Nino Raspudić: Za čiji račun se Mostar brendira kao grad slučaj?

0

Dvije prominentne američke firme za eksport demokracije i slobode, milom ili silom, National Endowment for Democracy (NED) i Radio Slobodna Europa sklepali su zajedno patetičan dokumentarni uradak pod naslovom “Perspektive”, koji je zadnjih dana ponovo skrenuo pozornost javnosti na Mostar kao “grad slučaj”.

Snimali su učenike dviju srednjih škola, jedne po hrvatskom, druge po bošnjačkom planu i programu. Djecu rođenu poslije rata ispitivali su o međunacionalnim odnosima u podijeljenom gradu. Iz svega toga je selektiran materijal zgodan za izazivanje zgražanja finih jednonacionalnih sredina nad “gradom slučajem”.

nino-raspudic-1024x649Poseban slučaj unutar “grada slučaja” i zvijezda dokumentarca postao je maloljetni Ante, učenik Srednje prometne škole, iz kojeg su izvukli da nije nikada u svojih 17 godina bio na Starom mostu, da se podjela u gradu osjeti i da se boji kako bi ga na drugoj strani tretirali kad bi znali da je Hrvat. Prikazana mu je izjava jednog mladića iz istočnog dijela grada koji je svojevremeno pretučen na Zapadu. Mladić izgleda upravo onako kako je Ante, nesvjestan manipulacije, kasnije rekao po čemu bi prepoznao Bošnjaka – “malo tamniji”, “specifična tekstura lica”, a zbog čega su ga kasnije razvlačili po komentarima kao mladog, tupavog rasistu. Naravno da u stvarnosti takva generalizacija, očito sugerirana prikazanim pojedinačnim slučajem, nema nikakve veze i da ćemo u Mostaru naći i svjetlijih i tamnijih tipova jednako među Hrvatima, Bošnjacima i Srbima. Izjave maloljetnika izvađene iz šireg razgovora na politički osjetljivu temu, koji je očito dobrim dijelom usmjeravan pitanjima, kasnije su prenošene na internetu i izazvale su lavinu komentara i vrijeđanja, kao da je klinac rođen 1998. kriv za sve ratne i poratne gradske jade. No to je samo prvi dio priče.

Radio Slobodna Europa je medij čija je funkcija u BiH nakon pada komunizma i završetka rata nejasna. Tko to financira i zašto? U zemlji koja ima demokratske parlamentarne izbore, mnoštvo javnih i privatnih medija, strukovna udruženja novinara, a uz to je i protektorat međunarodne zajednice, koju svrhu ima medij primarno nastao za “bušenje” medijske željezne zavjese sovjetskog bloka? Očito je da su američki sponzori uvjereni, ili ih “compradori”, mahom regrutirani iz redova mladih režimskih novinara s konca osamdesetih, uvjeravaju da je ovdje još veliki “belaj”. U BiH čitava bulumenta boraca za ljudska prava, mir, dijalog, toleranciju i svakojaku NVO dresuru lokalnih Indijanaca u stvari lešinarski živi od tog belaja.Tražit će ga i gdje ga ima i gdje ga nema, bacati maksimalni fokus na njega i pokazivati ga sponzorima, kao prosjak batrljak, naravno uvjeravajući ih kako su oni jedini segment društva sposoban rješavati ga. Mislili smo u početku da su nevladine udruge i izvana financirani “neovisni mediji” tu da rade na tome da se belaj-situacija okonča, a onda se sve više dobivao dojam kako u stvari čine sve da se takva situacija nastavi, da se ne sredi, jer ako nestane belaja nestat će i inozemnih pipa i nevladinog mafijaškog posla.

Jedan od glavnih poslova te gospode je proizvođenje “slučajeva”. U ovom “slučaju” radilo se o manipulaciji maloljetnicima. Lako je dobiti “slučaj”, dovoljno je snimati satima razgovor s pubertetlijama o političkim temama, ratu, međunacionalnim odnosima, a onda iz materijala probrati ono što ti odgovara, netko će već nešto zgodno “lanuti”, a onda ćemo moći zadovoljno ustvrditi – “vidite kako razmišljaju današnji mladi, pa to je strašno!” Kao da mladi žive u najnormalnijoj zemlji i najuređenijem gradu na svijetu, a nekim čudom imaju barijere u glavi.

Nije dovoljno pitanje zašto Antu ništa ne vuče u istočni dio grada. Za dobiti barem približno objašnjenje njegovog stajališta trebalo je postaviti još neka pitanja, npr. koliko se njegovih sunarodnjaka koji su prije rata živjeli tamo vratilo? Što je s poslovnim prostorima koje su ljudi pogrešne nacije imali u tom dijelu grada? Kakav je danas etnički sastav tog dijela grada u odnosu na prijeratni? Zašto Mostar, za razliku od ostalih gradova u Europi, ne može imati lokalne izbore? Zašto je glas Antinih roditelja pri zadnjem izboru Gradskog vijeća vrijedio pet puta manje nego glas roditelja djeteta iz druge, istočnije škole?

Mostar je unutar BiH grad slučaj samo po tome što je silom prilika, točnije neriješenog ishoda u ratu, ostao u cjelini, a njegov zapadni dio posebno, jedini veći multietnički grad u BiH. To nosi puno problema koje etnički homogeni gradovi, od Sarajeva, Banjaluke pa nadalje nemaju. Koliko je srednjoškolaca Srba i Hrvata u Sarajevu koje bi se moglo ovako snimati? Ili Bošnjaka i Hrvata u Banjaluci? Mostar je istina o BiH. Na Mostaru projekt održive zajedničke države pada ili prolazi. Uzevši u obzir što je sve taj grad prošao u zadnjih četvrt stoljeća: dva rata, eksperimenti međunarodne zajednice, diskriminirajući Statut, frustriranost svih strana, nemogućnost da se održe prošli lokalni izbori zbog čeka su dvije godine gradonačelnik i Gradsko vijeće izvan mandata, pravo je čudo kako grad uopće funkcionira. New York ili Pariz da su dvije godine bez vlasti bi se odavno raspali u ratu sviju protiv svih, dok u Mostaru život ipak nekako klapa dalje.

U gradu Mostaru, za razliku od onoga što sugeriraju NVO lešinari, ima srećom vrlo malo međunacionalnih incidenata. Onih nekoliko koji su se dogodili bili su u pravilu u vezi s navijačkim skupinama. Odgovorno tvrdim da statistički češće dobije batine student Dalmatinac u Zagrebu u vrijeme održavanja derbija, nego bilo koji Mostarac u bilo kojem kvartu svog grada. Umjesto što manipulativno rade dokumentarac o tome kako to da se ljudi u Mostaru ne ljube i ne grle kao nekada (zaboravljajući da je nakon tog nekadašnjeg lažnog, ideologiziranog bratstva-jedinstva došlo do događaja iz devedesetih), konstruktivnije bi bilo istražiti kako to da u općoj političkoj i institucionalnoj nesređenosti, uz sve neriješene frustracije iz prošlosti u Mostaru nema incidenata u mjeri u kojoj bi se očekivalo? Možda su Mostarci svih nacija ipak manje isključivi nego što ih se želi prikazati?

Namjera dokumentarca je još perfidnija, što se vidi u nastavku priče o Anti. Bit svega je bila pokazati da korak kojeg nije mogao poduzeti sam Ante, niti su mu u njemu mogli pomoći njegovi roditelji, nastavnici, susjedi, prijatelji, među kojima, saznajemo od njega, ima i Bošnjaka, bit će ostvaren zahvaljujući lokalnim američkim pulenima. Nadljudi iz civiliziranog svijeta će prosvijetliti i pomiriti mostarske Indijance pa će Antu autori iz Radija Slobodna Evropa i NED-a u velikom američkom happy-endu odvesti do Starog mosta. Čarobni štapić međunarodne zajednice tako spektakularno rješava mostarske podjele. Kako ljigavo i licemjerno. Dok šeta Starim gradom Ante odjednom progovara jezikom NVO-a. Rješenje su, kaže, ekonomija, radna mjesta, zajedničke škole i sl. Ako se serijal nastavi možda se počne zalagati i za ukidanje kantona, možda naprave od njega novog Lijanovića ili Martina Raguža. Ako od čelnika socijalističke omladine i funkcionera Herceg Bosne mogu napraviti liberala, multikulturalistu i ljubimca sarajevskih nena, mogu od Ante I “rasiste”, preko Ante II “multikulturaliste” uskoro napraviti i Antu III, “skakača sa Starog mosta” i još jednog zahvalnog stanara zdanja kojeg neumorno grade, a kojeg je jedan sociolog nedavno opisao ovako: bošnjački temelj, bosanska nadgradnja, građanska fasada.

ajmo na fukaMostaru, sa svim njegovim problemima, uključujući i nacionalnu podijeljenost, ne pomaže NVO patetika i manipulacija, niti mu trebaju američki čarobni štapići. Mostaru treba zakona i reda. Treba mu kompromis i dogovor o administrativnom okviru, što će dovesti do toga da konačno može imati lokalne izbore i dobiti vlast odgovornu građanima. Trebaju mu efikasne i nekorumpirane gradske institucije. A unutar sređenog okvira život će već naći svoje poveznice i ravnoteže, kojih ne manjka ni danas, u potpuno nesređenom stanju.

Kao svjetsko čudo mediji prenose vijest o zajedničkoj predstavi Hrvatskog narodnog kazališta i Narodnog pozorišta iz Mostara pod naslovom “Ajmo na fuka”. A radi se, u mostarskim okvirima, o najnormalnijoj suradnji kolega iz dvije gradske kazališne kuće, koji su napravili predstavu upravo o bolnim temama nacionalne podjele u gradu. Oni koje to “ugodno iznenađuje” valjda su smatrali kako su mostarski teatarski ljudi s obje strane mračni šovinisti koji u ratnim uniformama dolaze na posao. Kako to da se bez njih, bez američkog NED-a i Radija Slobodna Evropa, bez visokog predstavnika i Centra za mir i multietničku suradnju netko u Mostaru usudio napraviti nešto zajedničko? Ako išta može ujediniti stanovnike Mostara to je gađenje prema ovakvim manipulacijama. U smislu: nemojte nas, majke vam, vi više prosvjećivati i miriti. Možda ipak možemo i sami.

[ad id=”40551″]

facebook komentari