Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Katalonci ne misle da riskiraju osiromašenje

Objavljeno

na

Kol’ko ja kužim to, oni kao hoće da se odcjepljuju, a mi im kao ne damo”, slavni je odgovor novinaru Yutela vojnika Bahrudina Kaletovića, 19-godišnjeg Tuzlaka kojeg je rat u Sloveniji 1991. zatekao na odsluženju vojnog roka u JNA u Karlovcu, da bi ga, zajedno s drugim zbunjenim tinejdžerima, glavonje poput Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića poslali da silom zadržava Sloveniju u već raspadnutoj Jugoslaviji.

Vjerojatno je slična misao prolazila glavom mnogom španjolskom policajcu poslanom ovog tjedna pendrečiti po Barceloni, u pokušaju da spriječi ono što upravo takvim postupanjem čini nezaustavljivim, jer gušiti separatizam pendrekom je kao gasiti vatru kerozinom, pogotovo u 21. stoljeću, s milijun prosvjednika na ulicama velikog europskog grada.
Ovog tjedna, na dan održavanja referenduma o neovisnosti Katalonije više od tisuću ljudi je ozlijeđeno u sukobima policije i građana, i pravo je čudo da nije bilo mrtvih.

Stariji čitatelji će se sjetiti sličnog uredovanja jugomilicionera na Kosovu, među kojima su bili i brojni Hrvati poslani tisuću kilometara daleko na jug držati za srpske interese dva milijuna Albanaca u pokornosti. Pa je završilo kako je završilo.
 Događaji u Kataloniji, na prvi pogled, predstavljaju anomaliju u odnosu na globalne tendencije koje traju već desetljećima.

Svijet se u procesu kojeg pojednostavljeno nazivamo “globalizacijom” sve više povezuje i ujedinjuje. Tako veći dio Europe, uključujući i nekada zakrvljene nacionalne države, u čijim su ne tako davnim međusobnim ratovima stradali milijuni ljudi, danas ima istu valutu, putuje bez granica i posluje bez carina. Globalno, više-manje gledamo iste filmove i serije, slušamo istu glazbu, oblačimo iste krpe, imamo iste sportske i pop heroje. Sa švedskog kauča danas gledam tursku sapunicu na južnokorejski televizoru obučen u španjolsku trenirku (sve je proizvedeno u Kini), a pri tome jedem bananu iz Kolumbije i pijem kavu iz Kenije.
 Dovoljno je pogledati vlastitu svakodnevicu za shvatiti kako se ekonomski, tehnološki, medijski, kulturno, sportski svijet sve više povezuje i “briše granice”. Otkud onda inzistiranje na partikularnom identitetu i separatizam kao njegova posljedica? I je li to nešto anakrono?
 Izgleda da nije.

Postmoderno razdoblje u kojem živimo, s jedne strane slabi nacionalne države i identitete, čini nas globalnijim, sve više građanima svijeta, ali s druge strane jača podidentitete, regionalne, lokalne i, kao što vidimo i na primjeru Katalonije, naročito nedovršene nacionalne. 
Pri tome, istovremeno, nacionalne države, pogotovo u Europi, već desetljećima gube ovlasti – tako, primjerice, Kraljevina Španjolska nema više svoju monetu, već zajednički euro, nema svoju potpuno autonomnu vojsku, već je dio NATO pakta kao šireg, globalnog sustava sigurnosti, ne može u odnosu na ostatak Europe voditi svoju nacionalnu ekonomsku politiku, jer je kao članica EU pristala na to da unutar nje nema carina i prihvatila brojna druga pravila igre. 
Španjolska je, dakle, kao i većina drugih europskih država, dio suvereniteta prenijela na šire euro-atlantske integracije.

Ne čudi stoga što je sve manje Španjolaca spremno ići od kuće pendrečiti druge za “jedinstvenu Španjolsku” koja je ionako sve manje španjolska. 
U fazi sve mekšeg identiteta starih nacionalnih država na Zapadu čini se nezaustavljivim realiziranje svih drugih identitetskih okvira do krajnjih granica gdje za njih postoji “supstancija”, tj. spoj identitetske osnove, sposobnog vodstva, ekonomske snage, spremnosti na eventualna odricanja za slobodu i neovisnost, bilo da žele postati samostalne države, priključiti se drugima ili postići maksimalno mogući stupanj autonomije ako se radi o podentitetima.

Šutnja zvanične hrvatske politike prema događajima u Kataloniji je sramotna. Nitko nije očekivao da će Premijer ili Predsjednica dati javnu potporu katalonskom narodu u borbi za samostalnu državu ili da će pozvati španjolskog veleposlanika na konzultacije i izraziti mu zgroženost nad policijskom represijom na dan referenduma, niti, s druge strane, da će osuditi neustavni referendum kao pokušaj razbijanja prijateljske države. Ali nekakav stav su mogli i morali zauzeti.

