Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Je li Bandiću draži Tito ili vlast?

Objavljeno

na

Što su nam donijeli lokalni izbori 2017.? Pobjedu HDZ-a i poraz Plenkovića, povratak “otpisanih” i posrtanje SDP-a, odgojnu pljusku Mostu i sveukupni poraz žena, nove snage zdesna i slijeva, jednu veliku, epsku dilemu stavljenu pred Milana Bandića i jednu urnebesnu scenu iz Obrovca na razini Šijanova filma “Ko to tamo peva?”.

Da krenemo od najzabavnijeg. U prilogu RTL-a, koji ozbiljno konkurira za istraživački uradak godine, iako se u njemu nije moralo puno istraživati, već su akteri sami “pjevali”, vidjeli smo pun turističko-birački autobus iz Novog Sada čija tura, prema tvrdnjama putnika, košta 10 tisuća kuna i dovozi ih iz daleke Vojvodine glasovati za lokalnu listu SDSS-a u Obrovcu.

No pothvat je zapeo na financijama – drive-through biračima nije plaćeno pošteno odrađeno glasovanje pa su odbijali napustiti Hrvatsku dok ne dobiju obećani novac. Sve je kulminiralo podnesenom kaznenom prijavom na temelju koje policija sada vrši izvid. Prst sumnje uperen je u Milorada Pupovca koji optužbe odbacuje kao “gnjusne”.

Za razliku od konačno dokumentirane ujdurme s organiziranim dovlačenjem glasača iz Srbije, na razini glasina ostala je priča o vikend-biračima sa stvarnim prebivalištem u BiH koji su navodno dolazili glasovati u Metković. Ako u tome ima istine, radi se o činu koji je posebno ogavan jer dolazi od pripadnika, točnije taloga hrvatskog naroda u BiH koji na svojoj koži već dugo osjeća kako je to kad ti drugi određuju “predstavnike”.

Kao važan fenomen ovih izbora ističe se povratak “otpisanih”, Čehoka u Varaždinu i Keruma u Splitu. Kerumov povratak je spektakularniji jer Čehok je sišao s vlasti nakon što ga je zgrabilo pravosuđe, a Kerum je politički poražen na prošlim izborima. Stoga bi se Čehoka moglo usporediti s boksačkim prvakom koji je suspendiran dok je bio na tronu pa se nakon nekoliko godina vratio i ponovo osvojio titulu, dok je Kerum nakon osvajanja titule dobio batine u više mečeva i onda se odjednom oporavio i vratio “pojas”.

Na razmeđu od Čehoka do Bandića postavljalo se i pitanje kako to da ljudi protiv kojih se vode procesi zbog zlouporabe položaja i korupcije unatoč tome dobivaju veliko povjerenje građana? Objašnjenje je jednostavno – povjerenje građana u neovisnost pravosuđa toliko je nisko da to što se protiv vas vodi proces 2017. u Hrvatskoj nema nikakvog utjecaja na vaš rejting.

Lokalni izbori donijeli su i poraz žena – u Zagrebu su dvije kandidatkinje završile iza Bandića, u Splitu Puljak i Batarelo iza Keruma i Opare, težak poraz doživjela je nova vedeta SDP-a Sabina Glasovac u Zadru, Rimac je neočekivano potučena u Kininu, Šojat je ostala daleko iza Vrkića u Osijeku, a Mostova kandidatkinja Ujdur, iako relativna pobjednica prvog kruga u Metkoviću, teško će u drugom zavladati gradom.

Županica i gradonačelnica velikih gradova nema ni na vidiku i to je ružno naličje ovih izbora. HDZ je, sve u svemu, dobio izbore, no Plenković ih je izgubio, pri čemu mu je kobna bila zagrebačka avantura. Pokazalo se koliko je stranka žilava na terenu, i da na srednjoj razini ima kadrove koji u svojim sredinama uživaju povjerenje – o čemu svjedoči uspjeh na razini županija i srednjih i manjih gradova. Ali u Zagrebu, gdje im je kadrovirao predsjednik, kandidat im je ostao kao i prije četiri godine na mizernih 5,6%. Najveći dobitnik izbora u Zagrebu je tako postala hrvatska medicina.

Drago Prgomet, dokazano vrhunski liječnik i upravitelj klinike, nakon što je kao kandidat vladajuće stranke u glavom gradu u utrci za gradonačelnika zauzeo peto mjesto, s duplo lošijim rezultatom od četvrtoplasirane Brune Esih, nema više kamo nego nazad u struku. SDP je sveukupno gledano, gubitnik izbora i Rijeka im je tu slaba utjeha. U manjim i srednjim gradovima su podbacili, a u Osijeku i Zagrebu podržavaju tuđe kandidate.

Bitka svih bitaka odvija se u glavnom gradu. Otegotna su okolnost za Anku Mrak Taritaš napeti odnosi između SDP-a i HNS-a, pa i trzavice unutar samog SDP-a. Mrak Taritaš ima u džepu glasove jednog od malih dobitnika izbora, platforme Zagreb je naš, i već time skoro anulira Bandićevu prednost iz prvog kruga. Iako u drugom krugu računica preraspodjele birača nije tako jednostavna, ugrubo se možemo pitati hoće li prevaga glasača Sandra Švaljek prema Mrak Taritaš biti veća od one Esihičinih i HDZ-ovih za Bandića?

Sve i ako pobijedi u utrci za gradonačelnika, Bandić u Gradskoj skupštini ovisi o potpori ekipe okupljene oko Brune Esih i tu mu se nenadano pojavila velika tegoba. Naime, nova gradska desnica suradnju uvjetuje preimenovanjem Trga maršala Tita, čime stavlja Bandića na goleme muke. Svojevremeno sam priznao vlastitu pogrešku kad sam, još ranije, pisao kako je Bandić savršen oportunist koji može u bilo koju boju i s bilo kime, ovisno o potrebi. Ali nije tako. Postoji ipak jedna stvar u kojoj je bio dosljedan i gdje je, barem do sada, svjesno išao protiv stajališta većine svojih birača, a to je zaštita lika i djela druga Tita.

Bandić je, nastavljajući se na HDZove titoiste iz 90-ih, najzaslužniji što i 27 godina nakon pada silom nametnutog komunističkog režima i Jugoslavije njihov tvorac i danas nominalno zaposjeda središte Zagreba, i to okićen titulom maršala. Kako objasniti, npr., turistu iz Australije zašto trg u demokratskoj Hrvatskoj nosi ime po jugoslavenskom diktatoru koji je njena apsolutna negacija? Je li zato što je on vrhovni označitelj elite koja ima kontinuitet od komunističke nasilne uzurpacije vlasti do danas?

Ako Tito simbolički padne, urušava li im se onda definitivno zdanje “antifašističke” moralne superiornosti kojom su pokrivali zločine na kojima je utemeljen i na kojim se održavao sistem u kojem je stasala “nova klasa”, crvena buržoazija čiji doslovni ili ideološki potomci danas kombiniraju petokraku i LGBT prava, Tita i vegansku prehranu, zaštitu panda i tekovine komunizma i Jugoslavije, divljenje socijalističkom samoupravljanju i Appleove proizvode?

Situacija koja nama sa strane izgleda komična Bandiću je tragična. On ne može protiv sebe, a opet mu je draga i vlast, pa se u prvoj reakciji na uvjet o preimenovanju trga pokušao izvaditi tezom kako o tom pitanju treba raspisati referendum, no Hasanbegović mu je replicirao da ni o imenovanju nije odlučeno referendumom, čime je jasno dao do znanja kako nova desna opcija neće popustiti i odustati od tog preciznog uvjeta, jer bi time, upravo kad je u naletu, počela pada u očima svojih birača.

Dominantni mediji pokušavaju stvoriti dojam kako je to zahtjev samo ekstremne desnice, a da je cijelom preostalom dijelu političkog spektra i golemoj većini građana valjda normalno da najskladniji trg glavnog grada demokratske Hrvatske nosi naziv jugoslavenskog diktatora, maršala vojske čiji su zadnji izdanci poput Mladića i Šljivančanina s titoističkim obilježjima razvaljivali tu istu zemlju. Pilu treba okrenuti naopako – nisu svi ljudi koji traže uklanjanje te monstruoznosti ekstremni desničari, ali su bez sumnje lijevi ekstremisti svi oni koji bi takvu sramotu zadržali. Bandić je, vjerojatno u ranoj fazi adaptacije u komunističku nomenklaturu Zagreba, duboko interiorizirao te vrijednosti. I sad mu nije lako.

Nalazi se u poziciji Buridanova magarca, koji se gladan nalazi između dva potpuno jednaka plasta sijena pa na koncu, fatalno neodlučan, krepa od gladi. Hoće li Bandić braniti Broza riskirajući vlastitu glavu kao 6. lička ili će izdati druga Tita, glavno je pitanje prije drugog kruga u Zagrebu. Antonio Gramsci, najznačajnije ime talijanskog marksizma, pisao je između dva svjetska rata kako je komunizam nova religija, koja ima svoje mučenike i svoje praktikante, a partija je u svijesti komunista zamjena za božanstvo i kategorički imperativ.

Drugove, dakle, treba analizirati teološkim kategorijama, jer tu politološke ili zdravorazumske ne pomažu. Esih i Hasanbegović stoga se mogu promatrati ne samo kao sadisti koji udaraju Bandića tamo gdje ga najviše boli već i kao egzorcisti koji će jednoj izmučenoj hrvatskoj političkoj duši možda pomoći da se oslobodi zloduha titoizma.

Hoće li, dakle, Bandić slavno pasti braneći Tita i prepustiti Zagreb Anki Mrak Taritaš ili će egzorcizam uspjeti i lišiti Zagreb teške bruke, a posredno pomoći i hrvatskoj ljevici da konačno prodiše lišena balasta jugoslavenskog komunističkog totalitarizma? Iako bi i za Bandića i za hrvatsko društvo bilo bi bolje da se drži one: amicus Tito sed magis amica victoria, šanse su, prema svemu viđenom do sada, pola-pola.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Zašto bismo zaboravili da Slovenija laže, a da je Srbija bila agresor

Objavljeno

na

Objavio

Teško je dokazati da Hrvatska proizvodi nemir i agresiju na susjede. Ali lako je dokazati da svi oni nastoje prisvojiti nešto od Hrvatske

To da nas u isto vrijeme pritišću i iz Slovenije i iz Srbije nije za Hrvatsku nikakva novost.

Bilo je i gorih tajminga, primjerice usred Domovinskog rata kada je trećina teritorija bila okupirana od pobunjenih Srba i postrojbi iz Srbije, a slovenski je parlament donio odluku da je cijeli Piranski zaljev njihov, piše Davor Ivanković / Večernji list

Hrvatska nije kapitulirala ni u tim uvjetima pa začuđuje što u službenoj Ljubljani i Beogradu misle da bi mogla kapitulirati danas. Slovenija Hrvatsku sada pritišće zato što ne prihvaća pravorijek međunarodne arbitraže o zaljevu, a srpski predsjednik Aleksandar Vučić traži da promijenimo tekst novog zakona o hrvatskim braniteljima u kojemu se Srbija spominje kao agresor. I Slovenija i Srbija traže da se prepustimo zaboravu.

Slovenija bi željela da zaboravimo da je izravno sudjelovala u kompromitaciji, kriminalizaciji, pravosudnoj korupciji članova međunarodnog suda u Haagu, a Vučića bi zadovoljilo kada bi Hrvatska pristala na teoriju da se zbivao građanski rat, a da su kolone tenkova iz Beograda u Vukovar prenijele tek cvijeće kojim su ih zasipali dok su polazili za Vukovar.

U pritiscima na Hrvatsku i jedni i drugi, a takvu taktiku rabe i ostali hrvatski susjedi, koriste teze koje sugeriraju da je Hrvatska “troublemaker”, da ona proizvodi nemir na inače “skladnom” jugoistoku Europe. To što Hrvatska trenutačno ima aktivirane sporove s gotovo svim svojim susjedima naravno da automatski ne znači da je ona i proizvođač nemira.

Vrlo bi teško bilo dokazati da Hrvatska provodi agresiju na Sloveniju, Srbiju, BiH, Mađarsku. Ali je lako dokazati da sve spomenute zemlje očekuju da će u njihovo vlasništvo prijeći nešto na što Hrvatska polaže pravo. Slovenija, Srbija, BiH, čak i Crna Gora od Hrvatske traže teritorijalne ustupke, a Mađarska gospodarske. I dok su hrvatske službene politike diplomatski pristojne, sve biva u redu. No kada Hrvatska javno brani svoj stav, nastaju problemi.

Tako je slovenska politika u potpunom šoku nakon što je jedan hrvatski premijer, Andrej Plenković, na godišnjem zasjedanju UN-a u New Yorku pred cijelim svijetom nastupio apsolutno suverenistički i objasnio da nije problem Hrvatska jer ne prihvaća međunarodnu arbitražu, nego je problem što je Slovenija kompromitirala instituciju međunarodnog prava te bi pristajanje na odluku takve institucije značilo da RH podupire pravosudnu korupciju i laž. Hrvatska javnost, dakle, ne mora biti zabrinuta što je premijer istupio suverenistički, ali treba biti što u svojim reakcijama predstavnici oporbe pokazuju sav jad oporbene scene.

Umjesto da zdušno podrže Plenkovićev istup u UN-u, kao što su svojedobno podupirali one Zorana Milanovića, Bernardić i Petrov pričaju kako premijer laže i mulja, a Pusićeva da je istup u UN-u skandalozan (?). A nevjerojatno je da ne reagiraju na Vučića i ne podsjete ga da nema nikakvih prava utjecati na to kakvi će se zakoni donositi u RH.

No nakon što mu je mali Riječanin Tino već održao lekciju, Vučića možda i ne bi trebalo jače doživljavati. Milorad Pupovac ima pak pravo tražiti intervencije u taj zakon, koji mu se ne sviđa i slaže se s Vučićem da bi Srbima u Hrvatskoj teško pao. No nije dovoljno jasan kad kaže da se zakonom vraća na “ratnu propagandu”.

U zakonu piše da su agresiju izvršile Srbija, Crna Gora, JNA, paravojska iz BiH, uz pomoć velikog broja pripadnika srpske nacionalne manjine u RH zadojenih velikosrpstvom. Što je tu točno ratna propaganda? S obzirom na značajan broj Srba koji su u ratu branili Hrvatsku, bilo bi vjerojatno korektnije da zakonodavac umjesto “velikog broja” stavi “dio” ili “pobunjeni Srbi”.

Vučić već najavljuje da će na ovaj zakon, ne promijeni li se, uzvratiti jednako, što znači da će se vraćati na 1941. Od kuda je pak agresija stizala, njemu je poznato i osobno jer je dokumentirano kako po Hrvatskoj objašnjava Srbima koje su im to nove granice, ali će mu teže biti uzvratiti tezom da su Hrvati izvršili agresiju na Kruševac i da su “stvarno” bombardirali Čačak…

Slaven Letica: Vesna Pusić u koži – ili kožuhu – slovenskog premijera Mira Cerara

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Što Stjepan Mesić i Budimir Lončar znaju o aktivnostima OSA-e BiH u Republici Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ljevičari diljem svijeta su cijelo 20. stoljeće uprezali svoje ograničene mentalne i kognitivne snage kako bi pojam “nacionalizam” zadobio nekakvo “negativno” ili politički i društveno neprihvatljivo značenje. Zaista, ne treba posebno objašnjavati što se događalo u Jugoslaviji onomu tko je bio etiketiran kao “nacionalist”, kao ni što se događa kad danas nekoga “liberalni” mediji proglase “nacionalistom”.

Međutim, licemjerje, neobrazovanost i nepismenost ne poznaju samosvijesti ni samokritike.

U nas je jugoslavenski nacionalizam potisnuo i proganjao sve ostale nacionalizme kao što suvremeni liberalizam sve svoje neistomišljenike i protivnike proglašava – fašistima i/ili nacionalistima.

Nažalost, pseudonacionalizmi kao što su sveslavenstvo i jugoslavenstvo preživješe raspad kako SSSR-a tako i SFRJ-a, te se iznova javljaju, ovoga puta u izmijenjenom obliku pod imenima europejstva, balkanizma ili nadnacionalnih regionizama, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Svaki od tih “izama” je u pravilu najčešće tek zavjesa iza koje se krije interes; nacionalni, geopolitički ili ini, ali uvijek svediv na financijski interes. Ipak, najneutemeljeniji, najviše “veštački”, rekli bi prekodrinci, odnosno najbizarniji pseudonacionalizam suvremenog doba jest onaj islamski, odnosno muslimanski. Koju god vjeroispovijest pogledamo na kugli zemaljskoj, vidimo “razdor”, odnosno podjele među katolicima, pravoslavcima, protestantima, hindusima, budistima. U biti, vidimo “zajedništvo” koje nema nadnacionalne (antinacionalne) pretenzije, za razliku od muslimana (preko 85% sunita) koji se poistovjećuju i povezuju diljem svijeta.

Identitet se u svih muslimana ne nalazi u naciji, nego njegovoj vjeri; bez nje, on (p)ostaje ništa. Promotrimo li stanje na bliskom istoku, vidimo razne arapske (!) države u međunarodnopravnom smislu i njihove državljane, ali ne vidimo narode, odnosno etnos. Ne postoje Sirijci, Libanonci, Iračani, Jordanci; postoje Arapi, odnosno Muslimani, kojima je u širem smislu svejedno kako se njihova država zove i dokle seže, dok se god nalazi unutar granica nekog od povijesnih kalifata.

Ovo je važno znati zbog stanja u susjednoj BiH. U određenom smislu, Bosna i Hercegovina od 1945. godine je jedina jugoslavenska zemlja u kojoj žive, u pravom smislu, Jugoslaveni. S jedne strane imamo Hrvate, s druge Srbe, koji se nikad u potpunosti nisu izjašnjavali Jugoslavenima, no što je s trećim “narodom”? Mi ćemo za Bošnjake tvrditi da su to Hrvati koji su prešli na islam; Srbi će tvrditi da su to, pak, Srbi koji su prihvatili islam, a ovi se treći odbijaju izjasniti kao pripadnici dvaju spomenutih naroda – i zato su u najvećoj mjeri postali Jugoslaveni – mogli su prihvatiti nepostojeću narodnosti jer sami svoju nisu imali.

Popis stanovništva iz 1953. godine u BiH nije dopuštao narodnost Muslimana, stoga imamo brojku 891.800 (31.32%) Jugoslavena. Na sljedećem popisu iz 1961. godine, kad je ta narodnost dopuštena, imamo 842.248. (25.29%) Muslimana. Štovatelji, apologeti i nasljednici Josipa Broza nisu nikad shvatili zašto je u pokretu “Nesvrstanih” bilo toliko arapskih zemalja, kao ni zašto je Jugoslavija imala “dobre” veze s Arapima, zašto su šeici i arapski dužnosnici hodočastili u Beograd i trpili polupismenog Broza. No, brojke govore same za sebe; pokret “Nesvrstanih” je prvu značajnu konferenciju imao 1961. godine. Usporedimo li broj Muslimana iz popisa stanovništva iz 1961. s onim iz 1971. vidimo rast za 640.182. Dakle, u jedno desetljeće je broj Muslimana porastao za više od pola milijuna ljudi! Vidimo da su Arapi već onda počeli sa svojim strateškim prodorom u BiH, a današnja militantna islamizacija Bosne i Hercegovine nije ništa drugo do li realizacija dugo pripremanog plana.

U jugoistočnoj Europi postoji enklava s gotovo 2 milijuna registriranih (!) muslimana koji svoj identitet vežu isključivo uz svoju vjeru, bez koje, zapravo, ne postoje. Hrvati su Hrvati, bili oni katolici, pravoslavci, agnostici, ateisti i t.d., a jesmo li ikada čuli za Muslimana agnostika ili ateista? Nismo i ne ćemo, jer bi to bilo nešto poput okruglog kvadrata.

Danas se diljem Zapada koristi izraz “moderate muslim”, odnosno umjereni ili progresivni musliman, za razliku od muslimanskih fundamentalista (terorista). Međutim, opet u samom pojmu imamo sve rečeno – fundamentalizam – dakle fundament, ono što je u temelju, jezgra, počelo – islam je (u temelju) najopasniji suvremeni pseudonacionalizam.

Upravo na tom tragu treme tumačiti i navode pisma reis-a Kavazovića, upućenog kardinalu Bozaniću, koji nerješena nacionalna pitanja u BiH pokušava staviti u kontekst religijskih.

II.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu, izdaje publikacije te vrši nekakvu medijsko-političku (projugoslavensku) ulogu.

Svakom upućenijem je jasno o čemu se radi kad je počasni predsjednik IFIMES-a Stjepan Mesić, a predsjednik savjetodavnog odbora Budimir Lončar. Zanimljivo je, pak, što su predsjednici IFIMES-aZijad Bećirović i Bakhtyar Aljaf (rođen u Iraku). Također, o izvrsnoj međunarodnoj umreženosti govori i činjenica da je predsjednik vijeća IFIMES-a Craig T. Smith, bivši politički ravnatelj Bijele kuće u Clintonovoj administraciji, ali i direktorica za euro-mediteransku diplomaciju i međukulturalne odnose njezino visočanstvo nadvojvotkinja Austrije i toskanska princeza Camilla Habsburg-Lothringen.

Vrlo je zanimljivo što je 16. rujna 2017. godine objavljena opsežna „analiza“ odnosno projugoslavenski, a kako se ispostavlja, promuslimanski pamflet „Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije“.

Na podmukao se način u tom pamfletu izjednačava djelovanje Predsjednice RH te srbijanskog predsjednika Vučića, pritom insinuirajući politike tih dvaju država spram Hrvata, odnosno Srba u BiH, a protiv muslimana Bakira Izetbegovića: „Analitičari upozoravaju da navedeni procesi kod predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije imaju opasne refleksije i učinke na regionalnu i EU sigurnost i stabilnost. Obje države destabiliziraju BiH na već postavljenoj matrici politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (SPS). Vučić podržavajući separatizam predsjednika entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika (SNSD) odnosno „novog Radovana Karadžića“, a Grabar-Kitarović podržavajući  Herceg-Bosansku politiku prlićevski (Jadranko Prlić) umivenog Dragana Čovića (HDZBiH), predsjednika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda u BiH.“

Najzanimljiviji je zaključak ovog pamfleta, iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su bivše jugoslavenske strukture (Mesić, Lončar) itekako umrežene s islamskim interesima, još od razdoblja „Nesvrstanih“ te neviđene muslimanizacije započete 60-ih godina prošlog stoljeća: „Državnim i osmišljenim fabriciranjem dezinformacija i laži o najezdi navodnih džihadista i terorista iz BiH, a paralelno obnavljajući, Washingtonskim sporazumom, ukinutu paradržavu tzv. HR Herceg-Bosnu, Grabar-Kitarović direktno destabilizira regiju, EU i samu Hrvatsku.“

Istaknut ćemo još jednom, da je ovaj pamflet objavljen 16. rujna, dakle samo dva dana prije no što je „Nacional“ objavio dokumente koji potvrđuju da agenti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH) prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike. Upravo je glede bošnjačke obavještajne službe napisano: „Analitičari upozoravaju da su upravo obavještajno-sigurnosne agencije iz BiH odigrale i igraju najveću ulogu u prevenciji i sprečavanju bilo kakvih incidenata i na području Republike Hrvatske, posebno  u tijeku turističke sezone, što uključuje i zaustavljanje lažnih dezinformacija o potencijalnim metama terorista na području Hrvatske. Ukoliko bi se  na isti način u javnim nastupima ponašali dužnosnici iz BiH prema Hrvatskoj, kao što se ponaša Grabar-Kitarović prema BiH, a da pritom zloupotrebljavaju vladine sigurnosno-obavještajne agencije, pozicija Hrvatske kao jedne od najsigurnijih svjetskih turističkih destinacija bi bila sasvim sigurno ugrožena.“

Dakle, osim što se (ne)izravno zaprijetilo RH i njezinim građanima, pokušalo se, koliko je moguće, preventivno sanirati štetu koja će nastati nakon objave dokumenata u „Nacionalu“. Kad su već jako zabrinuti za hrvatski turizam, ne treba isključiti ni ulogu bosanskog parasustava, o kome je pisao Nacional, u brojnim požarima kakvima smo svjedočili posljednjih tjedana.

Uzmemo li u obzir da su bivša dva jugoslavenska dužnosnika (Stjepan Mesić i Budimir Lončar) vrlo bliska tom institutu, bilo bi razumno pretpostaviti da i oni imaju neka saznanja o bošnjačkim obavještajcima i prisluškivanju hrvatskih političara i gospodarstvenika, čime bi se trebala pozabaviti i naša SOA.

Zaključno, radikalizacija Muslimana u BiH predstavlja konačni krah i propast ideje jugoslavenstva, zbog čega su možda mnogi toliko skloni unitarnoj BiH, jer je to Jugoslavija nakon Jugoslavije, međutim, kao i svaka Jugoslavija u povijesti – nefunkcionalna i neodrživa. S druge strane, trebalo bi istražiti koliko se na islamizaciji BiH radilo tijekom druge polovice 20. stoljeća, za vrijeme i nakon raspada bivše države. Beograd je do ’90-te godine bio terorističko središte Europe i sjedište PLO-a te svih muslimanskih terorističkih organizacija, a danas je to Sarajevo, što ne može biti slučajnost, budući su ostali isti ljudi i iste strukture. Trebalo bi ih, prije nego odu Bogu na ispovijed, nešto o tomu – priupitati.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati