova manje od Karamarka! Na sreću, Plenković je osvojio 7 mandata više od Zorana Milanovića i to je bio dobar temelj za relaksirajuće  pregovore s Mostom.

Zašto je Zoran Milanović na ovim izborima napravio svojevrsno „samoubojstvo iz zasjede“, zašto nije ni pokušao pregovarati  bilo s kim pa i s Mostom i osigurati si titulu možebitnog mandatara, vjerojatno ne ćemo doznati nikada? Koja je Mesićeva uloga u Milanovićevom porazu, jer Mesić je iznutra kontrolirao te procese? Nije li možda istina da će „gremiji“ lakše kontrolirati Plenkovića i HDZ nego su to mogli raditi s Milanovićevim SDP-om? Nije li možda istina da su „gremiji“ ponovo pronašli čovjeka koji „ne će o prošlosti“, čovjeka koji će bezbolno uz mnoge ustupke Srbiju uvesti u Europsku uniju!? Nije li istina da su „gremiji“ shvatili da u sukobu Karamarka i Milanovića gube tlo pod nogama, pa su uklonili i jednog i drugog!?

Nikada  ne ćemo doznati jeli Račan poklonio izbore Sanaderu ili nije!? Činjenica je da je SDP danas na koljenima, a tu zaslugu zasigurno ne možemo pripisati samo Plenkoviću u zadnja 2 mjeseca od njegovog ukazanja. To je bio višegodišnji proces u strahovito nepovoljnom medijskom okruženju! Da je Plenković funkcionirao u takvom neprijateljskom medijskom okruženju kao što ga je imao Karamarko, veliko je pitanje kako bi prošao? Suludo bi bilo misliti  kako su lijevo liberalni mediji odjednom počeli voljeti HDZ i Hrvatsku, jer se ukazao Plenković!?

Kako god bilo, onog trenutka kada je Most pristao na pregovore s HDZ-om i pristankom da Plenković bude mandatar,  bilo je potpuno jasno da će ti pregovori završiti uspješno bez obzira na Mostovih 7 veličanstvenih jamstava. Sve drugo bila je farsa, predstava za javnost, kupovina medijske pažnje i trošenje ustavnih rokova na pragmatičan način.

Most je zadržao što je želio u skladu s izbornim legitimitetom, a dvogodišnjim predsjedavanjem u Saboru dobio je najviše. Dobio je besplatnu medijsku pojavnost, jer Sabor i jest medijska pozornica za one koji tu činjenicu znaju pravilno koristiti. Cilj Mosta je dodatno učvrstiti svoju političku poziciju i ne bi nikoga trebalo iznenaditi da do lokalnih izbora klub Mostovnih zastupnika bude pojačan sa sedam novih imena čime bio Most imao 20 zastupnika.

Čini mi se, nije vrijeme za trijumfalizam, ni bahatost HDZ-a što je svojedobno primijetio general Glavaš u Hrvatskom saboru. Nije vrijeme za stvaranje kulta ličnosti, pogotovo ako komplimenti toga tipa dolaze s ljevice i nije vrijeme za izjave kakvu smo mogli čuti od gospodina Plenkovića.

Na pitanje novinara, kako će utišati one nezadovoljne u HDZ-u Plenković odgovara: „Šta, ima i nezadovoljnih!? Dajte mi njihova imena i prezimena“! Tipična, autokratska Sanaderova retorika!

Znači li to da nezadovoljnih nema ili nezadovoljnih ne smije biti, jer se ne smiju javiti? Tko je zadovoljan ili nije zadovoljan pokazat će se smjenom starih ili imenovanjem novih HDZ-ovih ministara, tko je nezadovoljan vidjet će se na okrupnjavanju Mostovog kluba zastupnika i tu bi svakako moglo biti velikih iznenađenja, poput generala Glasnovića koji je hrabro izrazio svoje nezadovoljstvo, nastupajući kao nezavisni kandidat uzevši u dijaspori  mandat HDZ-u.

Nije vrijeme za trijumfalizam, za stvaranje kulta ličnosti! Vrijeme je zahvalno priznati svim političkim čelnicima, svim strankama Domoljubne koalicije, svim novinarima demokršćanske provenijencije, portalima, kolumnistima, komentatorima, zahvaliti posebno našim dragim braniteljima, svim članovima i simpatizerima stranke, glasačima HDZ-a, nevladinim demokršćanskim udrugama, svima koji su zaslužni za procese u posljednjih pet godina, a ti procesi su doveli do devastacije mentalno komunističke ljevice što je rezultiralo i ovom zadnjom Plenkovićevom pobjedom ili katastrofalnim porazom ljevice, kako god  se  to želi protumačiti!?

Posebnu pažnju treba posvetiti preferencijama demokršćanskih birača koji su svojim odabirom jasno rekli kakvu politiku od novog čelnika HDZ-a očekuju. U protivnom bit će puno nezadovoljnih s imenom i prezimenom, što bi se drastično  moglo odraziti već na lokalnim izborima, a osobito na okrupnjavanju Mostovog kluba zastupnika, atraktivnim i kompetentnim osobama sa hrvatske desnice. Čini mi se da Mostovo skriveno svjetonazorsko lice konačno dobiva jasne obrise!

Upravo mi javljaju da na RTL TV počinje emitiranje filma Sutjeska. Baš me zanima kakav bi komentar o tom remek djelu Titove, komunističke, diktatorske kinematografije dao Andrej Plenković? Kakav komentar bi dao zbog činjenice da hrvatska kinematografija nema sredstava i nije u stanju ili ne želi napraviti veliki film o istinitim stradanjima potpuno istraženog Titovog zločina u Hudoj jami. Volio bih čuti i Božu Petrova šta misli o ovoj temi!? Vjerojatno“ ne ćemo o prošlosti….“!

Nije li Sutjeska veličanje jednog mračnog diktatorskog režima, podgrijavanje mitskog kulta ličnosti i kada ćemo to veličanje zabraniti uklanjanjem Tita sa svih javnih prostora? To su prava pitanja za sve nadolazeće izbore, pitanja na koja će hrvatski domoljubni narod svojim glasovima dati siguran odgovor!

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

facebook komentari