Pratite nas

Istaknuto

NINO RASPUDIĆ: Hoće li Lustig kleknuti pred Mesićem

Objavljeno

na

“Mi nemamo razloga nikom se ispričavati. Ovo što skroz traže od Hrvata  ajde idite kleknuti u Jasenovac, kleknite ovdje, mi nemamo pred kim šta klečati. Mi smo dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom..”

[ad id=”93788″]

[dropcap color=”#090909″ bgcolor=”#” sradius=”0″]U[/dropcap] užarenoj i mučnoj atmosferi koja se zadnjih dana stvorila po pitanju ovogodišnje službene komemoracije u Jasenovcu, vrijedi se prisjetiti mudrih riječi počasnog predsjednika Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Stipe Mesića, izrečenih u Australiji:

mesicaust“Mi nemamo razloga nikom se ispričavati. Ovo što skroz traže od Hrvata  ajde idite kleknuti u Jasenovac, kleknite ovdje, mi nemamo pred kim šta klečati. Mi smo dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom. Mi smo pobijedili 10. travnja kad su nam Sile Osovine priznale hrvatsku državu, i pobijedili smo jer smo se našli poslije rata opet s pobjednicima, za pobjedničkim stolom.”

Tako je govorio nekada, a danas, kad mu zbog štednje ukidaju Ured bivšeg predsjednika RH, kao temeljnu kvalifikaciju ističe svoj antifašizam i poručuje:

“Ured se kao institucija, naime, želi održati, kako bi bio na raspolaganju nekome tko će biti više po volji vladajućima, nego što sam to ja sa svojim čvrsto definiranim stanovištima, uključujući i borbu protiv korupcije i bezrezervnu osudu fašizma i svih pojava neofašizma i povijesnog revizionizma.” Mesić dalje naglašava: “Aktivnosti u korist Republike Hrvatske završit će završetkom mojega života, a moja se uvjerenja do kraja života promijeniti neće”. Je li tako mislio i za vrijeme govora u Australiji, ne zna se.

Možda ga još Živi zid obrani od deložacije. Inače, Ured bivšeg predsjednika RH, i počasnog predsjednika Saveza antifašista i antifašističkih boraca Republike Hrvatske, srezan je na minimalna sredstva od pišljivih 600.000 kuna. Cicije iz Vlade su ga zaista mogli ostaviti da i dalje radi taj za Hrvatsku tako važan posao bivšeg predsjednika za tako mizeran iznos. Šest stotina tisuća kuna nije dovoljno ni za tri epizode “Montiranog procesa”, u vanjskoj, antifašističkoj produkciji, i to snimano u studiju HRTa, a uz to je ta satirična emisija proizvodila upola manje štosova od ureda bivšeg predsjednika.

Mesićevih izjava o Jasenovcu vrijedi se prisjetiti kako bi se shvatio moralni kredibilitet osoba koje su ga izabrale za počasnog prvosvećenika “antifašizma”.

Ovaj tjedan je predsjednica Grabar Kitarović, slično kao nedavno ministar Hasanbegović, prošla proljetni obred odreknuća od fašizma i NDH. Izgleda da smo svi apriori krivi za ustašluk i fašizam, dok ga se, pred ovlaštenom komisijom, ritualno ne odreknemo, ali ni to nam ne vrijedi trajno, već odreknuće, kao rodni list, ne smije biti starije od godinu dana da bi bilo pravovaljano. Dakle, obredu odreknuća mora pristupiti svaki čelnik hrvatske države, i to svake godine ponovo. Da se ne bi mislilo da se nameće neka transgeneracijska vječna odgovornost samo potomcima onih koji su bili na krivoj strani, svjedoči činjenica da su ritual morali proći i oni koji su sami bili na suprotnoj strani od zlikovaca, kao Tuđman, i oni kojima su nonići bili na pravoj strani kao aktualna predsjednica. I opet nije dovoljno, kao u onom vicu kad žena kaže mužu: zar je tako teško reći  oprosti. A kad on onda skrušeno kaže  oprosti, ona mu odgovori  pa da, najlakše je reći oprosti…

Moralna ekonomija Jasenovca nastavlja se pojačanim intenzitetom nakon promjene vlasti. Samoproglašeni kreditori, kojima svi transgeneracijski moramo plaćati moralni dug, imaju novi naziv, uveden ove sezone, “predstavnici naroda žrtava”. Dakle, postoji i narod zločinaca. I on ima svoje predstavnike, koji onda moraju plaćati dug predstavnicima naroda žrtava. Nije jasno kojim su mehanizmima žrtve, ili narod iz kojeg potječu, ovlastili upravo ove “predstavnike” da utjeruju dug. Kao zaključak svega, predstavnik naroda ubojica trebao bi se ispričati predstavniku naroda žrtava, konkretno Miloradu Pupovcu, koji je ekskluzivni moralni nasljednik, slijedom svoga predstavništva, simboličkog kapitala jasenovačke tragedije.

No podjela uloga nipošto nije jednostavna. Jer bez obzira na to iz kojeg naroda potječete, možete se naći na bilo kojoj od dvije strane, strani ljubavi, kulture i satire, ili onoj mržnje, nekulture i neduhovitosti. Branko Lustig, koji je preživio nacistički logor i producirao film “Schindlerova lista”, koji je najviše pridonio da se generacijama rođenim daleko nakon holokausta prenese sva strahota tog zločina, lani je izviždan kao zadnja bitanga od dežurnih moralnih kreditora, samo zato jer je došao kao izaslanik njima politički nepodobne predsjednice. Možda bi se, slijedom njihove logike, ove godine Lustig trebao ispričati za Jasenovac Stipi Mesiću? Mučnina koju izaziva sva ta politizacija oko Jasenovca, mjesta golemog zločina i goleme manipulacije, priziva Heideggerovu misao kako nas samo još jedan Bog može spasiti, no i ta misao je opasna jer smrdi na “klerikalizaciju”, što je “must have” parola naših ljevičara u sezoni “proljeće 2016.”, pa su je okačili i na Filozofski fakultet, koji je u javnosti sveden na fasadu za vješanje parola kao da je, recimo, kakva nacionalna kazališna kuća, a ne važna visokoškolska ustanova.

Teško mi je slijediti trendove borbe protiv klerikalizacije, jer mi je nezgodna struka. Puno je tu nepoćudne literature koja tukne na klerikalizam i koja bi se mogla naći na indeksu zabranjenih knjiga pokreta Stop klerikalizaciji Filozofskog fakulteta, od sv. Franje Asiškog, kronološki prvog pisca talijanske književnosti, preko Božanstvene komedije do Ecova doktorata o estetici sv. Tome Akvinskog ili U ngarettijeve zbirke Obećana zemlja. Kolege na odsjeku za povijest umjetnosti su na još većim mukama. Kao što su nekada religiozni puritanci docrtavali krpe na nezgodne dijelove ljudskih tijela na slikama velikih majstora, tako bi sekularni puritanci u knjigama iz povijesti umjetnosti na reprodukcijama uskoro mogli prekrivati vjerske simbole, od Giotta, preko Michelangela do Dalija, da ne vrijeđaju sekularne osjećaje studenata.

A kako bi uskoro mogla nastati i parola “Stop klerikalizmu sekularne religije”, svjedoči i neobična primjena spiritizma na tumačenje književnosti, manifestirana na okruglom stolu u gradu čuda, Rijeci.

Naime, u riječkom HNK Ivana pl. Zajca održan je okrugli stol “Bliže Krleži od Krleže samog”, koji je uprava tog kazališta organizirala potaknuta zabranom korištenja naslova predstave “Hrvatska rapsodija” koju su pripremali, kako kažu “po motivima Krležina djela”. Kad se pročulo što rade, obratio im se HAZU, kao nositelj Krležinih autorskih prava, sa zahtjevom da objasne što podrazumijeva pojam “po motivima”. Frljićevci su im poslali snimku predstave, a Razred za književnost HAZU je nakon toga izvijestio da ne dopušta korištenje imena “Hrvatska rapsodija” niti spominjanja Krleže kao autora teksta predstave, jer da to nema veze s Krležinim djelom. Nakon toga su riječki krležijanci ingeniozno preimenovali predstavu u “Nad grobom glupe Europe”. HAZU je konačno povukao pravi potez, jer bi inače ispalo da možeš na gaće stavljati slike kolega s kojima se ne slažeš i to pripisati Krleži ili da novi album Let 3 može potpisati Krležu kao autora teksta i glazbe svih pjesama, a moram priznati i da za zadnje Matanićeve filmove već neko vrijeme sumnjam da ih je režirao Miroslav Krleža.

Frljićeva desna ruka, Blažević, na okruglom stolu istaknuo je da je njihova predstava bliže Krleži od Krleže samog. Kako je samo mogao ući tako duboko u Krležu? Sad smo shvatili da je u književnosti najmanje važan sam tekst. Bitna je ideologija koja je navodno iza njega, a u koju mogu prodrijeti samo ovlašteni tumači. “Krleža” je dakle samo epifenomen onoga u što su riječki kazališni prvosvećenici prodrli, a to je ono realno i bitno, pa zahvaljujući tom prodoru oni točno znaju što bi površinski Krleža radio da je živ danas. Između ostalog Blažević kaže da bi i Krleža potpisao peticiju za smjenu ministra kulture Hasanbegovića. Dubinski, Blaževićev Krleža, sigurno bi, isto kao što nikada ne bi potpisao onu nacionalističku Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967., za razliku od onoga lažnog Miroslava Krleže koji ju je potpisao, a nakon hajke na nju i podnio ostavku na članstvo u CK SKH.

[ad id=”93788″]

Inače, u govoru u Saboru te 1967. zastupnik Stjepan Mesić oštro je osudio donošenje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika, a njezine sastavljače prozvao kao “političke diverzante koji razaraju temelje Jugoslavije” i pozvao da ih se kazneno progoni na sudu. Budući da drugovi smatraju kako bi Krleža potpisao peticiju protiv Hasanbegovića, očekujemo da će ga dodati na listu potpisnika. Za razliku od nekih, poput glumice Ornele Vištice, koju su bez pitanja dodali pa je morala preko medija tražiti da je maknu, Krleža se sigurno zbog uvrštavanja na listu neće javno buniti.

Nino Raspudić/VečernjiList

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Događaji

Ukrcajte se na ‘Vlak slobode’: ‘Sjećamo se dana kada je 100.000 ljudi na Rivi pokazalo što je hrvatsko jedinstvo’

Objavljeno

na

Objavio

Njime se želi očuvati memorija na događaj prije 22 godine kada je “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split doputovao tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom

“Vlak slobode” Split-Knin-Split, u spomen na istoimeni vlak koji je vozio na današnji dan 1995. od Zagreba do Splita i kojim je označen završetak oslobodilačke vojno-redarstvene operacije “Oluje,” krenuo je u subotu sa splitskog Željezničkog kolodvora, organiziran na poticaj splitskog gradonačelnika Andre Krstulovića Opare.

Njime se želi očuvati memorija na događaj prije 22 godine kada je “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split doputovao tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom. Tada se na splitskoj Rivi okupilo više od 100 tisuća građana, podsjetio je gradonačelnik Krstulović Opara.

“Mi u Splitu smo jako ponosni na taj događaj i tadašnji doček ‘Vlaka slobode’ kojim je označeno hrvatsko nacionalno jedinstvo i kraj ‘Oluje’. U povijesti Splita i Republike Hrvatske ostat će sjećanje na tadašnji upit predsjednika Tuđmana okupljenima na splitskoj  Rivi – ‘što im još može obećati’, a oni su svi jednoglasno glasno odgovorili ‘Vukovar’, ‘Vukovar’ ” , naglasio je u izjavi novinarima splitski gradonačelnik.

Direktor HŽ Putnički prrijevoz Željko Ukić, koji se pridružio današnjem “Vlaku slobode” Split-Knin-Split, izjavio je kako su Hrvatske željeznice podržale prijedlog grada Splita za obilježavanje spomena na “Vlak slobode” koji je prije 22 godine  putem od Zagreba do Splita povezao do data razdijeljenu Hrvatsku zbog velikosrpske oružane agresije.

“‘Vlak slobode’ prije 22 godine važan je i za Hrvatske željeznice jer je njime povezan Zagreb i Split,” rekao je Ukić.

U današnjem “Vlaku slobode” su brojni uzvanici među kojima i župan splitsko-dalmatinski Blaženko Boban. Na putovanju do Knina ovaj vlak staje na mjesnim gradskim i općinskim željezničkim postajama gdje u njega ulaze gradonačelnici i načelnici mjesta.

facebook komentari

Nastavi čitati

Istaknuto

25. kolovoza 1991. – početak bitke za Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

Današnji dan 25.08.1991. smatra se početkom bitke za Vukovar. Borbe u gradu i oko grada, sa poginulim i ranjenim, vodile su se od svibnja 1991., ali tog dana grad je napadnut iz svih smjerova svim raspoloživim naoružanjem “JNA”, uključujući avione.

Naime tog dana “Jugoslavenska narodna armija” koja je sve vrijeme uoči napada glumila suzdržanost i neutralnost kao ” tampon zona sukobljenih strana” otvoreno se svrstala na stranu agresora u trenucima kad je bilo vidljivo da regularne hrvatske policijske snage polako preuzimaju nadmoć na terenu nad srpskim teroristima i paravojnim formacijama.

Vidjevši da bi se ratna sreća mogla okrenuti na hrvatsku stranu, “JNA” je sve svoje potencijale, naoružanje i kompletnu ratnu mašineriju stavila na raspolaganje paravojnim srpskim snagama i pridružila se u sveopćem napadu na Vukovar.

To je bila 87-dnevna opsada hrvatskog grada Vukovara od strane “Jugoslavenske narodne armije”, uz pomoć srpskih paravojnih snaga od kolovoza do studenog 1991. godine tijekom Domovinskog rata.

Bitka je završena porazom Zbora narodne garde i jedinica MUP-a, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima i progonom hrvatskog stanovništva.

Grad je naposljetku potpuno uništen i okupiran 18. studenoga 1991.

Prema specijaliziranom elektroničkom portalu o Domovinskom ratu “Domovinski rat On Line”, ukupan broj stradalih boraca na hrvatskoj strani, gardista i policajaca, procjenjuje se na oko 2.500.
Oko 7.000 osoba, civila i vojnika, završilo je nakon pada grada u logorima u Srbiji. Poginulo je oko 1.000 civila, od čega 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci (Ivan Kljajić), koji je poginuo od krhotina srpske granate dok ga je otac Pavle Kljajić držao u rukama (ranjen u tom napadu, i on je uskoro umro).
Ranjeno je 2.500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece.
Još uvijek se traži gotovo 500 nestalih Vukovaraca.

Prema istom specijaliziranom elektroničkom portalu ukupan broj stradalih vojnika “JNA” i četničkih snaga na širem području Vukovara procjenjuje se do 8.000 poginulih, do 15.000 ranjenih te između 400-600 uništenih tenkova, oklopnih i transportnih vozila (JNA priznaje 110) , te oko 20 uništenih zrakoplova i helikoptera (“JNA” priznaje dva).

Za mnoge ratne zločine: ubojstva civila, mučenja i ubijanja, progone, etničko čišćenje, potpuno uništenje grada (tzv. famozno „prekomjerno granatiranje“), rušenje bolnice, kulturocid, logore u Srbiji i drugo još nitko nije odgovarao.

facebook komentari

Nastavi čitati