Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Ko to tamo pali i puca?

Objavljeno

na

O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti” slavna je teza Ludwiga Wittgensteina o granicama mislivog i spoznatljivog. Wittgenstein se zadržao na govorenju o tome kako ne treba govoriti o onome o čemu se ne može govoriti, za razliku od većine naših medija koji najradije govore upravo o tome.

Dakle, ne o onome što se zna, što je informacija, što je vijest, već o onome što se ne zna, što se nagađa, špekulira, o čemu bajaju “izvor iz vrha stranke”, “izvori bliski istrazi” i slični fantomi. Dvije teme o kojima se najviše razglaba zadnjih dana, pri čemu se ništa novo niti spoznaje niti zaključuje, je što ili tko uzrokuje požare i tko je i zašto izvršio atentat ili “atentat” na Zdravka Mamića. Zahvaljujući medijskoj stimulaciji čitava nacija se po tim pitanjima pretvorila u hrpu detektiva. Na temelju nekoliko poznatih elemenata, uz puno špekulacija, pretpostavljenih motiva i žuđenih objašnjenja na sve strane komentatori briju Ockhamovom britvom, tj. načelom kako se između različitih teorija koje mogu objasniti neki događaj, valja odlučiti za najjednostavniju. Otkud požari?

Činjenice su sljedeće. Od svibnja u Dalmaciji nije pala prava kiša. Visoke ljetne temperature u kombinaciji sa sušom pogoduju požarima na cijelom Mediteranu, pri čemu kod nas, srećom, nije bilo požara s desetinama mrtvih kao početkom ljeta u Portugalu. Unatoč tome, pretrpljeni strah za živote i imovinu u slučajevima kada su domovi obranjeni u zadnji tren ljudima opasno tanji živce pa spontano traže opravdanje, jednostavan i opipljiv uzrok svojih nevolja. Poput – netko je podmetnuo sve te požare u sklopu “specijalnog rata” protiv Hrvatske. Pa se postavljaju pitanja kao – kako to da uvijek plane kad je bura, ne razmišljajući kako je logično da se vatra, bez obzira je li namjerno podmetnuta, nehotično izazvana opuškom ili je posljedica iskrenja dalekovoda, kad puše vjetar puno lakše potpiri i proširi. Dio požara, ne znamo koliki, jer se ne pronađu svi krivci, bez sumnje namjerno je izazvan.

Ljudi izazivaju požare iz dva razloga. Jedan ja piromanija, poznati psihički poremećaj, a drugi je zločinačka namjera. U tom slučaju požare izazivaju ljudi koji nisu piromani već neprijatelji koji žele izazvati štetu, a najlakše je ljeti vatrom i to kad se sprema bura. Tko to želi? Prvookrivljeni, u pravilu, nisu neki općeniti mizantropi, već najfriškiji kolektivni neprijatelji – u našem slučaju Srbi. Stvara se mit, bez obzira koliko potkrepljen ili ne, koji onda kruži i djeluje kao obrazac naknadne identifikacije. Što onda za dugih dosadnih ljetnih dana rade besposleni balavci u zabačenim selima Dalmatinske zagore? Moguće je da rezoniraju – aha, pričaju kako Srbi pale, mi smo Srbi, pa što ne bismo… Hipotetska situacija odgovara onoj iz vica kad Mujo i Fata idu mračnom šumom i u jednom trenutku ona zastane i kaže – neću dalje, strah me da bi me mogao silovati. A on na to odvrati – joj super ideja, hvala što si mi napomenula, meni ne bi palo na pamet.

Dvojica 17-godišnjaka iz sela Radučić, u općini Ervenik, uhićeni su zbog namjernog izazivanja požara koji se proširio prema Nacionalnom parku Krka, arheološkom nalazištu Burnum i pruzi Knin-Kistanje. Jedan je “naš” lokalni Srbin, jedan iz Srbije. Eto krasne potkrepe teorije po kojoj Srbi pale po Hrvatskoj. Ali tu nije kraj. Ako već Srbi pale požare, u određenoj vrsti hrvatskog uma javlja se ogorčena reakcija pa imamo prvi dokazan slučaj vraćanja istom mjerom. Situacija je opet analogna vicu u kojem, usred rata, 1993. kaže Suljo Muji – vidi ovih Hrvata dušmana, srušili nam džamiju u Stocu. Neka, neka, kaže Mujo, srušit ćemo inšalah i mi njihovu u Zagrebu. Naš Mujo je 25-godišnja Hrvatica koja je uhićena nakon što je izazvala požar u Brgudu kod Benkovca, i objasnila je svoj čin netrpeljivošću prema Srbima, ne razmišljajući, čak ni unutar svog sustava vrijednosti, o tome kako pali Hrvatsku i da ugrožava i jedne i druge i sve ostale koji se motaju po tom području.

Mit koji se konstruira od određenih elemenata stvarnosti, puno fikcije i olakih poopćenja, nakon određenog kruženja u javnosti, počinje se povratno prelijevati u stvarnosti. Svatko tko želi zlo Hrvatskoj, ima sada model kako ga nanijeti, a onaj tko, primjerice, misli kako to čine Srbi, ima pred sobom “opravdanje” da im vrati istom mjerom. Uz “Srbe” i “Hrvaticu” policija je otkrila i banalne uzročnike požara, poput 66-godišnjakinje u Smokvici na Korčuli, koja je nehotice bačenim opuškom izazvala požar, pa je sama zvala pomoć, ili 27-godišnjaka koji je neodgovorno odbačenim opuškom izazvao požar u brodogradilištu u Šibeniku. Nemoguće je nadzirati čitav teren, ali je moguće i nužno pooštriti zakonski predviđene kazne. Namjerno izazivanje požara treba poistovjetiti s terorizmom, jer se u oba slučaja čini zlo za koje se niti ne zna koliko će žrtava i štete u konačnici izazvati, a nehotičnu palež kažnjavati strože nego do sada, jer nakon svega što se događalo ovog ljeta, nitko ne može reći da je neinformiran o mogućnim posljedicama rizičnog ljetnog ponašanja.

Na par dana je požarnu tematiku u drugi plan stavio misteriozni događaj iz duvanjskoj zaselka Vidovići. Mediji su izvijestili kako su nepoznati napadači pucali na Zdravka Mamića koji je bio u posjetu očevom rodnom kraju. Što znamo o tom slučaju? Mamić je u došao u Vidoviće s više članova obitelji, izlazio je iz auta, čuli su se pucnji, pao je pogođen u nogu. Prevezen je potom u lokalnu bolnicu, gdje je ustanovljeno kako je zadobio prostrjelnu ranu natkoljenice. Na vlastiti zahtjev napustio bolnicu u Tomislavgradu i otišao za Zagreb. TV-dnevnike su preplavili “stručnjaci za sigurnost”, koji su oko tog slučaja iznosili vrlo različite, povremeno i suprotne zaključke tako da je oko svega nastao pravi mamićevski rašomon. Jedni su sigurni da je to “upozorenje”. Vrhunski snajperist je pomno pripremio dvadeset metara udaljenu čeku i dva dana hladnokrvno čekao da se Mamić pojavi.

Pogodio ga je u but kao upozorenje. No mogao je još efektnije. Odbiti mu gumb na košulju, oprljiti mu dlaku iz nosa kao poruku – mi smo vrhunski profesionalci, gađamo s kilometar u milimetar. Uglavnom, prva hipoteza je da je sve vrlo profesionalno, opasno, ukratko, iza svega stoji najveća mafija na svijetu. Druga suprotna teza, koja se pojavljivala i u istim medijima s “profesionalnom”, je da je riječ o čistom amaterizmu. U prilog tome ide dodatna informacija da je pucano iz kratkocijevnog pištolja kalibra 7,65, o čemu svjedoči pronađena čahura, koju profesionalac nikada ne bi ostavio iza sebe. Radi se o pištolju za blisku borbu, onom damskom, kakav će izgleda uskoro morati nositi Zagrepčanke koje se budu usuđivale hodati same centrom grada. Ali isti kalibar ima i zloglasni “škorpion”, što priču čini ozbiljnijom. “Stručnjaci za sigurnost” koji zastupaju “amatersku” hipotezu ističu kako s te daljine s tim oružjem nema govora o preciznosti, pa je napadač jednako mogao i ne pogoditi cilj i usmrtiti ga.

Potpuni amaterizam ide u prilog pretpostavke da iza napada stoje uobičajeni Mamićevi nedorasli protivnici koji se 20-ak godina žučno bore protiv njega, a on je sve veseliji i bogatiji. Mediji u BIH javili su kako su u istragu uključeni i psi, ne objašnjavajući imaju li policijski psi u Duvnu putovnice i hoće li ići preko granice kao ispomoć hrvatskim kolegama. Javljeno je i kako su uključeni “specijalni timovi iz Bihaća”. Zašto iz Bihaća koji je daleko od Tomislavgrada i nalazi se u drugoj županiji, nije jasno. Možda su nehotice time javnosti i otkrili neki trag. Najluđa hipoteza koja kruži društvenim mrežama je da se radi o lažnom atentatu. Ni najveći Mamićev protivnik, ako ima i mrvu savjesti, ne bi je ozbiljno iznio javno, jer se na sličan način rugalo Pukaniću pa je poslije ubijen.

Teza je sljedeća – kako bi dodatno odgodio suđenje u svrhu prepariranja svjedoka Mamić je sam inscenirao igrokaz – kad bude izlazio iz auta, u svojoj djedovini, okružen samo svojima, bez neutralnih svjedoka, u busiji će netko par puta puknuti iz kubure u zrak, a on će pasti kao pokošen. Doktori će mu dati potvrdu da je ranjen i par dana će ostati u bolnici. Poslije slijedi dugotrajna rehabilitacija, posljedice stresa, možda i PTSP zbog pretrpljene traume, što je dovoljno opravdanje za odgode suđenja do pogodnog trenutka. Zastupnici ove teze pozivaju se na čahure 7,65 mm iz oružja besmislenog za ovakav napad, veselo lice s kojim Mamić pozira na brojnim slikama iz bolnice i momentalno prebacivanje na Sveti Duh. Mamić sam vrlo lako može pobiti ovakve špekulacije. Treba samo, kao najbolji odgovor na ovakve zlobne hipoteze, stisnuti zube i, ne tražeći nikakva odgađanja, pojaviti se na prvom ročištu. Dežurni medijski detektivi će nagađati još neko vrijeme. Oko Mamića do okončanja procesa, a oko požara do prve prave kiše koja će označiti kraj sezone, a kojoj se navodno do listopada ne vidi ni naznaka.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati