Pratite nas

Kolumne

NINO RASPUDIĆ: Hvali Bruxelles, drž’ se Trumpa

Objavljeno

na

Potez Vlade nije rezultat autonomnog moralnog stava odbijanja financiranja masovnog zločina po svijetu, ili odgovornosti prema svojim biračima, već straha da nam nova američka administracija ne zamjeri jer uskačemo sa svojim financiranjem tamo gdje se ona povukla. Srećom, trenutačna američka politika se po tom pitanju poklapa s vrijednosnim stavovima većine hrvatskih građana pa je za očekivati da će na tim temama konzervativne Hrvate HDZ sve ugodnije iznenađivati.

Emma Stone i njezini kolege Justin Hurwitz, Justin Paul i Benj Pase na Oscarima su se uresili logom Planned Parenthooda, američkog NGO-a zaduženog za promicanje i pomaganje pobačaja diljem svijeta

Na dodjeli Oscara dogodio se najveći skandal u povijesti te nagrade, koji je predsjednik Trump objasnio činjenicom da se hollywoodska ekipa previše fokusirala na politiku pa je zaboravila na svoj posao. Na kraju večeri ispunjene antitrumpovskim pametovanjem najvažniju nagradu za najbolji film najavili su Warren Beatty i Faye Dunaway. Izgledali su jezivo, ne zato što su ostarjeli, jer je primjerice Emmanuelle Riva u svojoj dostojanstvenoj starosti izgledala divno i kad je bila starija od njih, već zbog sizifovskog napora plastične kirurgije da prikriju kako su blizu osamdesete.

Bonnie i Clyde iz 1967. godine na dodjeli Oscara 2017. pojavili su se izoperirani do neprepoznatljivosti. Unatoč trudu, nisu izgledali mlađe, već kao unakaženi stogodišnjaci, tužni simbol poremećenog svijeta u kojem se više ne može ljudski ni ostarjeti. Dvije utegnute mumije očekivano su pročitale “La la land”, cijela ekipa tog filma izašla je na pozornicu, a onda je nastala gužva, pokazalo se da su čitali iz krive kuverte i da je pravi pobjednik film “Mjesečina”.

Manjinska, crnačka priča pojačana osvješćivanjem vlastitog spolnog identiteta, jednostavno je za Akademijine glasače bila prejaka u odnosu na zašećereni mjuzikl. Nesuđeni pobjednici su sišli s pozornice, popeli se pravi i tako je okončala nekada neupitno važna i glamurozna ceremonija, koja je ove godine u cjelini djelovala otužno.

Glumice u usponu poput Emme Stone iz spomenutog mjuzikla i Dakote Johnson iz “Pedeset nijansi sive” i “Pedeset nijansi mračnije”, vjerojatno najglupljih visokobudžetnih filmova ikad snimljenih koji bi u bolja vremena konkurirali isključivo za Zlatnu malinu, pojavile su se na Oscarima okićene logom Planned Parenthood. Za neupućene, to je američki NGO, zadužen za promicanje i pomaganje pobačaja diljem svijeta.

Za Clintonove i Obamine administracije obilno su financirani državnim novcem, pri čemu im nije naškodio ni skandal kad su njihovi djelatnici snimljeni kako prodaju organe pobačene djece, a nikoga od političkih pokrovitelja nije zasvrbjelo ni to što se njihova osnivačica Margaret Sanger između dva rata zanosila eugenikom ništa manje nego nacisti. Predsjednik Trump im je odmah po stupanju na dužnost zavrnuo pipu pa su se hollywoodski borci za tuđa prava odmah dodatno angažirali kako se ne bi dogodilo da neko dijete u Africi ili Latinskoj Americi zbog takve odluke ostane nepobačeno.

Tu dolazimo do poveznice hollywoodskog glamura i naše političke i medijske kaljuže. Naime, nakon što je nova američka administracija Trumpovim potpisom ukinula financiranje industrije pobačaja u inozemstvu, da taj prevažni posao usmrćivanja ljudskih viškova, poglavito u Trećem svijetu ne bi patio, uskočili su preostali europski krakovi globalne hobotnice.

Budući da je zbog Trumpove odluke industrija pobačaja ostala bez 600 milijuna dolara u sljedeće četiri godine, nizozemska vlada je odlučila osnovati fond kojim bi se te internacionalne abortivne menadžere podržalo, a danska ministrica Ulla Tørnaes javno je apelirala na EU da poveća “financijska sredstva i utjecaj po pitanju potpore seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima”, kako ublaženo nazivaju prenatalno čedomorstvo.

Cilja se dakle na cijelu Uniju pri čemu se ne objašnjava zašto bi hrvatski, poljski ili irski porezni obveznik plaćao organizacije poput International Planned Parenthood i čitavu drugu mrežu samoproglašenih altruista, koji su najčešće sebi cilj, a kojima je sada Trump ozbiljno uzdrmao biznis?

Dio tereta za uzdržavanje profesionalnih globalnih “abortaša” žele prebaciti i na nas, no ako ćemo već morati više izdvajati za NATO, moramo li i za kulturne imperijaliste? Onda je za naše lijeve medije i NGO scenu uslijedio šok – naša vlada desnog centra predvođena strankom koja se voli definirati demokršćanskom uputila je primjedbe na zaključke Vijeća za vanjske poslove o prioritetima EU u UN-ovim tijelima za ljudska prava, usklađeno s Mađarskom i Poljskom. U njima stoji kako će novi prioriteti hrvatske vanjske politike po pitanju ljudskih prava biti promicanje i zaštita tradicionalne obitelji temeljene na braku kao zajednici žene i muškarca.

Ističe se i kako oko definicije “seksualnog i reproduktivnog zdravlja” nema konsenzusa na međunarodnoj razini pa ni unutar EU i da Hrvatska “tumači taj pojam tako da on ne uključuje pobačaj”. Neki portali su, nakon ovoga, čak i optužili HDZ da je izdao svoje birače jer o tome u kampanji nije govorio ništa. Po njima su valjda HDZ-ovi čelnici puno konzervativniji od svog biračkog tijela. Ne objašnjavaju zašto su onda, unatoč protivljenju Crkve, izglasali Zakon o suzbijanju diskriminacije ili svojevremeno pokušali gurnuti u škole lijevo-liberalni zdravstveni odgoj.

Prema tim mudracima bi se biračko tijelo, koje je na referendumu 2013. godine unatoč tome što su svi dominantni mediji i cijeli tadašnji politički vrh bili protiv, dvotrećinski izglasao konzervativnu odluku, danas nekim čudom drage volje odreklo dijela prihoda za Planned Parenthoodove pobačajne klinike po svijetu. Pa kako onda objasniti da je vrh HDZ-a nakon toliko godina konačno jednom postupio u skladu s deklariranim vrijednostima i većinskim raspoloženjem svog biračkog tijela? Budući da su to više-manje isti ljudi, što se promijenilo da odjednom imaju muda usprotiviti se željama danske ministrice ili nizozemskog EU birokrata? Pa dogodio se Trump.

Promjena američke politike se, neslužbeno, medijski već plasirala kao objašnjenje hrvatskog otpora bruxelleskom mainstreamu. Nije, dakle, ovakav potez Vlade rezultat autonomnog moralnog stava odbijanja financiranja masovnog zločina po svijetu, ili odgovornosti prema svojim biračima, već straha da nam nova američka administracija ne zamjeri jer uskačemo sa svojim financiranjem tamo gdje se ona povukla.

Srećom, trenutačna američka politika se po tom pitanju poklapa s vrijednosnim stavovima većine hrvatskih građana pa je za očekivati da će na tim temama konzervativne Hrvate HDZ sve ugodnije iznenađivati.

Nino Raspudić / Večernji.hr

>>>Nino Raspudić: Zašto u BiH nisu moguće četiri regije<<<

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: STEM revolucija u školama, a WC za djecu u šatoru

Objavljeno

na

Objavio

Vidjela žaba kako konja potkivaju pa i ona digla nogu. Tako možemo nazvati histeriju oko najave uvođenja informatike kao obveznog predmeta u osnovne škole.

Informatika mora biti in i moramo svi na ulice dati joj potporu. I tako će biti sve dok netko ne kaže da je car gol.

Nije nimalo popularno to reći, ali uvođenje informatike po novom modelu neće riješiti niti jedan problem koji imaju i učenici i profesori. Da se razumijemo, nemam baš ništa protiv informatike. Upravo suprotno. Taj je predmet itekako potreban u ovom ili onom obliku, uostalom već je kao takav zaživio još od 2006., ali fama koja se stvorila oko najave njegova obveznog uvođenja nije ni dobra niti je realna.

Silvana Oruč Ivoš

Priča o suvremenim tehnologijama u nastavi – u koje bi se u određenom vremenskom razdoblju trebali uložiti desetci milijuna eura, nakon što se osposobe stručnjaci koji će educirati nastavni kadar i osmisliti programe, a onda još milijuni eura da bi se nabavili najmoderniji uređaji, koji će za godinu do dvije dana biti stare kante te će trebati uložiti u nove – zvuči kao dobar vic. Ne zato što to nije moguće izvesti. Već zato što u Hrvatskoj postoje i škole koje nemaju ni toplu vodu, a kamoli Internet.

U nekim zagrebačkim školama, za koje se smatra da imaju znatno viši standard od škola u ruralnijim dijelovima Lijepe Naše, i dan danas u svim učionicama nije dostupna mogućnost spajanja na internet. Mnoge još nisu uvele e-dnevnike, a brojni zagrebački roditelji jako dobro znaju da ih učitelji i profesori s nelagodom vrlo često na roditeljskim sastancima moraju moliti da donesu papir za kopiranje kako bi učenicima olakšali nastavu ili papirnate ručnike kako bi djeca nakon pranja, mogla obrisati ruke.

No to nije nikakav drastičan primjer.

Nemojmo zaboraviti da u Hrvatskoj postoje osnovne i srednje škole u kojima je znatno gora situacija. Škole koje prokišnjavaju, škole koje nemaju grijanje pa učenici zimi doslovno sjede u kaputima, škole u kojima žbuka otpada sa zidova. Još početkom ove kalendarske godine u medijima je bila objavljena vijest koja bi se u današnje vrijeme mogla svrstati u rubriku vjerovali ili ne. U jednoj osnovnoj školi u Koprivničko-križevačkoj županiji 350 djece je nuždu bilo prisiljeno obavljati u – šatoru! Naime, jedan dio škole bio je zatvoren zbog opasnosti od klizišta. Takvi slučajevi, a spomenuti nije jedini, govore puno. Djeca u školama u Hrvatskoj nemaju isti standard ni iste mogućnosti. A to je prvo što se treba rješavati. Uostalom, jednaki standard za sve je i Ustavna obveza.

Činjenica je da je pitanje (ili problem) hrvatskog obrazovanja duboko ispolitiziran. Ne samo od vremena Jokića – kojeg je dekretom imenovao Milanović da provodi svoju ideološku kurikulnu reformu koja je, k tome, bila u potpunom nerazmjeru sa standardima i logikom – već i puno prije. Jer svaka garnitura koja dođe počinje od početka i svi se ponašaju kao da ni prije ni poslije njih nitko nije postojao. Svi počinju sa svojim reformama od kojih na kraju ne ostaje ni ‘R’. A možda i bolje da je tako jer ne služe nikome. Ni učenicima ni roditeljima, a niti olakšavaju situaciju potplaćenom i podcijenjenom nastavničkom kadru. Sve te strategije i planovi služili su isključivo za skupljanje kratkoročnih političkih bodova i za fotografiranje za pokoju naslovnicu u novinama.

I dok se u javnosti forsira sukob između buduće obvezne ‘moderne’ informatike i izbornog ‘zastarjelog’ vjeronauka (kao da netko ne može istodobno biti vjernik i recimo programer!?), djeca uče po prenatrpanom programu. I to samo zato što taj program moraju svladati kroz dvostruko manji broj sati nego njihovi vršnjaci u razvijenijim državama Europe. Posljedica toga je brzo zaboravljanje gradiva, učenje samo zbog ocjene i nužnost privatnih instrukcija kod kuće. I onda se čudimo poražavajućim prosječnim rezultatima znanja iz pojedinih predmeta (npr. PISA rezultata) i opće kulture koje naši učenici znaju pokazati u međunarodnim ili domaćim istraživanjima.

Na žalost, tako će i biti sve dok se ne napravi ozbiljna strategija koja će jasno kazati što se želi postići i kojim se smjerom treba ići te strategija koju će iznjedriti vrsni stručnjaci, a ne raznorazni ispolitizirani jokići. Zato je u pravu rektorica Zadarskog sveučilišta i donedavna predsjednica Posebnoga stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja Dijana Vican kada upozorava na činjenicu da najnoviji pilot projekt, koji se u sadržaju čak 80 posto odnosi isključivo na informatizaciju škola, ne rješava problem reformskih procesa u korist optimalnog opterećenja učenika u cjelovitom odrastanju, obrazovanju i odgoju.

I konačno, kada je riječ o predmetima oko kojih postoji prijepor trebaju li ili ne, pustimo roditelje da izaberu. Ako je pravo na izbor jedno od temeljnih demokratskih prava, onda pustimo roditelje, koji moraju biti prvi u odgoju djece, da izaberu ono što smatraju dobrim ili korisnim.

Silvana Oruč Ivoš/HrvatskoSlovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Tko dovodi Ruse u BiH?

Objavljeno

na

Objavio

Tko dovodi Ruse u BiH?

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist  pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada

Nedavno je u sklopu sve agresivnije politike bošnjačkoga vođe Bakira Izetbegovića prema hrvatskom narodu u BiH, ali i Republici Hrvatskoj jedan bošnjački aktivist američkom časopisu “Foreign Affairs” prodao, u sklopu sad već jasno prepoznatljive islamističke politike nepriznavanja Hrvata i Srba u BiH staru priču o hrvatskoj i srpskoj odgovornosti za nevolje koje su tu zemlju pogodile tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća.

Odbijajući prihvatiti tadašnje međunarodne planove o unutarnjem ustrojstvu zemlje Alija Izetbegović je odveo zemlju u ratni kaos, koji je na kraju završio etničkim čišćenjem Hrvata iz područja pod muslimanskom i srpskom vlašću, a za diplomatskim stolom i praktično srpsko-bošnjačkom podjelom zemlje na dva entiteta.

Aktualna priča odjevena je u novo ruho o navodno zajedničkoj hrvatskoj i srpskoj  operaciji pozicioniranja ruskih interesa u BiH kako bi se danas iz te zemlje širio kaos na Europsku uniju i druge dijelove zapadnoga svijeta.

Ključni igrači u tom navodnom Putinovu pothvati su hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Nasuprot njima bošnjački aktivist sugerira kako bošnjačka strana eto  brani interese NATO saveza i Europske unije.  Ključni argument za takvu tezu  navodno su dugotrajna savezništva i veze Dodika i Čovića te HDZ-a i SNSD-a

Sličan, ako ne i istovjetan model raspodjele krivnje na srpsku i hrvatsku stranu izrastao je i tijekom rata u BiH, a kao glavni argumenat slovila je danas već raskrinkana lažna optužba Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH u Karađorđevu. Nema dvojbe kako je ratna propagandna umotvorina tada omogućila bošnjačkoj Armiji BiH da potpuno očisti starosjedilačko stanovništvo, odnosno katoličke Hrvate iz središnje Bosne kako bi taj komad zemlje pretvorili u poligon za kasnije džihadističke operacije protiv Zapada.

Naime u sastavu Armije BiH posebno su krvoločni bili pripadnici odreda El Mudžahid, koji su počinili niz ratnih zločina s ritualnim smaknućima, a koja su kasnije poput dekapitacija prakticirali pripadnici ISIL-a na području Iraka i Sirije. Bošnjački analitičar Dževad Galijašević tvrdi kako su, između ostaloga čak šesterica napadača na Svjetski trgovinski centar 11. rujna 2001. u New Yorku bili pripadnici odreda El Mudžahid ili su pak nakon rata uvježbavani u kampovima na području BiH, odakle su bošnjačke snage etnički počistile Hrvate.

Čak i pojedini mediji iz BiH navode Izvješće  zajedničke Komisije američkoga Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napadaja o tomu kako su vlasnici bosanskohercegovačkih putovnica Halid Al Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkoga napadaja, bili pripadnici odreda El Mudžahid.

Kasnije je utvrđeno da je i drugi pilot, Navak Elhamzi kao pripadnik odreda El Mudžahid sudjelovao u ratu u BiH, a kao napadači, utvrđeno je da su sudjelovali i Zijad Jarahašević, Halid šeik Muhamed i Remzi Bin Elsibiha, koji su također imali izravne ili neizravne veze s BiH. S druge pak strane, kako bi teritorijalno učvrstio islamistički poligon u središnjoj Bosni Alija Izetbegović je tijekom rata Srebrenicu prepustio na milost i nemilost Srbima, a s tog područja 7.500 pripadnika Armije BiH prebacio u središnju Bosnu, kako bi je očistio od Hrvata.

U sadašnju pak kampanju protiv Hrvata, a riječ o pokušaju da se hrvatskom narodu u BiH ospori pravo da kao konstitutivni narod sam bira vlastite političke predstavnike, Bakir Izetbegović je uključio predstavnice srebreničkih ratnih žrtava, poput udruge  Majke Srebrenice, ali i sam vrh Islamske zajednice na čelu s reisom Huseinom Kavazovićem.

Oni, unatoč brojnim islamističkim kampovima uz granicu s Republikom Hrvatskom, na području od Tuzle do Kladuše, jurišaju na hrvatske dužnosnike koji činjenično upozoravaju na moguće terorističke prijetnje iz susjedstva. Kako je pak Dragan Čović, jedini od tri člana Predsjedništva BiH predan politici euroatlantskih integracija, on zbog svog zauzimanja postaje glavna meta islamističkih ekstremista, koje u političkom smislu predstavlja Bakir Izetbegović i njegova stranka SDA.

Uostalom, prema tvrdnjama oporbenoga bošnjačkog političara Fahrudina Radončića, iza svojedobnoga ubojstva federalnoga ministra policije, Hrvata Joze Leutara, stajao je upravo Bakir Izetbegović!

Kako, prema pisanju medija, u Izetbegovićevu specijalnom ratu protiv hrvatskoga naroda sudjeluje i bosanskohercegovačka Obavještakno-sigurnosna agencija – OSA ključni predstavnici hrvatskoga naroda u BiH trebali bi biti posebno oprezni kako im se ne bi opet ponovio slučaj Leutar, a time propalo i njihovo zauzimanje za promjenu nametnutoga izbornoga zakona.

Tezu na početku spomenutoga bošnjačkog (islamističkog?) aktivista o združenom pothvatu Hrvata i Srba da u BiH dovedu Ruse jednostavno otklanjaju aktualne činjenice o političkoj povezanosti, s jedne strane srpskoga vodstva s Moskvom, a s druge bošnjačkoga s Turskom. Dok je rusko gospodarstvo,a onda i politički paternalizam duboko ušao Republiku Srpsku, bošnjačka je politika Alijin “amanetom” neraskidivo povezana s Erdoganovom Turskom.

Te dvije države – Rusija i Turska – u mnogočemu zajednički nastupaju protiv Zapada, a Turska je sklapanjem ugovora o kupnji ruskoga raketnog sustava S-400 praktično odbacila savezništvo sa SAD-om, dok istodobno verbalno-diplomatski ratuje s Njemačkom i Europskom unijom.

Koliko se Erdoganova Turska okrenula Putinovoj Rusiji i koliko su daleko u područje potpunoga nepovjerenja otišli sadašnji tursko-američki odnosi pokazuje i raščlamba turskoga provladinog lista “Sabah“ koji konstatira završetak jedne epohe i predviđa kaos u svim državama koje se nalaze na trasi “Puta svile”, koji zahvaća i balkansko područje s BiH.

Tako saveznici iz Sirije postaju i saveznici u BiH, koja tek u tom sklopu postaje poligon za vođenje budućih operacija protiv Zapada, a kad su u pitanju one islamističkoga karaktera, nije pretjerana tvrdnja kako upravo bošnjački prostor u Federaciji postaje glavni poligon. Nu da bi on mogao biti i funkcionalan potreban mu je otvoreni izlazak na more s jedne strane te na sjeveru luka na rijeci Savi oko koje su već načičkani islamistički kampovi.

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist samo pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada.

Ivan Svićušić

Miroslav Tuđman: Ulazak BiH u EU se ne može i neće dogoditi ako Hrvati ne dobiju punu ravnopravnost u BiH

facebook komentari

Nastavi čitati