Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Za čiji račun se Mostar brendira kao grad slučaj?

Objavljeno

na

Dvije prominentne američke firme za eksport demokracije i slobode, milom ili silom, National Endowment for Democracy (NED) i Radio Slobodna Europa sklepali su zajedno patetičan dokumentarni uradak pod naslovom “Perspektive”, koji je zadnjih dana ponovo skrenuo pozornost javnosti na Mostar kao “grad slučaj”.

Snimali su učenike dviju srednjih škola, jedne po hrvatskom, druge po bošnjačkom planu i programu. Djecu rođenu poslije rata ispitivali su o međunacionalnim odnosima u podijeljenom gradu. Iz svega toga je selektiran materijal zgodan za izazivanje zgražanja finih jednonacionalnih sredina nad “gradom slučajem”.

nino-raspudic-1024x649Poseban slučaj unutar “grada slučaja” i zvijezda dokumentarca postao je maloljetni Ante, učenik Srednje prometne škole, iz kojeg su izvukli da nije nikada u svojih 17 godina bio na Starom mostu, da se podjela u gradu osjeti i da se boji kako bi ga na drugoj strani tretirali kad bi znali da je Hrvat. Prikazana mu je izjava jednog mladića iz istočnog dijela grada koji je svojevremeno pretučen na Zapadu. Mladić izgleda upravo onako kako je Ante, nesvjestan manipulacije, kasnije rekao po čemu bi prepoznao Bošnjaka – “malo tamniji”, “specifična tekstura lica”, a zbog čega su ga kasnije razvlačili po komentarima kao mladog, tupavog rasistu. Naravno da u stvarnosti takva generalizacija, očito sugerirana prikazanim pojedinačnim slučajem, nema nikakve veze i da ćemo u Mostaru naći i svjetlijih i tamnijih tipova jednako među Hrvatima, Bošnjacima i Srbima. Izjave maloljetnika izvađene iz šireg razgovora na politički osjetljivu temu, koji je očito dobrim dijelom usmjeravan pitanjima, kasnije su prenošene na internetu i izazvale su lavinu komentara i vrijeđanja, kao da je klinac rođen 1998. kriv za sve ratne i poratne gradske jade. No to je samo prvi dio priče.

Radio Slobodna Europa je medij čija je funkcija u BiH nakon pada komunizma i završetka rata nejasna. Tko to financira i zašto? U zemlji koja ima demokratske parlamentarne izbore, mnoštvo javnih i privatnih medija, strukovna udruženja novinara, a uz to je i protektorat međunarodne zajednice, koju svrhu ima medij primarno nastao za “bušenje” medijske željezne zavjese sovjetskog bloka? Očito je da su američki sponzori uvjereni, ili ih “compradori”, mahom regrutirani iz redova mladih režimskih novinara s konca osamdesetih, uvjeravaju da je ovdje još veliki “belaj”. U BiH čitava bulumenta boraca za ljudska prava, mir, dijalog, toleranciju i svakojaku NVO dresuru lokalnih Indijanaca u stvari lešinarski živi od tog belaja.Tražit će ga i gdje ga ima i gdje ga nema, bacati maksimalni fokus na njega i pokazivati ga sponzorima, kao prosjak batrljak, naravno uvjeravajući ih kako su oni jedini segment društva sposoban rješavati ga. Mislili smo u početku da su nevladine udruge i izvana financirani “neovisni mediji” tu da rade na tome da se belaj-situacija okonča, a onda se sve više dobivao dojam kako u stvari čine sve da se takva situacija nastavi, da se ne sredi, jer ako nestane belaja nestat će i inozemnih pipa i nevladinog mafijaškog posla.

Jedan od glavnih poslova te gospode je proizvođenje “slučajeva”. U ovom “slučaju” radilo se o manipulaciji maloljetnicima. Lako je dobiti “slučaj”, dovoljno je snimati satima razgovor s pubertetlijama o političkim temama, ratu, međunacionalnim odnosima, a onda iz materijala probrati ono što ti odgovara, netko će već nešto zgodno “lanuti”, a onda ćemo moći zadovoljno ustvrditi – “vidite kako razmišljaju današnji mladi, pa to je strašno!” Kao da mladi žive u najnormalnijoj zemlji i najuređenijem gradu na svijetu, a nekim čudom imaju barijere u glavi.

Nije dovoljno pitanje zašto Antu ništa ne vuče u istočni dio grada. Za dobiti barem približno objašnjenje njegovog stajališta trebalo je postaviti još neka pitanja, npr. koliko se njegovih sunarodnjaka koji su prije rata živjeli tamo vratilo? Što je s poslovnim prostorima koje su ljudi pogrešne nacije imali u tom dijelu grada? Kakav je danas etnički sastav tog dijela grada u odnosu na prijeratni? Zašto Mostar, za razliku od ostalih gradova u Europi, ne može imati lokalne izbore? Zašto je glas Antinih roditelja pri zadnjem izboru Gradskog vijeća vrijedio pet puta manje nego glas roditelja djeteta iz druge, istočnije škole?

Mostar je unutar BiH grad slučaj samo po tome što je silom prilika, točnije neriješenog ishoda u ratu, ostao u cjelini, a njegov zapadni dio posebno, jedini veći multietnički grad u BiH. To nosi puno problema koje etnički homogeni gradovi, od Sarajeva, Banjaluke pa nadalje nemaju. Koliko je srednjoškolaca Srba i Hrvata u Sarajevu koje bi se moglo ovako snimati? Ili Bošnjaka i Hrvata u Banjaluci? Mostar je istina o BiH. Na Mostaru projekt održive zajedničke države pada ili prolazi. Uzevši u obzir što je sve taj grad prošao u zadnjih četvrt stoljeća: dva rata, eksperimenti međunarodne zajednice, diskriminirajući Statut, frustriranost svih strana, nemogućnost da se održe prošli lokalni izbori zbog čeka su dvije godine gradonačelnik i Gradsko vijeće izvan mandata, pravo je čudo kako grad uopće funkcionira. New York ili Pariz da su dvije godine bez vlasti bi se odavno raspali u ratu sviju protiv svih, dok u Mostaru život ipak nekako klapa dalje.

U gradu Mostaru, za razliku od onoga što sugeriraju NVO lešinari, ima srećom vrlo malo međunacionalnih incidenata. Onih nekoliko koji su se dogodili bili su u pravilu u vezi s navijačkim skupinama. Odgovorno tvrdim da statistički češće dobije batine student Dalmatinac u Zagrebu u vrijeme održavanja derbija, nego bilo koji Mostarac u bilo kojem kvartu svog grada. Umjesto što manipulativno rade dokumentarac o tome kako to da se ljudi u Mostaru ne ljube i ne grle kao nekada (zaboravljajući da je nakon tog nekadašnjeg lažnog, ideologiziranog bratstva-jedinstva došlo do događaja iz devedesetih), konstruktivnije bi bilo istražiti kako to da u općoj političkoj i institucionalnoj nesređenosti, uz sve neriješene frustracije iz prošlosti u Mostaru nema incidenata u mjeri u kojoj bi se očekivalo? Možda su Mostarci svih nacija ipak manje isključivi nego što ih se želi prikazati?

Namjera dokumentarca je još perfidnija, što se vidi u nastavku priče o Anti. Bit svega je bila pokazati da korak kojeg nije mogao poduzeti sam Ante, niti su mu u njemu mogli pomoći njegovi roditelji, nastavnici, susjedi, prijatelji, među kojima, saznajemo od njega, ima i Bošnjaka, bit će ostvaren zahvaljujući lokalnim američkim pulenima. Nadljudi iz civiliziranog svijeta će prosvijetliti i pomiriti mostarske Indijance pa će Antu autori iz Radija Slobodna Evropa i NED-a u velikom američkom happy-endu odvesti do Starog mosta. Čarobni štapić međunarodne zajednice tako spektakularno rješava mostarske podjele. Kako ljigavo i licemjerno. Dok šeta Starim gradom Ante odjednom progovara jezikom NVO-a. Rješenje su, kaže, ekonomija, radna mjesta, zajedničke škole i sl. Ako se serijal nastavi možda se počne zalagati i za ukidanje kantona, možda naprave od njega novog Lijanovića ili Martina Raguža. Ako od čelnika socijalističke omladine i funkcionera Herceg Bosne mogu napraviti liberala, multikulturalistu i ljubimca sarajevskih nena, mogu od Ante I “rasiste”, preko Ante II “multikulturaliste” uskoro napraviti i Antu III, “skakača sa Starog mosta” i još jednog zahvalnog stanara zdanja kojeg neumorno grade, a kojeg je jedan sociolog nedavno opisao ovako: bošnjački temelj, bosanska nadgradnja, građanska fasada.

ajmo na fukaMostaru, sa svim njegovim problemima, uključujući i nacionalnu podijeljenost, ne pomaže NVO patetika i manipulacija, niti mu trebaju američki čarobni štapići. Mostaru treba zakona i reda. Treba mu kompromis i dogovor o administrativnom okviru, što će dovesti do toga da konačno može imati lokalne izbore i dobiti vlast odgovornu građanima. Trebaju mu efikasne i nekorumpirane gradske institucije. A unutar sređenog okvira život će već naći svoje poveznice i ravnoteže, kojih ne manjka ni danas, u potpuno nesređenom stanju.

Kao svjetsko čudo mediji prenose vijest o zajedničkoj predstavi Hrvatskog narodnog kazališta i Narodnog pozorišta iz Mostara pod naslovom “Ajmo na fuka”. A radi se, u mostarskim okvirima, o najnormalnijoj suradnji kolega iz dvije gradske kazališne kuće, koji su napravili predstavu upravo o bolnim temama nacionalne podjele u gradu. Oni koje to “ugodno iznenađuje” valjda su smatrali kako su mostarski teatarski ljudi s obje strane mračni šovinisti koji u ratnim uniformama dolaze na posao. Kako to da se bez njih, bez američkog NED-a i Radija Slobodna Evropa, bez visokog predstavnika i Centra za mir i multietničku suradnju netko u Mostaru usudio napraviti nešto zajedničko? Ako išta može ujediniti stanovnike Mostara to je gađenje prema ovakvim manipulacijama. U smislu: nemojte nas, majke vam, vi više prosvjećivati i miriti. Možda ipak možemo i sami.

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati