Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Koga danas u Sarajevu voli Amerika, a tko voli nju?

Objavljeno

na

Veliki jadi spopali su ovih dana dojučerašnje američke miljenike u BiH.

Nakon što je gotovo dva desetljeća uživao u figuri američkog mezimca, Zlatko Lagumdžija je “vidio svog bloga.”

Naime, na blogu su direktor Misije USAID-a u BiH David Barth i vojni ataše Scott Miller iznijeli tešku kritiku vlasti u BiH, zabijajući, na kraju mandata, nož u leđa vlastitoj političkoj djeci. Monstruozna Platforma stvorena je na poticaj i uz izravnu potporu američke ambasade u vrijeme mandata Patricka Moona. Nakon što je četiri godine rasturala zemlju, na samom isteku mandata dužnosnici američke ambasade optužili su svoje dojučerašnje pulene da nisu ništa uradili da odgovore na potrebe građana nakon poplava, iako su međunarodne institucije vlastima BiH osigurale više od pola milijarde eura za pomoć. Iznose i optužbu da su vlasti taj novac iskoristile za krpljenje proračunskih rupa.

Lagumdžija je udario blogom na blog, i obznanio time javnosti da više definitivno nije američki miljenik. U odgovoru na svom blogu brani se od optužbi dužnosnika američke ambasade ističući kao glavni razlog nedolaska pomoći do stradalnika to što se “mi u BiH nismo borili samo protiv poplava, nego i protiv birokratskih nepogoda koje su generirane činjenicom da imamo najsloženiji politički sistem sa trinaest nesinhroniziranih nivoa vlasti i sa velikim problemom preklapanja nadležnosti. Bilo bi fer da su podsjetili javnost i na to kako je taj sistem u Dejtonu napravljen.” Sad su mu dojučerašnji tutori krivi jer su eto napravili presloženu državu u Daytonu. Poput uvrijeđenog djeteta proziva ih što pri isticanju problema pola milijarde eura koji još nisu došli do ljudi kojima su namijenjeni, nisu usput napali i američku administraciju od prije dva desetljeća, koja je propustila napraviti državu po Lagumdžijinoj mjeri.

Nadalje Lagumdžija kaže da “ono što kao ministar vanjskih poslova smatra nečuvenim iskakanjem iz diplomatskih normi ponašanja jeste potpuno izvrtanje činjenica kako bi se potkrijepio opasan i pogrešan narativ da su svi političari u BiH isti i uz to nesposobni. (…)

Nismo svi isti. Ni mi, ni oni. Nečuveno je tvrditi da su svi isti. I oni i mi. Hvala svima koji nam pomažu ili to žele, ali to ne znači da nam treba držati predavanje svako onaj ko misli da o nama i našoj zemlji zna više od svih nas. Nismo svi isti. A naročito nismo budale kojima se svako može praviti pametan.”

 

Istina je da nisu svi isti, jer je Lagumdžija i njegov milje vjerojatno najgori i najpogubniji segment politike u BiH. Teško je nakon Daytona naći vladu koja je u svom mandatu pričinila i približno toliko ekonomske i društvene štete poput njegove u Federaciji. Od kompromitiranja bilo kakve moguće istinske transnacionalne opcije pseudograđanskom opcijom koju je koristio kao krinku za nacionalizam brojnijeg naroda u Federaciji, afera od famoznog “Reketa” pa nadalje, uništavanje i kompromitiranja javnog RTV servisa oličenog u Federalnoj televiziji čije je nekadašnje prvo novinarsko grlo sad odjednom njegov kandidat za člana Predsjedništva, pogubne, dvaput izvedene, avanture s Komšićem koja je trajno narušila međunacionalne odnose u Federaciji, gaženja političke volje cijelog jednog naroda i nametanjem predstavnika poput Lijanovića i halal-pravaša, koji ne bi mogli doći na pozicije na koje ih je Platforma ustoličila ni u jednoj normalnoj, demokratskoj zemlji. Imao je za sve to podršku Amerikanaca koji su, naročito u Moonovo vrijeme, takvu moralnu i političku klatež tražili svijećom i odmah po pronalasku prihvaćali za saveznike. Dok je trajala ljubav američke ambasade i Lagumdžije, a trajala je s njihove strane dok su vjerovali da preko njega mogu progurati svoju utopijsku viziju građanske BiH, a s njegove dok su mu išli niz dlaku, Lagumdžiji nije smetalo američko prosipanje pameti u BiH i to što nam “drži predavanje svatko onaj tko misli da o nama i našoj zemlji zna više od svih nas.”

Sad je odjednom antikolonijalistički raspoložen i sve više zvuči poput Dodika, s tim što je Dodik u sedlu, a Lagumdžija je već u zraku. Američki ljubimci, oni koji su iz niza razloga bespogovorno prihvaćali igrati njihovu igru, u pravilu nisu dobro prolazili. Od Biljane Plavšić, preko Jadranka Prlića pa sve do Lijanovića, nakon što bi odradili posao, ili češće nakon što nisu bili sposobni odraditi ga, nekadašnji mezimci bivali su odbačeni. Ostaje vidjeti kako će nakon izbora završiti odbačeni Lagumdžija.

Novi američki ljubimac je Fahrudin Radončić, pa platformaši sada cvile kao ostavljene ljubavnice. Radončić pred bošnjačkim biračkim tijelom otvoreno igra na kartu američkog savezništva, o čemu dovoljno govore naslovi u Avazu.

Jedan naslov u Radončićevim novinama prije par dana kaže: “Kandidat SDP-a Bakir Hadžiomerović osuo paljbu po Amerikancima.” Ne radi se o paljbi, barem ne zasad, tipa Mevlida Jašarevića, već tiradi na liniji šefa Lagumdžije. Crveni Bakir tako na skupovima u Kaknju i Zavidovićima napada američke diplomate Davida Bartha i Scotta Millera koji su kritizirali nerad vlasti u kojoj mu stranka ima presudnu ulogu. On je još izravniji od šefa pa kaže kako je “nedopustivo da trećerazredne birokrate vode predizbornu kampanju za neke druge političke stranke i drže predavanja bazirana na muci naših naroda, isto kao da ova zemlja nema svoje institucije.” Prvorazredni novinar i intelektualac kritizira tako trećerazredne birokrate iz čije je ruke do jučer jeo. SDA, također dio platformaške vlasti, suočena s američkom kritikom, odabrala je taktiku sabura, trpljenja dok izbori ne prođu i ne vidi se što će biti dalje. Ipak, dok mu je stranka nešto muljala o dobronamjernoj američkoj kritici, nije se suzdržao ministar nelegalnog ministarstva kulture u Vladi Federacije BiH (kultura je po Daytonu na razini županija) Salmir Kaplan. Avaz trijumfalno javlja kako je “bijes iskalio iskazujući na društvenoj mreži netrpeljivost prema američkim diplomatima i Ambasadi.” Kaplan se pita: “Šta se dešava sa ovim ljudima iz Američke ambasade i USAID-a” dodajući, kako sa zadovoljstvom prenosi Avaz, da “u sljedećem obraćanju javnosti” očekuje poruku Amerikanaca da će, kako je naveo, “nas bombardovati ako ne glasamo za predsjednika Saveza za bolju budućnost Fahrudina Radončića.” Kaplanove distopijske fantazije su zanimljive. Ono što se vjerojatno “dešava” s američkom ambasadom je promjena politike i nastojanje da se izvuku iz kaše koju su sami zakuhali.

Kaplan je simpatično izravan: “- Gospodo Amerikanci, smanjite doživljaj, nije vam ovo ni Afganistan ni Irak!!! Polupali ste lončiće.” Samo je falilo da im kaže: Go home! Ili “Marš kući”, kako je hrvatskom premijeru Milanoviću poručivala Jasmila Žbanić, žena iz istog kulturnog miljea. Avaz, pomalo dodvornički prema Amerikancima, komentira Kaplanovu poslanicu ovako: “Zapjenušana reakcija Kaplana, turskog đaka, usmjerena prema diplomatima apsolutno najvećeg saveznika BiH i Bošnjaka, otkriva da je i tvrdolinijaški krug SDA, kojim rukovodi Bakir Izetbegović, direktno pogođen i da se osjeća prozvanim u kritikama o neradu i sporoj reakciji nakon poplava, ali i da je spreman, na prvi mig, plasirati negativne reakcije prema SAD. Radikaliziranom Kaplanu je dobronamjerna i utemeljena kritika Amerikanaca, očito, samo izgovor da u javnost iznese vjerovatno ranije formirane antiameričke stavove i histeriju koja vlada u političkim krugovima tvrdog krila SDA iz kojih dolazi.”

Što se iz ovoga može razabrati? Prvo, da nije ok da neki bošnjački političar kritizira najvećeg saveznika BiH i Bošnjaka. Drugo, da upadnim prozivanjem “tvrdolinijaša” iz SDA za antiameričko raspoloženje, Radončić želi sebe pozicionirati i javnosti prezentirati kao prijatelja i pouzdanog saveznika najveće svjetske sile. Uz križ na Zlatištu, na samom početku kampanje se tako mlati i Amerikom. Nije teško zaključiti da je i američka kritika tempirana u svrhu izbora, a da su se pogubljeni vrh SDP-a i neiskusniji SDA kadar ulovili na mamac.

Nino Raspudić/nezavisne.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Metastaza velikosrpskoga karcinoma

Objavljeno

na

Objavio

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države

Nakon poruke glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve Irineja Bulovića kako SPC ne će više podupirati dijalog Beograda i Prištine, jer prostor Kosova smatra dijelom srbijanske države, susjedne će se države ozbiljnije pozabaviti najavljenim donošenjem t. zv. Deklaracija o opstanku srpske nacije i ponovnim buđenjem velikosrpskoga karcinoma.

Tim će budućim dokumentom Srbija i Republika Srpska navodno štititi prava Srba na uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, proučavanje i njegovanje srpske kulture, proučavanje srpske povijesti i njegovanje tradicija te očuvanje kulturnog nasljeđa.

Naime, bački episkop Irinej smatra kako je Zapad postao politički neučinkovit te da Srbija glede Kosova stvar treba preuzeti u svoje ruke, a to će joj omogućiti održavanje srbijanskoga referenduma o Kosovu. Kosovo je, naime, samo prva dionica u povratku u povratku pod jurisdikciju srpske države.

Na taj način ne samo da SPC ignorira međunarodne dogovore, nego ona priprema i politički teren za buduće zaposjedanje kosovske države.

U tom smislu i t .zv Deklaracija o opstanku srpske nacije samo je okvir za novu velikosrpsku ekspanziju. Naravno, u međunarodnim okolnostima koje će biti prikladnije novom osvajanju.

Što znači ta zaštita proučavanja srpske povijesti i kulture, najbolje svjedoče srbijanski udžbenici, u kojima se današnji naraštaji školaraca podučavaju kako su, bez obzira na svoja nacionalna imena, zapravo muslimani i katolici u BiH i Hrvatskoj Srbi, samo što toga oni još uvijek nisu svjesni.

Naime, muslimani i katolici, za razliku od pravoslavnih u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori nisu navodno sačuvali svoju srpsku nacionalnu svijest.

Kao nadopuna školskom programu, SPC već skoro dvadesetak godina poslije srbijanskih ratnih poraza u svim poslanicama svojih patrijarha ne želi priznati hrvatsku državu pa čestitke blagdana pravoslavnim vjernicima upućuje u Dalmaciju, Rijeku, Liku, Banovinu, Kordun, Slavoniju i Hrvatsku.

Tako bi se u kontekstu prihvaćanja Deklaracije politički program mogao odnositi ponajprije na održavanje svijesti već osviještenih Srba kako bi se na temelju usvojenih znanja mogli uspješnije boriti za očuvanje svojih zemalja. U radikalnijem slučaju program iz Deklaracije mogao bi se provoditi i na dijelove još uvijek neosviještenoga srpstva, koje srbijanske prosvjetne vlasti prepoznaju pod t. zv. regionalnim imenima kao što su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.

U sklopu jezično-političkih projekata, kojima se na tragu velikosrpskoga programa Vuka Karadžića iz 19. stoljeća sve štokavce proglašava Srbima, nastala je i nedavna sarajevska Deklaracija o t. zv. zajedničkom jeziku, koja na političkoj razini, poput srbijanskih udžbenika, niječe hrvatski, crnogorski i bošnjački jezik.

Za razliku od jezikoslovnih projekata, srbijanske vlasti uz pomoć svojih agenata u Hrvatskoj gotovo svakodnevno manifestiraju moć političkim projektima.

Tako je nedavno u Rijeci obilježena navodno 300. godišnjica nazočnost pravoslavlja. U sklopu velikosrpskoga projekta što ga promiče SPC ovaj je put, nakon nedavnoga promicanja odcjepljenja Istre od Hrvatske, odabrana Rijeka, kao posebna regija, u kojoj eto pravoslavlje stoluje tri stoljeća.

Kako bi se pak omalovažilo hrvatsko stradanje tijekom srbijanske agresije u gradu Vukovaru, nedavno je, na dan pogibije zapovjednika vukovarske obrane generala Blage Zadre, bio dogovoren i nogometni susret lokalne srpske momčadi iz Vukovara s beogradskom Crvenom zvijezdom.

Sličan karakter političkoga omalovažavanja ili pak nijekanja hrvatske borbe imaju izmišljene obljetnice t. zv. stradanja Srba, poput nedavno manifestativne komemoracije za navodno stradanje t. zv. kozaračke djece u Sisku.

Sve je to manje-više poznato hrvatskoj javnosti, nu unatoč tomu, ni Državno odvjetništvo, ni redarstvo, a ni političke strukture ne reagiraju na ta širenja lažnih vijesti, kojima je već desetljeće i pol podvrgnuta hrvatska javnost.

Nasuprot tomu i represivni aparat i Državno odvjetništvo još se uvijek trude goniti hrvatske branitelje optužene da su navodno počinili zločine protiv Srba.

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati