Nikad prije viđena slika ubojice generala Drinjanina Ilije Stanića

    2

    Ovo je jedna od rijetkih i do sada nikad viđene slike Ilije Stanića, ubojice posljednjeg Zapovjednik Hrvatskih Oružanih Snaga Nezavisne Države Hrvatske Vjekoslava Maksa Luburića, generala DRINJANINA. Na poleđini slike piše točno ovako:  “Ilija Stanić, Madrid 11.lll.1967. za uspomenu ………od Stanić Ilije.”

    ilija stanic u madridu kamenjarO Iliji Staniću se je mnogo pisalo i još više reklo, ali još uvijek nije toliko dovoljno da bi se mogle sve potankosti u detalje znati i tko je sve bio upetljan u toj uroti u ubojstvu generala Drinjanina. Ali svakako i u svakom slučaju i za svaku analizu se treba ozbiljno uzeti Ilije Stanića izjava sarajevskoj Udbi od 29 i 30 travnja 1969. godine, dakle samo 9 i 10 dana poslije gnjusnog ubojstva hrvatskog generala. Sve njegove ostale i kasnije izjave su vrlo kontradiktorne i pune promijena i laži, sve s jednim ciljem da žaštiti imena svojih naredbodavaca, da što više upetlja drugih osoba kako bi sebe rasteretio odgovornosti i javnos zbunio.

    Za jednu ozbiljnu analizu ISTINE kako je Ilija Stanić ubio hrvatskog generala Vjekoslava Maksa Luburića 20 travnja 1969. godine, treba se uzeti u obzir slijedeće:

    Prvo (1) da je Ilije Stanića brat Luka već radio za bosansko-hercegovačku, tj. sarajevsku Udbu.

    Drugo (2) da je Ilija Stanić bio sarajevsku uličar, skitnica, mnoge neugodnosti po gradu Sarajevu pravio tako da je postao uočljiv sarajevskoj policiji, koja ga je često puta hapslia i u zatvor stavljala.

    Treće (3) da je Ilijin brat Luka posredovao preko svoje udbaške veze za svojeg brata Iliju da ga izbavi iz zatvora.

    Četvrto (4) tako je Ilija Stanić preko veze svojeg brata Luke postao suradnik Udbe…

    Peto (5) treba ispitati dali je Udba poslala Iliju Stanića na treniranje na Goli Otok, jer, navodno, Ilija je uvijek tvrdio da je bio politički zatvorenik na Golom Otoku.

    Šesto (6) Ilija Stanić je došao u Njemačku negdje ili polovicom 1966. godine i tu se povezao s nekim istaknutim Hrvatima, članovima Prijatelj Drine i HNO.

    Sedmo (7) Ante Vukić iz Njemačke je pisao u novini Nova Hrvatska odmah neposredno ubojstva generala Drinjanina da su njemačke vlasti kod Ilije Stanića početkom 1967. godine pronašli krivotvorenu španjolsku putovnicu, te da mu je prijetila opasnost da ga se izruči Jugoslaviji. Navodno, kako piše Nova Hrvatska, da su mu Jakov Jurić (sada pok.) i Milan Dorić (o kojemje pisao slovenski publicista Roman Ljeljak početkom ove 2014. godine, da je on bio agent Udbe od 1953. pa sve do 1990., te da je on, Milan Dorić, ubio hrvatskog emigranta i predsjednika Bleiburškog Počastnog Voda Nikolu, Nikicu Martinović u Austriji 1975., pomogli doći do francuske granice i preko Francuske da je došao u Španjolsku.

    Osmo (8) da se je tu u Madridu upoznao s Željkom Šuškom u “Santiago Apostol”, a Josip Perković je pisao da je ovaj Željko Šušak (kako je do sada poznato da ovaj Željko Šušak nije brat ministra HOS-a Domovinskog rata Gojka Šušak) bio nihov čovjek, tj. da je radio za Udbu.

    Deveto (9) da je Ilija Stanić preko veze nekih iz Madrida i navodno ovog Kaleđa “Santiago Opostol” (ili “Apostol”, nije najjasnije ni čitljivije, mo) došao do Maksa Luburića upravo u to vrijeme, jer i sami Ilija Stanić tvrdi da je počeko kod Maksa raditi u proljeće 1967.

    Deseto (10) da je general Drinjanin u rujnu 1968. godine otpustio Iliju Stanića iz vojeg stana i iz Tiskare DRINAPRESS.

    Jedanaesto (11) da je genera dao malo novca Iliji Staniću i poslao ga u Pariz kod svojeg suradnika dr. Miljenka Dabe Peranića da mu pomogne naći posao i srediti Papire da ostane u Francuskoj, ili da mu pomogne da dođe do Njemačke ili Švedske do Stipe Mikulića.

    Dvanaesti (12) u Parizu se je Ilija sastao s dr. Peranićem koji mu je uistinu i nastojao pomoći pronaći posao i srediti papire.

    Trinaesto (13) dok je dr. Peranić pripremao papira za Iliju, njega je nestalo za desetak dana, ako ne i više, kako dr. Peranić piše u knjige: POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA, vlastita naklada, New York 1984.

    Četrnaesto (14) za neka dva tjedna Ilija Stanić se je povratio i došao u stan dra. Peranića, koji ga je pita: a gdji si ti bio…? našto mu je Ilija odgovorio da je bio u krađi i da ga je uhapsila francuska policija i da je bio u zatvoru. (Po mome mišljenju i po svemu što sam do sada mogao zaključiti, Ilija Stanić je bio u Jugoslaviji, išao je tamo po upute, i kako je sam negdje izjavio da mu je toga puta Stanko Čolak dao prašak, otrov za otrovati Maksa. Također, postoje indicije, čitajući spomenutu knjigu dra. Miljenka Dabe Peranića, da je Ilija Stanić bio i u jugoslavenskoj Ambasadi u Parizu kao za jednu odskočnu dasku u pripremanju ubojstva generala Drinjanina. Mo.)

    Petnaesto (15) na preporuku dra. Peranića Ilija Stanić se vraća u Španjolsku, najprije kod svojeg poznanika i dobrog prijatelja Željka Bebek kod kojeg ostaje nekoliko dana, tako kako bi general mogao saznati da se je Ilija vratio i da želi ponovno doći kod njega.

    Šesnaesti (16) sada se postavlja pitanje dali je i koliko je Željko Bebek pomogao Iliji Staniću da se ovaj opet, spreman i opremljen otrovom da ubije hrvatskog generala Drinjanina? Za povjerovati je da Željko Bebek o tome ništa nije znao, jer, kako je poznato Udbini ubojice zaliveno šute i nikome niša ne pričaju o svojim namjerama.

    Sedamnaesto (17) po onome što mi do sada znamo a znamo ono što je Ilija Stanić rekao sarajevskoj Udbi u svojoj izjavi 29 i 30 travnja 1969. godine da je on sam djelovao, da mu u tome nitko nije jer da on, Ilija Stanić nikome nije vjerovao.

    Osamnaesto (18) kada je Ilija Stanić ubio generala Luburića i smišljao način kako što prije napustiti Carcagenta, mjesto i grad zločina, tada je za sigurno smišljao kome će se najprije javiti.

    Devetnaesto (19) već oko osam sati na večer iz Barcelone, prije nego se je ukrcao na vlak za Francusku, jer, kako Ilija sam kaže da je trebao preći francusko/španjolsku granicu prije polnoću, nazvao je svojeg brata Luku i u tri riječi bratu rekao: NEMA VIŠE “M”., što svakako znači: nema više Maksa.

    Dvadeset (20) sada i po ovome se može znati koliku je ulogu igrao brat Ilije Stanića Luka u ubojstvu generala Drinjanina.

    Dvadest i jedan (21) postoji velika mogućnost da je Ilija Stanić iz Španjolske otišao direktno i u sigurno skrovište u jugoslavensku Ambasada u Parizu. To bi moglo biti i logično, jer bi tu bio i siguran, dok bi službenici jugoslavenske Ambasade prikupljali sve potrebne podatke o ubojstvu Maksa Luburića, itd.

    Dvadeset i dva (22) uzevši u obzir tih desetak dana od dana zločina pa do dana davanja izjave sarajevskoj Udbi, može se olako zaključiti da doći s vlakom iz Pariza za Zagreb uzme samo, tada, te godine 1969. sam 24 sata, a iz zagreba par sati do Sarajeva.

    Dvadeset i tri (23) ako bi se išlo s avionom iz Pariza za Zagreb bilo bi riskantnije, iako bi uzelo samo nekoliko sati.

    Dvadeset i četeri (24) dakle, vlakom je bilo najsigurnije.

    Dvadeset i pet (25) dragi moji Hrvati ovo bi bio jedan vremenski scenario ubojice Ilije Stanića od dana počinjenog zločina do dana davanja izjave 29 i 30 travnja 1969. godine sarajevskoj Udbi. Bilo bih mi drago da svaki od nas koji bude ovo čitao smatra obveznim i dužnim popuniti svaku prazninu u ovom opisu. Iskreno vas sve pozdravlja otporaš.

    kamenjar.com

    facebook komentari

    • 1st May 2012, 23:52

      Izvadak iz jednog pisma Maksa Luburića,

      (Pismo je pisano dr. Miljenki Dabi Peranić 23
      studenoga 1967. Navesti ću samo neke odlomke iz tog pisma:)

      “…Ako padnem –
      Rankovićevci će Te napsati da si me Ti ubio. O tome smo već jednom govorili.
      Logično: kada su pucali na Poglavnika, okrivili su mene. Pucat će na mene –
      okrivit će tebe…To je logika. I što je najtragičnije, emigracija će im
      povjerovati. Nažalost…

      …Što se mene tiče, ja sam s Bogom uredio svoju savjest. A s Hrvatskom? Za nju
      ne bih dosta učinio niti da živim tri ljudska života. Pao dakle danas ili sutra
      ili za dvadeset godina, za moju je savjest sporedno, jer kada se za Hrvatsku
      dade život, daje se ono najviše.

      …Kada sebe stavim prema Hrvatskoj, umirem mirne savjesti. Učinio sam mnogo.
      Jednom smo razgovarali – sjećaš li se? – da bih se dao rado objesiti, kada bih
      visio među Titom i Rankovićem…Kada bih mogao vješati se uz Tita, ali tako, da
      Ranković bude među nama, ne bih mi bilo žao, pa makar bilo vješanje ono pravo.
      I tako hrvatski narod neće biti sretan dok nas sve skupa ne vidi obješene…

      …Svi danas vide da sam ih vraški razdjelio. Kao avet stojim među njima. Jaz
      je među njima, kao što je i među Srbima i Hrvatima. Tu je veliki dio moje, ali
      i Tvoje, povijesne misije…

      …A ako ništa drugo, postoji Jasenovac. I dokle bude postojala ta uspomena,
      mira neće biti među Srbima i Hrvatima. Mogu oni govoriti kolikogod hoće o
      “bratstvu i jedinstvu”! Neće ga nikada biti, jer ga ubija spomen na
      Jasenovac. Na njemu se danas kolju hrvatski i srpski komunisti, kao i svi
      Hrvati i svi Srbi. Hrvatski komunisti su ovjekovječili s onim spomenikom –
      Jasenovac. Baš kao da su radili pod mojom sugestijom. (Možda i jesu, jer se pokazalo da se
      “bratstvo i jedinstvo” sastojalo samo u likvidiranju svega
      hrvatskoga, pa i komunističkoga, kako su to dokazale “žrtve” Hebrang
      i tisuće Hrvatskih Partizana – pobijenih da bi se moglo ostvariri to Rankovićevo
      “bratstvo i jedinstvo”, mo). Baš
      taj njihov i moj Jasenovac uništava svaku Jugoslaviju. Htio sam razdvojiti
      Hrvate i Srbe. Dogadjaji, o kojima sam najprije sa skepsom mislio…dokazuju da
      sam ih razdvojio…”

    • 1st May 2012, 23:52

      Izvadak iz jednog pisma Maksa Luburića,

      (Pismo je pisano dr. Miljenki Dabi Peranić 23
      studenoga 1967. Navesti ću samo neke odlomke iz tog pisma:)

      “…Ako padnem –
      Rankovićevci će Te napsati da si me Ti ubio. O tome smo već jednom govorili.
      Logično: kada su pucali na Poglavnika, okrivili su mene. Pucat će na mene –
      okrivit će tebe…To je logika. I što je najtragičnije, emigracija će im
      povjerovati. Nažalost…

      …Što se mene tiče, ja sam s Bogom uredio svoju savjest. A s Hrvatskom? Za nju
      ne bih dosta učinio niti da živim tri ljudska života. Pao dakle danas ili sutra
      ili za dvadeset godina, za moju je savjest sporedno, jer kada se za Hrvatsku
      dade život, daje se ono najviše.

      …Kada sebe stavim prema Hrvatskoj, umirem mirne savjesti. Učinio sam mnogo.
      Jednom smo razgovarali – sjećaš li se? – da bih se dao rado objesiti, kada bih
      visio među Titom i Rankovićem…Kada bih mogao vješati se uz Tita, ali tako, da
      Ranković bude među nama, ne bih mi bilo žao, pa makar bilo vješanje ono pravo.
      I tako hrvatski narod neće biti sretan dok nas sve skupa ne vidi obješene…

      …Svi danas vide da sam ih vraški razdjelio. Kao avet stojim među njima. Jaz
      je među njima, kao što je i među Srbima i Hrvatima. Tu je veliki dio moje, ali
      i Tvoje, povijesne misije…

      …A ako ništa drugo, postoji Jasenovac. I dokle bude postojala ta uspomena,
      mira neće biti među Srbima i Hrvatima. Mogu oni govoriti kolikogod hoće o
      “bratstvu i jedinstvu”! Neće ga nikada biti, jer ga ubija spomen na
      Jasenovac. Na njemu se danas kolju hrvatski i srpski komunisti, kao i svi
      Hrvati i svi Srbi. Hrvatski komunisti su ovjekovječili s onim spomenikom –
      Jasenovac. Baš kao da su radili pod mojom sugestijom. (Možda i jesu, jer se pokazalo da se
      “bratstvo i jedinstvo” sastojalo samo u likvidiranju svega
      hrvatskoga, pa i komunističkoga, kako su to dokazale “žrtve” Hebrang
      i tisuće Hrvatskih Partizana – pobijenih da bi se moglo ostvariri to Rankovićevo
      “bratstvo i jedinstvo”, mo). Baš
      taj njihov i moj Jasenovac uništava svaku Jugoslaviju. Htio sam razdvojiti
      Hrvate i Srbe. Dogadjaji, o kojima sam najprije sa skepsom mislio…dokazuju da
      sam ih razdvojio…”