Nijemi akteri na sceni i nezainteresirana publika

0

Na pragu smo praktički prvih pravih izbora za Europski parlament, a kampanje gotov da i nema. I ono što čujemo svodi se uglavnom na neke domaće teme, međusobne obračune i prozivke i netko sa strane ne bi uopće mogao zaključiti o kakvim se izborima radi. HDZ poručuje Savezu za Hrvatsku kako je loša kopija originala, tj. HDZ-a, a ovi iz Saveza uzvraćaju: da vi ste originalna partija. Naravno, napada se “nesposobna vlada” i traže prijevremeni izbori.

Jedni bučno govore o domoljublju, a drugi o civilizacijskim stečevinama.nijemi akteri

SDP-eova perjanica Biljana Borzan sa zabrinutošću upozorava na jačanje konzervativnih snaga i u nas i u Europi, nudeći svoju socijaldemokratsko-liberalnu opciju, koja se tobože zalaže za Europu jednakih, solidarnih, tolerantnih i ravnopravnih ljudi. Ona, dakako, uopće ne razumije da liberalna ideja počiva na socijalnom darvinizmu, dakle sve prije negoli solidarnosti, jednakosti i ravnopravnosti, dok je od socijaldemokracije ostalo samo ime.

Skoro ništa ni od koga nismo do sada imali priliku čuti kako to naši budući zastupnici u EU parlamentu zamišljaju Europsku uniju, kao visokocentraliziranu superdržavu ili kao zajednicu suverenih naroda i država, o čemu će se svakako biti još puno rasprave tamo gdje će oni sjediti i zasjedati. Bilo bi također zanimljivo saznati za njihov stav glede proširenja Unije na naše susjede. Hoće li oni slijediti stavove aktualne vlasti koja pristaje na bezuvjetno proširenje, bez obzira na niz neriješenih pitanja u odnosu na nas, ili će se ipak zauzeti za prethodno rješenje tih još otvorenih problema. Posebno je za nas važno pitanje položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini, koji će svakako ovisiti o stavovima bruxelleske administracije.

Koji su to, nadalje, projekti za koje će hrvatska reprezentacija lobirati, hoće li tražiti odobrenje za proglašenje gospodarskog pojasa, za kakva moralna načela će se opredjeljivati, hoće li međusobno surađivati i skupa braniti nacionalne interese ili će se razdijeliti po ideološkim i svjetonazorskim načelima i shvaćanjima? Nitko se i ne osvrće na stanje u Ukrajini i eventualno naš odnos prema njemu. Sve su to dvojbe koje će, kako stvari stoje i kako kampanja teče, ostati dvojbama do samog finiša utakmice u kojoj je očito igračima najvažnije plasirati se i dobro uhljebiti zajedno sa svojim asistentima. Nikola Vuljanić u reklamnom sloganu, primjerice, kaže: “Dokazali smo kako i jedan zastupnik može učiniti puno”, vjerojatno misleći na sebe. Koliko znamo, on se samo jednom javio tražeći intervenciju EU-a protiv raspisivanja referenduma o braku u njegovoj zemlji!

Istina, ni birači ne pokazuju naročit interes. Ponajprije postoji prilično jak skepticizam spram samog smisla ulaska u EU i to otkad se o tome počelo govoriti. Stupidne propagandne poruke koje smo slušali više su odbijale nego privlačile. Prema građanima bijahu potcjenjivačke, prema tzv. euroskepticima agresivne i lišene bilo kakve argumentacije. Građani koji su trebali odlučiti o ulasku u EU o tome nisu znali ništa, ili su znali vrlo malo. Pregovaračke pozicije i zaključeni dogovori skrivali su se kao što zmija krije noge. Sve su parlamentarne stranke bezrezervno opredijeljene za “europski put” bez alternative. Među njima je postojao konsenzus, ali je narod ostao rezerviran. Na koncu ga se ništa i nije pitalo. Promijenjen je Ustav tako da su za odluku bila, teoretski, dovoljna i tri glasa.

U pro EU propagandi moglo se često čuti kako ćemo dobivati novac iz europskih fondova, otvorit će nam se tržište od petsto milijuna ljudi, uvest ćemo europski red i poredak, ući ćemo u zapadnjački civilizacijski krug, konačno ćemo okrenuti leđa Balkanu. No, malo se ostvarilo od tog. Hrvatska posredno ili neposredno uplaćuje, barem za sada, u EU-fondove više novca nego što će iz njih povlači. Europsko nam je tržište i prije bilo otvoreno pod uvjetom da mu imamo što ponuditi, a nismo primijetili da se izvoz na ta tržišta povećao. Primijetili smo da se samo izvoz u neke druge države izvan EU-a smanjio. Uza sve to, došla su i poskupljenja. Biti, nadalje, dijelom europske civilizacije ne znači nužno i biti dijelom jedne političke asocijacije, a sama Unija, kao što se svakodnevno možemo osvjedočiti, nije jamstvo protiv bezakonja, nasilja i korupcije. A i ne vidi se baš neka želja za bježanjem s Balkana. U novoj superdržavi koja nastupa pod geslom “Europa regija” Hrvatska ima bitno okrnjeni državni suverenitet. Hrvatska samo poslušno izvršava zadatke, objašnjavajući sve nepopularne poteze nalozima iz Bruxellesa, čime, i ne htijući, vrši antipropagandu. Već do sada smo u procesu približavanja i ulaženja sustavno radili u korist vlastite štete, doživjevši niz poniženja odričući se gospodarskog pojasa, odustajući od nekih vitalnih projekta poput ruskog naftovoda ili kineskih ulaganja u luke i željeznice, jer se to tamo nekima na Zapadu nije svidjelo, te prepuštajući nacionalno bogatstvo strancima. Ugroženost kulturnog identiteta osjeća i jedna Njemačka, a kako ne bi jedna mala zemlja. Treba očekivati silne demografske promjene, nastavak kolonizacije i rasprodaje zemlje. Slike Grčke, Irske, Portugala Španjolske, Bugarske, Rumunjske itd. nisu nimalo atraktivne, za razliku od Švicarske ili Norveške, koje nisu u EU.

Sam Europski parlament se uzima, s dosta razloga, kao nekakva tribina na kojoj se mlati prazna slama, dok se važne odluke donose negdje drugdje, obično u tijelima koja nemaju demokratsku legitimaciju ili čak na tajnim sastancima daleko od očiju javnosti. Kako je Bruxelles daleko, a Bog visoko, mogućnosti demokratskog utjecaja naših građana na donošenje odluka su gotovo nikakve. Eh, baš nas briga hoće li predsjednikom Europske komisije postati pučanin Jean Claude Juncker ili socijalist Martin Schulz. Što, pitaju se ljudi, može učiniti, kad bi bili čak i jedinstveni kao što nisu, naših jedanaest Hrvatica i Hrvata i pripadnika nacionalnih manjina od ukupno 751 zastupnika?

Dakle, nemotivirajuća kampanja te trostruki skepticizam: prema samoj Europskoj uniji, prema važnosti Parlamenta te prema moći naših zastupnika, dovodi do prilične nezainteresiranosti i vjerojatne apstinencije velikog broja birača tako da izlazak na birališta neće biti veći od onog već viđenog za isto tijelo. Izbori se doživljavaju kao borba za vlastite probitke, za unosne pozicije i visoke plaće, kao neka, više-manje, privatna stvar natjecatelja.

Ono što je, bez daljnjega, najzanimljivije i zbog čega postoji kakav takav interes javnosti jest omjer snaga političkih takmaca na domaćem terenu kao najbolji test za buduće predsjedničke i saborske izbore koji će doći nakon ovih europskih. Ako je vjerovati anketama, laganu prednost ima koalicija okupljena oko HDZ-a ispred one okupljene oko SDP-a. Zapravo bi bilo jako čudno da nije tako, s obzirom na totalnu krizu ove druge, a vladajuće, koalicije i s obzirom na ukupno stanje u društvu za koje je ona najodgovornija. Na po jedan mandat računaju Laburisti, Orah i Savez za Hrvatsku.

I jedna i druga vodeća stranka bi eventualnu prednost doživjele kao ohrabrenje, a zaostatak kao razlog za uzbunu, dok bi neki mogući izjednačeni omjer bio razlog za uzbuni i za jedne i za druge. Uzbune se svakako najviše pribojavaju dvije vodeće, iste ankete kažu, najnepopularnije političke ličnosti u državi: Zoran Milanović i Tomislav Karamarko, jer bi ih to moglo stajati vodeće pozicije u njihovim strankama. U SDP-u traje privremeno zatišje ili prekid neprijateljstava dok izbori ne prođu, a onda kom obojci kom opanci. Ili će Milanović njih, ili će oni njega. U HDZ-u ipak ne treba očekivati takve potrese, čak i u slučaju nepovoljnog ishoda. Karamarko i Brkić čvrsto drže stranačke uzde. Ako bi se Kolinda Grabar Kitarović kandidirala za predsjednicu države uoči 25. svinja bio bi to zaista snažan vjetar u leđa.

 

facebook komentari