Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Teški izbori u teško vrijeme

Objavljeno

na

Osmi parlamentarni izbori u Hrvatskoj održat će se sljedeće nedjelje. Prvi su to izbori nakon što je Hrvatska prije dvije godine postala članica EU, time i prvi bez sjene dugo sanjanog cilja kojem je sve bilo podređeno, a koji je, kad je ostvaren, poprilično razočarao. I nakon ulaska u EU nastavila se gospodarska i socijalna kriza, ona koja je globalno započela 2008, a u Hrvatskoj, za razliku od ostatka EU, još nije završila.

[ad id=”68099″]

Neki pozitivni pokazatelji u zadnjem kvartalu su rezultat povoljne šire konstelacije, a rezultati su također prilično frizirani, poput fiktivnog smanjenja broja nezaposlenih. Taj je trend i rezultat činjenice da velik broj ljudi iseljava, zadnji podaci o odlasku u Njemačku su porazni, a događa se iseljavanje i u druge zemlje, poput pravog malog egzodusa mladih ljudi iz Slavonije u Irsku. Ne samo što EU nije donijela sanjano blagostanje, već nosi nove probleme. Dosad je trista tisuća migranata prošetalo kroz zemlju, fenomenu se ne vidi kraj, a što će se dogoditi kad se fizički zatvore granice prema sjeverozapadu, nitko se niti ne usudi razmišljati javno. Najavljeni migrantski val dočekan  je potpuno nepripremljeno od strane vlasti, ali su zato mediji, mahom u stranom vlasništvu, i te kako pripremili i preparirali javnost, kako nitko ne bi ni zucnuo nešto protiv kad prvi migranti pređu granicu. Opći osjećaj nije samo puka razočaranost i apatija, već odnedavno i nova svijest da može biti još i gore, dakle izbori se održavaju u atmosferi u kojoj dominiraju neizvjesnost i strah za budućnost.

Postojeći izborni zakon održava status quo i priječi bilo kakvu novu političku dinamiku. Naime, Hrvatska je podijeljena na deset izbornih jedinica u kojima se bira po četrnaest zastupnika (plus izborna jedinica za “dijasporu”, koja bira fiksna tri zastupnika, te liste manjina, koje biraju osam). Izborni prag je vrlo visok i iznosi pet posto. Razdiobom na 10 jedinica je donekle omogućen pluralizam u smislu da i stranke koje na nacionalnoj razini nemaju niti jedan posto u prosjeku, ako su regionalno koncentrirane, mogu dobiti nekoliko zastupnika, kao IDS u Istri ili HDSSB u Slavoniji. No, zato neka stranka ukupno može dobiti puno više glasova na razini države, a ostati izvan parlamenta jer nigdje nije prešla prag od pet posto.

Problem je i što su omogućene koalicijske liste pa se na kraju izbor fatalno sužava na dvije velike koalicijske kobasice, jednu lijevu okupljenu oko SDP-a i jednu desnu oko HDZ-a. Većina posla se odradi unaprijed stranačkim trgovinama s malim koalicijskim partnerima, pa birači samo mogu odabrati koji će od dva složenca formirati vlast. Ovakav izborni zakon omogućava paradoksalne situacije: ako ste stranka koja ide na izbore samostalno i dobiva četiri posto nećete ući u Sabor, a ako težite 0,5 posto, ali uđete u kobasicu i uspješno ispregovarate, u igri ste, i to ne samo da dobijete par zastupnika, nego možda i ministarsko mjesto. Problem je u tome što se nakon izbora ne zna koliko tko teži. U sadašnjoj vlasti imamo HNS, koji je po istraživanjima javnosti varirao između jedan i dva posto, a upravlja s pola javnog novca, jer su se nametnuli kao manji koalicijski partner SDP-u. Nesrazmjerno golemu moć tako dobivaju stranke i krugovi bez izbornog legitimiteta, a veliki segmenti biračkog tijela ostaju nepredstavljeni u Saboru. Tako i ovaj put, uz dvije velike koalicije i dva regionalna igrača, koji će u svojim lenima izgledno preći prag, IDS i HDSSB, te osam manjinaca uvijek spremnih na trgovinu, bilo tko drugi tko uđe u Sabor može smatrati da je ostvario veliki podvig.

Nezahvalno je prognozirati rezultat jer su se agencije za istraživanje javnosti srozale do karikaturalne razine i izgubile su svaku vjerodostojnost, pa uglavnom služe za dezinformiranje i manipuliranje biračkog tijela. Tako su pred zadnje predsjedničke izbore davale 12 posto prednosti kandidatu Ivi Josipoviću, koji je na kraju izgubio. Stvar se brzo zaboravila i evo ih opet sa svojim prognozama. Mediji imaju uvijek i svoje favorite, službeni “Treći put” koji dobiva veliki medijski prostor. Je li to zato što su atraktivni kao nova lica ili zato što ih smatraju bezopasnima pa bolje oni nego neki tvrđi Orah lijevo ili U ime obitelji desno, ostaje nepoznato. Iznenađenje predsjedničkih izbora bio je relativni uspjeh kandidata Živog zida, stranke nabujale na socijalnom očaju koja sprečava deložacije i budi iracionalnu nadu ljudima da neće morati vraćati dugove i kredite. Živi zid je imao velike ambicije i za parlamentarne izbore, ali čini se da im zvijezda već tamni. Mediji kao najizgledniju treću opciju ističu Most nezavisnih lista, inicijativu nastalu kao pokušaj da se na nacionalnoj razini ponudi lokalni model iz Metkovića, gdje se skupina mladih, neokaljanih ljudi uspjela organizirati i srušiti s vlasti dotad neupitnog i nedodirljivog lokalnog mogula Stipu Gabrića Jambu.

Uz par pojačanja, od kojih su neka respektabilna, poput izravno izabranog potpredsjednika HDZ-a Drage Prgometa, koji je, zbog neslaganja s Karamarkom, napustio stranku, a neka promašena, poput ridikuloznog načelnika Primoštena Stipe Petrine, Most izlazi na parlamentarne izbore i ako se okolnosti poklope mogli bi biti faktor koji će odlučiti tko će formirati vlast. Od ostalih igrača, na lijevom krilu tu su već spomenuti Orah, zeleno-crvena stranka bivše SDP-ove ministrice Mirele Holy i veteranska koalicija Josipović – Čačić – Linić s Jadrankom Kosor, ljutom protivnicom sa zadnjih izbora, a sada saveznicom, bez prevelike šanse. Od njih nije daleko ni Milan Bandić, koji nakon zadnjeg debakla na parlamentarnim izborima opet pokušava zaigrati izvan svog prirodnog, lokalnog zagrebačkog terena. S konzervativne strane nekoliko postotaka bi mogla uzeti U ime obitelji, medijski znakovito bojkotirana ekipa koja je uspješno provela referendum o ustavnoj definiciji braka kao zajednice žene i muškaraca, te umalo uspjela prikupiti i potpise za referendum o promjeni izbornog zakona, kojem su se zajedničkim snagama grčevito protivili HDZ i SDP. Taj referendum je predviđao promjenu izbornog zakona, zabranu predizbornog koaliranja, snižavanje izbornog praga i uvođenje preferencijalnog glasovanja. Prikupljeno je preko 380.000 glasova, ali vladajući su rekli da to nije dovoljno i da je 10% biračkog tijela, čije potpise treba sakupiti za raspisivanje referenduma, 410.000. Pred ove izbore ministar uprave izlazi s podatkom da je birača 3.791.341, i nikom ništa. Nakon svega U ime obitelji, najjača inicijativa na civilnoj sceni, povukla je riskantan potez i ušla u političku borbu. Vidjet ćemo s kojim rezultatom.

Kako sada stvari stoje, čini se da će HDZ dobiti više zastupnika od SDP-a, ali to ne jamči da će uspjeti okupiti saborsku većini i formirati vlast. To ovisi o rezultatu manjih opcija i koalicijskim pregovorima i trgovini. Najgori izborni ishod je toliko izjednačen rezultat da se ne uspije formirati vlast ili pak da ona bude vrlo nategnuta i krhka, što bi u problemima s kojima je Hrvatska suočena gotovo izvjesno značilo prijevremene izbore. No, za tjedan dana ćemo po tom pitanju svi biti pametniji.

Piše: Nino Raspudić

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

PS. Prisjetimo se pozdrava SDP-ove saborske zastupnice kada je u Saboru govor završila sa ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu’:

facebook komentari

Nastavi čitati