Nikada neće s mirom zaspati

    2

    Nije to samo 8.000 mrtvih. To su deseci tisuća zauvijek unesrećenih ljudi.

    zrtve-srebrenice-Moj pokojni otac nije mnogo pričao o onom ratu. Znam svega nekoliko detalja i nekoliko priča. Da je kao sedamnaestogodišnjak otišao u partizane, da je pješice sa brigadom išao iz Trebinja do Ptuja u Sloveniji i da je jednu zimu jedva preživio. Toliko su mu bile smrznute noge da su mu zajedno sa čizmama skidali komade kože i mesa.

    Početkom sedamdesetih, za vrijeme mog osmogodišnjeg školovanja, imali smo pismeni zadatak  pisati o ocu. U to vrijeme smo svi znali za mitraljesca Joju iz Kozare, za Zavattonija iz filma Most, za Kapetana Lešija i druge junake ratnih filmova. Sav sretan sam se vratio kući, jer sam znao o čemu ću pisati. O mom ocu partizanu…

    Kada sam stigao kući prvo pitanje skoro sa vrata je bilo: “Tata, koliko si ti ubio Nijemaca u ratu?” A u kući su bili neki gosti i moj otac je samo odmahnuo rukom i rekao: “Poslije ću ti pričati.” Nisam mogao dočekati da odu gosti. I da počnem pisati sastav o mom ocu, partizanu, možda mitraljescu ili bombašu… U glavi su mi već prolazile slike moga oca junaka. I tekst u kojem ću pisati kako i ja imam “svog” Joju. I “svog” Zavattonija.

    Kada su se svi razišli zovnuo me je i sjeo sam mu u krilo. On me onako pomazio po kosi i samo rekao: “Ja mislim… nijednog!” Ja sam ga onako zabezeknuto pogledao, a on je samo nastavio: “Znaš, sine, rat je bio… Pucaš, a ne znaš nekada ni u koga, ni gdje, ali koliko ja znam nisam niti jednog… Mislim, da sam bio ono… sam sa nekim Nijemcem… i da je bilo pitanje mog ili njegovog života, sigurno bih pucao. Ali nisam bio u toj situaciji.”

    I samo je još rekao: “Ne znam, sine, kako bih ikada više zaspao poslije…” A ja sam se čudio kakve veze ima spavanje sa Nijemcima.

    Tri ratna druga

    Taj dan, to popodne u mojoj dječijoj glavi je nestao lik “onog” oca. Oca partizana iz filmova. Nekako je nestao junak mog djetinjstva. Odjednom, kao da se pojavio neki drugi otac. Bio sam dijete, mlad da razumijem, ali se sjećam da sam te večeri pisao nešto sasvim drugo. Pisao o ocu iz moje mašte, koji je svojim “šmajserom” pobio stotine Nijemaca i o ocu koji je sam sa jednom ručnom bombom srušio nekoliko neprijateljskih bunkera. Pisao sam o ocu junaku. Junaku iz filmova.

    Poslije sam, kao gimnazijalac, bio opsjednut čitanjem knjiga Ericha Marie Remarquea. Prva koju sam pročitao je bila Tri ratna druga. Bilo mi je žao Pamele, koja je pred kraj knjige “umrla”, Gottfrieda Lenza, koji je preživio rat, a poginuo u miru, a i njihovog automobila “Karla”. A u čitavoj knjizi se provlačio rat. Onaj Prvi, Veliki. Kao i u svakoj njegovoj knjizi. I to na nimalo ugodan način i uvijek je spominjan kao veliko zlo. Čudilo me je da nikada niti jedno njegovo djelo nije bilo dio obvezne školske lektire. Baš iz razloga da ogadi rat svakome onome koji bi ga možda i poželio. Morali smo čitati Tihi Don od 850 strana. Mislim da sam tu knjigu nekoliko puta počinjao čitati, ali nisam siguran da sam je ikada dovršio.

    Taj detalj iz djetinjstva sa mojim ocem je nekako ostao zaboravljen. Sve do rata kojeg sam ja doživio. Nekako je sa samim početkom rata do moje glave i došla ta priča. Možda sam imao “sreću” da me je rat zadesio u 29. godini, oženjenog, sa četvorogodišnjom kćerkom. Ko zna da li bi i sa 19 godina na isti način razmišljao. Jer u međuvremenu su se pojavili i drugi junaci, u obliku Ramba, Chuck Norrisa, Stevena Seagala i John McClanea (Bruce Willis) iz filmskog serijala Umri muški.

    A i na rat se navikneš. Kao, uostalom, na sve drugo u životu. Naučiš se okupati sa dva litra vode,  skuhati ručak na polovini cipele i  praviti svijeće od ostataka izgorjelih svijeća. Međutim, ono na šta se čovjek nikada ne može naviknuti je smrt. Kada svaki dan čuješ da je negdje granata ubila nekoliko ljudi, da je snajperom ubijeno neko dijete… To su vijesti koje te uvijek potresu iznova. Na te vijesti se niko normalan ne može naviknuti.

    A onda se sjećam kako smo na TV-u u jedinici gledali vijesti o padu Srebrenice. O egzodusu ljudi. Nismo tada niti znali broj ubijenih osoba. Uvijek je neko od mojih drugara iz jedinice plakao. Mnogi su imali familije tamo. Braću, sestre, roditelje, rođake…

    Sarajevska crvena linija

    Možda sam i sam prvi put shvatio koliko je to, zapravo, 11.541 osoba ubijena u Sarajevu kada su prije dvije godine crvene stolice prekrile Titovu ulicu od Vječne vatre do Higijenskog zavoda. Siguran sam da to neću nikada zaboraviti. 11.541 stolica za isto toliko ljudi kojih više nema. Mojih sugrađana.

    Isto tako kada kažeš 8.000 ljudi. Da je osam – puno je, a kamo li 8.000… Kada se na derbiju Željezničara i Sarajeva nađe toliko ljudi na tribinama, obično kažu “dobra posjeta”.

    I koja je uopšte ideja vrijedna 8.000 mučki ubijenih ljudi? Koliko tisuća  godina zatvora bi trebali  odležati te ubice? Koliko majki nikada neće dočekati radost vjenčanja svog sina? Radost dobijanja unučeta?

    Nije to samo 8.000 mrtvih. To su deseci tisuća zauvijek unesrećenih ljudi. Koliko je samo obitelji  ostalo bez očeva, braće, daidža, amidža… Na sramotu onih koji su zločin učinili. I na sramotu Europe i cijelog svijeta, koji su to šutke promatrali. I nisu reagovali. Nadam se samo da ubojice i nalogodavci nikada neće s mirom zaspati.

    Nekoliko godina nakon rata i tridesetak godina od mog djetinjstva moj mali sin se vratio iz igre sa prijateljima u dvorištu i sav usplahiren, s vrata, pitao me: “Tata, koliko si ti u ratu ubio četnika?”

    Sjeo sam ga u krilo… pomazio po kosi…

    Izvor: Al Jazeera, Zvonimir Nikolić

    facebook komentari

    • peppermintt

      Dobra životna priča i mudrost oca koji veli:” ne znam sine kako bih poslije ikada više zaspao ”
      Uvik se pitam kako spavaju krvnici ??

    • peppermintt

      Dobra životna priča i mudrost oca koji veli:” ne znam sine kako bih poslije ikada više zaspao ”
      Uvik se pitam kako spavaju krvnici ??