Nino Raspudić: Predizborna predstava “Godzila protiv Fetivog”

4

Teorija komunikacije uči nas kako je nužno, ako želimo da recipijent primi našu poruku, prilagoditi mu kod u kojem je odašiljemo. Pojednostavljeno, treba slati poruku koristeći jezik koji druga strana razumije.

Ako to nije slučaj, dolazi do kratkih komunikacijskih spojeva s neželjenim i nepredvidljivim posljedicama. Jedan od takvih “kratkih spojeva”, koji u pravilu djeluje komično, nastaje kad se na previsokoj razini obraćamo niskom “adresatu”, kao u slučaju kojem sam osobno svjedočio kad je sedamdesetogodišnji profesor sišao u dvorište uredovati u dječjoj tučnjavi pa je četverogodišnjem protivniku svog unuka rekao – “nisi ti kompetentan da sa mnom razgovaraš”.

Ponekad se dogodi i suprotno – kad se u niskoj, kolokvijalnoj maniri govori u prigodi koja zahtijeva ozbiljniji, “viši” registar. Tako je jedan mostarski moćnik devedesetih u razgovoru s europskim diplomatom koji mu je prijetio tadašnjim ministrom vanjskih poslova Kinkelom rekao: “Jeko Kinkel?” (u prijevodu sa šatrovačkog: “ko je Kinkel?”).

Problem nastaje i kada se brkaju razine privatnog i javnog govora – primjerice kada političar ženi za ručkom počne govoriti kao da se obraća biračima na televiziji, ili kada se snimka privatnog razgovora emitira unutar okvira koji sugerira kako je to izrečeno javno pa da se stoga treba ocjenjivati mjerilima tog registra.

Zanimljiv primjer brkanja komunikacijskih razina imali smo ovog tjedna na sučeljavanju kandidata Hrvatske građanske stranke Željka Keruma i HDZova kandidata Andre Krstulovića Opare u drugom krugu gradonačelničkih izbora u Splitu. Nakon što su se ugasile kamere koje su snimale sučeljavanje u organizaciji Slobodne Dalmacije, dakle, nakon završetka službene komunikacije za javnost, netko je nastavio snimati ton i registrirao Kerumovo obraćanje protukandidatu na odlasku iz studija.

Nešto što bi u idealom slučaju, prema savjetima stručnjaka za javno komuniciranje trebalo zvučati otprilike ovako: “Poštovani gospodine, hvala na konstruktivnom razgovoru, želim Vam ugodan dan i nadam se da ću uskoro imati zadovoljstvo opet s Vama razmatrati ove važne teme za našu zajednicu.” u praksi je ispalo: “Što me gledaš, dat ćeš kroše, majmune glupi?… Pederčino!” Taj tonski zapis objavljen je na svim portalima uz snimku službenog sučeljavanja čime se sugerira kako je Kerumovo obraćanje prirodan nastavak javne rasprave, dakle, da ga se mjeri kriterijima javnog govora, što je, razumljivo, dodatno etiketiralo Keruma kao vulgarnog primitivca.

Za razliku od protukandidata koji je tipičan primjer uljuđene, pomalo uštogljene hrvatske političke komunikacije, s pomno izbrušenom formom, ali bez posebno pamtljivog sadržaja, Kerumov javni govor je lišen bilo kakvog “peglanja”. Njegova PR strategija sastoji se u tome da je nema. To mu je najveća mana kod dijela birača koji ionako neće glasati za njega, ali i najveća prednost kod drugih koji su ionako njegovi, pa se čini kako time ništa ne gubi niti dobiva, jer Kerum se u politici nije pojavio jučer, i svih ovih godina nije mijenjao ni dlaku ni ćud.

Kerum je veći “pjesnik” od Opare, jer proizvodi iskaze pa i geste koji su, istina, apsolutno nerafinirani, često i vulgarni, ali su i originalni, drugačiji, kreativni. O tome svjedoči i njihov potencijal za daljnje interpretiranje i karikiranje. Najslavniji primjer je beuysovska gesta lijepljenja fete pršuta na čelo. Kerum radi nesvjesno i besplatno stvari od kojih bi naši, uglavnom netalentirani i sterilni konceptualni umjetnici, napravili čitave projekte i privukli obilna sredstava iz ministarstva kulture. Nije stoga slučajno što je Kerum uvijek “vijest”, no to ne znači da je zato bogomdan za gradonačelnika.

Sličnu, neosviještenu potrebu za kreativnim izrazom nalazimo i kod Zdravka Mamića. I jedan i drugi bi sve svoje poslove mogli raditi puno više “u rukavicama”, iz sjene, uz manje buke i skandala, ali ne mogu zatomiti potrebu za “performansom”, iako su vjerojatno svjesni da to rade na vlastitu štetu. Pjesnički dar se prije svega iskazuje u moćnim metaforama. Kerum je tako svoj sraz protiv Opare ovog tjedana prikazao kao “gradilište protiv kazališta”, čime je intuitivno pogodio žicu svojih birača. Materijalna baza protiv nadgradnje rekli bi drugovi, ali Kerum očito cilja i na stvarni život nasuprot fikcije.

Slika koju stvara o sebi je mit poduzetnog gradonačelnika koji je izgradio Zapadnu obalu i vrtiće, koji će puštati ljude da uz manje zakonskih i estetskih ograničenja grade, zidaju, posluju, pa makar bili i njegovi prijatelji i rodbina. Bauštela je nešto što je ljudima blisko, gdje ne moraju biti formalni – tu se pije pivo i razgovara bez kočnica pristojnosti i političke korektnosti. Frojdovski rečeno – nelagoda u kulturi ide u korist Keruma tj. “gradilišta”.

Uzorni recipijent Kerumove metafore bio bi birač koji samo traži – pusti me da gradim i ne tjeraj me u kazalište! “Kazalište” je u tom imaginariju prije svega nešto što je formalizirano. Odavno se veže uglavnom uz visoku kulturu, dakle kvalificiranost, a obilježava ga i privremena sputanost, dakle odricanje od slobode kretanja i oglašavanja, dok traje predstava. Kazalište nasuprot gradilištu konotira i iluziju, odvojenost od stvarnosti.

Građanska pristojnost na koju igra Opara implicira, između ostalog i prihvaćanje normi, pravila, konvencija unutar kojih se, u pravilu, trudimo javno izgledati bolji nego što smo privatno. Opara je uvijek opeglan, uredan i kontroliran, on je djeluje besprijekorno dotjeran i pristojan i kad je u biciklističkoj odori, dok Kerum izgleda nekako razdrljeno i raspojasano i kad je skockan u odijelu s kravatom. S druge strane, vjerojatno iz istih razloga Kerum ostavlja dojam da je uvijek iskren i da ne može iza kulisa biti gori nego što se pokazuje javno.

Bilo bi zanimljivo znanstveno istražiti koliko su na odluku birača o gradonačelniku Splita 2017. godine uz interesne, ideološke, pa čak i programske (koliko god to utopijski zvučalo), utjecali i navedeni kulturološki razlozi, i težnja da se identificira s jednim ili drugim obrascem. U igru svakako ulazi i stara mitološka konstrukcija “dišpeta”, inata, koji se najviše vezuje uz Split, iako je sličan obrazac veličanja vlastite tvrdoglavosti i iracionalnosti, pa makar i na vlastitu štetu prisutan u svim našim krajevima – dovoljno se sjetiti one riječke – krepat ma ne molat, da ne idemo južnije i istočnije…

Jedno je imati samopoštovanje, držati do sebe i racionalno zastupati vlastiti interes, a drugo je fiksirati neku trenutnu, kontekstualno uvjetovanu odluku za vječnost. Dišpet zato nije čvrstina, već iracionalno postupanje kojim ustvari dopuštate nekome da s vama vrlo lako manipulira kad prepozna točku inaćenja. Onda se lako napravi strategija kako će vas, fiksirane za tu točku za koju ste se sami privezali, lako “izvozati”. U ovom konkretnom slučaju, ni jedna strana nije pokazala neku posebno promišljenu strategiju, tako da će dišpet puhati nasumično i bit će ga na obje biračke strane.

Čini se kako će na kraju prevagnuti uspješnost negativne kampanje pa će gradonačelnika Splita odrediti to je li Opara uvjerio više ljudi da je Kerum sramotan, korumpiran primitivac ili Kerum da je Opara isprazan dekadent, odvojen od “običnog čovika”.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

  • Tyrex Rex

    Raspudić je ovih dana počeo iskakati iz pašteta.I kod nas ,a koliko vidimo i susjednoj BIH.
    Kao da je plaćen na normu,

    • Dusko Besenic

      Barem imamo “vrhunsku paštetu”,a ne kao kada komunjare iskaču (svakodnevno,a naročito na HRT-u!!!),onda je to na razini gadljivosti.

    • Vladimir Dananić

      Dobro je to. Svakomu se može prigovoriti štošta, ali najbolje je kada ga sudar sa zbiljom mora uvjeriti da je imao, ili da još uvijek ima, pogrješne predodžbe o nekim stvarima. Evo, spomenut ću dva primjera–prof. Zdravka Tomca i Damira Kajina. Tomac je u podpunosti shvatio da je imao neke pogrješne predodžbe i postao je pravi Hrvat. Bolje ikad nego nikad. Kajin je također na tom putu. Vidjet ćemo hoće li se osloboditi „antifašiziranja“ kao ideologije koja isključivo služi za protuhrvatske djelatnosti.

      Vjerujem da će i Raspudić razmišljati malo bolje i malo više, upravo zbog ovoga što mu se je dogodilo i što mu se događa.

  • Dusko Besenic

    Odlično Nino…na “svom terenu”! Slobodno bi mogao otvoriti psihoanalitičku ordinaciju :)))!