Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Kako su nam Nijemci u BiH postali Englezi

Objavljeno

na

Zadnjih dana u dijelu naših medija počelo se otvoreno govoriti o nečemu što su donedavno znali samo malobrojni upućeni – Njemačka u BiH vodi protuhrvatsku politiku, čiji je konačni cilj ukidanje konstitutivnih naroda, ali ostavljanje entiteta, čime se BiH pretvara u formalno građansku državu sklopljenu od dva entiteta, srpskog i bošnjačkog, u što bi se “građanski” preustrojena Federacija de facto pretvorila.

Takvim dugoročnim rješenjem bili bi zadovoljni Srbi, jer im ostaje Republika Srpska, a naročito Bošnjaci jer konačno mogu poklopiti Federaciju, što im je od Daytona do danas i bio glavni cilj. Tim “dealom” jača i novo rusko-tursko savezništvo, a svemu će kumovati Njemačka, koja će osigurati “građansko” preslaganje BiH kroz procese približavanja EU. Novi njemački građanski put na Istok do kraja se očitovao u nedavnim natezanjima oko zajedničkog stajališta EU za raspravu o BiH u Vijeću sigurnosti UN-a. Hrvatska je u taj dokument dodala potrebu osiguravanja ravnopravnosti tri konstitutivna naroda. A onda je uslijedilo šokantno njemačko inzistiranje da se to izbriše, tj. da se konstitutivni narodi uopće ne spominju.

Uzmemo li u obzir da je riječ o ustavnoj kategoriji, štoviše, o temelju BiH, ne samo one kakva je sklopljena u Daytonu nego se proteže unatrag do ZAVNOBIH-a, a i još prije njega, takvo njemačko djelovanje je ne samo protuustavno nego i zapanjujuće utopijsko. A budući da je Dayton prije svega mirovni ugovor kojim je okončan stravičan rat, nasilno ukidanje temelja tog dogovora znači potencijalno izazivanje novog rata. Aktualna njemačka politika prema BiH se stoga s pravom može nazvati neodgovornom i potencijalno zlotvornom.

Ono što je možda najgore u cijeloj priči i što bi trebalo zabrinuti cijeli kontinent je zaključak da najjačom zemljom EU upravljaju idioti. Jer kako drukčije nego idiotizmom nazvati pokušaj građanskog preustroja BiH, sto trideset i pet godina nakon što u stvaranju jedinstvene nacije na istom prostoru nije uspio austrougarski upravitelj Benjamin Kallay. Njegovi pandani u 21. stoljeću negirali bi Hrvate kako konstitutivni narod, kao i Srbe, koji se zbog toga neće ni počešati jer imaju okvir Republike Srpske. Kallay nije uspio u stvaranju jedinstvene, multikonfesionalne bošnjačke nacije, jer je već tada, koncem 19. stoljeća, za to bilo prekasno, budući da su Hrvati i Srbi u BiH već imali formiranu i artikuliranu nacionalnu svijest.

U međuvremenu su se kroz tri rata ta tri identiteta dodatno učvrstila. Stoga danas zaista trebate biti idiot da mislite kako možete napraviti pravednu BiH kao građansku državu od dvaju entiteta. Formiranje trećeg entiteta bio bi jedini način za svima prihvatljivo formaliziranje građanskog principa unutar njih. No Njemačka se tome protivi iako je sama uređena kao savezna država. Zanimljivo je da njemačka zajednica u Belgiji, koja čini samo 0,7% stanovništva, ima svoj javni RTV servis pored Flamanaca i Valonaca, a u BiH Njemačka negira to pravo Hrvatima kao formalno konstitutivnom narodu, zlurado prebrojavajući koliko ih je još ostalo, špekulirajući oko toga kakva bi im prava mogla pripasti ovisno o tome je li ih više ili manje od 15%. SFOR-ovo vojno osvajanje odašiljača Erotela, slično kao i pljačka i uništenje Hercegovačke banke, nakon čega nije uslijedilo nikakvo suđenje ni obrazloženje, a strane banke preuzele su tržište, bili su počeci procesa koji je nastavljen nametnutim promjenama izbornog zakona, a danas kulminira tabuiziranjem samog spominjanja konstitutivnih naroda.

