Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Mala zemlja za veliku kolonu

Objavljeno

na

“Zamara me dužina čekanja. U jednom danu po dvaput mi klone duša kojoj se mrači vid i postaje već teško vjerovati. Krv moja juri i bije po damarima u bezumnoj želji da se prospe na suncu.”

Ove riječi nije u petnaestkilometarskoj koloni pred hrvatsko-slovenskom granicom zapisao očajni gastarbajter koji se vraćao kući za uskršnje blagdane niti strani turist koji se nadao odmoru u Hrvatskoj, a ne na graničnom prijelazu, već Ivo Andrić u mladenačkoj zbirci Ex ponto iz 1918.

I nakon sto godina težina i fenomenologija čekanja je ista. Frustracija stajanja u mjestu, sputanosti, prostorne nepomičnosti, dok vrijeme prolazi.

Prije dva dana sam, putujući u Zagreb, upao u prometni zastoj na jadranskoj magistrali u Makarskoj. Nije bilo nikakve najave, nikakvog upozorenja, samo odjednom naiđeš na nepreglednu kolonu zaustavljenih auta ispred sebe i neizbježno trenutno postaneš jedan od njih, jer su već pristigli drugi i zaustavili se iza tebe. Ne znaš zašto stojite, je li u pitanju neka nesreća na magistrali, važni radovi, možda odron. Izgubiš sat i pol stojeći u koloni, onda vozila lagano krenu.

Naknadno saznaš da su jadransku magistralu, jednu od glavnih prometnica u državi, na dionici od Omiša do Podgore nadležni genijalci u radnom danu zatvorili na nekoliko sati zbog biciklističke utrke, koja nije ni Toure de France, ni Giro d’Italia, već neka provincijalna domaća inačica. Kod takvih čekanja u koloni čovjek nije siguran pada li mu teže kad zna zašto čeka ili kad ne zna. Da je kod Makarske bio odron – ni pola jada, događa se, nije se problem strpjeti, a može se otprilike i procijeniti koliko treba vremena da se cesta raščisti.

U slučaju prometne nesreće spontana pomisao je – jadni ljudi, nadajmo se da će biti dobro, treba voziti opreznije, svima se može dogoditi. No biciklistička utrka srijedom u zemlji u kojoj je profesionalni biciklizam za većinu stanovništva apsolutno nevažan sport, gdje su u južnim dijelovima donedavno smatrali kako je bicikl prometalo za “dicu i dide”, razumljivo da nije opravdan razlog za višesatno čekanje u koloni. Jesu li je mogli voziti negdje drugo, na manje prometnoj cesti ili, ako je baš morala biti na magistrali, jesu li mogli to adekvatno oglasiti, i upozoriti znakovima na alternativne pravce?

Kad ne znaš zašto čekaš, problem je jer ne možeš znati ni koliko ćeš čekati pa kako-tako isplanirati vrijeme. Čekajući u koloni kojoj nisam znao uzrok, kao mladom Andriću par puta mi je klonula duša i postajalo mi je teško vjerovati da ćemo ikada krenuti i da ću se prije mraka dokopati Zagreba. Kad znaš uzrok zastoja, možeš odlučiti hoćeš li, prema nahođenju, malo prosurfati, pospremiti pretince u autu, izmoliti krunicu, izvaditi knjigu iz gepeka i čitati pola sata, ili ostaviti auto na cesti pa otići na kavu, ručak, tražiti smještaj u mjestu gdje si zapeo ili čak planirati tu novi život.

Prednost neznanja je što možeš zamišljati neke opravdane ili barem ljudski razumljivije razloge prometnog kolapsa nego što je Tour of Croatia na jadranskoj magistrali bez oznaka i upozorenja.

 

Aktualni problem višesatnog čekanja na prelazak slovensko-hrvatske granice zbog strože kontrole na vanjskim granicama Europske unije dodatno je bolan upravo zbog svijesti da je takav postupak besmislen. Nepodnošljivi cinizam te tobožnje brige za sigurnost građana unutar schengenskog raja leži u činjenici da ista ekipa koja je preklani dopustila da u EU bez ikakve ozbiljne sigurnosne provjere uđe milijun mladih muškaraca koji dolaze iz područja u kojima godinama ratuju različite džihadističke frakcije, sada odjednom smatra kako će građane EU učiniti spokojnim pedantno kontrolirajući svakog turistu i gastarbajtera koji pred Uskrs prelazi slovensko-hrvatsku granicu.

Dodatni paradoks leži i u činjenici da su većinu recentnih terorističkih napada na europskom tlu izveli islamisti koji su već odavno unutar EU, neki od njih čak su i pripadnici druge ili treće generacije rođene u Europi. Tako danas više potencijalne terorističke prijetnje može doći iz unutarschengenskog prostora nego izvan njega.

Kao protumačiti to da dio zapadnoeuropskih zemalja danas više nema kontrolu nad dijelovima vlastitih gradova, a trenirali bi strogoću na Rupi i Bregani. Upravo je besmislenost tih novih, strožih kontrola ono što čekanje čini nepodnošljivim. Pogotovo što one mogu biti i fleksibilne pa tako na prijelazima s Mađarskom nije bilo problema.

Novi pristup graničnim kontrolama nema dakle nikakvog smisla, ali je Slovencima dao batinu u ruke, koju oni sada sadistički koriste. Nema nikakve naznake da će se po tom pitanju bilo što promijeniti prije turističke sezone, pa ćemo ovo što smo viđali pred Uskrs gledati u još većoj mjeri na ljeto. Kako će se to odraziti na hrvatski turizam? Koliko će potencijalnih gostiju, a većina ih u Hrvatsku dolazi autima, odustati od odlaska na Jadran kako bi izbjeglo gnjavaže koje će im upropastiti dva dana dragocjenog odmora?

O ozbiljnosti problema svjedoči i to što je Predsjednica Grabar-Kitarović pisala predsjednicima Europskog vijeća, Europskog parlamente i Europske komisije, žaleći se na postupanje slovenske strane. No teško da će se oni miješati u slovensku doslovnu i strogu interpretaciju i primjenu europske odluke. Što nam je onda činiti? Popustiti Sloveniji u arbitraži kako bi se spasio turizam? Zvati opet Amerikance u pomoć? Objaviti im rat? Zaplijeniti imovinu slovenske države i poduzeća u Hrvatskoj kako bi se pokrpale proračunske rupe nastale opstrukcijom turizma?

Ako se stvar ne riješi u sljedeća dva mjeseca možda bi trebalo organizirati zračni most, žurnu mrežu niskotarifnih avioprijevoznika koji bi naše drage Čehe i Poljake, Nijemce i Austrijance zrakoplovima prebacivali na hrvatsko tlo. Talijani i ostali bi dolazili pojačanim morskim linijama, pri čemu bi pomogla i hrvatska mornarica. Ili, upućivati turiste na obilazne puteve preko Mađarske, s tim da bi im Hrvatska nadoknadila dodatne troškove?

Možda bi jednostavnije bilo rebrendirati Hrvatsku kao specifičnu turističku destinaciju za avanturiste, netaknutu oazu do koje se teško probiti? Poslasticu za odvažne, koji su spremni čekati deset sati u koloni na graničnom prijelazu, svako mali pomicati auto po par metara na plus četrdeset, mokriti u bocu, ali zato, ako se živi i zdravi probiju do Hrvatske, uživati u ljepotama koje oni manje spremni na odricanje, s manje vremena i strpljenja, mogu samo sanjati.

Možda bi trebalo igrati i na kartu tužne činjenice da suvremeni način života otuđuje članove obitelji i da ih zajednički turistički posjet Hrvatskoj može ponovo zbližiti, jer uključuje i svojevrsno “čistilište” na ulazu, u vidu višesatnog boravka u usijanom automobilu, s rizikom da vam prokuha motor, ako koristite klimu, a u takvim uvjetima su članovi obitelji potpuno upućeni jedni na druge, prisiljeni komunicirati, pomagati se međusobno, postati opet tim. Prilika je to i da se steknu nova prijateljstva s ljudima iz beskonačne automobilske kolone. Naći se u istoj, besmislenoj, dugotrajnoj muci prirodno zbliži ljude – tako su, po pričanjima starijih, prijateljstva sklopljena na odsluženju vojnog roka u Jugoslavenskoj narodnoj armiji trajala čitav život. Možda se tijekom čekanja na graničnom prijelazu dogode i nove ljubavi. Tijekom cjelodnevnog čekanja na granici dragi gosti bi mogli uživati u koncertima i nastupima DJ-eva. Tako bi se dio programa Ultre ovog ljeta mogao odvijati na Bregani i Plovaniji.

Hrvatska bi, ako se nastavi ova tortura na granicama, koje su nedavno lakše prolazili migranti bez dokumenata nego danas građani EU, mogla postati svjetska destinacija broj jedan za mazohiste, isposnike i kažnjenike. A neki stari turistički slogani dobiti puno opravdanje, jer nakon mukotrpnog prolaska kroz čistilište kilometarskih kolona, stvarno ti se čini da si došao u raj na zemlji.

Nino Raspudić / Večernji.hr

>>>Nino Raspudić: Suvremeni Glembajevi i vrijeme ‘ćorke’<<<

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: STEM revolucija u školama, a WC za djecu u šatoru

Objavljeno

na

Objavio

Vidjela žaba kako konja potkivaju pa i ona digla nogu. Tako možemo nazvati histeriju oko najave uvođenja informatike kao obveznog predmeta u osnovne škole.

Informatika mora biti in i moramo svi na ulice dati joj potporu. I tako će biti sve dok netko ne kaže da je car gol.

Nije nimalo popularno to reći, ali uvođenje informatike po novom modelu neće riješiti niti jedan problem koji imaju i učenici i profesori. Da se razumijemo, nemam baš ništa protiv informatike. Upravo suprotno. Taj je predmet itekako potreban u ovom ili onom obliku, uostalom već je kao takav zaživio još od 2006., ali fama koja se stvorila oko najave njegova obveznog uvođenja nije ni dobra niti je realna.

Silvana Oruč Ivoš

Priča o suvremenim tehnologijama u nastavi – u koje bi se u određenom vremenskom razdoblju trebali uložiti desetci milijuna eura, nakon što se osposobe stručnjaci koji će educirati nastavni kadar i osmisliti programe, a onda još milijuni eura da bi se nabavili najmoderniji uređaji, koji će za godinu do dvije dana biti stare kante te će trebati uložiti u nove – zvuči kao dobar vic. Ne zato što to nije moguće izvesti. Već zato što u Hrvatskoj postoje i škole koje nemaju ni toplu vodu, a kamoli Internet.

U nekim zagrebačkim školama, za koje se smatra da imaju znatno viši standard od škola u ruralnijim dijelovima Lijepe Naše, i dan danas u svim učionicama nije dostupna mogućnost spajanja na internet. Mnoge još nisu uvele e-dnevnike, a brojni zagrebački roditelji jako dobro znaju da ih učitelji i profesori s nelagodom vrlo često na roditeljskim sastancima moraju moliti da donesu papir za kopiranje kako bi učenicima olakšali nastavu ili papirnate ručnike kako bi djeca nakon pranja, mogla obrisati ruke.

No to nije nikakav drastičan primjer.

Nemojmo zaboraviti da u Hrvatskoj postoje osnovne i srednje škole u kojima je znatno gora situacija. Škole koje prokišnjavaju, škole koje nemaju grijanje pa učenici zimi doslovno sjede u kaputima, škole u kojima žbuka otpada sa zidova. Još početkom ove kalendarske godine u medijima je bila objavljena vijest koja bi se u današnje vrijeme mogla svrstati u rubriku vjerovali ili ne. U jednoj osnovnoj školi u Koprivničko-križevačkoj županiji 350 djece je nuždu bilo prisiljeno obavljati u – šatoru! Naime, jedan dio škole bio je zatvoren zbog opasnosti od klizišta. Takvi slučajevi, a spomenuti nije jedini, govore puno. Djeca u školama u Hrvatskoj nemaju isti standard ni iste mogućnosti. A to je prvo što se treba rješavati. Uostalom, jednaki standard za sve je i Ustavna obveza.

Činjenica je da je pitanje (ili problem) hrvatskog obrazovanja duboko ispolitiziran. Ne samo od vremena Jokića – kojeg je dekretom imenovao Milanović da provodi svoju ideološku kurikulnu reformu koja je, k tome, bila u potpunom nerazmjeru sa standardima i logikom – već i puno prije. Jer svaka garnitura koja dođe počinje od početka i svi se ponašaju kao da ni prije ni poslije njih nitko nije postojao. Svi počinju sa svojim reformama od kojih na kraju ne ostaje ni ‘R’. A možda i bolje da je tako jer ne služe nikome. Ni učenicima ni roditeljima, a niti olakšavaju situaciju potplaćenom i podcijenjenom nastavničkom kadru. Sve te strategije i planovi služili su isključivo za skupljanje kratkoročnih političkih bodova i za fotografiranje za pokoju naslovnicu u novinama.

I dok se u javnosti forsira sukob između buduće obvezne ‘moderne’ informatike i izbornog ‘zastarjelog’ vjeronauka (kao da netko ne može istodobno biti vjernik i recimo programer!?), djeca uče po prenatrpanom programu. I to samo zato što taj program moraju svladati kroz dvostruko manji broj sati nego njihovi vršnjaci u razvijenijim državama Europe. Posljedica toga je brzo zaboravljanje gradiva, učenje samo zbog ocjene i nužnost privatnih instrukcija kod kuće. I onda se čudimo poražavajućim prosječnim rezultatima znanja iz pojedinih predmeta (npr. PISA rezultata) i opće kulture koje naši učenici znaju pokazati u međunarodnim ili domaćim istraživanjima.

Na žalost, tako će i biti sve dok se ne napravi ozbiljna strategija koja će jasno kazati što se želi postići i kojim se smjerom treba ići te strategija koju će iznjedriti vrsni stručnjaci, a ne raznorazni ispolitizirani jokići. Zato je u pravu rektorica Zadarskog sveučilišta i donedavna predsjednica Posebnoga stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja Dijana Vican kada upozorava na činjenicu da najnoviji pilot projekt, koji se u sadržaju čak 80 posto odnosi isključivo na informatizaciju škola, ne rješava problem reformskih procesa u korist optimalnog opterećenja učenika u cjelovitom odrastanju, obrazovanju i odgoju.

I konačno, kada je riječ o predmetima oko kojih postoji prijepor trebaju li ili ne, pustimo roditelje da izaberu. Ako je pravo na izbor jedno od temeljnih demokratskih prava, onda pustimo roditelje, koji moraju biti prvi u odgoju djece, da izaberu ono što smatraju dobrim ili korisnim.

Silvana Oruč Ivoš/HrvatskoSlovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Tko dovodi Ruse u BiH?

Objavljeno

na

Objavio

Tko dovodi Ruse u BiH?

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist  pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada

Nedavno je u sklopu sve agresivnije politike bošnjačkoga vođe Bakira Izetbegovića prema hrvatskom narodu u BiH, ali i Republici Hrvatskoj jedan bošnjački aktivist američkom časopisu “Foreign Affairs” prodao, u sklopu sad već jasno prepoznatljive islamističke politike nepriznavanja Hrvata i Srba u BiH staru priču o hrvatskoj i srpskoj odgovornosti za nevolje koje su tu zemlju pogodile tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća.

Odbijajući prihvatiti tadašnje međunarodne planove o unutarnjem ustrojstvu zemlje Alija Izetbegović je odveo zemlju u ratni kaos, koji je na kraju završio etničkim čišćenjem Hrvata iz područja pod muslimanskom i srpskom vlašću, a za diplomatskim stolom i praktično srpsko-bošnjačkom podjelom zemlje na dva entiteta.

Aktualna priča odjevena je u novo ruho o navodno zajedničkoj hrvatskoj i srpskoj  operaciji pozicioniranja ruskih interesa u BiH kako bi se danas iz te zemlje širio kaos na Europsku uniju i druge dijelove zapadnoga svijeta.

Ključni igrači u tom navodnom Putinovu pothvati su hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Nasuprot njima bošnjački aktivist sugerira kako bošnjačka strana eto  brani interese NATO saveza i Europske unije.  Ključni argument za takvu tezu  navodno su dugotrajna savezništva i veze Dodika i Čovića te HDZ-a i SNSD-a

Sličan, ako ne i istovjetan model raspodjele krivnje na srpsku i hrvatsku stranu izrastao je i tijekom rata u BiH, a kao glavni argumenat slovila je danas već raskrinkana lažna optužba Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH u Karađorđevu. Nema dvojbe kako je ratna propagandna umotvorina tada omogućila bošnjačkoj Armiji BiH da potpuno očisti starosjedilačko stanovništvo, odnosno katoličke Hrvate iz središnje Bosne kako bi taj komad zemlje pretvorili u poligon za kasnije džihadističke operacije protiv Zapada.

Naime u sastavu Armije BiH posebno su krvoločni bili pripadnici odreda El Mudžahid, koji su počinili niz ratnih zločina s ritualnim smaknućima, a koja su kasnije poput dekapitacija prakticirali pripadnici ISIL-a na području Iraka i Sirije. Bošnjački analitičar Dževad Galijašević tvrdi kako su, između ostaloga čak šesterica napadača na Svjetski trgovinski centar 11. rujna 2001. u New Yorku bili pripadnici odreda El Mudžahid ili su pak nakon rata uvježbavani u kampovima na području BiH, odakle su bošnjačke snage etnički počistile Hrvate.

Čak i pojedini mediji iz BiH navode Izvješće  zajedničke Komisije američkoga Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napadaja o tomu kako su vlasnici bosanskohercegovačkih putovnica Halid Al Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkoga napadaja, bili pripadnici odreda El Mudžahid.

Kasnije je utvrđeno da je i drugi pilot, Navak Elhamzi kao pripadnik odreda El Mudžahid sudjelovao u ratu u BiH, a kao napadači, utvrđeno je da su sudjelovali i Zijad Jarahašević, Halid šeik Muhamed i Remzi Bin Elsibiha, koji su također imali izravne ili neizravne veze s BiH. S druge pak strane, kako bi teritorijalno učvrstio islamistički poligon u središnjoj Bosni Alija Izetbegović je tijekom rata Srebrenicu prepustio na milost i nemilost Srbima, a s tog područja 7.500 pripadnika Armije BiH prebacio u središnju Bosnu, kako bi je očistio od Hrvata.

U sadašnju pak kampanju protiv Hrvata, a riječ o pokušaju da se hrvatskom narodu u BiH ospori pravo da kao konstitutivni narod sam bira vlastite političke predstavnike, Bakir Izetbegović je uključio predstavnice srebreničkih ratnih žrtava, poput udruge  Majke Srebrenice, ali i sam vrh Islamske zajednice na čelu s reisom Huseinom Kavazovićem.

Oni, unatoč brojnim islamističkim kampovima uz granicu s Republikom Hrvatskom, na području od Tuzle do Kladuše, jurišaju na hrvatske dužnosnike koji činjenično upozoravaju na moguće terorističke prijetnje iz susjedstva. Kako je pak Dragan Čović, jedini od tri člana Predsjedništva BiH predan politici euroatlantskih integracija, on zbog svog zauzimanja postaje glavna meta islamističkih ekstremista, koje u političkom smislu predstavlja Bakir Izetbegović i njegova stranka SDA.

Uostalom, prema tvrdnjama oporbenoga bošnjačkog političara Fahrudina Radončića, iza svojedobnoga ubojstva federalnoga ministra policije, Hrvata Joze Leutara, stajao je upravo Bakir Izetbegović!

Kako, prema pisanju medija, u Izetbegovićevu specijalnom ratu protiv hrvatskoga naroda sudjeluje i bosanskohercegovačka Obavještakno-sigurnosna agencija – OSA ključni predstavnici hrvatskoga naroda u BiH trebali bi biti posebno oprezni kako im se ne bi opet ponovio slučaj Leutar, a time propalo i njihovo zauzimanje za promjenu nametnutoga izbornoga zakona.

Tezu na početku spomenutoga bošnjačkog (islamističkog?) aktivista o združenom pothvatu Hrvata i Srba da u BiH dovedu Ruse jednostavno otklanjaju aktualne činjenice o političkoj povezanosti, s jedne strane srpskoga vodstva s Moskvom, a s druge bošnjačkoga s Turskom. Dok je rusko gospodarstvo,a onda i politički paternalizam duboko ušao Republiku Srpsku, bošnjačka je politika Alijin “amanetom” neraskidivo povezana s Erdoganovom Turskom.

Te dvije države – Rusija i Turska – u mnogočemu zajednički nastupaju protiv Zapada, a Turska je sklapanjem ugovora o kupnji ruskoga raketnog sustava S-400 praktično odbacila savezništvo sa SAD-om, dok istodobno verbalno-diplomatski ratuje s Njemačkom i Europskom unijom.

Koliko se Erdoganova Turska okrenula Putinovoj Rusiji i koliko su daleko u područje potpunoga nepovjerenja otišli sadašnji tursko-američki odnosi pokazuje i raščlamba turskoga provladinog lista “Sabah“ koji konstatira završetak jedne epohe i predviđa kaos u svim državama koje se nalaze na trasi “Puta svile”, koji zahvaća i balkansko područje s BiH.

Tako saveznici iz Sirije postaju i saveznici u BiH, koja tek u tom sklopu postaje poligon za vođenje budućih operacija protiv Zapada, a kad su u pitanju one islamističkoga karaktera, nije pretjerana tvrdnja kako upravo bošnjački prostor u Federaciji postaje glavni poligon. Nu da bi on mogao biti i funkcionalan potreban mu je otvoreni izlazak na more s jedne strane te na sjeveru luka na rijeci Savi oko koje su već načičkani islamistički kampovi.

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist samo pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada.

Ivan Svićušić

Miroslav Tuđman: Ulazak BiH u EU se ne može i neće dogoditi ako Hrvati ne dobiju punu ravnopravnost u BiH

facebook komentari

Nastavi čitati