U javnosti se, pak, prepoznaju različita stajališta – od instinktivne simpatije za katalonsku borbu za samostalnost, koja se asocijativno povezuje s Hrvatskom devedesetih, iako su konteksti potpuno različiti, do “straha” za Istru, Dubrovnik ili Peščenicu, tj. sve što je nekada imalo neki državni ili autonomni okvir, izgrađen podidentitet ili iskazivalo težnju autonomiji, ozbiljno ili u šali. 
No, za razliku od nekih tobožnjih pandana, Katalonija posjeduje sve elemente da postane ozbiljna država, ima sedam i pol milijuna stanovnika, moćnu metropolu, jezik i kulturnu baštinu, i BDP koji prilično nadmašuje ostatak Španjolske.

Zašto se onda bune, ako im ekonomski unutar Španjolske sasvim dobro ide, a višak poreza kojeg daju u odnosu na ono što primaju nije dovoljno opravdanje za rizik kojeg poduzimaju inzistiranjem na secesiji? Iz pozicije plitkih liberala, kojima je sve u životu ekonomija, to djeluje besmisleno, jer eventualnim oružanim sukobom ili izolacijom Katalonci riskiraju osiromašenje. Ali čovjek je i biće identiteta kojeg često nastoji potvrditi i onda kada time riskira dobiti po glavi ili džepu. Stoga će represija koju je vlast iz Madrida upotrijebila samo ojačati katalonske secesioniste.

Britanci su puno mudrije odigrali sa Škotskom – kombinacijom ustupaka i toleriranja referenduma uspjeli su, barem na neko vrijeme, spriječiti odvajanje. Jer zašto po svaku cijenu odlaziti od nekoga tko te ionako ne prisiljava da ostaneš s njim? 
Ako Katalonci mirno ostvare svoju težnju za samostalnošću, u praksi će se malo toga promijeniti. Bit će dio Europske unije, neće biti graničnih prijelaza prema Kraljevini Španjolskoj, plaćat će se i dalje u eurima, Barcelona, istina, neće igrati u Primeri protiv Reala, ali će se sve češće susretati u Ligi prvaka.

Katalonci će dobiti nacionalnu državu u trenutku kada ona de facto znači vrlo malo, ali ako je to želja većine stanovništva, zašto ih silom držati u okviru u kojem ne žele biti? Čini se kako je manje problem u samoj neovisnoj Kataloniji, a više u presedanu, koji u nekim drugim kontekstima može stvoriti puno više nevolja. Tu s pirinejskog opet dolazimo na balkanski poluotok. Španjolska je jedna od četiri države iz EU koja nije priznala Kosovo, upravo ih straha od baskijskog i katalonskog separatizma, koji bi se mogli pozvati na isto načelo.

Ako dođe do secesije Katalonije, zamislivo je da po onoj “ja tebi serdare, ti meni vojvodo”, Srbija za koju godinu bude jedna od rijetkih zemalja koje ne priznaju neovisnost Katalonije. Promišljeno svrstavanje na stranu Barcelone ili Madrida danas proizlazi iz temeljnog stava prema tome treba li, u globaliziranom 21. stoljeću, posebno u Europi, pustiti sve identitete da se realiziraju do kraja i ne održavati ništa na okupu silom, ili, pak, po svaku cijenu braniti postojeći međunarodni poredak, birajući radije poneku “tamnicu” u ruci, u strahu od “Pandorine kutije” na grani.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Pad dvorca Todorovih i prvi poučci

Objavljeno

na

Objavio

U ponedjeljak, malo prije šest ujutro, policija je ušla u Kulmerove dvore. Istog dana uhićeno je dvanaest ljudi iz vodstva Agrokora, dok su Ivica, Ante i Ivan Todorić bili nedostupni. Dok pišem ovaj tekst novinari čuče na zagrebačkom aerodromu i motre letova iz Londona očekujući hoće li se netko od muških Todorića pojaviti ili će i dalje u Domovini na braniku imanja ostati samo žene, starci i zet.

Oktobarska revolucija 1917. kulminirala je zauzimanjem carskog Zimskog dvorca. Je li ovog listopada u Hrvatskoj, ulaskom policije u donedavno nedodirljiv Todorićev dvorac, simbolički započela naša “revolucija” u smislu korjenite preobrazbe hrvatske politike, pravosuđa, gospodarstva i medija, ostaje vidjeti. Kao i uvijek u prijelomnim danima, tako je i u ponedjeljak vrijedilo pozorno pratiti medije i sve izjave aktera, jer dok je još sve vruće nešto istine uvijek izađe na površinu. Već sljedeći dan se priče ispeglaju i usklade, pozicije zauzmu, interpretacije ustale.

Što nam ovotjedna fenomenologija događanja oko Agrokora govori o našem društvu? Prije svega, opet potvrđuje kako ono ima vrlo malo senzibiliteta za zakon i institucije pravne države, a puno sklonosti demagogiji i trenutnom iskaljivanju strasti, pa makar se sutra, s novim igračima, sve nastavilo po starom. Todorić ne treba pasti zato što je bogat i bahat, zato što ima dvorac i helikoptere, već zato što je, ako mu se to dokaže, kršio zakone. A oni koji su mu omogućavali da time oštećuje javni interes i riskira državni novac, bilo da su to premijeri i ministri, HBOR, HNB, Hanfa, Porezna uprava ili bilo tko drugi, moraju biti pozvani na odgovornost i ne smiju biti zaboravljeni u sjeni ritualnog iskaljivanja na najvećem, ali ne i jedinom krivcu.

Saborsko povjerenstvo, kakvo god da jest, moralo bi nastaviti svoj rad u onim segmentima koji neće biti obuhvaćeni istragom, a koji su dugoročno za državu još važniji, a to je prije svega loše postavljen sustav koji se, u problematičnim dijelovima, mora razmontirati i presložiti. Možda bi ga trebalo nanovo formirati pod drugim imenom, poput “Saborsko povjerenstvo za istraživanje i sanaciju manjkavosti sustava koje su se pokazale u slučaju Agrokor”. Pa onda češljati u javnom ispitivanju sve one koji su činili propuste. Isti mediji koju su do jučer titrali Gazdi kao dobrotvoru i genijalcu bez kojeg u Hrvatskoj nitko ništa ne bi znao posijati i posaditi, sada pumpaju raju na linč prikazujući raskoš Agrokorova plemstva. Izazivaju time najniže porive zavisti i mržnje, ali ne i želje za pravdom i poštivanjem sustava i zakona, uz neumoljivo sankcioniranje onih koji ih krše. Puno je ljudi koji danas u Hrvatskoj žive u egzistencijalnoj tjeskobi, ovršeni, blokirani, u kroničnom minusu do grla i stalnom strahu od otvaranja kaslića s računima.

Teško je od njih očekivati empatiju za trenutne traume osoba uhićenih pa puštenih na slobodu u aferi Agrokor. Oni koji su prošli to iskustvo svjedoče da jedna noć u zatvoru zauvijek promijeni čovjeka. Spoznaja da si zatvoren, da ne možeš ići gdje hoćeš, odraslom čovjeku teško pada i to utoliko teže što je bio moćniji (u praksi znači i slobodniji) prije “ćorke”. Vjerujem im i da je teško gledati kako ti sve ono što si godinama dijelom stvorio, dijelom nagrabio, sada razvlače. No još je tjeskobniji i teži svakodnevni život stotinama tisuća ljudi u Hrvatskoj, koji pale pripadnike oligarhije, s pravom ili ne, smatraju sukrivcima za svoj položaj. Nema sumnje da bi se, da je kojim slučajem krenulo nasilno osvajanje dvorca, pojavio i puk s vilama, kukama i motikama, i počeo razvlačiti pokućstvo i hranu. Nakon upada policije pred dvorcem se ukazao i uvaženi saborski zastupnik Pernar, koji takve situacije nanjuši nepogrešivo kao Šimleša žensku nevolju. Nije jasno što je tu mogao pripomoći, osim što se naslikavao i njuškao oko najpoznatije ograde u Hrvatskoj.

Dok su se muške glave strateški povukle u Londonu, jedina osoba koja je imala petlju izaći pred javnost bila je Jadranka Todorić, Gazdina sestra. Svaki dan ispred dvorca raspravlja s novinarima, brani brata, drži im lekcije. Ne radi se o licemjerju ili bahatosti, već tu ima nešto od etičkog stava koji je iznad svih zakona i razuma, a to je ljubav sestre prema bratu, o kojoj piše i Hegel u Fenomenologiji duha kao o najčišćoj i etičkih najutemeljenijoj. Svatko tko ima sestru zna o kojem bogatstvu i blagodati govorim. Sestra će te uvijek stajati, i protiv zakona i protiv države, to je tako oduvijek, od Antigone o kojoj piše i Hegel pa do Nevenke Kerum i Jadranke Todorić kao dvije najeksponiranije jake sestre u Hrvatskoj.

Možemo misliti sve najgore o Ivici Todoriću i o Jadranki Todorić kao pojedincima, ali u relaciji sestra-brat uvijek svjedočimo najčišćoj ljubavi, iskonski čistom porivu i kada najgora sestra brani najgoreg brata. Nije slučajno to da je najrjeđe ubojstvo među srodnicima, gotovo nečuven događaj, da sestra ubije brata. Od svih u Famigli za sada je Jadranka Todorić pokazala najviše muda. Izlazi hrabro pred čopor novinara u busiji pred ogradom dvorca, iz istih onih medija koji su Todorićima do jučer titrali, i poklapa ih, iako nema nikakvih suvislih argumenata, snagom koju izvlači iz sestrinske ljubavi. U vrijeme prevrata i kod nas se fura skromnost i minimalizam. Todorićeva sestra vozi neugledan sivi Seat, a glavna zvijezda među odvjetnicima, Čedo Prodanović dolazi u dvorac u Smartu, koji mu, kad stane pored njega, više izgleda kao kaciga nego kao osobni automobil.

Osiromašenu raju iritira luksuz pa mediji koji su se okrenuli protiv Gazde snažno igraju na tu kartu. Jutarnji vladin bilten u rubrici “impozantne nekretnine bivših vodećih ljudi Agrokora” donosi i perjanicu od foto-reportaže pod naslovom: “Policija u grandioznoj vili moćne Todorićeve suradnice: pogledajte kako izgleda impozantni dom Piruške Canjuge u elitnom dijelu Zagreba”, u kojoj se vidi tamna ograda, malo travnjaka i nekakav trijem. Zanimljivo je kako su jednako impozantne domove stekli i pojedini novinari sa završenom srednjom školom koji su se napajali na istom koritu u zlatna vremena. Čitani portal vječno nabrijanog gazdice, pravomoćno osuđenog za utaju poreza, koji najviše propagira lažni moralizam i pumpa najniže strasti intelektualno i duhovno opustošene publike, kao glavnu vijest donosi fotografiju kućne pomoćnice obitelji Canjuga. Iz “impozantnog doma” izvirila je starija žena odjevena kao ropska kućna posluga na američkom Jugu ili kao ona čistačica u crtiću o Tomu i Jerryju. Dežurni pumpači i administratori narodnoga gnjeva povezuju to s Canjuginim trabunjanjem o “stališima”.

Meni je, pak, u svemu tome zanimljiva potreba da se, unatoč ostvarenom materijalnom i društvenom statusu, trebaš dodatno uvjeriti da si visoki “stališ” i time da ti posluga nosi takvu stereotipnu odoru. Ne zna se tko je tu žalosniji. Oni koji to čine ili oni koji ih zbog toga mrze i zavide im, umjesto da ih žale. Mediji se upliću u slučaj puštajući u javnost nepotvrđene “informacije” o pokajništvu. Pa samo tako imali priliku čuti i čitati da je “Mislav Galić predao dokumente kojima tereti Todorića”, kako je Ivan Crnjac prvi pokajnik i slično. Javnost se lako lovi na te nepotvrđene vijesti jer u njih žele vjerovati, što je razumljivo.

Nakon što su imali šest mjeseci da počiste sve tragove teško je povjerovati da je itko od njih držao bilo kakvu spornu dokumentaciju u “impozantnom domu” u Zagrebu ili “grandioznoj” vikendici na Rabu. Financijska forenzika traje predugo i pitanje je imaju li naši istražni organi kapaciteta obaviti je kako spada. Dakle, kao najbrži i najsigurniji put za privođenje procesa kraju ostaje pokajništvo i međusobno terećenje. Ako je u slučaju Agrokorove vrhuške bilo zajedničkog protuzakonitog djelovanja, teško je vjerovati da će do kraja ostati jedni uz druge. U takvim skupinama ljude veže samo interes oko plijena, a ne zajednički ideali, međusobna ljubav i solidarnost.

Zašto bi relativno mlad čovjek odgulio dugogodišnju robiju za glavu koji je u Londonu? Nadalje, ako se i vrati i preda, zašto bi Gazda bio žrtveni jarac za sve, a oni koji su, od politike preko nadležnih institucija do medija, od njega cijelo vrijeme imali koristi, prošli lišo? Spektakl oko upada u dvorac i druge “impozantne domove” samo je početak. Ako priča ostane na iskaljivanju najnižih strasti na jednoj žrtvenoj jarčini ili nekoliko jaraca, jarčića, koza i kozlića, a ostane netaknut sistem koji je omogućio nastanak i dugogodišnje prikrivanje financijske rupe o kojoj i Putin razgovara s Predsjednicom u Moskvi, ništa se nije napravilo.

No ako se priča krene rasplitati dalje i dublje, a tu su Gazdina famozna bilježnica i eventualno pokajništvo najdragocjeniji, afera Agrokor bit će izraz Božje providnosti, nešto najbolje što se za ozdravljenje Hrvatske moglo dogoditi u novijoj povijesti. Čekajući rješenje te dileme, ostaje nam samo pratiti letove iz Londona i svjedočiti još jednom koliko je sestrinska ljubav jaka, a partnerska labava.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati