Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Kako zabiti penal glupom golmanu?

Objavljeno

na

Glupom golmanu najteže zabiti penal, jer nikad ne znaš kako će reagirati, davno mi je objašnjavao prijatelj nogometaš. Od pokeraša sam čuo sličnu misao – kako im je najteže igrati protiv potpunih amatera, onih koji ništa ne znaju i ne koriste nikakve strategije i racionalne sheme, pa ih nemaš za što “uhvatiti”.

Čini mi se kako i u životu i u politici najbolje prolaze oni koji su toliko racionalni da su svjesni kako postupci većine ljudi nisu previše promišljeni, i stoga ne gube previše energije domišljajući se što je “iza površine”, svjesni da ondje najčešće nema ničega.

Dakle, nije racionalno pristupati svakom kontekstu i svim akterima podrazumijevajući kao su i oni silno racionalni, već ih treba bolje upoznati i shvatiti njihove interese i reakcije, bez previše učitavanja i često nepotrebnog kompliciranja. Ovog tjedna puno se politički domišljalo i gonetalo u povodu dva događaja – navodno pitijskog istupa ministra Stiera i jedne odluke Županijskog suda u slučaju Saucha.

Ministar Stier je, odgovarajući na novinarsko pitanje u utorak u Bruxellesu, izjavio da mu je žao zbog prekida koalicije s Mostom i kako se na predsjedništvu svoje stranke zalagao za nove izbore. Iako je izjava jasna i razgovijetna, uslijedio je silni egzegetski napor novinara i analitičara da bi se dokučilo što je Stier ustvari rekao, zašto je to rekao baš sada, što je rekao između redaka, što je ostalo neizrečeno, a oni su osjetili u zraku…

U takvoj atmosferi, ne samo svaka riječ već svaka nijansa i naglasak zadobiva specifičnu težinu. Čudi da mediji nisu angažirali famozne “stručnjake za neverbalnu komunikaciju” da nam i oni objasne što je govornik htio reći, iščitavajući budućnost HDZ-a i Hrvatske iz toga je li Stier blago podignuo obrvu u trenutku dok je izgovarao riječ “izbori”, te je li nakon izjave iskoračio lijevom ili desnom nogom. U normalnoj komunikacijskoj zajednici sav fokus bio bi jednostavno na sadržaju njegova iskaza, no budući da HDZ u toj domeni više nalikuje Staljinovu politbirou, hermeneutika novopečenih stierologa postaje važan politički fakt.

Daljnji razvoj događaja ovisi i o tome je li se HDZ pod Plenkovićem počeo demokratizirati ili ondje i dalje kao sveto pismo vrijede dugim iskustvom destilirane hadezeovske mudrosti poput – pijetao koji prvi zakukuriče prvi završi u loncu, gledaj uvijek ostati na brodu ili udri psa dok je u vodi. Dakle, ako želiš ostati u igri, šuti, ne talasaj, budi uz vođu, ne izlijeći, plješći, biraj sa svima jednoglasno. A kad vođa padne, skoči sa svima na njega i plješći drugom. No, ako pijetao koji prvi zakukuriče ne završi u loncu, završit će na čelu HDZ-a. Plenković je lani u Lisinskom jedini, premda u rukavicama, bio protiv monolitnog karamarksizma.

Time je učinio dovoljan odmak da nakon debakla Karamarkova preslagivanja i prijetnje poraza od Milanovića na novim izborima, može reći – jesam li vam rekao!, i nastupiti kao lider novog HDZ-a, koji može opet koalirati s Mostom. Koristi li Stier istu taktiku? Ili je riječ samo o odgovornoj izjavi političkog tajnika stranke koji razumljivo žali što se raspala koalicija s Mostom, kao najprirodnijim saveznikom, jer je svjestan kako koalicija s HNS-om, IDS-om ili čak velika sa SDP-om dugoročno znači propast stranke? Plenković je na pitanje novinara o Stierovu istupu istaknuo “Davor Stier je moj prijatelj”, ali u istom obraćanju, između ostalog, ustvrdio i kako će “Prgomet ostvariti sjajan rezultat”. Je li mu čvrstina uvida kako će Prgomet ostvariti sjajan rezultata jednaka prijateljstvu prema Stieru?

Vidjet ćemo u nedjelju navečer. Umjesto praćenja svakog Stierova zareza, oni koji žele prvi naslutiti kakva će biti budućnost Plenkovića na čelu HDZ-a, imaju puno sigurniju, višestruko provjerenu metodu, a to je – gledaj što radi Jandroković. Kao svizac Phill koji predviđa vrijeme, Jandroković čudesno predosjeća unutarhadezeovske vjetrove i opstaje od Sanadera, Kosor, Karamarka do Plenkovića.

Stoga, ako se kod njega primijeti i minimalno odmicanje od Plenkovića, možete se kladiti u večeru da je ovaj gotov. Dan nakon Stierova istupa, Oliver Mittermayer, sudac istrage zagrebačkog Županijskog suda iz procesnih je razloga ukinuo rješenje o proširenju istrage protiv Tomislava Sauche i Sandre Zeljko u aferi Dnevnice te je spis vratio USKOK-u na ponovno odlučivanje. Rješenje je ukinuto jer, prema sučevu mišljenju, ZKP ne poznaje termin “proširenje istrage” pa USKOK treba donijeti novo rješenje o provođenju istrage, a zatim ga spojiti s postojećim spisom.

Četiri dana prije lokalnih izbora, ova vijest je silno odjeknula, između ostalog jer je prva takve vrste, budući da su u prethodnim slučajevima, poput Mamićeva i Bandićeva, žalbe na proširenja istrage odbijene. Politički tajnik Mosta Nikola Grmoja ironično je o tome je napisao sljedeće: “Kakva slučajnost i neočekivani obrat. Tek desetak dana nakon što je zastupnik Saucha iznenadio čitavu javnost svojim glasom protiv opoziva ministra Marića, ukinuto je rješenje o proširenju istrage u aferi Dnevnice.” U očima površnije javnosti, a takva je većinska, iz svega ispada kako je sud gotovo oslobodio Sauchu. Dakle, stvara se sljedeća slika – Saucha, optužen za krađu dnevnica, kao Juda je izdao SDP i održao HDZ na vlasti, a korumpirano pravosuđe, kao jedan krak oligarhijske hobotnice, mu sada ide na ruku.

Saucha se svojom potporom HDZ-u našao u lose-lose situaciji, on gubi kako god okrene, bez obzira na to je li nešto “dogovorio” ili nije. Ako ga sud osudi za krađu novca, ide u zatvor, a time mu je gotova politička karijera i uništena reputacija. A ako ga sud oslobodi, nakon svega nitko neće vjerovati da je stvarno nevin, nego će ispasti lopov na kvadrat koji se politički prodao da bi ga korumpirano pravosuđe u službi politike nagradilo. A treba živjeti s takvim teretom pa i da si najveći debelokožac. No, hajdemo teorijski pretpostaviti da je tako, da je pravosuđe korumpirano i isprepleteno s politikom, i da je Saucha prodao svoj glas da se spasi.

Zašto bi odluka suda, koja navodno ide u njegovu korist i za koju je moglo biti očekivano da će izazvati sumnjičavost i zgražanje većeg dijela javnosti, donesena nekoliko dana prije lokalnih izbora? Je li veleumovima oligarhije bilo pametnije Sauchu “nagraditi” samo tjedan kasnije, kad prođu izbori? Ostajući pri prvoj pretpostavci, jedino objašnjenje je da su jako glupi, no onda ih se ne treba ni bojati. Druga varijanta teorijske pretpostavke da je odluka suca vođena političkim motivima, a ne pravosudnim, još je luđa.

Ona počinje od pitanja “cui bono” , tj. tko ima koristi od toga što je sud četiri dana prije lokalnih izbora donio odluku koju će dio javnosti, uz interpretativni poguranac nezadovoljnih oporbenjaka, doživjeti kao potvrdu kriminalne sprege političke oligarhije i pravosuđa? Pa, naravno, Most. Gdje je rođen sudac koji je donio takvu odluku? Aha, rekli bi teoretičari zavjere – sudac je rođen u Metkoviću! Dakle, pred lokalne izbore rođeni Metkovac donosi odluku koja u javnosti silno šteti HDZ-u, a koristi Mostu.

Osobno bih bio impresioniran da u Hrvatskoj postoji takav briljantan makijavelistički um koji bi odigrao takvu igru u kojoj može reći sucu – ajde, zemljače, u ovom tjednu pred izbore odbaci taj prijedlog proširenja, istraga će ionako u drugoj formi ići dalje, a nama će silno valjati kako će odjeknuti. Takva pamet kad-tad bi zasjela na čelo države pa bi znala preveslati i sve naše vanjske protivnike.

No teško je povjerovati da u svemu tome ima ikakve dubine, jer bi takva pretpostavka bila u koliziji s nekim drugim potezima. Um koji bi to znao odigrati, sigurno bi, primjerice, drugačije vodio kampanju u Zagrebu i Splitu. Presloženo je sve to za naše aktere i nepametno bi bilo tako ih precjenjivati. Vjerojatnije je kako u konačnici nema nikakve zavjere i da je Saucha digao ruku “na dug”, jer mu je netko možda obećao kako mu može pomoći, kao nadriliječnik koji je obećavao trudnicama da će im bajanjem pomoći da dobiju dijete željenog spola, a ako ne uspije, on pošteno vrati novac.

Čini se kako se trenutačno stvari odvijaju stihijski, u nekontroliranom vrtlogu oko Agrokorove crne rupe koja će financijski i politički progutati mnoge i da su bitni akteri puno kratkovidniji nego se mislilo prije. U ovakvoj situaciji sitne, plitke trgovine, najbolje prolaze odgovarajući trgovci i nije čudo da opet rastu dionice Bandiću i Kerumu. Dakle, ništa prepametno ni previše komplicirano. Učinkovitije je pred izbore dati narodu osrednji sendvič, nego dobar program.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Metastaza velikosrpskoga karcinoma

Objavljeno

na

Objavio

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države

Nakon poruke glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve Irineja Bulovića kako SPC ne će više podupirati dijalog Beograda i Prištine, jer prostor Kosova smatra dijelom srbijanske države, susjedne će se države ozbiljnije pozabaviti najavljenim donošenjem t. zv. Deklaracija o opstanku srpske nacije i ponovnim buđenjem velikosrpskoga karcinoma.

Tim će budućim dokumentom Srbija i Republika Srpska navodno štititi prava Srba na uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, proučavanje i njegovanje srpske kulture, proučavanje srpske povijesti i njegovanje tradicija te očuvanje kulturnog nasljeđa.

Naime, bački episkop Irinej smatra kako je Zapad postao politički neučinkovit te da Srbija glede Kosova stvar treba preuzeti u svoje ruke, a to će joj omogućiti održavanje srbijanskoga referenduma o Kosovu. Kosovo je, naime, samo prva dionica u povratku u povratku pod jurisdikciju srpske države.

Na taj način ne samo da SPC ignorira međunarodne dogovore, nego ona priprema i politički teren za buduće zaposjedanje kosovske države.

U tom smislu i t .zv Deklaracija o opstanku srpske nacije samo je okvir za novu velikosrpsku ekspanziju. Naravno, u međunarodnim okolnostima koje će biti prikladnije novom osvajanju.

Što znači ta zaštita proučavanja srpske povijesti i kulture, najbolje svjedoče srbijanski udžbenici, u kojima se današnji naraštaji školaraca podučavaju kako su, bez obzira na svoja nacionalna imena, zapravo muslimani i katolici u BiH i Hrvatskoj Srbi, samo što toga oni još uvijek nisu svjesni.

Naime, muslimani i katolici, za razliku od pravoslavnih u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori nisu navodno sačuvali svoju srpsku nacionalnu svijest.

Kao nadopuna školskom programu, SPC već skoro dvadesetak godina poslije srbijanskih ratnih poraza u svim poslanicama svojih patrijarha ne želi priznati hrvatsku državu pa čestitke blagdana pravoslavnim vjernicima upućuje u Dalmaciju, Rijeku, Liku, Banovinu, Kordun, Slavoniju i Hrvatsku.

Tako bi se u kontekstu prihvaćanja Deklaracije politički program mogao odnositi ponajprije na održavanje svijesti već osviještenih Srba kako bi se na temelju usvojenih znanja mogli uspješnije boriti za očuvanje svojih zemalja. U radikalnijem slučaju program iz Deklaracije mogao bi se provoditi i na dijelove još uvijek neosviještenoga srpstva, koje srbijanske prosvjetne vlasti prepoznaju pod t. zv. regionalnim imenima kao što su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.

U sklopu jezično-političkih projekata, kojima se na tragu velikosrpskoga programa Vuka Karadžića iz 19. stoljeća sve štokavce proglašava Srbima, nastala je i nedavna sarajevska Deklaracija o t. zv. zajedničkom jeziku, koja na političkoj razini, poput srbijanskih udžbenika, niječe hrvatski, crnogorski i bošnjački jezik.

Za razliku od jezikoslovnih projekata, srbijanske vlasti uz pomoć svojih agenata u Hrvatskoj gotovo svakodnevno manifestiraju moć političkim projektima.

Tako je nedavno u Rijeci obilježena navodno 300. godišnjica nazočnost pravoslavlja. U sklopu velikosrpskoga projekta što ga promiče SPC ovaj je put, nakon nedavnoga promicanja odcjepljenja Istre od Hrvatske, odabrana Rijeka, kao posebna regija, u kojoj eto pravoslavlje stoluje tri stoljeća.

Kako bi se pak omalovažilo hrvatsko stradanje tijekom srbijanske agresije u gradu Vukovaru, nedavno je, na dan pogibije zapovjednika vukovarske obrane generala Blage Zadre, bio dogovoren i nogometni susret lokalne srpske momčadi iz Vukovara s beogradskom Crvenom zvijezdom.

Sličan karakter političkoga omalovažavanja ili pak nijekanja hrvatske borbe imaju izmišljene obljetnice t. zv. stradanja Srba, poput nedavno manifestativne komemoracije za navodno stradanje t. zv. kozaračke djece u Sisku.

Sve je to manje-više poznato hrvatskoj javnosti, nu unatoč tomu, ni Državno odvjetništvo, ni redarstvo, a ni političke strukture ne reagiraju na ta širenja lažnih vijesti, kojima je već desetljeće i pol podvrgnuta hrvatska javnost.

Nasuprot tomu i represivni aparat i Državno odvjetništvo još se uvijek trude goniti hrvatske branitelje optužene da su navodno počinili zločine protiv Srba.

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati