Nikad nisam ušao u HDZ jer bi me udbaši poput Jarnjaka i Mesića spriječili da savjetujem Tuđmana

    0

    ‘Nikad nisam ušao u HDZ jer bi me udbaši poput Jarnjaka i Mesića spriječili da savjetujem Tuđmana’

    Problem je bio u tome što se Tuđman već u samom početku okružio s mnogo pogrešnih ljudi, što ga je izoliralo i onemogućilo da o bitnim stvarima bude informiran na objektivan način. Oni su se služili starim i isprobanim metodama kako bi mu se najbolje približili. Govorili su mu kako je sve što radi najbolje moguće, da je on onaj o kojem sve zavisi, da bez njega ništa ne bi bilo moguće. Ne vjerujem da je bio naivan i sve to vjerovao, ali činjenica je da je upravo s takvima najviše provodio vrijeme na večerama, u kartanju, tenisu… Ako mu je bilo ugodno s njima se družiti, onda se ne može isključiti ni mogućnost da su takve priče na njega imale značajnog utjecaja.

    stedulJedan od najistaknutijih hrvatskih političkih emigranata, Nikola Štedul, 1988. godine je preživio pokušaj atentata zloglasne Udbe. Kada se 1990. godine vratio u Hrvatsku, čekale su ga nove borbe, ovaj puta sa okoštalim udbaškim strukturama koje su se infiltrirale u sam vrh mlade hrvatske države. Štedul u trećem dijelu feljtona otkriva kako su ga udbaši okupljeni oko predsjednika Franje Tuđmana željeli otjerati iz Hrvatske, što misli o tadašnjem, a što o sadašnjem HDZ-u te hoće li tijekom suđenja Perkoviću ispasti kosturi iz ormara današnjim vladajućim strukturama.

    Kakvo je danas Vaše mišljenje o Franji Tuđmanu, kada s odmakom od dvadesetak godina gledate na 90-e?

    – Problem je bio u tome što se Tuđman već u samom početku okružio s mnogo pogrešnih ljudi, što ga je izoliralo i onemogućilo da o bitnim stvarima bude informiran na objektivan način. Oni su se služili starim i isprobanim metodama kako bi mu se najbolje približili. Govorili su mu kako je sve što radi najbolje moguće, da je on onaj o kojem sve zavisi, da bez njega ništa ne bi bilo moguće. Ne vjerujem da je bio naivan i sve to vjerovao, ali činjenica je da je upravo s takvima najviše provodio vrijeme na večerama, u kartanju, tenisu… Ako mu je bilo ugodno s njima se družiti, onda se ne može isključiti ni mogućnost da su takve priče na njega imale značajnog utjecaja. Bio sam u prilici čuti kako je jedan od njih podučavao druge kako se od Predsjednika može dobiti pristanak na svaki prijedlog, samo ga treba njemu iznijeti na način da izgleda kako je to zapravo njegova ideja. Nedvojbeno je da je na temelju njihovih informacija donosio krive odluke, što je najprozirnije bilo u slučaju katastrofalnih poteza u pretvorbi i privatizaciji.

    Je li to razlog što nikad niste bili članom HDZ-a?

    – Predsjednik Tuđman pitao me jednom zgodom zašto se ne pridružim HDZ-u. Znao je da među nama nije bilo načelnih razlika kad su bile u pitanju bitne političke odrednice – radilo se tu o borbi za samostalnost Hrvatske, o demokratskom uređenju ili o nacionalnoj pomirbi. Odgovorio sam mu da na ovaj način mogu više pomoći, jer sam mu slobodan reći što god mislim da mu treba reći. Upozorio sam ga na to da mu većina onih s kojima je okružen govori samo ono što oni misle da on želi čuti. Ja mu nisam želio biti takav lažni prijatelj. Kada bih postao članom HDZ-a, bio bih vezan na stranačku stegu, bez mogućnosti ukazivanja na štetne političke poteze. Nisam mislio da bi me u tome sprječavao Tuđman nego neki drugi, poput starih jugoslavenskih kadrova i udbaša kao što su Boljkovac, Manolić, Jarnjak, Mesić, koji su u stranci imali glavnu riječ. Tuđman mi je u čudu rekao da ću moći birati mjesto u strukturi vlasti za koje smatram da bi mi najbolje odgovaralo ako im se priključim te da ću biti u jačoj poziciji suprotstavljati se negativnim trendovima. Ja vjerujem da je on iskreno mislio kad je to govorio, ali bio sam siguran da nije do kraja shvaćao s kakvim se ljudima i do koje mjere okružio te da bi za bilo kakve ozbiljnije promjene trebalo napraviti tako radikalne zahvate kakvi vjerojatno ni njemu ne bi bili prihvatljivi. Stoga nisam prihvatio njegovu ponudu, ali obećao sam da mu stojim na raspolaganju ako smatra da mu mogu pomoći u nekom konkretnom poslu.

    Je li Vam nudio neko konkretno mjesto?

    – Je, ali tek kasnije. Ponudio mi je mjesto veleposlanika u Albaniji. Znao sam da mi je to ponuđeno samo kako bi me se maknuo iz Hrvatske. Odbio sam, a Šušak me upitao – zašto, kad ću tamo imati zbrinuto primanje i stanovanje, a dobit ću stan i u Zagrebu? Osim toga dobit ću status veleposlanika. Rekao sam mu da mi barem daju posao na engleskom govornom području gdje mogu nešto i koristiti, ako me se već žele riješiti. Šušak mi je drugi dan rekao da Predsjednik ne može pristati na moje uvjete jer na njih nije pristao – Manolić! Upitao sam ga odabire li mu šef SZUP-a kadrove za diplomaciju? On je samo slegnuo ramenima i rekao – pa znaš i sam kako stvari stoje!
    To su te relacije u kojima je Tuđman bio prisiljen igrati ulogu za koju su mu dobrim dijelom scenarij pisali stari jugoslavenski i udbaški kadrovi. Teško je i zamisliti paradoksalniju situaciju. Predsjednik je bio biran od većine hrvatskoga naroda na temelju politike koja je zagovarala slobodnu, demokratsku i samostalnu hrvatsku državu, a bitne odluke je morao donositi po želji one opskurne manjine, koja se cijeloga svoga života borila da do te slobode, demokracije i samostalne Hrvatske ne dođe.

    Osnivački sabor Nacionalne demokratske stranke za čijeg je predsjednika 1998. godine izabran Nikola Štedul

    Je li Vam se tko od bivših udbaških kadrova kasnije povjeravao i priznao svoje sudjelovanje u organizaciji vašeg atentata? S kim ste sve razgovarali od tih ljudi?

    – Imao sam prilike razgovarati sa Stipom Šuvarom, koji mi se dosta otvorio. Do razgovora je došlo nakon što su sindikati i neke udruge sazvali sastanak zbog toga što je netko pretukao Stipu Šuvara. Bili su tu, između ostalih, i Stjepan Mesić te bivši sindikalist, a kasnije HDZ-ov saborski zastupnik, Boris Kunst. Zajednički smo uputili prosvjednu notu medijima i Vladi protiv nasilja. Mene su pozvali jer su vjerojatno smatrali da će ta zajednička izjava imati veću težinu ako je potpišem i ja, koji sam nekad bio Šuvarov neprijatelj. Podržao sam inicijativu, bio sam protiv nasilja. Uostalom, protiv toga sam se godinama i borio. Nakon što sam to potpisao, Šuvar mi se otvorio. Vjerojatno je smatrao da sam vrijedan povjerenja pa mi je jednom prilikom u Gradskoj kavani priznao da je nekada bio u prilici razgovarati s nekima od onih onih koji su odlučivati o mojoj likvidaciji. Odbio je imenovati bilo koga, ali je rekao da je od njih saznao kako je odlučeno da se mene likvidira nakon što sam objavio brošuru „Hrvatska borba za samoodređenje”. Nije priznao da je on bio jedan od onih koji su dali zeleno svjetlo za atentat, ali kako je tada bio na visokoj poziciji, može se pretpostaviti da je on bio jedan od onih koji je rekao – da. Ako i nije, bio je blizak krugu one petorice koji su o tomu odlučivali pa je za pretpostaviti da je za tu odluku znao.

    Nakon Domovinskog rata sam razgovarao i s pokojnim Dragom Dimitrovićem, bivšim tajnikom CKH. On je, kao i većina u njegovom krugu, vjerovao da se hrvatski interesi najbolje mogu ostvarivati ako se Hrvatska u sklopu Jugoslavije uključi u Europu. Ja sam pak tada u emigraciji pisao i zastupao mišljenje da je nužno i presudno za Hrvatsku da se odvoji od Jugoslavije prije priključenja Europi. Za vrijeme toga razgovora rekao mi je da je čitao sve članke koje sam pisao u emigraciji, zagovarajući hrvatsko odvajanje od Jugoslavije. Istakao je da je tada vjerovao da sam politički nepismen i da pišem bedastoće. On je smatrao da će se Hrvatska osloboditi srpske hegemonije ako uđe u EU kao dio Jugoslavije. Priznao mi je da je pogrešno zaključivao, da mu je tek naknadno postalo jasno kako se nikad ne bismo oslobodili velikosrpske hegemonije da je Hrvatska u sklopu Jugoslavije ušla u Europu. Meni je bilo poznato kako Europa diše, znao sam koje sve političke, gospodarske i kulturološke silnice utječu na donošenje odluka u tom paradržavnom konglomeratu. Priznao mi je da je stav Partije tada bio da se takve poput mene treba zaustaviti da pišu i pričaju, pa ako treba i na radikalan način, kako ne bi smetali njihovom vrlo „pametnom” programu. Možda je i to bio jedan od razloga za pokušaj likvidacije. Uzgred budi rečeno, on mi je tvrdio da nije Ivica Račan taj koji je zagovarao izlazak na višestranačke izbore.

    Tko Vam je ostao u najružnijem sjećanju u krugu ljudi oko Tuđmana?

    – Ne znam koga bih mogao izdvojiti, toliko ih je bilo loših.

    Zbog nezadovoljstva situacijom u državi osnovali ste Nacionalnu demokratsku stranku, za čijeg ste predsjednika izabrani 1998. godine…

    – Tako je. Osnovali smo stranku jer su nam udbaške strukture zabranile ponovno reaktiviranje Hrvatskog državotvornog pokreta. HDP nismo mogli registrirati godinu dana nakon povratka u Hrvatsku 1990. godine. Tadašnji ministar pravosuđa Branko Babac kao razlog za odbijanje registracije naveo je to što smo u temeljnom dokumentu naveli da se zauzimamo za Hrvatsku u njenim povijesnim i prirodnim granicama, naglasivši da bi to provociralo susjedne države. Ja sam odgovorio da je takve granice tražio i HDZ! Onda je došlo do promjena u Vladi pa je na mjesto ministra pravosuđa došao Bosiljko Mišetić, koji je odmah potpisao odobrenje da se HDP može registrirati. Ali tada je već došlo i do rata, pa smo u predsjedništvu HDP-a u kolovozu 1991. odlučili da u ratnim okolnostima, kad je potrebno neupitno jedinstvo naroda pod jednom vlašću, s jakim autoritetom Predsjednika države, nećemo HDP politički aktivirati sve dok traje rat. Smatrali smo da je trebalo mobilizirati sve za obranu od velikosrpske agresije. Pripadnicima i simpatizerima HDP-a smo savjetovali da se kroz legalne institucije države uključe u obran. Kad je rat završio, željeli smo 1996. registrirati HDP. U Ministarstvu uprave nam nisu dozvolili jer da četiri godine nismo održavali godišnju skupštinu. Kako nismo željeli ići u višegodišnju sudsku bitku, osnovali smo Nacionalnu demokratsku stranku. Smatrali smo da treba pružiti alternativu onom u što se pretvorio HDZ, kojeg je velik dio javnosti doživljavao kao nekada častan pokret u kojem je s vremenom vodstvo preuzela pokvarena udbaško-tajkunska organizacija.

    Kada već spominjete HDZ, možete li nam reći što mislite o današnjem, Karamarkovom HDZ-u?

    – Karamarko se zaista potrudio malo očistiti stranku, a da se ona istovremeno ne raspadne. To nije bio lagan posao, ali bio je dovoljno sposoban i mudar da odstrani neke ljude koji su stranci nanijeli puno problema pa i neke stare udbaše. Ali, taj posao još nije dovršen. Od Karamarka se očekuje da se još određenije postavi prema onom što je bilo, da sasvim otvoreno prizna negativne poteze koji su se za vrijeme HDZ-a događali i da tako otkloni nepovjerenje javnosti. Pred izbore mora biti određeniji, jasno dati do znanja biračima da ne kani sastavljati vladu od onih koji za sobom vuku korupcijske ili udbaške repove.

    Karamarka će uvijek pratiti stigma Mesićevog čovjeka…

    – Mislim da se on tu odlično postavio. Kao što sam već rekao, HDZ je, prije nego što se Mesić kandidirao za predsjednika, zaista nisko pao u očima ljudi. Osim toga HDZ tada nije imao uvjerljivog predsjedničkog kandidata. Budiša se udružio s ljevicom… U takvim okolnostima, Mesić je jednostavno prevario Karamarka. Karamarko je mislio da je Mesić državotvorniji nego što jest, da nije bio toliko boljševički nastrojen. Dobro se prikrivao. Mislim da je o tome Karamarko već nešto i rekao. Možda bi to na još određeniji način javnosti trebao objasniti. Ja mogu razumjeti kako je došlo do toga da o nekome poput Mesića napravi pogrešnu procjenu. To iskreno treba priznati, a birači će iskrenost nagraditi. Nije grijeh upasti u zabludu, grijeh je u zabludi ustrajati.

    Mislite li da će HDZ dobiti sljedeće parlamentarne izbore?

    – Mislim da hoće. Ali nije dobro uljuljkati se u samouvjerenje da će pobjeda doći sama od sebe. Da bi se dobilo izbore potrebno je stalno i naporno raditi, bez obzira na to što razne ankete iz dana u dan prognoziraju.

    Kako mislite da će se rasplesti slučaj Perković? Hoće li udbaške strukture u Hrvatskoj doživjeti ozbiljan udarac ako on progovori o svemu što zna, kako bi spasio sebe?

    – Teško je reći kako će se taj slučaj rasplesti. Kako sada stvari stoje, izgleda da još nije pristao na nikakvu nagodbu, što bi moglo značiti da udbaške strukture u Hrvatskoj i dalje ostaju zaštićene. Sada sve zavisi o tome, što će sve na samom suđenju u unakrsnom ispitivanju izići na površinu.

    Mislite li da bi mogli biti pozvani kao svjedok na suđenje Perkoviću u Njemačkoj?

    – Ovisi o tome hoću li od njemačkog pravosuđa biti pozvan da svjedočim. Ako budem pozvan, naravno da ću se odazvati.

    Nagađa se da ubojica Stjepana Đurekovića šeće Zagrebom. Znate li što o tome?

    – Jednom prilikom sam izravno pitao Perkovića je li surađivao u planiranju atentata na mene. Rekao sam mu da sam spreman to zaboraviti ako mi iskreno odgovori. Bila je to svojevrsna ponuda da mu oprostim. On mi je odmah odbrusio da on s tim nije imao ništa. Znao sam da laže jer sam imao drugačije informacije pa je i mogućnost oprosta otpala. Kasnije sam protiv njega napisao kaznenu prijavu. Pitao sam ga i za ubojstvo Đurekovića. Izmislio je priču da je za taj događaj saznao sasvim slučajno. Naime, da je na jednom domjenku u Centralnom komitetu, upriličenom dan nakon ubojstva Đurekovića, Franjo Vugrinc, tadašnji šef zagrebačke Udbe, navodno malo zakasnio na to okupljanje. Svi su se već okupili oko stolova s hranom i pićem kad se Vugrinc pojavio na vratima. Ivica Račan je odmah krenuo prema njemu preko sale i čestitao mu na dobro obavljenom poslu. Perković je navodno pretpostavio da se radi o ubojstvu Đurekovića. Možda tu ima istine, ali vjerojatno je dobar dio toga izmišljen kako se njega (Perkovića) ne bi moglo povezati s ubojstvom. Više od toga o ubojstvu Đurekovića ne znam, osim onoga što je o tome pisano u medijima. Nema dvojbe da je bila umiješana Udba, da je nalog izdao Mustač, koji je pak dobio nalog od Izvršnog komiteta CKSKJ i vrha jugoslavenske izvršne vlasti. Pojedinosti o tomu trebalo bi potvrditi sadašnje suđenje Perkoviću i Mustaću u Njemačkoj.

    Pišete knjigu?

    – Da, svoju autobiografiju.

    Kako Vas služi zdravlje? Zbog njega ste 2002. godine preselili u Australiju i vratili se tek 2006…

    – Imao sam velikih zdravstvenih problema, ali danas je, srećom, sve u redu. Čak mi je, sama od sebe, nestala i astma od koje sam bolovao godinama.

    Gornja slika – Štedul s kćerima koje danas žive u Ujedinjenom Kraljevstvu
    Donja slika – Štedul nakon što je diplomirao u Škotskoj     

    (dnevno.hr)

    Prethodni dijelovi:

    >>> Ispovijest Nikole Štedula: ‘Agent UDBE Vinko Sindičić pucao mi je dva puta u glavu’ 1.dio

    >>> Krvavi detalji udbaškog atentata: ‘Ispraznio je šaržer u mene! Ne razmišljam o osveti, vrijedan je sažaljenja’ 2.dio

    facebook komentari