Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Moramo li svi kihnuti ako je gazda prehlađen?

Objavljeno

na

Posrnuće Agrokora postalo je važna medijska tema, a prigodni tajni sastanci u Vladi javni kad je već postalo prekasno.

Početak kraja poslovnog carstva Ivice Todorića označio je bizaran istup ruskog veleposlanika Anvara Azimova, koji je prije mjesec dana dao intervju odjeven u vojnu uniformu i okićen ordenima, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tako opremljen iskazao je očekivanje da će Agrokor ispuniti svoje obveze vezane za vraćanje kredita ruskim bankama. Uniforma i ordeni, potpuno neuobičajen outfit za veleposlanika, jasna su poruka da iza njega stoji ruska država i sila. Jer u vlasništvu su ruske države banke Sberbank i VTB koje drže oko 1,3 milijarde eura od 3,4 milijarde eura duga Agrokora.

Medijski tampon oko Todorićeve firme puknuo je ovog tjedna, a šteta u javnosti se sada pokušava sanirati mitom kako je Agrokor prevelik da bi propao, točnije da bi država pustila da propadne, jer ta tvrtka zapošljava 30 tisuća ljudi u Hrvatskoj, te još toliko u “regiji”.

Dakle, javnosti se nudi slika svojevrsne talačke krize. Rusi, i drugi, drže za gušu Agrokor, a taoci Agrokora su njegovi zaposlenici i dobavljači. I mi svi s njima.
 Veliki ekonomski analitičari oglašavaju se sa svojim tezama po istim medijima u kojima se obilno oglašava i Agrokor. Nejasno je stoga kome iz struke vjerovati i tko je od njih uopće neovisan o Gazdi.

S druge strane, eksplodiralo je uobičajeno likovanje raje nad propašću bogataša.
 Ne znam dovoljno o ekonomskih aspektima ove priče, i o tome će govoriti drugi, ali znam kako se priča priča, u ovom slučaju kako se sklapa i medijski plasira narativ u svoju korist.

Trenutno nas se svim medijskim silama uvjerava, kako, Bernardićevim riječima: “kad se ljulja Agrokor, ljulja se i Hrvatska”, pa bismo valjda zato svi trebali preko proračuna sudjelovati u spašavanju privatne firme koja se, u svojim boljim danima, nije nešto posebno iskazala u brizi za javno dobro.

Već sada je jasno kako bi bilo kakvo uplitanje države i bilo koji oblik angažiranja proračunskih sredstava za spašavanje Agrokora značilo političko samoubojstvo za onoga tko bi to odlučio ili podržao.

Imidž Ivice Todorića u javnosti je katastrofalan. Odavno je postao simbol (post)socijalističkog tajkuna, na kojeg se tovari bijes javnosti i gdje jeste i gdje nije odgovoran. Dok mu se slika u dominantnim medijima održavala besprijekornom, kivnost javnosti je, dijelom upravo zato, jer nije bilo javnih “ventila”, bivala sve veća.

Tzv. običan čovjek, koji sve više glasa za nemušte tipove koji uživo na televiziji tipkaju po mobitelu guglajući teze za raspravu, u komentarima uz Todorića samorazumljivo veže očeve veze u jugoslavenskoj poljoprivredi, politiku i HDZ-a i SDP-a koja mu je išla na ruku, kupovanje posrnulih firmi za kunu, neplaćanje dobavljačima, gušenje malih i sitnih riba iz istog sektora, nezasitnost u širenju, uvoz i plasman nekvalitetne robe, nedostatak domoljublja jer je obilno investirao u Srbiju, instaliranje svojih kadrova u Vladu kako bi mu pogodovali, dvorac i helikopter itd. To su slike koje prevladavaju u komentarima na vijesti o Agrokoru.

Most, kao sastavnica vlasti koja najviše osluškuje bilo naroda (da ne kažemo – najviše populistička) to razumije pa Božo Petrov ističe kako “država sigurno neće biti samoposluga ili bankomat za gospodina Todorića”. Ali, nažalost, odmah nakon toga pokazao se i Mostov socijalistički refleks kroz nebulozni prijedlog o nacionalizaciji Agrokora.
S druge strane se javljaju glasovi kako se ne smije dopustiti propadanje Agrokora jer bi to destabiliziralo hrvatsko gospodarstvo.

Svjesni negativne percepcije Gazde u javnosti kažu – ne treba spašavati Ivicu Todorića, ali treba spasiti Agrokor? Ne razumiju da Ivica Todorić više nije važan kao figura, već je problem Agrokor kao takvog i trebali bi argumentirati zašto bi država spašavala nešto što dugoročno ne može opstati na tržištu.
U većini analiza posrnuća Agrokora plitko se brkaju uzroci i posljedice.

Ekonomski mudraci tako kao prvi uzrok propasti Agrokora navode to što su mu velike svjetske rejting agencije, kao što je Moody’s, snizile rejting. Ali zašto su mu snizile rejting?

Po takvima ispada kako je glavni uzrok bolesti to što vam ju je doktor dijagnosticirao.
 Oni koji bi ukrcavali proračunska sredstva u spašavanje privatne firme navode primjere stranih intervencija poput američke u General Motors. Ali priča i kontekst su potpuno drugačiji. Većinu Agrokora čini lanac maloprodaje.

Umjesto Konzuma na istom mjestu će biti drugi dućan koji će opet treba blagajnicu i skladištara. Ili možda žele reći kako su Konzumove radnice bile privilegirane u odnosu na zaposlenice supermarketa u stranom vlasništvu, kako su imale veće plaće, radile manje i u boljim uvjetima? A da bi im eventualni novi, strani vlasnik te “privilegije” dokinuo?

U drskosti je najdalje otišao sada neovisni konzultant, a bivši dugogodišnji predsjednik Uprave Konzuma Dragan Munjiz, koji uz rezanje troškova i smanjenja prava radnika kao način ozdravljenja firme, navodi primjer tvornice Ferrero koja je bila poplavljena pa su radnici šest mjeseci radili besplatno jer su imali povjerenje u vlasnika.

Možda bi se on prvi trebao vratiti u Konzum pa raditi pola godine besplatno i time pokazati povjerenje u vlasnika kojem se ruski vjerovnici obraćaju javno u uniformi?
 A tko će odgovarati za nagomilani porezni dug Agrokora? Zašto se na porezni stup srama stavljaju sitne i srednje ribe, a novinari danima ne mogu od Porezne uprave dobiti podatak o dugu Agrokora?

Ministar financija Marić, koji je ponikao u Agrokoru, a čiji je jedan od prvih poteza bio ukidanje poreza na prvu nekretninu usred demografske katastrofe, dužan je objaviti koliki je porezni dug firme iz koje je došao na ministarsku poziciju, a o čijem oglašavanju ovisni mediji su ga javnosti plasirali kao da je nobelovac.
Što bi donijelo restrukturiranje Agrokora ako ga preuzmu vjerovnici?

Hoće li morati dodatno stezati remen, otpuštati i na kojoj razini? I hoće li biti više otpuštanja radnika ili možda famoznih menadžera u toj privatnoj firmu u kojoj se takve često zapošljavalo/udomljavalo kao protuuslugu politici?

Postavlja se pitanje i tko će otkupljivati od dobavljača ako propadne Agrokor? No opet nitko ne nudi argumente za tezu prema kojoj je Agrokor bio dobrotvor malih hrvatskih dobavljača, od kojih je valjda uzimao lošiju robu po većoj cijeni nego što su mogli dobiti od bilo koga drugog? Ako je tako, da damo Todoriću državno odlikovanje?

Ispada da ti dobavljači ne bi mogli opstati na tržištu, već ih se umjetno održavalo, istina s omčom maksimalne odgode plaćanje. Koliko to ima smisla? Hoće li dobri proizvodi opstati i bez Todorića? A da se malo ipak proba stvar prepustiti tržištu i zakonima?
Problem Agrokora je prije svega problem onih kojima je dužan.

To su ruske državne banke i drugi vjerovnici. Potom države koja krije porezni dug Agrokora kao zmija noge, dobavljača koje je ionako gušio drskom odgodom plaćanja, dijela uposlenika koji će ostati bez posla, a dugoročno se možda i spasiti jer će stati na čvrsto tlo na istom/drugom poslu. I problem je većeg dijela politike i medija isprepletenih s tim interesima.

Ako se i lipa javnog novca utroši u spašavanje Todorića, pardon, Agrokora koji je, eto, prevažan za državu, politički je mrtva opcija koja to učini.
 Pustiti konačno stvar tržištu, pa makar to dovelo i do propasti Agrokora, možda će biti bolni, ali ljekoviti konačni hrvatski izlaz iz socijalizma.

Agrokor ovako ispada neko zaštićeno hrvatsko nacionalno blago, kao manjine. Novi vid potencijalne političke korupcije se upravo pokušava uvesti u Zagrebu kroz prijedlog da se u Gradsku skupštinu ubaci novih šest zastupnika manjina koji bi bili izabrani bez obzira na izborni prag. Možda bi prigodno trebalo razmisliti da se u zagrebačku skupštinu ubaci i primjerice tri fiksna zastupnika Agrokora.

Brojčano ih je više, a i ne možemo bez njih…
Po suglasju HDZ-a i oporbe, ispada da je dotacija društva neminovna, a riječi koje je Ante Todorić, otac Ivice Todorića, izrekao na raspravi u CK SKH-a 1970. vrijede u potpunosti i za današnju situaciju: 
“Mi možemo na svjetsko tržište jedino uz dotaciju društva, a situacija je, drugovi, takova da bi Centralni komitet Hrvatske, i jasno, konferencija Saveza komunista Jugoslavije nad ovom činjenicom trebala ozbiljnije da se pozabave, jer doticanja kapitala da se ulaže u optimalne kapacitete nema, i mi umjesto da napredujemo, nazadujemo.

Nino Raspudić / Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati