Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Trg djeda Saše Broz

Objavljeno

na

Trakavica oko nominalnog deložiranja “najteže bijele ljubičice na svijetu” s najljepšeg zagrebačkog trga nastavlja se i ovog tjedna. Ispalo je kako Milan Bandić ipak više voli vlast nego Tita i da će, ako ne bude dodatnih iznenađenja u zagrebačkoj skupštini, trg ispred HNK uskoro nositi ime Trg Republike Hrvatske.

Bol, plač i škrgut zubi titoista nakon Bandićeve “izdaje” preplavljuje medije. Uz uobičajenu bešćutnost prema žrtvama Brozovog režima, oni koji su od njegove vlasti imali osobne i obiteljske koristi, nude javnosti nekoliko glavnih “argumenta” protiv promjene imena Trga. Prvi, najplići je kako to nije važno pitanje, a sporednim pitanjima se tobože ne treba baviti. No istovremeno, ti isti samo o tome govore.

Sudeći po nekim medijima ispada kako je potpuno nevažno pitanje to što jedan od simbolički najvažnijih trgova u demokratskoj Hrvatskoj nosi ime jugoslavenskog diktatora čije desetine tisuća žrtava leže po tenkovskim rovovima i jamama, a silno važna pitanja su natezanja oko djeteta neke pjevačice i njenog bivšeg supruga i međusobna raspodjela novca ljudi koji kruh zarađuju nogama, a ne glavom i rukama. Titoistički mediji brane Maršala pseudoanketama u kojima najčešće izvuku nekog penzionera koji dubokoumno kaže kako je on protiv bilo kakvog mijenjanja. Znači, sve što je zatečeno u trenutku kad mu se probudila ta budistička svijest, a to je bilo nakon 1945., mora ostati isto. Taj bi valja najsretniji bio da se otkada je primljen u pionire ništa nije mijenjalo i da je ostao u prvom osnovne sljedećih pedeset godina.

Ti zagovarači nemijenjanja ne objašnjavaju zašto ga je onda Broz promijenio 1946., kad ga je iz Kazališnog trga nazvao po sebi. Drugovi su bez izbora, bez referenduma, bez struke mogli sve promijeniti, preorati i nominalno i simbolički zapasati, a onda se proglašava nulta točka od koje dalje se treba ostati isto. Jak argument im je kako ulice i trgove nazvane po Josipu Brozu Titu imaju i neke druge zemlje. Pa navode Brazil, Egipat, Angolu, Ganu i nekoliko mjesta u Italiji. U većini tih zemalja vrlo je upitna razina informiranosti o liku i djelu Josipa Broza, pa ako je njima valjao kao jedina europska karika u pokretu Nesvrstanih, to ne treba automatski značiti i da ga treba slaviti demokratska Hrvatska koja je članica NATO pakta.

Uostalom, imali smo i mi Staljinove i Lenjinove ulice pa to ne znači da ih je to rehabilitiralo u očima čovječanstva. O američkom odlikovanju Draže Mihailovića, i holivudskim filmovima s početka 40-ih koji slave četnike da ne govorimo. Italija je tu posebna priča, jer je kao poražena zemlja morala progutati ne samo grijehe fašizma, već i prešutjeti masovne zločine i etničko čišćenje Talijana s istočne obale Jadrana, fojbe i otimačinu imovine u ime dobrih odnosa s Jugoslavijom, što je jedna od stvari na koje se titoisti pozivaju kada udaraju u nacionalnu žicu.

Hrvatska diplomacija bi trebala dodatno informirati dotične lokalne zajednice, od Limassola do Jodhpura i nadati se da će tu, kao i u Rusiji i Zimbabveu, preimenovati sporne ulice u ulice Republike Hrvatske. Čest argument za nemijenjanje imena Trga je da je Tito bio na strani pobjednika u Drugom svjetskom ratu. No, još veći pobjednik, štoviše glavni, po čijim je direktivama Tito i dizao ustanak i djelovao sve do 1948. bio je drug Staljin pa bi, slijedom “pobjedničke” logike, bolje bilo preimenovati ga u Staljinov trg.

Doista, velika je čast bila naći se na strani pobjednika i imati 45 godina jednopartijske diktature i planskog gospodarstva umjesto da smo se u drugoj polovici 20. stoljeća patili kao Italija, Austrija ili Norveška. Najplići pokušaj manipuliranja javnosti pri obrani lika i djela Josipa Broza je nametanje manihejske logike prema kojoj postoje samo dvije opcije – ili si za Tita ili si za Pavelića. Pa ispada kako promjena imena Trga nije antitotalitarni, civilizaciji čin, već rehabilitacija fašizma. Ta podvala je tako mizerna da ne zaslužuje nikakav dodatni komentar.

Jugoslaveni i titoisti su, u zadnjem pokušaju obrane Maršala, taktički, preko noći postali veliki tuđmanisti. Isti Tuđman koji im je inače simbol zla sada je odjednom vrhovni uzor jer nije mijenjao naziv Trga kojeg je za života uzurpirao Tito. Ali novoobraćeni tuđmanisti zadržavaju totalitarnu strukturu i u odnosu na novog uzora. Ako cijeniš Tuđmana po njima ga moraš apsolutno i slijepo smatrati nepogrešivim u svemu. Ne možeš dakle tvrditi kako je Tuđman velikan hrvatske povijesti jer je pod njim izborena samostalnost i obranjena Hrvatska, ali da se s njim u nekim stvarima ili detaljima ne slažeš. Ako ne dijeliš apsolutno svaki Tuđmanov stav nisi pravi tuđmanist, poučavaju nas danas njegovi novi obožavatelji, od SDP-ovaca do Feralovaca. Veliki očaj iskazao je i bivši predsjednik Josipović. Kao religiozni fanatik kad mu se dirne u svetinju postupa krajnje iracionalno i zadnjim trzajima apelira na “antifašizam” istog onog Pupovca kojeg je svojevremeno nazivao etnobiznismenom, pozivajući ga sada da spašava Tita kao Šesta lička nekoć u Drvaru.

Poseban obol ovoj raspravi dala je prekjučer najveća praunuka naših naroda i narodnosti, tj. unuka Najvećeg Sina, Saša Broz. Sjećamo je se iz čitanki, gdje smo malu Sašu upoznali s djedom. Danas se diktatorova unuka ismijava krezubim Rvatinama koji su valjda slabo upijali mudrost tih čitanki. Iz njene objave na društvenim mrežama: “Vjerujte mi da bi djed da vidi Rvacku danas sam svoju ploču s trga skinuo”, može se zaključiti kako je Saša ovlaštena za posthumno tumačenje djedove volje. No, djed nije želio demokratsku Hrvatsku, već komunističku Jugoslaviju.

Da je dočekao pad komunizma, završio bi kao Ceausescu. A kad kojim čudom ne bi bilo tako i da je živ dočekao demokratsku Hrvatsku, bilo bi lijepo da sam skine ploču jer ju je sam i stavio. Detalj koji se u cijeloj ovoj trakavici previđa je da je Trg nazvan po maršalu Titu za njegovog života. Nakon promjene totalitarizma, komunisti su 1946., bez referenduma, najljepši trg u Zagrebu nazvala po svom vođi koji je tada imao 54 godine. Do njegove smrti 1980. dakle, pune 34 godine, taj trg je nosio ime po živom čovjeku. Već je ta sjevernokorejska činjenica, koja današnjim mladima može zvučati zapanjujuće, dovoljna za preimenovanje i ako ostavimo po strani masovne likvidacije, diktaturu, verbalni delikt.

Osamdesetih mu je ugled bio takav da su morali donijeti poseban zakon o zaštiti lika i djela Josipa Broza Tita kako bi lakše trpali u zatvor ne samo Rvatine već i sve druge diljem bivše države koji su komunističko božanstvo dovodili u pitanje. Spominjanje “Rvacke” u objavi Saše Broz tipična je gesta ohole crvene buržoazije. Kćeri i unuke zločinaca postale su kultivirane redateljice, balerine, suvremene umjetnice, kunsthistoričarke koje se u pravilu zgražaju hrvatske provincije i krezube sirotinje. Princeze komunizma pokazuju potpunu bešćutnost za žrtve režima i krajeve koji nisu imali sreću participirati u Novoj klasi, kako ju je još pedesetih nazivao Đilas. Oni koji su bili za “Rvacku” išli su pod zemlju, u zatvor, u Njemačku, na marginu.

Priča o krezubim Rvatinama je tipična manifestacija kulturnog rasizma jugoslavenske više klase, jednako odvratna kao kad danas tajkunska mladež iz skupocjenih automobila pljune na sirotinju. Eto to je moralna razina (post) jugoslavenske ljevice. Elitizam crvene buržoazije, prijezir prema materijalno i kulturno zakinutima u režimu u kojem su oni cvjetali, ne razbijajući, primjerice, glavu time da seljaci u Jugoslaviji nisu imali zdravstveno osiguranje do sedamdesetih i da ta krezubost kojoj su se rugali ima i klasno objašnjenje. Nakon Unukine poslanice, s punim pravom bismo mogli predložiti da se odabere naziv Trg djeda Saše Broz, ili da se ona preimenuje u Saša Republike Hrvatske. Bandić je trg mogao i nazvati “Trg žrtava maršala Tita” i svi bi bili zadovoljni.

Demokratska hrvatska javnost jer je zločinac konačno imenovan kao takav i jer su žrtve dobile zadovoljštinu, a titoisti jer oni ionako ne vide njegove žrtve. Tu imaju moralnu slijepu mrlju pa bi vidjeli kao i do sada samo “Trg … maršala Tita”. Kontradiktorno je da se posljednji titoisti protive novom imenu jer po njima ionako ne bi bilo Republike Hrvatske da nije bilo Tita. Dakle ime se supstancijalno nije ni promijenilo već je samo iskorišten drugi naziv za istu stvar. Iako se javno borio za jednopartijsku komunističku Jugoslaviju, ispada da je Tito ustvari bio za demokratsku Hrvatsku. Kad stave zube i upiju mudrost iz starih čitanki i Rvatine će to shvatiti.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Zašto bismo zaboravili da Slovenija laže, a da je Srbija bila agresor

Objavljeno

na

Objavio

Teško je dokazati da Hrvatska proizvodi nemir i agresiju na susjede. Ali lako je dokazati da svi oni nastoje prisvojiti nešto od Hrvatske

To da nas u isto vrijeme pritišću i iz Slovenije i iz Srbije nije za Hrvatsku nikakva novost.

Bilo je i gorih tajminga, primjerice usred Domovinskog rata kada je trećina teritorija bila okupirana od pobunjenih Srba i postrojbi iz Srbije, a slovenski je parlament donio odluku da je cijeli Piranski zaljev njihov, piše Davor Ivanković / Večernji list

Hrvatska nije kapitulirala ni u tim uvjetima pa začuđuje što u službenoj Ljubljani i Beogradu misle da bi mogla kapitulirati danas. Slovenija Hrvatsku sada pritišće zato što ne prihvaća pravorijek međunarodne arbitraže o zaljevu, a srpski predsjednik Aleksandar Vučić traži da promijenimo tekst novog zakona o hrvatskim braniteljima u kojemu se Srbija spominje kao agresor. I Slovenija i Srbija traže da se prepustimo zaboravu.

Slovenija bi željela da zaboravimo da je izravno sudjelovala u kompromitaciji, kriminalizaciji, pravosudnoj korupciji članova međunarodnog suda u Haagu, a Vučića bi zadovoljilo kada bi Hrvatska pristala na teoriju da se zbivao građanski rat, a da su kolone tenkova iz Beograda u Vukovar prenijele tek cvijeće kojim su ih zasipali dok su polazili za Vukovar.

U pritiscima na Hrvatsku i jedni i drugi, a takvu taktiku rabe i ostali hrvatski susjedi, koriste teze koje sugeriraju da je Hrvatska “troublemaker”, da ona proizvodi nemir na inače “skladnom” jugoistoku Europe. To što Hrvatska trenutačno ima aktivirane sporove s gotovo svim svojim susjedima naravno da automatski ne znači da je ona i proizvođač nemira.

Vrlo bi teško bilo dokazati da Hrvatska provodi agresiju na Sloveniju, Srbiju, BiH, Mađarsku. Ali je lako dokazati da sve spomenute zemlje očekuju da će u njihovo vlasništvo prijeći nešto na što Hrvatska polaže pravo. Slovenija, Srbija, BiH, čak i Crna Gora od Hrvatske traže teritorijalne ustupke, a Mađarska gospodarske. I dok su hrvatske službene politike diplomatski pristojne, sve biva u redu. No kada Hrvatska javno brani svoj stav, nastaju problemi.

Tako je slovenska politika u potpunom šoku nakon što je jedan hrvatski premijer, Andrej Plenković, na godišnjem zasjedanju UN-a u New Yorku pred cijelim svijetom nastupio apsolutno suverenistički i objasnio da nije problem Hrvatska jer ne prihvaća međunarodnu arbitražu, nego je problem što je Slovenija kompromitirala instituciju međunarodnog prava te bi pristajanje na odluku takve institucije značilo da RH podupire pravosudnu korupciju i laž. Hrvatska javnost, dakle, ne mora biti zabrinuta što je premijer istupio suverenistički, ali treba biti što u svojim reakcijama predstavnici oporbe pokazuju sav jad oporbene scene.

Umjesto da zdušno podrže Plenkovićev istup u UN-u, kao što su svojedobno podupirali one Zorana Milanovića, Bernardić i Petrov pričaju kako premijer laže i mulja, a Pusićeva da je istup u UN-u skandalozan (?). A nevjerojatno je da ne reagiraju na Vučića i ne podsjete ga da nema nikakvih prava utjecati na to kakvi će se zakoni donositi u RH.

No nakon što mu je mali Riječanin Tino već održao lekciju, Vučića možda i ne bi trebalo jače doživljavati. Milorad Pupovac ima pak pravo tražiti intervencije u taj zakon, koji mu se ne sviđa i slaže se s Vučićem da bi Srbima u Hrvatskoj teško pao. No nije dovoljno jasan kad kaže da se zakonom vraća na “ratnu propagandu”.

U zakonu piše da su agresiju izvršile Srbija, Crna Gora, JNA, paravojska iz BiH, uz pomoć velikog broja pripadnika srpske nacionalne manjine u RH zadojenih velikosrpstvom. Što je tu točno ratna propaganda? S obzirom na značajan broj Srba koji su u ratu branili Hrvatsku, bilo bi vjerojatno korektnije da zakonodavac umjesto “velikog broja” stavi “dio” ili “pobunjeni Srbi”.

Vučić već najavljuje da će na ovaj zakon, ne promijeni li se, uzvratiti jednako, što znači da će se vraćati na 1941. Od kuda je pak agresija stizala, njemu je poznato i osobno jer je dokumentirano kako po Hrvatskoj objašnjava Srbima koje su im to nove granice, ali će mu teže biti uzvratiti tezom da su Hrvati izvršili agresiju na Kruševac i da su “stvarno” bombardirali Čačak…

Slaven Letica: Vesna Pusić u koži – ili kožuhu – slovenskog premijera Mira Cerara

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Što Stjepan Mesić i Budimir Lončar znaju o aktivnostima OSA-e BiH u Republici Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ljevičari diljem svijeta su cijelo 20. stoljeće uprezali svoje ograničene mentalne i kognitivne snage kako bi pojam “nacionalizam” zadobio nekakvo “negativno” ili politički i društveno neprihvatljivo značenje. Zaista, ne treba posebno objašnjavati što se događalo u Jugoslaviji onomu tko je bio etiketiran kao “nacionalist”, kao ni što se događa kad danas nekoga “liberalni” mediji proglase “nacionalistom”.

Međutim, licemjerje, neobrazovanost i nepismenost ne poznaju samosvijesti ni samokritike.

U nas je jugoslavenski nacionalizam potisnuo i proganjao sve ostale nacionalizme kao što suvremeni liberalizam sve svoje neistomišljenike i protivnike proglašava – fašistima i/ili nacionalistima.

Nažalost, pseudonacionalizmi kao što su sveslavenstvo i jugoslavenstvo preživješe raspad kako SSSR-a tako i SFRJ-a, te se iznova javljaju, ovoga puta u izmijenjenom obliku pod imenima europejstva, balkanizma ili nadnacionalnih regionizama, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Svaki od tih “izama” je u pravilu najčešće tek zavjesa iza koje se krije interes; nacionalni, geopolitički ili ini, ali uvijek svediv na financijski interes. Ipak, najneutemeljeniji, najviše “veštački”, rekli bi prekodrinci, odnosno najbizarniji pseudonacionalizam suvremenog doba jest onaj islamski, odnosno muslimanski. Koju god vjeroispovijest pogledamo na kugli zemaljskoj, vidimo “razdor”, odnosno podjele među katolicima, pravoslavcima, protestantima, hindusima, budistima. U biti, vidimo “zajedništvo” koje nema nadnacionalne (antinacionalne) pretenzije, za razliku od muslimana (preko 85% sunita) koji se poistovjećuju i povezuju diljem svijeta.

Identitet se u svih muslimana ne nalazi u naciji, nego njegovoj vjeri; bez nje, on (p)ostaje ništa. Promotrimo li stanje na bliskom istoku, vidimo razne arapske (!) države u međunarodnopravnom smislu i njihove državljane, ali ne vidimo narode, odnosno etnos. Ne postoje Sirijci, Libanonci, Iračani, Jordanci; postoje Arapi, odnosno Muslimani, kojima je u širem smislu svejedno kako se njihova država zove i dokle seže, dok se god nalazi unutar granica nekog od povijesnih kalifata.

Ovo je važno znati zbog stanja u susjednoj BiH. U određenom smislu, Bosna i Hercegovina od 1945. godine je jedina jugoslavenska zemlja u kojoj žive, u pravom smislu, Jugoslaveni. S jedne strane imamo Hrvate, s druge Srbe, koji se nikad u potpunosti nisu izjašnjavali Jugoslavenima, no što je s trećim “narodom”? Mi ćemo za Bošnjake tvrditi da su to Hrvati koji su prešli na islam; Srbi će tvrditi da su to, pak, Srbi koji su prihvatili islam, a ovi se treći odbijaju izjasniti kao pripadnici dvaju spomenutih naroda – i zato su u najvećoj mjeri postali Jugoslaveni – mogli su prihvatiti nepostojeću narodnosti jer sami svoju nisu imali.

Popis stanovništva iz 1953. godine u BiH nije dopuštao narodnost Muslimana, stoga imamo brojku 891.800 (31.32%) Jugoslavena. Na sljedećem popisu iz 1961. godine, kad je ta narodnost dopuštena, imamo 842.248. (25.29%) Muslimana. Štovatelji, apologeti i nasljednici Josipa Broza nisu nikad shvatili zašto je u pokretu “Nesvrstanih” bilo toliko arapskih zemalja, kao ni zašto je Jugoslavija imala “dobre” veze s Arapima, zašto su šeici i arapski dužnosnici hodočastili u Beograd i trpili polupismenog Broza. No, brojke govore same za sebe; pokret “Nesvrstanih” je prvu značajnu konferenciju imao 1961. godine. Usporedimo li broj Muslimana iz popisa stanovništva iz 1961. s onim iz 1971. vidimo rast za 640.182. Dakle, u jedno desetljeće je broj Muslimana porastao za više od pola milijuna ljudi! Vidimo da su Arapi već onda počeli sa svojim strateškim prodorom u BiH, a današnja militantna islamizacija Bosne i Hercegovine nije ništa drugo do li realizacija dugo pripremanog plana.

U jugoistočnoj Europi postoji enklava s gotovo 2 milijuna registriranih (!) muslimana koji svoj identitet vežu isključivo uz svoju vjeru, bez koje, zapravo, ne postoje. Hrvati su Hrvati, bili oni katolici, pravoslavci, agnostici, ateisti i t.d., a jesmo li ikada čuli za Muslimana agnostika ili ateista? Nismo i ne ćemo, jer bi to bilo nešto poput okruglog kvadrata.

Danas se diljem Zapada koristi izraz “moderate muslim”, odnosno umjereni ili progresivni musliman, za razliku od muslimanskih fundamentalista (terorista). Međutim, opet u samom pojmu imamo sve rečeno – fundamentalizam – dakle fundament, ono što je u temelju, jezgra, počelo – islam je (u temelju) najopasniji suvremeni pseudonacionalizam.

Upravo na tom tragu treme tumačiti i navode pisma reis-a Kavazovića, upućenog kardinalu Bozaniću, koji nerješena nacionalna pitanja u BiH pokušava staviti u kontekst religijskih.

II.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu, izdaje publikacije te vrši nekakvu medijsko-političku (projugoslavensku) ulogu.

Svakom upućenijem je jasno o čemu se radi kad je počasni predsjednik IFIMES-a Stjepan Mesić, a predsjednik savjetodavnog odbora Budimir Lončar. Zanimljivo je, pak, što su predsjednici IFIMES-aZijad Bećirović i Bakhtyar Aljaf (rođen u Iraku). Također, o izvrsnoj međunarodnoj umreženosti govori i činjenica da je predsjednik vijeća IFIMES-a Craig T. Smith, bivši politički ravnatelj Bijele kuće u Clintonovoj administraciji, ali i direktorica za euro-mediteransku diplomaciju i međukulturalne odnose njezino visočanstvo nadvojvotkinja Austrije i toskanska princeza Camilla Habsburg-Lothringen.

Vrlo je zanimljivo što je 16. rujna 2017. godine objavljena opsežna „analiza“ odnosno projugoslavenski, a kako se ispostavlja, promuslimanski pamflet „Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije“.

Na podmukao se način u tom pamfletu izjednačava djelovanje Predsjednice RH te srbijanskog predsjednika Vučića, pritom insinuirajući politike tih dvaju država spram Hrvata, odnosno Srba u BiH, a protiv muslimana Bakira Izetbegovića: „Analitičari upozoravaju da navedeni procesi kod predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije imaju opasne refleksije i učinke na regionalnu i EU sigurnost i stabilnost. Obje države destabiliziraju BiH na već postavljenoj matrici politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (SPS). Vučić podržavajući separatizam predsjednika entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika (SNSD) odnosno „novog Radovana Karadžića“, a Grabar-Kitarović podržavajući  Herceg-Bosansku politiku prlićevski (Jadranko Prlić) umivenog Dragana Čovića (HDZBiH), predsjednika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda u BiH.“

Najzanimljiviji je zaključak ovog pamfleta, iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su bivše jugoslavenske strukture (Mesić, Lončar) itekako umrežene s islamskim interesima, još od razdoblja „Nesvrstanih“ te neviđene muslimanizacije započete 60-ih godina prošlog stoljeća: „Državnim i osmišljenim fabriciranjem dezinformacija i laži o najezdi navodnih džihadista i terorista iz BiH, a paralelno obnavljajući, Washingtonskim sporazumom, ukinutu paradržavu tzv. HR Herceg-Bosnu, Grabar-Kitarović direktno destabilizira regiju, EU i samu Hrvatsku.“

Istaknut ćemo još jednom, da je ovaj pamflet objavljen 16. rujna, dakle samo dva dana prije no što je „Nacional“ objavio dokumente koji potvrđuju da agenti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH) prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike. Upravo je glede bošnjačke obavještajne službe napisano: „Analitičari upozoravaju da su upravo obavještajno-sigurnosne agencije iz BiH odigrale i igraju najveću ulogu u prevenciji i sprečavanju bilo kakvih incidenata i na području Republike Hrvatske, posebno  u tijeku turističke sezone, što uključuje i zaustavljanje lažnih dezinformacija o potencijalnim metama terorista na području Hrvatske. Ukoliko bi se  na isti način u javnim nastupima ponašali dužnosnici iz BiH prema Hrvatskoj, kao što se ponaša Grabar-Kitarović prema BiH, a da pritom zloupotrebljavaju vladine sigurnosno-obavještajne agencije, pozicija Hrvatske kao jedne od najsigurnijih svjetskih turističkih destinacija bi bila sasvim sigurno ugrožena.“

Dakle, osim što se (ne)izravno zaprijetilo RH i njezinim građanima, pokušalo se, koliko je moguće, preventivno sanirati štetu koja će nastati nakon objave dokumenata u „Nacionalu“. Kad su već jako zabrinuti za hrvatski turizam, ne treba isključiti ni ulogu bosanskog parasustava, o kome je pisao Nacional, u brojnim požarima kakvima smo svjedočili posljednjih tjedana.

Uzmemo li u obzir da su bivša dva jugoslavenska dužnosnika (Stjepan Mesić i Budimir Lončar) vrlo bliska tom institutu, bilo bi razumno pretpostaviti da i oni imaju neka saznanja o bošnjačkim obavještajcima i prisluškivanju hrvatskih političara i gospodarstvenika, čime bi se trebala pozabaviti i naša SOA.

Zaključno, radikalizacija Muslimana u BiH predstavlja konačni krah i propast ideje jugoslavenstva, zbog čega su možda mnogi toliko skloni unitarnoj BiH, jer je to Jugoslavija nakon Jugoslavije, međutim, kao i svaka Jugoslavija u povijesti – nefunkcionalna i neodrživa. S druge strane, trebalo bi istražiti koliko se na islamizaciji BiH radilo tijekom druge polovice 20. stoljeća, za vrijeme i nakon raspada bivše države. Beograd je do ’90-te godine bio terorističko središte Europe i sjedište PLO-a te svih muslimanskih terorističkih organizacija, a danas je to Sarajevo, što ne može biti slučajnost, budući su ostali isti ljudi i iste strukture. Trebalo bi ih, prije nego odu Bogu na ispovijed, nešto o tomu – priupitati.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati