Nikola Vučina, iskusni pilot II sv. rata

2

KAKO SAM ZAROBLJEN NA ISTOČNOJ BOJIŠNICI U II SVJETSKOM RATU (VAŽNIJE SLIČICE I DOGAĐAJI)?

Objavljujemo sjećanje slavnog ratnog pilota Nikole Vučine (1907. – 2001.). Tekst je napisan vjerno, onako kako je on svoj život više puta ispričao. Znao je prijateljima pričati iste sličice više puta, ali svaki put jednako do u najsitniju pojedinost. Pričao je vrlo zanimljivo a priča se sastojala od niza oživljenih sličica.

nv1

Nikola Vučina Istočno bojište

Većinu II svjetskog rata proveo sam u ratnom zrakoplovstvu na Istočnoj bojišnici (15.(Kroat)/JG 52). Ja sam letio na avionu tipa  „Messerschmit“, dok su Rusi letjeli na mnogo slabijim avionima koje smo mi zvali „koće“. Prema našim avionima, to su bile gotovo igračke. Pilot je trebao podići avion iznad cilja, ostaviti komande, uzeti pušku te ciljati. Mi smo imali suvremene borbene avione sa strojnicom i topom u osovini aviona, kroz elisu i sve je bilo „na pucu“. Zbog toga je borba u zraku bila izrazito neravnopravna. Podvizi ruskih zrakoplovaca bili su gotovo samoubilački.

Kada god sam to mogao, nisam htio koristiti tu očitu prednost i obarati koće. Često sam oči u oči gledao protivnika.  Bili su to nezaboravni trenutci. U očima pilota se čitao strah koga bi svako ljudsko biće osjećalo. Bio je praktično bespomoćan. Namjerno sam promašivao sigurni pogodak. Koće bi se udaljile a posade bile srete da su ostale žive. Nisam to činio iz nekog osobitog političkog osjećaja, već iz čistog ljudskog i vojničkog. Često sam u zraku susretao ista lica Rusa, gotovo smo se poznavali.

Kada sam bio dežurni pilot – lovac u vojarni, mi bi organizirali i zabavu. Javili bi nam da idu ruske koće. Redovito sam se javljao kao dobrovoljac a želja mi je bila da spriječim zračni pokolj. Druga bi stvar bila da smo bili ravnopravni jer sam bio strastveni letač i borac.

 Posebno se sjećam jednog događaja koji je meni bio i tragičan i smiješan. Naime, mom avionu je zatrebao servis te sam morao letjeti u neki logor gdje su bile radionice za opravak i servisiranje zrakoplova. Tamo je bilo mnogo aviona i pilota koji su pripadali raznim narodima. Meni su rekli da nisam prijavljen za ručak u vojničkoj menzi te sam se trebao nekako snaći. Bio sam jako gladan a vrijeme je bilo prohladno, čak i hladno. Škrto sunce je koliko toliko grijalo (bilo je rano proljeće) i ja sam na krilu moga aviona rasprostro jednu krpu u koju sam zamotao dosta hrane. Nabavio sam i malo pića te sam sebi govorio da se dobro najedem i uživam u slobodnom vremenu, jer sam morao dugo čekati da dođem na red u hangaru. U tom času se oglasio alarm za uzbunu: zračni napad.

Rekli su da se moramo skloniti jer dolaze ruske koće. Meni se avion i onaj ručak nisu ostavljali te sam oklijevao. U daljini se vidio ruski avion koji je letio nisko. Bio je sam a niti jedan naš avion nije bio u zraku. Kada je bio iznad nas rukom izbaci neku eksplozivnu napravu. Ja potrčah a ona bomba ravno pade na moj jadni avion te ga zapali. Ode i onaj moj ručak!

nv2
Nikola Vučina, iskusni pilot II sv. rata.

Zarobljavanje

 Bilo je to jednog zimnog prohladnog dana. Oblačnost je bila niska, nekako u visini našega leta. Naša grupa je letjela po zadatku kada smo upali u jaku protuavionsku paljbu. Ubrzo sam otkrio kako susjedni avion gori a malo zatim sam osjetio jak udarac u moj avion a on se zatim i zapalio. Prema pravilima za takve slučajeve, treba se žurno udaljiti od neprijateljskih položaja, što je moguće više dok avion ne padne. Tako se šansa preživljavanja povećava ili ste čak mogli pasti na teritorij koji kontroliraju vaše snage.

Pilota u drugom zapaljenom avionu sam dobro poznavao jer sam mu u letačkoj školi u Mostaru bio instruktor leta. Za njega su me vezale i neke posebne uspomene. On je bi mnogo mlađi od mene, točnih godina se ne sjećam. Prezivao se, čini mi se Horvat a bio je iz okolice Varaždina. Među rijetkim pitomcima bio je jako visok, krakat i mršav. Jedva je stao u pilotsku kabinu.

 Još dok je trajala obuka u Mostaru pokazivao je znakove velikog straha. Nije se smio odvažiti da sam poleti i tako položi završni ispit. Razmišljalo se čak da se otpusti kao neuspješan pitomac. Međutim, ja sam smatrao da je pogreška u njegovu instruktoru a ne u njemu. Zamolio sam da ga prepuste meni te ako ne uspije da se tek tada otpusti. Tako je i bilo. Ja sam i tada važio za taktičnog i smirenog instruktora te sam u obuci imao velikog uspjeha.

 Nekoliko smo puta poletjeli te kružili oko Mostara. Nakon kratkog odmora, prišao sam mu i rekao glasom koji nije trpio pogovor:

–         Sine, letiš sam. Samo smireno.

 Problijedio je ali mi ništa nije odgovorio. Ja sam u zadnje sjedište stavio vreću s pijeskom kako bi avion letio vodoravno. Poletio je a mi smo ga pratili pogledom. Napravio je krug oko Mostara i uspješno prizemio. Poletio je još jednom i opet uspješno prizemio. Postao je jedan od najboljih pitomaca a kasnije je i drugima pomagao.

 Sada smo oba letjela zapaljena. U daljini se vidjela rijeka. Instinktivno sam znao da smo spašeni ako uspijemo preletjeti rijeku. Radionom sam nazvao kolegu i to mu rekao. Jedini način da zapaljeni avion odvezete malo dalje je okretanje u zraku, a to je vrlo teško. Ja sam uspio ali on nije. Pao je u polje s istu stranu rijeke. Ja sam na jedvite jade preletio rijeku i pao na neku oranicu. Brzo me je uhapsila ruska vojna policija, ubacila u njihov automobil i odvezli  u logor. Kasnije sam shvatio da je to zapravo bio njihov aerodrom. Policajci su mi usput kazali da su kolegu prije vojne policije pronašli seljaci te su ga tu i dotukli. Mene su zatvorili u nekakvu ćeliju iz koje sam virio van. Malo se moglo vidjeti, mračilo se i bilo je maglovito. U ćeliji je bilo vrlo hladno i bio sam sam. Zaključio sam po grmljavini motora da je to aerodrom a ne neki logor te da je tu malo zarobljenika. Kolegu nisu dovodili te sam zaključio da je zaista ubijen.

 Sutra dan sam zamijetio kako  mimo moje ćelije prolaze neka meni poznata lica. Prepoznao sam pilote onih koća s kojima sam se u više navrata borio i nisam ih htio oborit

 Brzo iza toga Rusi su imali vlastite vrlo dobre avione, ravne našima, te se situacija na bojišnici promijenila. 

Opet u Jugoslaviji

 Govorkalo se kako Rusija pomaže Jugoslaviju s velikim brojem aviona lovaca ali isto tako kako su na pomolu i neki politički problemi. Malo iza toga baš u našem vojnom učilištu iskupilo se više od 100 mladih pilota koji su učili vještinu leta na lovcu „JAK 3“. Isprva sam u toj grupi bio instruktorom a poslije su mi rekli kako sam određen da tu skupinu odvedem do Beograda.

 Došao je i taj dan kada smo krenuli za Beograd. Mislim da sam vodio skupinu od 103 lovca tipa JAK 3 koje je Rusija poslala Titu kao pomoć. S nama je pošlo i 7 ruskih lovaca koji su nas pratili i koji će se opet vratiti u Rusiju.

 Sletjeli smo na Beogradski aerodrom te smo se smjestili u već pripremljenoj vojarni. S nama su bili i ruski piloti. Kazali su nam da će nas Tito pozdraviti te će se ruski lovci potom vratiti kući. Međutim, Tito nije dolazio. Sjećam se kako je jedna čistačica, koja je krišom na mom stolu pregledala moje osobne dokumente (ili je za to bila zadužena) uzviknula:

–         Gle Hrvat a zapovjednik!

Malo iza toga posjetio me je jedan general iz Generalštaba. On mi je rekao da sam određen za zapovjednika te elitne lovačke skupine te da će glavnina biti stacionirana u Mostaru. Rekao mi je potom:

–         Nikola, još se ne zna  tko će vladati u Beogradu, Tito ili kralj. Jedni su za jednog a drugi za drugog. Europa je za kralja a Tito bolje stoji u Jugoslaviji. Tito se ovdje dobro zagaćio, pun mu je ormar odijela. Ali se opet ništa ne zna. Budi pametan i čekaj da se sve riješi.

Čekali smo 9 dana ali Tito nije dolazio. Ruski su se piloti vratili kući a odmah sutra Tito je došao pozdraviti nas.  Ja sam mu raportirao.  Mi smo i tada Titovo kašnjenje dovodili u vezu s njegovim sporom sa Staljinom.

 Sutra dan smo se rasporedili i ja sam s glavninom došao u Mostar, tamo gdje je sve i počelo.

U Mostar je s nama došao i jedan postariji i vrlo iskusan pilot iz Zagreba. Bio mi je pomoćnik. Jednoga dana je po zadatku avionom pošao u Zagreb. Kada se popeo na visinu od 2200 m njegov avion je eksplodirao i on je poginuo. Isljednici su požurili sve prikazati nesretnim slučajem izazvanim kvarom na zrakoplovu. Međutim, ja sam saznao da su pronađeni ostatci eksplozivne naprave podmetnute u avion.

To mi je bio znak. Ja sam slijedeći, čim obučim mlađe pilote. Toga časa sam donio odluku o bijegu.

Rb-DH/kamenjar.info

facebook komentari

  • Dali je Nikola poznavao i drugog hrvatskog poznatog pilota Cvitana Galića?

    • Herc.Križar

      Goričanin Cvitan Galić hrvatski zračni as. Ukupno ima 38 potvrđenih pobjeda u zračnim dvobojima, ali mislim da je on ranije letio?!