Misle li kreatori aktualne njemačke politike u BiH da će, ako se nešto ne spominje, vremenom samo od sebe i nestati? Hajmo se praviti da nema tri naroda, pa onda možda svi i postanu jedan. Po toj logici su, iz nekog čudnog razloga, nedavno ratovale tri skupine građana. Ovog tjedna u Srebrenici je obilježena 22. obljetnica stravičnog zločina koji je pukim slučajem okupljena skupina građana počinila nad drugom skupinom građana. Tih godina se i nekoliko tisuća građana iz islamskih zemalja priključilo skupini građana koja se nazivala odred El Mujahid pa su sjekli druge građanske glave za vrijeme rata, a poslije terorizirali građane, najviše po Srednjoj Bosni. Našlo bi se primjera zlostavljanja građana BiH i kod treće skupine građana. To je valjda definicija građanskog rata. Danas neki građani navijaju za reprezentaciju istočnog susjeda BiH, neki za zapadnog, a neki za građansku reprezentaciju građanske BiH.

Neobično je i da, primjerice u svatovima, svi građani ne nose istu zastavu, nego dio građana jednu, dio drugu, a dio treću. Ako se 2017. zabludjelom građaninu, od Orašja do Neuma, kojeg su neki zlonamjerno uvjerili da je Hrvat, što je ista podvala na koju mu je nasjeo i otac, i baba, i pradjed dovoljno puta ponovi da je on građanin, Bošnjak katoličke vjere, on će to sigurno mirno prihvatiti. Ako ovakva pamet kroji njemačku politiku prema BiH, zašto misliti da je drukčije i u drugim segmentima? A oni su najjači i preuzimat će sve više odgovornosti za sudbinu Europe. Naravno da od građanskog preporoda BiH na europskom putu neće biti ništa. Rusko-tursko savezništvo, kao i Vučićevo koketiranje s bošnjačkom politikom prema principu starijih pokušaja, krhki su i završit će kao i ranije.

Ovakva njemačka politika, ako se nastavi nasilno gurati, u konačnici vodi raspadu BiH. Jedina pozitivna stvar koja iz nje može proizaći je da zbog zahladnjenja američko-njemačkih odnosa Hrvati u BiH u borbi za jednakopravnost naiđu na više sluha američke politike, koja im je do jučer bila ono što su Nijemci danas, a Britanci devedesetih. Zastupnik SPD-a u njemačkom parlamentu Josip Juratović ovaj tjedan je ponovo zvijezda bošnjačkih portala na kojima tog automehaničara iz Koprivnice predstavljaju kao novog Bismarcka koji nam važno poručuje kako se hrvatska Vlada “po pitanju BiH destruktivno ponaša navodno štiteći interese Hrvata u BiH”. Koja perverzija! Destruktivno ponašanje mu je inzistiranje na ustavnim kategorijama, a negiranje ustavnih temelja BiH, što čini njemačka politika, mu je konstruktivno i dobronamjerno.

Slijedi klasično (pseudo)ljevičarsko prenemaganje o “tri nacionalna tora”, silna briga za Posavinu koja će valjda biti zadovoljena kad Hrvati nestanu iz cijele BiH ili barem kad budu jednako neravnopravni na prostoru cijele države, pokušavanje stvaranja razdora između Hrvata iz Hercegovine i onih iz Srednje Bosne i Posavine koji po Juratoviću “s radošću opravdavaju ravnopravnu građansku BiH”… Bilo bi lijepo da Juratović o tome doista pita Hrvate u Orašju, Kiseljaku, Vitezu pa nam pokaže njihove odgovore.

Građanska opcija je u višenacionalnim državama poput BiH uvijek krinka za nacionalizam brojnijeg naroda, a Juratović je maneken politike koju najbolje objašnjava primjer kuće koju čine bošnjački temelj, bosanska nadgradnja i građanska fasada. Njegov istup je konačna potvrda da Njemačka gura preustroj BiH u građansku, dvoentitetsku državu. Njemačka politika time ne štiti “mir i stabilnost”, već u službi bošnjačkog unitarizma po turskoj narudžbi stvara nemir i u najgorem scenariju provocira novi sukob. Što činiti? Ako povjerujemo u to da BiH nije u fokusu njemačke vanjske politike, već da to odrađuje jedna struja SPD-a, i da je ona dijelom izmanipulirana preko ambasade u Sarajevu i njemačkih Stiftunga koji ondje djeluju i slizani su u svakom pogledu s bošnjačkim unitaristima, onda bi imalo smisla da se Hrvati u Njemačkoj pokrenu i pokažu da su neosnovane optužbe da je njihovo dijasporsko hrvatstvo samo folklorno, na razini domoljubnih koncerata i nogometnog navijanja.

Hrvati u Njemačkoj, pogotovo oni porijeklom iz BiH, ako žele pomoći, moraju u ovoj izbornoj godini organizirati kampanju osvještavanja njemačke javnosti i neupućenih segmenata političke scene u to što njemačka vanjska politika čini njihovim sunarodnjacima u BiH, a time dugoročno i Hrvatskoj koja političkim eliminiranjem hrvatskog faktora u BiH ostaje bez ikakvog osigurača, izložena na tisuću kilometara granice srpsko-bošnjačkom i rusko-turskom pritisku.

Nino Raspudić / Večernji.hr

NJEMAČKA INICIJATIVA BRIŠE HRVATE IZ BiH

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Zašto bismo zaboravili da Slovenija laže, a da je Srbija bila agresor

Objavljeno

na

Objavio

Teško je dokazati da Hrvatska proizvodi nemir i agresiju na susjede. Ali lako je dokazati da svi oni nastoje prisvojiti nešto od Hrvatske

To da nas u isto vrijeme pritišću i iz Slovenije i iz Srbije nije za Hrvatsku nikakva novost.

Bilo je i gorih tajminga, primjerice usred Domovinskog rata kada je trećina teritorija bila okupirana od pobunjenih Srba i postrojbi iz Srbije, a slovenski je parlament donio odluku da je cijeli Piranski zaljev njihov, piše Davor Ivanković / Večernji list

Hrvatska nije kapitulirala ni u tim uvjetima pa začuđuje što u službenoj Ljubljani i Beogradu misle da bi mogla kapitulirati danas. Slovenija Hrvatsku sada pritišće zato što ne prihvaća pravorijek međunarodne arbitraže o zaljevu, a srpski predsjednik Aleksandar Vučić traži da promijenimo tekst novog zakona o hrvatskim braniteljima u kojemu se Srbija spominje kao agresor. I Slovenija i Srbija traže da se prepustimo zaboravu.

Slovenija bi željela da zaboravimo da je izravno sudjelovala u kompromitaciji, kriminalizaciji, pravosudnoj korupciji članova međunarodnog suda u Haagu, a Vučića bi zadovoljilo kada bi Hrvatska pristala na teoriju da se zbivao građanski rat, a da su kolone tenkova iz Beograda u Vukovar prenijele tek cvijeće kojim su ih zasipali dok su polazili za Vukovar.

U pritiscima na Hrvatsku i jedni i drugi, a takvu taktiku rabe i ostali hrvatski susjedi, koriste teze koje sugeriraju da je Hrvatska “troublemaker”, da ona proizvodi nemir na inače “skladnom” jugoistoku Europe. To što Hrvatska trenutačno ima aktivirane sporove s gotovo svim svojim susjedima naravno da automatski ne znači da je ona i proizvođač nemira.

Vrlo bi teško bilo dokazati da Hrvatska provodi agresiju na Sloveniju, Srbiju, BiH, Mađarsku. Ali je lako dokazati da sve spomenute zemlje očekuju da će u njihovo vlasništvo prijeći nešto na što Hrvatska polaže pravo. Slovenija, Srbija, BiH, čak i Crna Gora od Hrvatske traže teritorijalne ustupke, a Mađarska gospodarske. I dok su hrvatske službene politike diplomatski pristojne, sve biva u redu. No kada Hrvatska javno brani svoj stav, nastaju problemi.

Tako je slovenska politika u potpunom šoku nakon što je jedan hrvatski premijer, Andrej Plenković, na godišnjem zasjedanju UN-a u New Yorku pred cijelim svijetom nastupio apsolutno suverenistički i objasnio da nije problem Hrvatska jer ne prihvaća međunarodnu arbitražu, nego je problem što je Slovenija kompromitirala instituciju međunarodnog prava te bi pristajanje na odluku takve institucije značilo da RH podupire pravosudnu korupciju i laž. Hrvatska javnost, dakle, ne mora biti zabrinuta što je premijer istupio suverenistički, ali treba biti što u svojim reakcijama predstavnici oporbe pokazuju sav jad oporbene scene.

Umjesto da zdušno podrže Plenkovićev istup u UN-u, kao što su svojedobno podupirali one Zorana Milanovića, Bernardić i Petrov pričaju kako premijer laže i mulja, a Pusićeva da je istup u UN-u skandalozan (?). A nevjerojatno je da ne reagiraju na Vučića i ne podsjete ga da nema nikakvih prava utjecati na to kakvi će se zakoni donositi u RH.

No nakon što mu je mali Riječanin Tino već održao lekciju, Vučića možda i ne bi trebalo jače doživljavati. Milorad Pupovac ima pak pravo tražiti intervencije u taj zakon, koji mu se ne sviđa i slaže se s Vučićem da bi Srbima u Hrvatskoj teško pao. No nije dovoljno jasan kad kaže da se zakonom vraća na “ratnu propagandu”.

U zakonu piše da su agresiju izvršile Srbija, Crna Gora, JNA, paravojska iz BiH, uz pomoć velikog broja pripadnika srpske nacionalne manjine u RH zadojenih velikosrpstvom. Što je tu točno ratna propaganda? S obzirom na značajan broj Srba koji su u ratu branili Hrvatsku, bilo bi vjerojatno korektnije da zakonodavac umjesto “velikog broja” stavi “dio” ili “pobunjeni Srbi”.

Vučić već najavljuje da će na ovaj zakon, ne promijeni li se, uzvratiti jednako, što znači da će se vraćati na 1941. Od kuda je pak agresija stizala, njemu je poznato i osobno jer je dokumentirano kako po Hrvatskoj objašnjava Srbima koje su im to nove granice, ali će mu teže biti uzvratiti tezom da su Hrvati izvršili agresiju na Kruševac i da su “stvarno” bombardirali Čačak…

Slaven Letica: Vesna Pusić u koži – ili kožuhu – slovenskog premijera Mira Cerara

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Što Stjepan Mesić i Budimir Lončar znaju o aktivnostima OSA-e BiH u Republici Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ljevičari diljem svijeta su cijelo 20. stoljeće uprezali svoje ograničene mentalne i kognitivne snage kako bi pojam “nacionalizam” zadobio nekakvo “negativno” ili politički i društveno neprihvatljivo značenje. Zaista, ne treba posebno objašnjavati što se događalo u Jugoslaviji onomu tko je bio etiketiran kao “nacionalist”, kao ni što se događa kad danas nekoga “liberalni” mediji proglase “nacionalistom”.

Međutim, licemjerje, neobrazovanost i nepismenost ne poznaju samosvijesti ni samokritike.

U nas je jugoslavenski nacionalizam potisnuo i proganjao sve ostale nacionalizme kao što suvremeni liberalizam sve svoje neistomišljenike i protivnike proglašava – fašistima i/ili nacionalistima.

Nažalost, pseudonacionalizmi kao što su sveslavenstvo i jugoslavenstvo preživješe raspad kako SSSR-a tako i SFRJ-a, te se iznova javljaju, ovoga puta u izmijenjenom obliku pod imenima europejstva, balkanizma ili nadnacionalnih regionizama, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Svaki od tih “izama” je u pravilu najčešće tek zavjesa iza koje se krije interes; nacionalni, geopolitički ili ini, ali uvijek svediv na financijski interes. Ipak, najneutemeljeniji, najviše “veštački”, rekli bi prekodrinci, odnosno najbizarniji pseudonacionalizam suvremenog doba jest onaj islamski, odnosno muslimanski. Koju god vjeroispovijest pogledamo na kugli zemaljskoj, vidimo “razdor”, odnosno podjele među katolicima, pravoslavcima, protestantima, hindusima, budistima. U biti, vidimo “zajedništvo” koje nema nadnacionalne (antinacionalne) pretenzije, za razliku od muslimana (preko 85% sunita) koji se poistovjećuju i povezuju diljem svijeta.

Identitet se u svih muslimana ne nalazi u naciji, nego njegovoj vjeri; bez nje, on (p)ostaje ništa. Promotrimo li stanje na bliskom istoku, vidimo razne arapske (!) države u međunarodnopravnom smislu i njihove državljane, ali ne vidimo narode, odnosno etnos. Ne postoje Sirijci, Libanonci, Iračani, Jordanci; postoje Arapi, odnosno Muslimani, kojima je u širem smislu svejedno kako se njihova država zove i dokle seže, dok se god nalazi unutar granica nekog od povijesnih kalifata.

Ovo je važno znati zbog stanja u susjednoj BiH. U određenom smislu, Bosna i Hercegovina od 1945. godine je jedina jugoslavenska zemlja u kojoj žive, u pravom smislu, Jugoslaveni. S jedne strane imamo Hrvate, s druge Srbe, koji se nikad u potpunosti nisu izjašnjavali Jugoslavenima, no što je s trećim “narodom”? Mi ćemo za Bošnjake tvrditi da su to Hrvati koji su prešli na islam; Srbi će tvrditi da su to, pak, Srbi koji su prihvatili islam, a ovi se treći odbijaju izjasniti kao pripadnici dvaju spomenutih naroda – i zato su u najvećoj mjeri postali Jugoslaveni – mogli su prihvatiti nepostojeću narodnosti jer sami svoju nisu imali.

Popis stanovništva iz 1953. godine u BiH nije dopuštao narodnost Muslimana, stoga imamo brojku 891.800 (31.32%) Jugoslavena. Na sljedećem popisu iz 1961. godine, kad je ta narodnost dopuštena, imamo 842.248. (25.29%) Muslimana. Štovatelji, apologeti i nasljednici Josipa Broza nisu nikad shvatili zašto je u pokretu “Nesvrstanih” bilo toliko arapskih zemalja, kao ni zašto je Jugoslavija imala “dobre” veze s Arapima, zašto su šeici i arapski dužnosnici hodočastili u Beograd i trpili polupismenog Broza. No, brojke govore same za sebe; pokret “Nesvrstanih” je prvu značajnu konferenciju imao 1961. godine. Usporedimo li broj Muslimana iz popisa stanovništva iz 1961. s onim iz 1971. vidimo rast za 640.182. Dakle, u jedno desetljeće je broj Muslimana porastao za više od pola milijuna ljudi! Vidimo da su Arapi već onda počeli sa svojim strateškim prodorom u BiH, a današnja militantna islamizacija Bosne i Hercegovine nije ništa drugo do li realizacija dugo pripremanog plana.

U jugoistočnoj Europi postoji enklava s gotovo 2 milijuna registriranih (!) muslimana koji svoj identitet vežu isključivo uz svoju vjeru, bez koje, zapravo, ne postoje. Hrvati su Hrvati, bili oni katolici, pravoslavci, agnostici, ateisti i t.d., a jesmo li ikada čuli za Muslimana agnostika ili ateista? Nismo i ne ćemo, jer bi to bilo nešto poput okruglog kvadrata.

Danas se diljem Zapada koristi izraz “moderate muslim”, odnosno umjereni ili progresivni musliman, za razliku od muslimanskih fundamentalista (terorista). Međutim, opet u samom pojmu imamo sve rečeno – fundamentalizam – dakle fundament, ono što je u temelju, jezgra, počelo – islam je (u temelju) najopasniji suvremeni pseudonacionalizam.

Upravo na tom tragu treme tumačiti i navode pisma reis-a Kavazovića, upućenog kardinalu Bozaniću, koji nerješena nacionalna pitanja u BiH pokušava staviti u kontekst religijskih.

II.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu, izdaje publikacije te vrši nekakvu medijsko-političku (projugoslavensku) ulogu.

Svakom upućenijem je jasno o čemu se radi kad je počasni predsjednik IFIMES-a Stjepan Mesić, a predsjednik savjetodavnog odbora Budimir Lončar. Zanimljivo je, pak, što su predsjednici IFIMES-aZijad Bećirović i Bakhtyar Aljaf (rođen u Iraku). Također, o izvrsnoj međunarodnoj umreženosti govori i činjenica da je predsjednik vijeća IFIMES-a Craig T. Smith, bivši politički ravnatelj Bijele kuće u Clintonovoj administraciji, ali i direktorica za euro-mediteransku diplomaciju i međukulturalne odnose njezino visočanstvo nadvojvotkinja Austrije i toskanska princeza Camilla Habsburg-Lothringen.

Vrlo je zanimljivo što je 16. rujna 2017. godine objavljena opsežna „analiza“ odnosno projugoslavenski, a kako se ispostavlja, promuslimanski pamflet „Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije“.

Na podmukao se način u tom pamfletu izjednačava djelovanje Predsjednice RH te srbijanskog predsjednika Vučića, pritom insinuirajući politike tih dvaju država spram Hrvata, odnosno Srba u BiH, a protiv muslimana Bakira Izetbegovića: „Analitičari upozoravaju da navedeni procesi kod predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije imaju opasne refleksije i učinke na regionalnu i EU sigurnost i stabilnost. Obje države destabiliziraju BiH na već postavljenoj matrici politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (SPS). Vučić podržavajući separatizam predsjednika entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika (SNSD) odnosno „novog Radovana Karadžića“, a Grabar-Kitarović podržavajući  Herceg-Bosansku politiku prlićevski (Jadranko Prlić) umivenog Dragana Čovića (HDZBiH), predsjednika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda u BiH.“

Najzanimljiviji je zaključak ovog pamfleta, iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su bivše jugoslavenske strukture (Mesić, Lončar) itekako umrežene s islamskim interesima, još od razdoblja „Nesvrstanih“ te neviđene muslimanizacije započete 60-ih godina prošlog stoljeća: „Državnim i osmišljenim fabriciranjem dezinformacija i laži o najezdi navodnih džihadista i terorista iz BiH, a paralelno obnavljajući, Washingtonskim sporazumom, ukinutu paradržavu tzv. HR Herceg-Bosnu, Grabar-Kitarović direktno destabilizira regiju, EU i samu Hrvatsku.“

Istaknut ćemo još jednom, da je ovaj pamflet objavljen 16. rujna, dakle samo dva dana prije no što je „Nacional“ objavio dokumente koji potvrđuju da agenti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH) prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike. Upravo je glede bošnjačke obavještajne službe napisano: „Analitičari upozoravaju da su upravo obavještajno-sigurnosne agencije iz BiH odigrale i igraju najveću ulogu u prevenciji i sprečavanju bilo kakvih incidenata i na području Republike Hrvatske, posebno  u tijeku turističke sezone, što uključuje i zaustavljanje lažnih dezinformacija o potencijalnim metama terorista na području Hrvatske. Ukoliko bi se  na isti način u javnim nastupima ponašali dužnosnici iz BiH prema Hrvatskoj, kao što se ponaša Grabar-Kitarović prema BiH, a da pritom zloupotrebljavaju vladine sigurnosno-obavještajne agencije, pozicija Hrvatske kao jedne od najsigurnijih svjetskih turističkih destinacija bi bila sasvim sigurno ugrožena.“

Dakle, osim što se (ne)izravno zaprijetilo RH i njezinim građanima, pokušalo se, koliko je moguće, preventivno sanirati štetu koja će nastati nakon objave dokumenata u „Nacionalu“. Kad su već jako zabrinuti za hrvatski turizam, ne treba isključiti ni ulogu bosanskog parasustava, o kome je pisao Nacional, u brojnim požarima kakvima smo svjedočili posljednjih tjedana.

Uzmemo li u obzir da su bivša dva jugoslavenska dužnosnika (Stjepan Mesić i Budimir Lončar) vrlo bliska tom institutu, bilo bi razumno pretpostaviti da i oni imaju neka saznanja o bošnjačkim obavještajcima i prisluškivanju hrvatskih političara i gospodarstvenika, čime bi se trebala pozabaviti i naša SOA.

Zaključno, radikalizacija Muslimana u BiH predstavlja konačni krah i propast ideje jugoslavenstva, zbog čega su možda mnogi toliko skloni unitarnoj BiH, jer je to Jugoslavija nakon Jugoslavije, međutim, kao i svaka Jugoslavija u povijesti – nefunkcionalna i neodrživa. S druge strane, trebalo bi istražiti koliko se na islamizaciji BiH radilo tijekom druge polovice 20. stoljeća, za vrijeme i nakon raspada bivše države. Beograd je do ’90-te godine bio terorističko središte Europe i sjedište PLO-a te svih muslimanskih terorističkih organizacija, a danas je to Sarajevo, što ne može biti slučajnost, budući su ostali isti ljudi i iste strukture. Trebalo bi ih, prije nego odu Bogu na ispovijed, nešto o tomu – priupitati.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati