Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Bauk trećeg entiteta kruži kampanjom

Objavljeno

na

Čini se kako našim vrlim predsjedničkim kandidatima koji su ovih dana pohodili BiH nitko nije javio da spominjanje trećeg entiteta, kao jednog od legitimnih načina mogućnosti preustroja BiH, već odavno nije bauk.

Treći entitet je definitivno detabuiziralo zadnje izvješće Međunarodne krizne skupine (ICG), objavljeno 10. srpnja ove godine. ICG funkcionira kao instrument američke politike i njeni izvještaji o BiH su uvijek bili na liniji “građanske” priče o prevladavanju “nacionalizma” i tri partikularna identiteta. Ponekad su djelovali kao proročanstva koja se samoispunjavaju, kao npr. izvješća iz 2000. i 2001. u kojima se “međunarodni dužnosnici pozivaju na striktnu kontrolu rada pojedinih banaka na temelju procjena o stranačkopolitičkoj ori-jentaciji njihovih uprava”… Ukratko, bio je to uvod u uništavanje i pljačku Hercegovačke banke i slamanje financijske kralježnice Hrvata u BiH.

U odnosu na sva ranija, revolucionarna novost zadnjeg izvješća ICG-a je da je detabuiziran hrvatski entitet:

“Nema ničega nužno pogrešnog u vezi s hrvatskim entitetom. On bi mogao riješiti mnoge probleme: ne bi bilo više potrebe za kantonima i odnosi između države i entiteta, kao i između entiteta i općina, mogli bi biti konzistentni u cijeloj Bosni”.

treći grbZbog ovakvih teza su nekada smjenjivali političke dužnosnike, a sada ih sami promoviraju kao spasonosne. Hladan tuš i packa ide onima koje su sami gurnuli u ulogu wannabe hegemona i političkih tlačitelja malobrojnijih: “Glavna je prepreka entitetu s hrvatskom većinom politička: to je veoma uvredljivo za Bošnjake. Ipak, obrazloženje njihovog odbijanja zvuči prazno.” Cinizam izvještaja leži, prije svega, u tome da su ono što sad prigovaraju Bošnjacima, radili oni sami, štoviše i gurnuli ih u tu poziciju izravne političke konfrontacije s Hrvatima. Ista ta “prazna” obrazloženja protiv teritorijalne jedinice s hrvatskom većinom, koja sada nabijalu na nos Bošnjacima, davali su i američka administracija i ICG i njihovi papagaji iz Zagreba, od političara do pravovjernih medija i analitičara.

Novosti do nekih ušiju izgleda ipak sporo dolaze pa se kao mudar državnički potez i u kampanji 2014. smatra doći u Mostar i u facu tamošnjim Hrvatima istaknuti, dovoljno glasno da se čuje do Buzina, kako je treći entitet neprihvatljiv. Kao potkrepa toj tezi navodi se nekoliko osnovnih mitova i besmislica koje ću, ilustrirane citatima svih četvero kandidata, pokušati problematizirati.

Prva pogrešna teza je da bi treći entitet značio cijepanje BiH. Prije će ipak biti da bi on značio stabilniju BiH. Neriješeno nacionalno pitanje je generator nacio-nalizma, a ono proizlazi iz startne asimetričnosti – tri naroda u dva entiteta. Danas su to praktično srpski i bošnjački entitet. Dayton je u zadnjih 15 godina drastično promijenjen, nametnutim odlukama od strane visokih predstavnika, koje su dovele do toga da je institucionalni model zaštite nacionalnih prava kakav je u početku postojao u Federaciji, kompromitiran bošnjačkim preglasavanjem Hrvata, pa kao jedino rješenje ostaje neka vrsta etnoteritorijalnog preustroja. RS, unatoč deklarativnom bučenju, nitko nikada nije ozbiljno doveo u pitanje, a Federacija je de facto pretvorena u bošnjački entitet, što Hrvati ne žele prihvatiti, i to je danas osnovni problem. Čulo se i kako je “rješenje cjelovita i suverena BiH s tri ravnopravna naroda, s maksimalnim poštovanjem sve tri nacionalne skupine”, što zvuči krasno, ali kako to postići? Koji recept nude za ukidanje RS-a?

Gdje su te Mesićeve trupe koje će presječi koridor? Koliko su ljudi vratili u Posavinu?

Dok mantraju o Drini, desni populisti ostavili su Hrvate na političkoj vjetrometini, pa u BiH danas nestaju i tamo gdje su se u ratu uspjeli obraniti.

“BiH bi trebala biti podijeljena na više kantona, s time da svi narodi imaju svoj suverenitet, a to ne smije biti zatvaranje u neke entitete gdje jedni druge nadglasavaju”, zvučalo bi dobro da se Hrvate unutar postojećeg sklopa ne nadglasava na svim razinama. Na zadnjim izborima ne, jer je privremeno pukla bošnjačka platforma, ali bez promjene izbornog zakona će se to opet izvjesno dogoditi.

Osim toga, unutar entiteta mogu se ugraditi mehanizmi zaštite “konstitutivnih manjina”, po potrebi i njihova nadzastupljenost u vlasti. Golema većina Hrvata živi na teritoriju koji su unijeli u Federaciju, oni izvan njega bi se, stvaranjem entiteta, imali na što institucionalno osloniti. Po toj logici, zašto Hrvatska nije ostala u sastavu Jugoslavije, budući da je milijun Hrvata, u BiH, Boki, Vojvodini, ostalo izvan tog “entiteta”?

“Cijepanje BiH u tri državice nije dobro ni u kojem slučaju”, znači valjda daje bolji status quo i ono čemu sve vodi, a to je Cijepanje u dvije države, srpsku i bošnjačku. “Treći entitet značio bi legalizaciju srbijanskih osvajanja”, posebno je licemjerna teza. Zašto je onda Hrvatska potpisala Dayton? Koji nam je ratni plan osvajanja RS-a? I što s milijun Srba s ove strane Drine? Verbalni jurišnici na Drinu bi se “borili” protiv srpskog prelaska mitske rijeke dvadeset godina nakon što imaju državu u državi, koju im je supotpisala i Hrvatska i njeni tutori, i to bi se “borili” do zadnjeg Hrvata u BiH.

Takvi se virtualno bore protiv RS-a, jer ne nude nikakav recept za njeno ukidanje ili preobrazbu, a vrlo stvarno protiv hrvatskih interesa u BiH. “A Hrvati jesu i moraju ostati konstitutivan narod na području cijele BiH, njima pripada cijela BiH”, floskula je koja pokazuje neupućenost u davnu odluku Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda na cijelom teritoriju BiH. Njome su Hrvati u RS-u dobili samo simboličko predstavljanje, ali su u Federaciji izgubili paritet.

Pa se u Dom naroda Parlamenta Federacije uvalio klub Srba koje isključivo biraju Bošnjaci, jednako kao i dio Hrvata, tako da su se među ostalim zastupnicima iz reda srpskog naroda sada našli Haris Pleho i Rasim Smajić, a iz hrvatskog Edin Fejzić i Mirvet Beganović. Umjesto bajke da Hrvatima pripada cijela BiH, i snova o Bratuncu i Kalesiji, gcije ih i nema, bolje bi bilo fokusirati se na krajeve gcije žive i gdje su opstali, i omogućiti im da tu upravljaju sobom i svojim resursima. Prošlo je vrijeme kad se Hrvate u BiH moglo proma rati kao vječne, odane graničare, nižu vrstu koja je uvijek tu kad zatreba, a inače ne mora imati politička prava ako tako smatra npr. američka ambasada. Dok u BiH dolazi turski premijer Erdogan i izjavljuje kako mu je “Alija ostavio Bosnu u amanet”, dok Srbija čvrsto stoji uz Srbe u BiH, hrvatska službena politika ne stoji primarno iza Hrvata, već podržava “BiH u cjelini” te eventualno sramežljivo i uz ogradu spomene potrebu ravnopravnosti triju naroda.

Čulo se i kako je “na hrvatskom narodu u BiH da se dogovori s ostala dva naroda i nacionalnim manjinama o unutarnjem uređenju BiH”. Ali to nije pitanje iznalaženja modela, već pitanje o nadmoći i političkoj volji. To je kao da nasilnik tuče mlađeg brata, a vi u prolazu kažete – dogovorite se vas dvojica kako ćete urediti odnose. Hrvatska se jednostavno mora aktivno politički uključiti na strani Hrvata u BiH.

Čuli smo i besmislicu kako će se podupirati hrvatski narod u BiH oko ostvarenja jednakopravnosti, pojašnjavajući, međutim, da to “ne znači miješanje u unutarnje stvari BiH”.

Hrvatska je, naprotiv, dužna miješati se u unutarnje stvari BiH jer je sukreator, supotpisnik i garant dejtonskog okvira koji je, uz kasnije intervencije onih koji se itekako miješaju, doveo Hrvate u današnju poziciju. Ako se mogu miješati Turska, Srbija, Britanija, u zadnje vrijeme i Rusija, a o SAD-u da i ne govorimo, mora se miješati i Hrvatska jer je jedan on ustavotvoraca i garanta BiH. Posebno je idiotska teza da “bez Hrvata nema BiH”. Itekako je ima bez Hrvata, i to kao dvoentitetske, srpsko-bošnjačke. Na istom tragu se ističe kako je interes Hrvatske “stabilnost u regiji”. BiH bi uistinu bila puno stabilnija i jednostavnija ako bi se Hrvati pomirili s postojećim stanjem, te se politička arhitektura zemlje s tri faktora pojednostavila na dva. Je li stvarno tako nezamislivo da se može reći: “ja kao hrvatski predsjednik maksimalno ću podržavati interese Hrvata u BiH onako kako ih artikuliraju njihovi legitimni politički predstavnici”.

Zašto se mora doći u Mostar i pljunuti im u facu tezom protiv “nekog trećeg entiteta”? Odgovor je kratak – američki naputak, i to zastarjeli.

Piše: Nino Raspudić/Večernji List

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: U mojoj Državi ništa sigur’o nije – Negiraju dan, noć

Objavljeno

na

Objavio

U mojoj Državi ništa sigur’o nije
Baš ništa
Rećemo
Imaš dite poginulog branitelja koje je protiv branitelja
Imaš cilu kliku koja negira kako je začeće početak čovikova života
Negiraju dan, noć

Začetak, biće po njima znači sridinu
U srid sridice
Ili rećemo kraj
Ae
Sama rič ti kaže kako
Začeće
Začetak
Nije početak

Trkeljaju o nekin zakonskin nediljama
Kad jesi
A kad nisi dite
Kad te se more ubit
A kad više ne more
Po zakonu
Ubit

To je rađa
Sve lipo po načelu prava na izbor
Majke hrabrosti
I ćaće lole
Koji su sebi isprid diteta
I koji se Boga ne boju

Dite nisi rećemo su devet nedilja
Tako zakon kaže
Ništa si
Nu
Ne smi’ tuten spora bit’
Znade se kako su pravo i pravda sinonimi
Oduvik

Začin unda plače žena koja na pregled dođe pa joj kažu kako više nema otkucaja srca
Za čin ona plače trudna devet nedilja na putu za Split dok se vozi na kiretažu?
Čemu se to ona veselila?
Nadala?
Manita.. je li?
Eto, krivo mislila
Kako je u njoj bilo dite začeto
Čovik malešni

Digneš glas kako si za pravo na život
A cila klika se digne na tebe
Pa te vriđaju
Cilu olimpijadu vriđanja otvore
Ti progresivni, demokrati

Tvita Jaca i ona Mostovka su dva prezimena
Zagrlile se prid svima pa tvitaju
Rugaju se uskupa pravu na život
Njima su dičinja kolica
Morbidna

Tvita Mostovka a ni naš jezik ne govori
Kako toka
U petn’est
Srpski riči
Trevi jon se i jedna
Hrvacka

Dignen se u zoru šesn’estog listopada
A Država mi se, vidin od zore, na noge digla poradi Todorića
Nije se digla poradi
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Onako kako bi tokalo barenko
Na njijov dan
Kradu in i ono zeru što in je ostalo

A ‘ko jin krade?

Kažu naši mediji kako babe po Zmijavcima falu Todorića
Ne daju na njega
Ae
Vrlo je on zadužijo nas
Imocke ljude

Kao prvo
To naši mediji nisu
A kao drugo
Naše babe manite nisu
Niti su ikad bile

Na toga čovika ja k’o Imoćanka neman riči
Neman
Pisat’ o njemu ne mislin
Jerbo
Riči neman
Ni za njega
Ni za sve one koji su stekli
Sluškinje i dvore
Još za Juge
Ili u vrime dok je moja mater mome ćaći
Godinama prala odoru HV-a i po tri puta po potribi
Da mu spere oni
Smrad terena s nje

Mene taj čovik ne zanima
Sudac a ni Bog nisan
I nisan talog da bi plesala po čoviku na tleu

Ne dan takima da mi kradu dan mojin dikama
Meni je šesnesti listopada dan
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Pa taman privelo u zoru pola Države

Meni je to dan domoljuba
Koji su imali
Srca
Hrvacka
Velika k’o najveći dvori

Takima bi ja
Rada i sluškinja bila

Ne dan nikome listopad nego
Njima
I momu svetomu Luki

Luki
Evanđelistu
Zaštitniku župe moje
Onomu koji piše ukraj oltara na mome Mostu
Unde
Di mi spava moja prošlost

Piše o ditinjstvu
Našega Kralja
Uširoko

Uvisinu
Poviše oni čempresa
Ukraj naši greba

Letu mu riči

Gorikar
Di su svi naši

I oni su šarevitin
I oni su bilin cvićon

A ja zgrabin moga starijega sina za ruku
Vodin ga kroza mrak
Iza svete mise na trodnevnicu
Vodin ga
Priko greba do auta
Držin ga utvrdo da mi ne padne
Pa mu kazivan
Otklen je sve dolazijo narod
Našemu zaštitniku

Kazivan mu o babama iz Bosne
I blagoslovu iza svete mise

A on se smije
Svitlo crljene sviće s greba
Šara mu lipi obraz i čelo
Na putu do auta

Straja on nema
Smije se
Pa me zazove

– Majko!

Stanen

A on će cili sritan

– Naučijo san! Jesan! Slušaj! Sveti Luka, met’ u nidra ruka. Ne vadi ji vanka do svetoga Marka!

Naučijo moj mali čovik
Naučijo
Kako zaladi za svetoga
Luke
A zagrije o svetomu Marku krajen travnja
Naučijo je

Jerbo ja nisan koristila zakonsko pravo na izbor
Dala san mu vrime
Za učit
Vrime njemu od Boga određeno

I su devet nedilja
Unda kad ništa nije zna’
On je i u taj vakat meni bijo
moj malešni čovik
Su pravon na život

Ništa manje čovik
Nego što je sadan
Doklen me za ruku drži

Jednako k’o što će bit’ čovik
I kad jednon odreste
K’o čempres svetoga Luke
I kad mi ruku u ‘odu
Jednon
Ispusti

Barbara Jonjić/Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati