NINO RASPUDIĆ: Otužna obljetnica »epohalnih prosvjeda«

5
kamenjar

Neki su već istraživali kako i otkud se javlja revolucionarni duh, ali mi nije poznato da se itko bavio time kako i kamo on nestaje? Ponire li ispod zemlje kako bi opet negdje izbio, ili jednostavno ispari? Zatvara li se možda u američku ambasadu, kao u Aladinovu lampu, čekajući povoljnije okolnosti da opet izađe?

Prošla je puna godina dana od jednog od najčudnijih događaja u postdejtonskoj povijesti BiH, za neke, uglavnom lijeve idealiste, i najvećeg tračka nade u bolje sutra, koji se na koncu pretvorio u epohalni ćorak. Svakome iole razboritom je u startu bilo jasno da će stvar tako završiti i da problemi ove zemlje nisu tako jednostavni da bi se preko noći riješili uličnim prevratom.

Prošla je puna godina dana od jednog od najčudnijih događaja u postdejtonskoj povijesti BiH, za neke, uglavnom lijeve idealiste, i najvećeg tračka nade u bolje sutra, koji se na koncu pretvorio u epohalni ćorak. Svakome iole razboritom je u startu bilo jasno da će stvar tako završiti i da problemi ove zemlje nisu tako jednostavni da bi se preko noći riješili uličnim prevratom.

Počelo je kao sasvim razumljiv socijalni bunt očajnih radnika propalih tuzlanskih poduzeća, da bi se događaj vrlo brzo pretvorio u neku vrstu bošnjačkog proljeća, kojeg je obilježio palež zgrada državnih institucija, zahtjevi za ukidanjem kantona, osnivanje plenuma koji su, unatoč tome što su okupljali tek nekoliko promila građana, i to samo na većinski bošnjačkim prostorima, iznosili zahtjeve i ultimatume vlasti kao da iza njih stoji najveća svjetska sila (koja je vjerojatno iza njih doista i stajala). Lešinarski su se na taj spoj radničke muke, unutrašnjeg obračuna na bošnjačkoj političkoj sceni i farsičnog pokušaja unitarističkog državnog udara, sakupili glavni “regionalni” teoretičari svjetske revolucije. Visjeli su na plenumima, smucali se po prosvjedima, pakirali i prodavali svjetskoj javnosti bajke o radnom narodu Bosne i Hercegovine koji se ujedinio na klasnoj osnovi protiv korumpiranih nacionalističkih elita, i sprema se, uz njihovu teorijsku pomoć, povesti zemlju u svijetlu budućnost. Neki su za takve uratke dobili i međunarodne nagrade, pa su time postali i rijetki koji su od prosvjeda imali neke vajde. Nakon mjesec dana pokazalo se da je riječ o ćorku, da prosvjedi neće promijeniti ništa i da kao konačan rezultat ostaje samo višemilijunska šteta nastala paležom državne imovine te razočarenje i apatija kao posljedica propale “revolucije”. Kad preostaloj šačici prosvjednika u Sarajevu policija nakon mjesec dana više nije dozvoljavala blokadu glavne gradske prometnice, prosvjednici su se otišli žaliti pred američku ambasadu, čime je farsa bila potpuna. U istoj godini održani su redoviti izbori, koji su pokazali da narod (preciznije: narodi) koji je, tobože, nezadovoljan kompletnom političkom korumpiranom elitom, u stvari ne želi nikakve bitne promjene, već glasuje kao i uvijek, i da ulica, dakle, ne rješava ništa. Šerbedžije, Štiksovi i ostali koji su poetizirali, teoretizirali i lijepo upakiranu za inozemno lijevo tržište naveliko prodavali tuđu muku, preko noći su nestali. I nikom ništa.

Najopipljivija “promjena” koju su prosvjedi donijeli bilo je rušenje vlasti u većinskim bošnjačkim kantonima. No, niti nova kantonalna vlast izabrana po volji prosvjednika nije se pokazala sposobnom riješiti njihove probleme pa su se tako očajni radnici propalih tuzlanskih socijalističkih mastodonata, s čijim je prosvjedom sve i počelo, na kraju pješice uputili prema granici s Hrvatskom u jednom od najtužnijih marševa u povijesti zemlje. Nakon višednevne muke pristali su na mizernu pomoć i odustali od svega.

Izbori, kao veliki test raspoloženja javnosti, konačno su razbili sve iluzije o općoj želji za promjenom političke elite. Izborni pobjednici, apsolutni i relativni, su početkom 2015. usred, već uobičajeno mukotrpnog, procesa formiranja vlasti, prouzročenog nelogičnim ustrojem zemlje. Tko će onda u veljači 2015. prosvjedovati protiv onih koji još nisu ni formirali vlast, a praktično jučer su premoćno dobili izbore? Odavno su prestali s radom i zadnji plenumi, profesionalni revolucionari su šmugnuli na nove medijske zadatke pa je bombastično najavljivana obljetnica prosvjeda na koncu prošla otužno. U Mostaru se okupilo tridesetak dežurnih prosvjednika, mahom iz bošnjačkog dijela grada, isto toliko u Zenici i Bihaću, tek nešto malo više u Tuzli i Sarajevu.

Koje su pouke cijele priče? Zašto je prva obljetnica tobože najvažnijih prosvjeda u novijoj povijesti BiH prošla tako mizerno? Je li se u međuvremenu poboljšao položaj radnika, umirovljenika, mladih, smanjila nezaposlenost, korupcija, nepotizam? Nije. Je li nestalo razloga za autentičan socijalni bunt? Nije. Ljudi koji su u veljači 2014. krenuli u prosvjed iz pukog očaja su nakon svega razočarani i potpuno demotivirani, oni koji su im se naknadno prikrpili nemaju više stimulaciju ni interes, najdraža ambasada to trenutno ne smatra realnom opcijom, a nema više ni organizirane političke grupacije koja bi “događanje naroda” poduprla. Vidjeli smo koju je sreću “događanje naroda” i nasilno rušenje vlasti donijelo lani u Ukrajini, ili još ranije u Egiptu ili Libiji.

Kao što se pravo civilno društvo, koje će doista biti u službi zajednice, ne može umjetno proizvesti i upravljati izvana, tako se ni socijalni bunt, za koji realne osnove ne manjka, ne može režirati i manipulirati isključivo kao sredstvo političkog preustroja zemlje prema željama najdraže ambasade, pogotovo onda kada se on eksplicitno podudara s jednim od tri suprotstavljena nacionalna koncepta, a onda se čuditi zašto druga dva naroda nisu nasjela na priču, te zašto se i kod trećeg tako brzo ispuhala. Šteta nanesena lanjskim prosvjedima, osim uništenih zgrada i ozlijeđenih ljudi, leži i u tome što način na koji su se odigrali i kako su medijski prezentirani dugoročno kompromitira mogućnost bilo kakvog univerzalnog socijalnog bunta na prostoru cijele BiH. Kako je krenulo s formiranjem vlasti bit ćemo sretni ako se u ovoj godini budemo protiv koga uopće imali pobuniti.

[ad id=”40551″]

Nino Raspudić

facebook komentari

  • Agromentum

    Pojeo vuk magare…

    • Alan B’Stard

      ujeo vuk kenjaca! Prošla je puna godina dana od jednog od najčudnijih događaja u postdejtonskoj povijesti BiH

      • Agromentum

        ujeo sam sebe za stražnjicu :))

        • HRSmoock

          ‘Rani kuče da te…U stvari, čekaj…Zeznuo sam se. Prosvijedi i jesu bili protiv gladi.
          Čekaj, idemo ponovo.
          Nahuškaj gladne i nezaposlene da se izbore za tvoju fotelju. E, tako već može.

  • Al se mijenja?

    Zaista nevjerojatan je licemjerizam ovoga ljigavca kada danas postavlja pitanja zašto nema protesta a u stvari potajno žali za njima.
    Posebice ako se sjetimo njegovoga osobnoga negativističkog odnosa prema svemu tome.Ismijavao, rugao se govorio Sarajstanska ujdurma…a danas??
    Vjerujte da se ne bih začudio da naš Nno za koju godinu bude najveći Komšićev pobornik.