Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Ako se Mostu fućka za HDZ, tko su mu saveznici

Objavljeno

na

Politička satira u funkciji kritike vlasti nam je potpuno izlišna u situaciji kad unutar vladajuće većine padaju najteži međusobni udarci, prozivanja, pa i ismijavanja.

Prošli tjedan su zastupnik Mosta Bulj i čelnik i potpredsjednik vlade Petrov oštro prozvali HDZ zbog Ine.

Ovaj tjedan zastupnik i jedan od utemeljitelja Mosta, Ivan Kovačić, po svemu do sada u javnosti percipiran kao pristojan čovjek, izražavajući svoj stav prema koalicijskom partneru prelazi granicu pristojnosti i kaže da mu se “jebe” za HDZ i da za njega suradnja s tom strankom na nacionalnoj razini više nije moguća.

Istupio je tako revoltiran nakon što je njegov ljuti protivnik Škaričić opet izabran za predsjednika omiškog HDZa. Netko neupućen, tko bi sve to pogledao sa strane, zaključio bi da je Most najžešća opozicija u Hrvatskoj, a ne dio vladajuće većine. Čelnik Mosta, Božo Petrov izjavio je u srijedu da Ivan Kovačić ostaje čvrsto uz Most, a stvar se privremeno posušila tako što je Kovačić odstupio s mjesta predsjednika Kluba zastupnika Mosta.

Zanimljivo je da je na novinarsko pitanje može li Kovačić i dalje na isti način funkcionirati nakon “teških riječi” na račun HDZa, Petrov odgovorio: “Ja bih se čak usudio reći da on ima veću slobodu reći ono što puno ljudi misli i na tome mu blago zavidim.” Dakle, i njemu se j .. e za HDZ, a Kovačiću zavidi što to može i eksplicitno reći, a on može samo posredno. Kao što je maestralni Ćiro Blažević svojedobno rekao da su njegovi vojnici spremni kao Ivica Kostelić u Kranjskoj Gori, aludirajući na pomalo nezgodnu usporedbu koju je ranije iznio naš najveći skijaš.

U posljednjih nekoliko mjeseci pojavio se čitav žanr viceva na račun Mosta, u kojima su prikazani kao skupina dobronamjernih naivčina iz provincije koje je slučaj lansirao u političku orbitu i tutnuo im ključeve vlasti u ruke. Prvu je šalu izbacio Nenad Stazić rekavši, nakon imenovanja ministara, da će, ako Most s kadroviranjem nastavi ovako, uskoro samo Jambo ostati u Metkoviću. Drugi se pripisuje Jambi, koji je u rodnom gradu išao kupiti odijelo i rekao kako više u Metkoviću ne možeš naći odijelo jer su novi ministri sva pokupovali.

Mostove kadrove se u tom žanru nastoji prikazati kao neku vrstu političara maturanata.

Maturalna zabava je situacija u kojoj mladci prvi put upadaju u odijela, koja im u pravilu ne pristaju, ne samo zbog mladosti već prije svega zbog nenaviklosti, nespremnosti za ozbiljnu ulogu. lli se uštoglje u nastojanju da poprime habitus s kojim još nisu srasli ili unutar ceremonije koja zahtijeva drugačiji registar nastavljaju s držanjem i ponašanjem iz školskih klupa i igrališta, pa imamo kratke spojeve analogne onom kad važan političar u kameru govori kao da je s prijateljima na nogometu. Njegovanje je pristojnog javnog govora, čija je razina kod nas donedavno bila prilično dobra, ako je usporedimo npr. s Italijom ili Srbijom, važno. To nije puki, isprazni formalizam, već prije svega odjeljivanje javnog i privatnog, kao što još uvijek smatramo dobrim da u jeziku imamo mogućnost nekome govoriti “vi”, a nekome “ti”. I zato treba osuditi miješanje registara, koje se dogodilo Kovačiću ili kao što se u posljednje vrijeme događa Ranku Ostojiću. Kao što djetetu od tri godine nećete reći: “Vi niste kompetentni sa mnom razgovarati”, predsjednik važnog saborskog zastupničkog kluba ne bi trebao u kameru govoriti da mu se “jebe” za nešto, pa makar i za HDZ. Koliko god iskren Kovačićev odgovor na trenutak djelovao katarzično i izrekao istinu o odnosu partnera na vlasti i privremeno prekinuo glumu, nije to trebao učiniti na takav način jer je za notu srozao razinu očekivanja od javnog govora političara, a i nas sve skupa s njom.

Što ga tako naljutilo? Je li očekivao da je u međuvremenu došlo do nekog kopernikanskog obrata u razmišljanju omiških HDZovaca koji su Škaričića izabirali i prije? Je li problem nastao iz supstancijalne razlike između vođenja politike na lokalnoj i na nacionalnoj razini, pa je Kovačić mogao prihvatiti suradnju s HDZom u Zagrebu, ali kad se priča spusti na razinu Omiša, onda se opet iskapaju sjekire?

Probavljiv je, izgleda, apstraktni, daleki HDZovac kojeg srećeš u odijelu u saborskom hodniku ili u Vladi, s kojim si partnerski razdijelio ministarstva, uskoro i javna poduzeća, pa onda nemaš velike osobne kolizije. No u bazi je drugačije. Dolje se lome koplja  pa dolazi do kratkog spoja, a očito je da će se to događati sve češće. Izbor Škaričić a za Kovačića je ponovni susret s “realnim”, a takvi srazovi u bazi nužno se s vremenom moraju reflektirati i na nacionalnoj razini.

Kakva je u ovakvom kontekstu politička budućnost Mosta? Nakon odluke da formiraju vlast s HDZ-om mostovci mogu na vijeke vjekova zaboraviti na tzv. lijeve prosvjedne glasove, tj. glasove birača prirodno sklonih ljevici, ali razočaranih starim strankama, posebno SDP-om. Osnivači Mosta dolaze iz konzervativnog miljea. Nakon što im je lijevo krilo u Saboru u startu otpalo, čini se da je daljnje profiliranje Mosta kao demokršćanske opcije jedina logična opcija za njihov opstanak na političkoj sceni.

Izvjesno je da će se Most na sljedećim izborima politički najviše tući s HDZ-om, za isto biračko tijelo. Može li u toj borbi naći neke saveznike?

Iako na prvi pogled može djelovati paradoksalno jer je u njihovim redovima, još uvijek, Mostov lokalni dušmanin Jambo, HSS je na nacionalnoj razini po svemu Mostu najbliža opcija i najlogičniji saveznik. Danas marginaliziran, HSS nakon promjene vodstva ima vjerojatno posljednju priliku politički se profilirati i postati samostalan faktor ili će definitivno potonuti u beznačajnost. Što ima ponuditi Beljakov HSS, a drugi nemaju? Prije svega ima tradiciju koja je, istina samo nominalna, davna i s kojom nemaju jasan kontinuitet, ali se simbolički može na nju osloniti u novoj komunikaciji s biračima. Uvrijeme nametnute podjele na virtualne ustaše i komunjare, HSS je taj koji je najpozvaniji podsjetiti javnost da su i ustaše i komunisti bile dvije marginalne, ekstremne skupine u hrvatskom prijeratnom političkom korpusu, koji je golemom većinom okupljao HSS, i da su obje te marginalne skupine nametnute kao važni faktori zahvaljujući vanjskim silama, Mussoliniju/Hitleru i Staljinu, pa se spletom ratnih okolnosti, većinom seljački narod našao tragično podijeljen, uglavnom ovisno o ill tome u kojem dijelu domovine je .’jc živio. Žalosno je da nam, od dva uvezna totalitarizma nametnute koordinate podjele, i dandanas strukturiraju političku scenu. HSS, s tradicijom koju ima, po pitanju ove vrste ideoloških podjela, blizak je onome što sugerira i Most, a to je da Hrvatska niti počinje niti završava s ustašama i partizanima. Novi predsjednik Beljak bi počinio političko samoubojstvo HSS-a kada bi ga pokušao gurati u nekakav bezlični, granićevski centar, jer tamo se više nema što tražiti. Uza sebe je kako jaku kariku kampanji imao Marijanu Petir, u javnosti prepoznatu po dosljednosti, ne samo u zastupanju konzervativnih vrijednosti, već i borbe za zaštitu nacionalnih interesa, od GMOa  do ribara.

[ad id=”93788″]

Ako se, dakle, i Most i HSS počnu jasnije profilirati kao konzervativne alternative HDZ-u, očekivano je da se, unatoč personalnim prijeporima, koaliraju. Jambo ne mora biti nepremostiva prepreka jer ga Beljak nije promovirao, već zatekao u stranci, a, uostalom, Jambo je bio na suparničkoj strani na unutarstranačkim izborima, pa mu politička budućnost u stranci visi o koncu, i ovisi najviše o ishodu budućih lokalnih izbora u Metkoviću.

Ozbiljan faktor na istom spektru postaje i premijer Orešković, koji je sve bliži jezgri Mosta.

Tehnički premijeri su skloni tome da se “navuku” na politiku i kasnije kandidiraju. U Italiji je, primjerice, Mario Monti nakon završetka mandata izašao na izbore i dobio desetak posto glasova. Orešković,  ako je vjerovati anketama, uživa simpatije većeg dijela javnosti pa ne bi bilo neočekivano da na sljedećim izborima uđe u političku igru.

Ako dođe do konzervativnijeg profiliranja Mosta, kojem će se pridružiti i Orešković, a HSS s novim predsjednikom krene istim smjerom te, ako ta grupacija dobije potporu konzervativnog civilnog društva, mogli bismo dobiti ozbiljnu političku priču na sljedećim izborima. Sada se čini da bilo kakav drugi put vodi Most na političku marginu.

Nino Raspudić/Večernji List

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: U mojoj Državi ništa sigur’o nije – Negiraju dan, noć

Objavljeno

na

Objavio

U mojoj Državi ništa sigur’o nije
Baš ništa
Rećemo
Imaš dite poginulog branitelja koje je protiv branitelja
Imaš cilu kliku koja negira kako je začeće početak čovikova života
Negiraju dan, noć

Začetak, biće po njima znači sridinu
U srid sridice
Ili rećemo kraj
Ae
Sama rič ti kaže kako
Začeće
Začetak
Nije početak

Trkeljaju o nekin zakonskin nediljama
Kad jesi
A kad nisi dite
Kad te se more ubit
A kad više ne more
Po zakonu
Ubit

To je rađa
Sve lipo po načelu prava na izbor
Majke hrabrosti
I ćaće lole
Koji su sebi isprid diteta
I koji se Boga ne boju

Dite nisi rećemo su devet nedilja
Tako zakon kaže
Ništa si
Nu
Ne smi’ tuten spora bit’
Znade se kako su pravo i pravda sinonimi
Oduvik

Začin unda plače žena koja na pregled dođe pa joj kažu kako više nema otkucaja srca
Za čin ona plače trudna devet nedilja na putu za Split dok se vozi na kiretažu?
Čemu se to ona veselila?
Nadala?
Manita.. je li?
Eto, krivo mislila
Kako je u njoj bilo dite začeto
Čovik malešni

Digneš glas kako si za pravo na život
A cila klika se digne na tebe
Pa te vriđaju
Cilu olimpijadu vriđanja otvore
Ti progresivni, demokrati

Tvita Jaca i ona Mostovka su dva prezimena
Zagrlile se prid svima pa tvitaju
Rugaju se uskupa pravu na život
Njima su dičinja kolica
Morbidna

Tvita Mostovka a ni naš jezik ne govori
Kako toka
U petn’est
Srpski riči
Trevi jon se i jedna
Hrvacka

Dignen se u zoru šesn’estog listopada
A Država mi se, vidin od zore, na noge digla poradi Todorića
Nije se digla poradi
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Onako kako bi tokalo barenko
Na njijov dan
Kradu in i ono zeru što in je ostalo

A ‘ko jin krade?

Kažu naši mediji kako babe po Zmijavcima falu Todorića
Ne daju na njega
Ae
Vrlo je on zadužijo nas
Imocke ljude

Kao prvo
To naši mediji nisu
A kao drugo
Naše babe manite nisu
Niti su ikad bile

Na toga čovika ja k’o Imoćanka neman riči
Neman
Pisat’ o njemu ne mislin
Jerbo
Riči neman
Ni za njega
Ni za sve one koji su stekli
Sluškinje i dvore
Još za Juge
Ili u vrime dok je moja mater mome ćaći
Godinama prala odoru HV-a i po tri puta po potribi
Da mu spere oni
Smrad terena s nje

Mene taj čovik ne zanima
Sudac a ni Bog nisan
I nisan talog da bi plesala po čoviku na tleu

Ne dan takima da mi kradu dan mojin dikama
Meni je šesnesti listopada dan
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Pa taman privelo u zoru pola Države

Meni je to dan domoljuba
Koji su imali
Srca
Hrvacka
Velika k’o najveći dvori

Takima bi ja
Rada i sluškinja bila

Ne dan nikome listopad nego
Njima
I momu svetomu Luki

Luki
Evanđelistu
Zaštitniku župe moje
Onomu koji piše ukraj oltara na mome Mostu
Unde
Di mi spava moja prošlost

Piše o ditinjstvu
Našega Kralja
Uširoko

Uvisinu
Poviše oni čempresa
Ukraj naši greba

Letu mu riči

Gorikar
Di su svi naši

I oni su šarevitin
I oni su bilin cvićon

A ja zgrabin moga starijega sina za ruku
Vodin ga kroza mrak
Iza svete mise na trodnevnicu
Vodin ga
Priko greba do auta
Držin ga utvrdo da mi ne padne
Pa mu kazivan
Otklen je sve dolazijo narod
Našemu zaštitniku

Kazivan mu o babama iz Bosne
I blagoslovu iza svete mise

A on se smije
Svitlo crljene sviće s greba
Šara mu lipi obraz i čelo
Na putu do auta

Straja on nema
Smije se
Pa me zazove

– Majko!

Stanen

A on će cili sritan

– Naučijo san! Jesan! Slušaj! Sveti Luka, met’ u nidra ruka. Ne vadi ji vanka do svetoga Marka!

Naučijo moj mali čovik
Naučijo
Kako zaladi za svetoga
Luke
A zagrije o svetomu Marku krajen travnja
Naučijo je

Jerbo ja nisan koristila zakonsko pravo na izbor
Dala san mu vrime
Za učit
Vrime njemu od Boga određeno

I su devet nedilja
Unda kad ništa nije zna’
On je i u taj vakat meni bijo
moj malešni čovik
Su pravon na život

Ništa manje čovik
Nego što je sadan
Doklen me za ruku drži

Jednako k’o što će bit’ čovik
I kad jednon odreste
K’o čempres svetoga Luke
I kad mi ruku u ‘odu
Jednon
Ispusti

Barbara Jonjić/Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati