Nino Raspudić: Ako neće Mile »Domovini«, hoće »Domovina« Miletu

2

Ispalo je da sam u kolumni od prije dva tjedna, pišući o mogućim koalicijskim raspletima nakon listopadskih izbora, bio potpuno u pravu za što, priznajem, nije trebalo da se bude neki poseban prorok.

Otužno je gledati kako je koalicija “Domovina”, koja predstavlja stradalničko, uglavnom bošnjačko povratničko stanovništvo u Republici Srpskoj, odjednom “otkrila” kako su SDS i stranke okupljene oko nje idealan partner na srpskoj strani. Nema veze što su ih prethodnici tih istih prije dvadesetak godina “ćerali”, važno je bilo na bilo koji način ukloniti Dodika.

Naravno, nije se radilo o njihovom slobodnom izboru, već o onome što su im sugerirale središnjice stranaka iz Sarajeva, prije svega SDA i DF, koje su isto prosvjetljenje doživjele na državnoj razini požurivši sklopiti sporazum o programskim načelima sa SDS-om i ekipom, iako su oni bili relativni izborni gubitnici u RS i kao takvi imali minimalnu šansu da, uz neke prebjege, formiraju tamo vlast, i što je za prohodnost odluka Vijeća ministara još važnije, delegiraju većinu u srpskom klubu državnog parlamenta. SDA i DF su u startu kompromitirali partnerstvo s HDZ-om, dovevši ih pred svršen čin, u kojem je Čović, po njihovom viđenju vlastite maestralne finte, doveden u situaciju da mora izabrati između dvije ljubavi, vlasti i Dodika. Čović je odigrao mudro, dogovorio se na razini Federacije, a dogovor u vezi s državnom vlasti ostavio za kasnije. Dogodilo se ono što je i bilo najvjerojatnije. Dodik je formirao vlast u RS pa ima u rukama mehanizme blokade reformi, ako ga zaobiđu u formiranju Vijeća ministara. Ostaje vidjeti hoće li se SDA i dalje inatiti i napraviti neodrživo Vijeće ministara sa SDS-om, ili će progutati gorku pilulu, da ne kažem nešto gore, i SDS zamijeniti SNSD-om, nakon što početni blef nije uspio. Moguće je da će doći do, gledano iz cjeline BiH, najbolje solucije, a to je da obje velike stranke iz RS sudjeluju u formiranju državne vlasti, što bi joj garantiralo stabilnost.

Kao što se sirota “Domovina” morala prvo lizati s karadžićevcima, a onda nakon što je igra propala moljakati Dodika za komadić vlasti, zbog tuđe pameti i naloga stranačkih vrhuški, čini se da ni blef s krnjom koalicijom za formiranje Vijeća ministara bez Dodika, nije domišljaj Izetbegovića i Komšića, već zadnji trzaj stare paradigme unutar američke ambasade, koja je pamet pokazala s prošlom platformom. Brzina i oduševljenje kojima je u najdražoj ambasadi pozdravljen sporazum o programskim načelima SDA i DF-a sa SDS-om svjedoči o tome. Nestabilno Vijeće ministara koje bi tako nastalo, a koje ne bi moglo donositi provedive odluke, jer bi nailazilo na Dodikove blokade, značilo bi ukopavanje zemlje u mjestu u trenutku kad se prilika za europski put neočekivano otvorila i u interesu je samo onih koji žele destabilizaciju BiH. Dakle, više je u skladu s onim što govori i čime provocira Dodik, nego s onim što javno zastupaju deklarativno veliki bh. patrioti, Izetbegović i Komšić. Onaj tko smatra da je BiH nužno provođenje reformi i europski put, trebao bi se zalagati za što širu koaliciju, koja znači puno stabilniju vlast, koja ima kapacitet to provesti.

Složenost ustroja BiH je takva da je bez širokih koalicija nemoguće formirati funkcionalnu vlast. To stranke nužno dovodi u poziciju “nikad ne reci nikad”, jer se svatko, ovisno o okolnostima, može naći u situaciji da mora sklapati koalicije i s opcijama koje mu nisu sasvim po volji. Nakon prvih izbora 1990, imali smo koaliciju novih nacionalnih stranaka SDA, SDS-a i HDZ-a (istu ekipu su željeli u Vijeću ministara nakon 24 godine, uz dodatak DF-a). Zajednička im je tada bila demokratska i antikomunistička platforma, iako su se, posebno HDZ i SDS, bez problema vrlo brzo nakrcali starim komunističkim kadrom. Manje od godinu i pol nakon izbora tri koalicijska partnera su vodila tri zaraćene strane u krvavom ratu. U poslijeratnim godinama opet su više puta morali zajedno formirati vlast, kao glavni predstavnici tri nacionalne opcije, uz neke kasnije derivate i supstitute (Stranka za BiH, SNSD, HDZ 1990 itd.). Budući da je zemlja ustrojena tako kako jeste, takvo koaliranje nitko nije smatrao spornim. Nasuprot tome, Lagumdžijin SDP je u poslijeratnim godinama gradio imidž stranke koja dolazi iz neke druge političke dimenzije pa stoga ne želi imati posla s “nacionalistima” i “lopovima”. Međutim, put kojim su kasnije krenuli, a to je namirivanje na račun Hrvata i igranje uloge rezervne bošnjačke varijante, koja, u međunarodnoj zajednici ugodnijim dresovima, provodi istu unitarističku politiku, doveo ih je u zadnjoj platformi do koalicije koju im većina njihovih birača nije mogla oprostiti. U potrazi za hrvatskim privjeskom odjednom im je valjao i minorni HSP i notorni Lijanovići. Tu im je pala priča o antifašizmu i borbi za poštenje i radnička prava. Kad se koaliciji pridružila i SDA, cirkus je bio kompletan. Platformaška vlast bila je najnakaradnija koalicija u povijesti BiH. Tu je SDP izgubio simbolički kapital “drugačijih”, neću reći moralni, jer moralom nereformirani bh. komunisti nikada nisu pretjerano obilovali.

Očekivan potop SDP-a na zadnjim izborima promijenio je odnose snaga na bošnjačko/građanskoj političkoj sceni. SDA je relativni pobjednik među Bošnjacima i bilo kakvo formiranje vlasti bez te stranke bilo bi neozbiljno, krajnje štetno i kontraproduktivno, jednako kao i pravljenje vlasti bez relativnog pobjednika među Srbima, o apsolutnom pobjedniku među Hrvatima da i ne govorimo. Pošto SDA sama nema dovoljan kapacitet, potrebna joj je u koaliciji i druga bošnjačka straka. To je teoretski mogao biti SBB Fahrudina Radončića, s kojim su u praksi, unatoč onome “nikad ne reci nikad”, ipak previše zakrvljeni, između ostalog, jer se bore za isto biračko tijelo, ili DF koji kupi glasove “crvenih” Bošnjaka i bliskih im zmija. Na koncu su se odlučili, ili im je naloženo da se odluče, za koaliciju s Komšićevim DF-om.

Kad govorimo o neprincipijelnim koalicijama iz hrvatske perspektive, zadnja osoba s kojom bi, da je morala i mogućnosti da ga se drže, legitimni hrvatski predstavnici trebali ući u koaliciju je Željko Komšić. Da je bila istinski dobronamjerna i težila formiranju stabilne vlasti, SDA je na razini Federacije prvo trebala postići sporazum o programskim načelima s HDZ-om pa onda zajedno tražiti manjeg bošnjačkog partnera. Koalirajući najprije s DF-om, a onda s SDS-om, SDA je Hrvatima u startu servirala minu. Ako bi se držali načela, Čoviću bi to, u očima hrvatskih birača, trebalo da bude veći problem od zaobilaženja SNSD-a.

Može li se ići u borbu za politička prava Hrvata i na temelju toga dobiti glasove, a onda raditi koaliciju sa simbolom i aktivnim akterom kršenja tih prava, Komšićem? Dvotrećinski pobjednik među Hrvatima u koaliciji s Komšićem je jednako opscena kombinacija kao i “Domovina” u ljubavi s SDS-om. Ipak, i u toj igri su još mogući obrati. DF se sad kao ljuti ako će SDA koalirati s SNSD-om u RS i prijeti raskidanjem koalicije. Za opće političko ozračje bilo bi dobro da komšićevci istupe iz koalicije koja će formirati vlasti u Federaciji. Iako je i SDA bila član platforme, ona ipak nije bila njen glavni akter. Pseudograđanska politika, u biti sekularni bošnjačko/bosanski nacionalizam oličen u DF-u, koji za razliku od SDA niti ne priznaje druge identitete, faktor je koji na višenacionalnu državu djeluje krajnje destruktivno i koji u stvari posljedično generira nacionalizam kod druga dva naroda. Politički zdravija i održivija u Federaciji bi bila koalicija HDZ – SDA – SBB, kojoj bi se na državnoj razini priključio i SNSD, a još bolje i SDS, uzevši u obzir koliko je tanka većina SNSD-a u RS. Kakva je da je, na današnjoj političkoj sceni, to bi bila dovoljno široka i stabilna koalicija, koja bi teoretski mogla provesti reforme potrebne za početak pristupnog puta Europskoj uniji.

Pitanje je koliko je stabilnost u interesu nekih bitnih faktora u BiH. Kad nije uspjela modelirati političku scenu guranjem svojih izbornih favorita (koalicija SDS-a u RS, DF i Martin Raguž u Federaciji) najdraža ambasada će, ako nastavi po starom, možda pokušati opet mijenjati stvari preko prosvjeda, u čemu su se dokazali kao veliki majstori. Povoda za socijalni nemir itekako ima, izborni gubitnici su, uz dio ovisne NVO-scene, dovoljno jaka poluga za usmjeravanje nezadovoljstva, što je dodatni razlog da se preventivno formira što šira koalicija, time podijeli vlast, ali i odgovornost za iskorištavanje zadnje šanse koju je EU pružila Bosni i Hercegovini. Vrlo brzo ćemo vidjeti kojim će se putem krenuti.

Nino Raspudić / nezavisne.com

facebook komentari

  • Вакцинација

    Нино један интелектуалац без премца.Његове мисли надахњују и помажу дасе реално сагледају данашње прилике у друштву.Ми Срби га прихватамо као свога иако се понекад декларише хрватом.Ипак није битно ко си-битно је шта радиш.

    • cigojner

      Gde si brate srbine-ciganine garavi! Mi cigani i vi srbi isti smo bre narod. Sve nam bre isto
      i jezik i kultura!