Pratite nas

Nikad prije viđena slika ubojice generala Drinjanina Ilije Stanića

Objavljeno

na

Ovo je jedna od rijetkih i do sada nikad viđene slike Ilije Stanića, ubojice posljednjeg Zapovjednik Hrvatskih Oružanih Snaga Nezavisne Države Hrvatske Vjekoslava Maksa Luburića, generala DRINJANINA. Na poleđini slike piše točno ovako:  “Ilija Stanić, Madrid 11.lll.1967. za uspomenu ………od Stanić Ilije.”

ilija stanic u madridu kamenjarO Iliji Staniću se je mnogo pisalo i još više reklo, ali još uvijek nije toliko dovoljno da bi se mogle sve potankosti u detalje znati i tko je sve bio upetljan u toj uroti u ubojstvu generala Drinjanina. Ali svakako i u svakom slučaju i za svaku analizu se treba ozbiljno uzeti Ilije Stanića izjava sarajevskoj Udbi od 29 i 30 travnja 1969. godine, dakle samo 9 i 10 dana poslije gnjusnog ubojstva hrvatskog generala. Sve njegove ostale i kasnije izjave su vrlo kontradiktorne i pune promijena i laži, sve s jednim ciljem da žaštiti imena svojih naredbodavaca, da što više upetlja drugih osoba kako bi sebe rasteretio odgovornosti i javnos zbunio.

Za jednu ozbiljnu analizu ISTINE kako je Ilija Stanić ubio hrvatskog generala Vjekoslava Maksa Luburića 20 travnja 1969. godine, treba se uzeti u obzir slijedeće:

Prvo (1) da je Ilije Stanića brat Luka već radio za bosansko-hercegovačku, tj. sarajevsku Udbu.

Drugo (2) da je Ilija Stanić bio sarajevsku uličar, skitnica, mnoge neugodnosti po gradu Sarajevu pravio tako da je postao uočljiv sarajevskoj policiji, koja ga je često puta hapslia i u zatvor stavljala.

Treće (3) da je Ilijin brat Luka posredovao preko svoje udbaške veze za svojeg brata Iliju da ga izbavi iz zatvora.

Četvrto (4) tako je Ilija Stanić preko veze svojeg brata Luke postao suradnik Udbe…

Peto (5) treba ispitati dali je Udba poslala Iliju Stanića na treniranje na Goli Otok, jer, navodno, Ilija je uvijek tvrdio da je bio politički zatvorenik na Golom Otoku.

Šesto (6) Ilija Stanić je došao u Njemačku negdje ili polovicom 1966. godine i tu se povezao s nekim istaknutim Hrvatima, članovima Prijatelj Drine i HNO.

Sedmo (7) Ante Vukić iz Njemačke je pisao u novini Nova Hrvatska odmah neposredno ubojstva generala Drinjanina da su njemačke vlasti kod Ilije Stanića početkom 1967. godine pronašli krivotvorenu španjolsku putovnicu, te da mu je prijetila opasnost da ga se izruči Jugoslaviji. Navodno, kako piše Nova Hrvatska, da su mu Jakov Jurić (sada pok.) i Milan Dorić (o kojemje pisao slovenski publicista Roman Ljeljak početkom ove 2014. godine, da je on bio agent Udbe od 1953. pa sve do 1990., te da je on, Milan Dorić, ubio hrvatskog emigranta i predsjednika Bleiburškog Počastnog Voda Nikolu, Nikicu Martinović u Austriji 1975., pomogli doći do francuske granice i preko Francuske da je došao u Španjolsku.

Osmo (8) da se je tu u Madridu upoznao s Željkom Šuškom u “Santiago Apostol”, a Josip Perković je pisao da je ovaj Željko Šušak (kako je do sada poznato da ovaj Željko Šušak nije brat ministra HOS-a Domovinskog rata Gojka Šušak) bio nihov čovjek, tj. da je radio za Udbu.

Deveto (9) da je Ilija Stanić preko veze nekih iz Madrida i navodno ovog Kaleđa “Santiago Opostol” (ili “Apostol”, nije najjasnije ni čitljivije, mo) došao do Maksa Luburića upravo u to vrijeme, jer i sami Ilija Stanić tvrdi da je počeko kod Maksa raditi u proljeće 1967.

Deseto (10) da je general Drinjanin u rujnu 1968. godine otpustio Iliju Stanića iz vojeg stana i iz Tiskare DRINAPRESS.

Jedanaesto (11) da je genera dao malo novca Iliji Staniću i poslao ga u Pariz kod svojeg suradnika dr. Miljenka Dabe Peranića da mu pomogne naći posao i srediti Papire da ostane u Francuskoj, ili da mu pomogne da dođe do Njemačke ili Švedske do Stipe Mikulića.

Dvanaesti (12) u Parizu se je Ilija sastao s dr. Peranićem koji mu je uistinu i nastojao pomoći pronaći posao i srediti papire.

Trinaesto (13) dok je dr. Peranić pripremao papira za Iliju, njega je nestalo za desetak dana, ako ne i više, kako dr. Peranić piše u knjige: POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA, vlastita naklada, New York 1984.

Četrnaesto (14) za neka dva tjedna Ilija Stanić se je povratio i došao u stan dra. Peranića, koji ga je pita: a gdji si ti bio…? našto mu je Ilija odgovorio da je bio u krađi i da ga je uhapsila francuska policija i da je bio u zatvoru. (Po mome mišljenju i po svemu što sam do sada mogao zaključiti, Ilija Stanić je bio u Jugoslaviji, išao je tamo po upute, i kako je sam negdje izjavio da mu je toga puta Stanko Čolak dao prašak, otrov za otrovati Maksa. Također, postoje indicije, čitajući spomenutu knjigu dra. Miljenka Dabe Peranića, da je Ilija Stanić bio i u jugoslavenskoj Ambasadi u Parizu kao za jednu odskočnu dasku u pripremanju ubojstva generala Drinjanina. Mo.)

Petnaesto (15) na preporuku dra. Peranića Ilija Stanić se vraća u Španjolsku, najprije kod svojeg poznanika i dobrog prijatelja Željka Bebek kod kojeg ostaje nekoliko dana, tako kako bi general mogao saznati da se je Ilija vratio i da želi ponovno doći kod njega.

Šesnaesti (16) sada se postavlja pitanje dali je i koliko je Željko Bebek pomogao Iliji Staniću da se ovaj opet, spreman i opremljen otrovom da ubije hrvatskog generala Drinjanina? Za povjerovati je da Željko Bebek o tome ništa nije znao, jer, kako je poznato Udbini ubojice zaliveno šute i nikome niša ne pričaju o svojim namjerama.

Sedamnaesto (17) po onome što mi do sada znamo a znamo ono što je Ilija Stanić rekao sarajevskoj Udbi u svojoj izjavi 29 i 30 travnja 1969. godine da je on sam djelovao, da mu u tome nitko nije jer da on, Ilija Stanić nikome nije vjerovao.

Osamnaesto (18) kada je Ilija Stanić ubio generala Luburića i smišljao način kako što prije napustiti Carcagenta, mjesto i grad zločina, tada je za sigurno smišljao kome će se najprije javiti.

Devetnaesto (19) već oko osam sati na večer iz Barcelone, prije nego se je ukrcao na vlak za Francusku, jer, kako Ilija sam kaže da je trebao preći francusko/španjolsku granicu prije polnoću, nazvao je svojeg brata Luku i u tri riječi bratu rekao: NEMA VIŠE “M”., što svakako znači: nema više Maksa.

Dvadeset (20) sada i po ovome se može znati koliku je ulogu igrao brat Ilije Stanića Luka u ubojstvu generala Drinjanina.

Dvadest i jedan (21) postoji velika mogućnost da je Ilija Stanić iz Španjolske otišao direktno i u sigurno skrovište u jugoslavensku Ambasada u Parizu. To bi moglo biti i logično, jer bi tu bio i siguran, dok bi službenici jugoslavenske Ambasade prikupljali sve potrebne podatke o ubojstvu Maksa Luburića, itd.

Dvadeset i dva (22) uzevši u obzir tih desetak dana od dana zločina pa do dana davanja izjave sarajevskoj Udbi, može se olako zaključiti da doći s vlakom iz Pariza za Zagreb uzme samo, tada, te godine 1969. sam 24 sata, a iz zagreba par sati do Sarajeva.

Dvadeset i tri (23) ako bi se išlo s avionom iz Pariza za Zagreb bilo bi riskantnije, iako bi uzelo samo nekoliko sati.

Dvadeset i četeri (24) dakle, vlakom je bilo najsigurnije.

Dvadeset i pet (25) dragi moji Hrvati ovo bi bio jedan vremenski scenario ubojice Ilije Stanića od dana počinjenog zločina do dana davanja izjave 29 i 30 travnja 1969. godine sarajevskoj Udbi. Bilo bih mi drago da svaki od nas koji bude ovo čitao smatra obveznim i dužnim popuniti svaku prazninu u ovom opisu. Iskreno vas sve pozdravlja otporaš.

kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Feljton

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 3. Dio

Objavljeno

na

Objavio

5). Jedna od činjenica koju obožavatelji „lika i djela“ rahmetli Alije Izetbegovića uvijek i bez izuzetka zaobilaze u širokom luku i obvezno prešućuju, jeste njegov poraz na prvim Općim izborima za člana Predsjedništva SR B i H (iz redova muslimanskog naroda – tada još uvijek nisu postojali „bošnjaci“) kojemu je pred sam rat po nacionalnom ključu pripala funkcija predsjednika Predsjedništva SR B i H (predsjednik Skupštine postao je Srbin, a predsjednik republičke Vlade Hrvat).

Na tim izborima u B i H, u studenome 1990. godine, dogodilo se nešto nezabilježeno u europskoj demokratskoj i parlamentarnoj praksi.

Najveći broj glasova (uzimajući u obzir nacionalne liste) osvojio je Fikret Abdić (1.045.539 ili 47,4%), drugi je bio Alija Izetbegović (879.266 glasova ili 39,9%), dakle, razlika između Abdića i Izetbegovića bila je 166.273 glasa (ili 7,5%) u korist Abdića. Pod nikad razjašnjenim okolnostima, Fikret Abdić odustaje od funkcije i prepušta je izbornom gubitniku Aliji. Zanimljivo je i to da treće mjesto na spomenutim izborima osvaja dr Ejup Ganić sa 709.691 glasom, koji se iako član SDA izjašnjava kao „Jugoslaven“ (i tako ulazi u izbore), te dobiva 32,2% glasova (s nacionalne liste), iako je broj onih koji su se izjašnjavali kao „Jugoslaveni“ (i to na razini cijele B i H) iznosio samo 5,54%. Naravno da Ganić nije bio nikakav „Jugoslaven“, nego slijepi Alijin poslušnik i tvrdi islamski fanatik, što je dokazao svojim ukupnim ponašanjem i djelovanjem kroz cijelo ratno i poratno razdoblje, a ova mimikrija (u režiji SDA) služila je samo tomu da se privuče određeni broj glasova onih koji su imali otklon od tvrde islamističke struje, te da se u slučaju neuspjeha kandidata koji su se legitimirali kao nacionalni lideri, pod krinkom „jugoslavenštine“ ostvare oni interesi koje su zacrtali muslimanski nacionalisti okupljeni u SDA.

Naime, mnogi su bosansko-hercegovački muslimani imali poseban sentiment prema SFRJ i Josipu Brozu stoga, jer su prvi put u svojoj povijesti 1971. godine priznati kao konstitutivni narod, pod nazivom „Muslimani“ (dakle, tako što je u nazivu njihove vjerske odrednice početno slovo pretvoreno u veliko). Provedeno je to na temelju političke odluke koju je u svibnju 1968. godine donio CK SK B i H, pa je SDA i to uzela u obzir krojeći svoju izbornu strategiju. Ejup Ganić je bio Alijin „trojanski konj“ i jako se dobro znalo da njegovi glasovi idu u isti koš.

Postavlja se pitanje, međutim,  kakav je bio legitimitet izbornog gubitnika Alije Izetbegovića u najvišem tijelu vlasti B i H, naročito s obzirom na to da je i od 1992. godine (u samostalnoj B i H) formalno nastavio obnašati dužnost „predsjednika Predsjedništva B i H“? „Argument“ kako je do ove zamjene na liniji Abdić-Izetbegović došlo „dogovorom unutar SDA“ je smiješan, jer stranka koja derogira volju birača nije demokratska, niti su takve odluke i postupci sastavnice demokratskih procesa, barem u civiliziranom svijetu s parlamentarnim ustrojem vlasti.

Alija nikad Abdiću nije oprostio taj poraz.

Odmah nakon što mu je praktično nasilno (pritiscima stranačke infrastrukture) oteta poziciju pobjednika na izborima (1990.), započela je hajka na lidera zapadne Bosne, koji je za razliku od Izetbegovića imao karizmu u toj regiji a i šire, kao sposoban gospodarstvenik i vješt političar, uz sve to i hrabar i otresit; jednom riječju, „Babo“ (kako su Abdića zvali oni koji su ga poštovali) je bio sve ono o čemu je bezlični Alija bez stava i karaktera državnika i vođe mogao tek sanjati. Abdić se najprije susreo sa zidom šutnje u samoj stranci (SDA) u kojoj nitko od uglednijih i utjecajnijih članova nije s njime komunicirao. Vrh stranke i same vlasti uporno se oglušivao na sva njegova izvješća i zahtjeve (vezano za aktualnu situaciju u pojedinim regijama – posebice Cazinskoj krajini) i njega se postupno i  smišljeno izoliralo na sve raspoložive načine.

Budući da se radilo se o čovjeku koji je u svojoj regiji (zapadnoj Bosni) uživao veliki, neprijeporan ugled u narodu, još od vremena kad joj je u komunizmu kao direktor „Agrokomerca“ svojim uspješnim vođenjem poduzeća osiguravao prosperitet i napredak, čak i u vrijeme recesije u SFRJ – od kraja 70-ih godina nadalje, uz to pobjedniku izbora za najvišu funkciju u republici, sasvim je prirodno da je to u Aliji stvorilo kompleks i zavist.

Tko god što o njemu mislio, Fikret Abdić ostaje zapamćen kao čovjek sa stavom. Jedini iz delegacije Predsjedništva B i H koja je (po nalogu predsjednika Predsjedništva Alije Izetbegovića) posjetila Bijeljinu (poslije pokolja nad muslimanskim življem od strane srpskih paravojnih formacija u travnju 1992. godine), nije pristao na poniženje. Odbio je poslušati zapovijed naoružanih arkanovaca i leći u blato, pozivajući ih da mu pucaju u grudi.

Budući da je u svojoj regiji zbog politike Sarajeva bio praktično izoliran i odsječen od ostatka B i H (našavši se s jedne strane okružen „republikom srpskom“ a s druge „republikom srpskom krajinom“) i u isto vrijeme odbačen od strane Alije i njegovog kruga suradnika i politički marginaliziran, Abdić se sve više okreće sebi i počinje voditi samostalnu politiku.

U svojoj knjizi Od idola do ratnog zločinca i natrag (promovirana krajem 2016. godine), Abdić o svemu iznosi svoju stranu priče. Svjedoči kako je u nemilosti Alije Izetbegovića i onih koji su ga okruživali bio od samoga početka, odnosno, od vremena kad je poslije izborne pobjede trebao preuzeti čelnu dužnost u Predsjedništvu B i H. Nailazio je na zid šutnje i odbojnost i u institucijama i kod samoga Alije i između njega i vlasti u Sarajevu nije bilo nikakve komunikacije, unatoč svim njegovim naporima i nastojanjima za dijalogom. Takva politika isključivosti nastavljena je sve dok se u tada vrlo teškim i složenim uvjetima (okružen srpskim paradržavnim područjima, a odsječen od Sarajeva) Abdić nije u potpunosti okrenuo svojoj Demokratskoj narodnoj zajednici i na koncu (u rujnu  1993.) proglasio Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna (od dijelova Cazinske krajine i općine Velika Kladuša).

Do još većeg raskola između Izetbegovića i Abdića dolazi nakon što srpska paradržavna tvorevina „republika srpska“ (22.10.1993.) „priznaje“ AP Zapadna Bosna i proglašava „trajni mir“ s njom. Naravno, Srbi su imali svoju računicu, jer su dobro znali da područje zapadne Bosne nema izbora i da će prije ili kasnije ovladati njime – a u međuvremenu im je bio potreban mir kako bi završili započete vojne operacije u ostatku Bosne i Hercegovine.

Abdić je od početka tvrdio kako njegova AP ZB nije nikakva separatistička tvorevina i da je nema namjeru izdvajati iz državne cjeline B i H, ali to u Sarajevu nije prihvaćeno. Alija je a priori odbijao svaki dijalog i ultimativno tražio da Abdić pristane na njegove uvjete (poništavanje autonomije), što ovaj koji je uživao gotovo plebiscitarnu potporu stanovništva svoje novoproglašene autonomne jedinice nije nikako prihvaćao.

Nepopustljiv i uporan kakav je inače bio, „Babo“ Aliji uzvraća proglašenjem „Republike Zapadna Bosna“ i nakon toga Sarajevo kreće u otvoreni obračun s njim pozivajući se na Ustav B i H i optužujući ga za „separatizam“.

Uslijedila je medijska sotonizacija Fikreta Abdića i njegovih „autonomaša“, što je bila samo pripremna faza za oružani obračun.

Zanimljivo je da su Alija i društvo zamjerali Abdiću razgovore sa srpskom i hrvatskom stranom u B i H (prije svega Radovanom Karadžićem i Matom Bobanom) i Republikom Hrvatskom, dok su oni cijelo vrijeme održavali još intenzivnije kontakte s agresorima i to ne samo s Karadžićem, nego i Slobodanom Miloševićem radeći (već u jesen 1992. godine) tajno na dogovorima o podjeli Bosne i Hercegovine i zamjeni teritorija istočne Hercegovine za Sandžak (o čemu u svojoj knjizi Lukava strategija svjedoči Sefer Halilović tadašnji komandant vojske bosanskih muslimana – što će kasnije biti detaljnije obrazloženo).

„Babo“ je uspostavio i oružane formacije u cilju obrane svoga područja (tzv. Narodnu obranu „Republike Zapadna Bosna“) i započinju oružani sukobi između Armije B i H i Abdićevih snaga na području Cazina, što se uskoro širi na cijelo područje novoproglašene administrativne jedinice.

Armija B i H ulazi 21. kolovoza 1994. godine u Veliku Kladušu, a pred njima (dan prije) bježi oko 3000 civila koji su primorani spas tražiti u srpskoj paradržavnoj tvorevini „republici srpskoj krajini“ uspostavljenoj na okupiranom području Republike Hrvatske. Nakon što su regularne snage ušle u ovaj grad (koji je bio proglašen središtem „Republike Zapadna Bosna“), s ovog područja se povlači gotovo 32.000 Abdićevih pristaša (oko 1.500 pripadnika „Narodne obrane“ i više od 30.000 civila). Hrvatska im pruža utočište i bivaju smješteni u okolici Slunja i Topuskog. Procjene o ukupno izbjeglim muslimanima s područja cazinske, velikokladuške i bihaćke regije u ovom razdoblju kreću se preko 52.000.

Naoružani do zuba (oružjem i oruđima bivše „JNA“), Srbi s okupiranih hrvatskih i bosansko-hercegovačkih prostora („republika srpska krajina“ i „republika srpska“) započinju žestoke napade na bihaćko područje i postrojbe Armije B i H uskoro su se našle u potpunom okruženju iz kojega ih spašava Hrvatska vojska kolovoza 1995. godine svojom operacijom „Oluja“. Da nije bilo HV, regija zapadne Bosne doživjela bi mnogo goru sudbinu nego Srebrenica.

Abdić i njegov krug suradnika bježe u Zagreb i Alija konačno dobiva prigodu da mu se osveti. Naravno, on mu nikad nije zaboravio ni oprostio onu pobjedu na izborima i da ga se tada dočepao „Babo“ bi sasvim sigurno bio ubijen.

Zbog „ratnih zločina“ i „formiranja ‘AP ZB’ protivno Ustavu B i H“, Abdić je 2003. godine (na Županijskom sudu u Karlovcu) osuđen na 20 godina zatvora, što mu je Vrhovni sud Republike Hrvatske preinačio u 15 godina. U ožujku 2012. godine, pušten je na slobodu iz pulskog zatvora, nakon gotovo 11 godina izdržane robije.

Neslomljivi „Babo“, uvjerljivo je pobijedio na izborima (2016. godine) za načelnika općine Velika Kladuša i nastavio s javnim radom.

Osim što je objavio knjigu, RTV Unsko-sanskog kantona upravo je nedavno (11. rujna o.g.) započela s emitiranjem dokumentarnog serijala „Svi zločini Fikreta Abdića“. Serijal je čini se temeljito pripreman, jer je taj posao trajao čitavih godinu dana.

No, središnja vlast na čelu s biološkim i stranačkim nasljednikom rahmetli Alije, Bakirom Izetbegovićem, nastoji po svaku cijenu onemogućiti emitiranje serijala, jer menedžment ove TV kuće se već javno žali na pritiske koji stižu iz Sarajeva.

Bakir se ne bolji bez razloga istine, jer njegov rahmetli babo Alija Izetbegović je neusporedivo veći ratni zločinac od bilo kojeg muslimana u B i H, a SDA toliko opterećena hipotekom zločinačke prošlosti i premrežena kriminalom, da već gubi oslonac i u vlastitim redovima.

Fikret Abdić, za razliku od Alije, nije dovodio mudžahedine i nije nikomu skidao glave – i to je činjenica koja se ne može pobiti.

nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 2. DIO

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Akademik Davorin Rudolf: Premijeri mogu pitanje zaljeva riješiti uz kavu u pet minuta!

Objavljeno

na

Objavio

Slovenska  strana, točnije ministar vanjskih poslova Erjavec, svojedobno je izjavio kako se problemi s Hrvatskom ne mogu riješiti u idućih sto godina. Čini se kako se od te izjave do danas ništa nije promijenilo.

Hrvatska je izišla iz arbitraže, a nakon govora našeg premijera Plenkovića na zasjedanju Oće skupštine UN-a Slovenci su otkazali sastanak u Zagrebu.

Gostujući iz splitskog studija u Studiju 4, Davorin Rudolf naglasio je kako pitanje granica  nije stranačko pitanje . To je vitalno nacionalno pitanje.  Trebamo mogučnost opoziva političara koji strše s neodmjeenim i za Hrvatsku štetnim izjavama.

Potpuno je neshvatljiva pretenzija Slovenije da čak i nalaže našem predsjedniku Vlade što mora govoriti kad je na međunarodnim pozornicama.  U svojoj sam karijeri susretao mnoge ministre vanjskih poslova, ali ovakvog kao što je ovaj slovenski još nisam nikad, naglasio je Rudgolf. Više od oštre reakcije Ljubljane zanimljivije su mu oštre reakcije u zemlji. Nastup Vesne Pusić koja je govor Plenkovića prozvala štetnim, politički je nedopustiv, neutemeljen i diletantski. Ostao sam jako začuđen, naglasio je.

Granica na moru je crta sredine, jednako udaljena od obje obale. Sud je presudio da Sloveniji ide 4/5 zaljeva ili 80 posto, obrazlažući presudu na redikulozan način. Srećom ta presuda nije na snazi jer je naš Sabor donio odluku da napuštamo arbitražu, podsjetio je Rudolf. Zalaže se za model kondominij ili koimperij (zaljev Fonseca, Bodensko jezero..) kojim, kada nema teritorijalnih pretenzija, bi se Hrvatska i Slovenija složile da Savudrijski zaljev bude zajednički, da dijelimo suverenost, da nema granica, da ga zajednički koristimo – za ribolov, plovidbu i što je izuzetno za važno ekologiju. Spor koji traje već 27 godina, premijeri mogu dogovoriti uz kavu u pet minuta, poručio je!

Neka međunarodna zajednica uhvati Ljubljanu za uši i pita što oni to prijete, što oni hoće. Samo strpljenja, bit će sve u redu, zakljućio je Rudolf.

Akademik Davorin Rudolf: Predlažem kondominij – rješenje koje nije ni prohrvatsko ni antislovensko

facebook komentari

Nastavi čitati