Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je umjetnik naciljao fontanu?

Objavljeno

na

Mlađi dugokosi muškarac pomokrio se u ponedjeljak navečer, netom prije svečanog otvaranja, u novu “Bandićevu” fontanu na Britanskom trgu. Da nije riječ samo o iznenadnom napadu male nužde, već o (anti)političkoj poruci, može se zaključiti i iz pišačeve majice na kojoj je pisalo ‘Jel smo se (za) ovo borili?’.

Nakon što se umjetnik olakšao/izrazio, stariji gospodin koji je stajao pokraj fontane počeo ga je vrijeđati, a onda su ga krenuli naganjati policajci i redari, ali nisu ga uhvatili, što govori i o fizičkoj spremnosti organa reda i mira koji su osiguravali manifestaciju.

Performer je poslije identificiran kao David Ujević, u medijima predstavljen kao “student Akademije likovnih umjetnosti”, što činu daje na ozbiljnost,i i “skejter”, što nakon 15. godine života za muškarca i nije baš obećavajuće.
Fontani na Britancu ovo nije prva nevolja. Rađena je prebrzo pa su tek nakon što je završena nadležni primijetili da gradski autobusi ne mogu proći pokraj nje.

I umjesto da grad za linije oko Britanca kupi nove, manje autobuse (samo se šalim, ali čudi me da im to nije palo na pamet), smanjili su zelenu površinu oko fontane i povećali rotor. I taman kad se činilo kako su svi problemi riješeni, eto ti umjetnika koji nad fontanom raskopčava šlic.
Inače, tog performansa ne bi ni bilo da se prije nekoliko godina nije pojavila neobična, simptomatična navada našeg gradonačelnika – gdje god nađeš zgodno mjesto, tu fontanu posadi.

Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Fontane su, uz privremene indulgencije za švercanje u tramvaju, krivo parkiranje i pokušaj uvaljivanja fiksnih predstavnika nacionalnih manjina u zagrebačku skupštinu (zašto ne i predstavnike dijaspore?), jedan od najjačih izbornih aduta aktualnog gradonačelnika.

Već ih se asocijativno povezuje s Bandićem, do te mjere da je neki dan u Otvorenom njegova bliska suradnica napravila zanimljiv gaf: govorilo se o fontanama i foteljama pa je znakovito rekla kako bi “svi željeli sjesti u Bandićevu fontanu”. Milanović ga je još davno nazvao Jimmy Fontana, po legendarnom talijanskom glumcu i pjevaču, autoru pjesme “Che sarà”, bandićevski rečeno: “Kaj bu”.
Zašto baš fontane?

S jedne strane, fontana je najjeftiniji način da se u gradu napravi nešto efektno i trajno. Ljude fascinira voda koja prska – kažu da se čovjek ne može nikada dovoljno nagledati vode, vatre i ljudskih lica. Nije ni čudo da, primjerice, od cijelog prebogatog Fellinijeva svijeta, kao najpoznatiji kadar ostaje onaj s Anitom Ekberg u rimskoj Fontani di Trevi.

Psihoanalitički bi se ta Bandićeva opsesija mogla iščitati kao žudnja za izvorom, čistoćom, iskonom, ali i olakšavanjem potisnute tjeskobe.
Politički bi se pak to moglo tumačiti i kao nesvjesni moralni dug starog komunista. Drugovi su, naime, u prošlosti često bili grubi prema fontanama. Najbolji primjer je splitska “Bajamontuša”. Ta raskošna fontana puštena u rad 1890. godine bila je jedan od vizualnih zaštitnih znakova Splita sve dok je 1947. osloboditelji nisu dohvatili dinamitom i macolama i zbrisali je s lica zemlje kao nešto dekadentno, buržoasko što pripada prethodnim stoljećima.

Po tom tumačenju Bandić neofontaniziranjem vraća povijesni dug.
Toliko je očito da Bandić koristi fontane za kampanju da, u svem ovom ludilu, ne bi iznenadilo ni da Državno izborno povjerenstvo naloži da se za vrijeme predizborne šutnje fontane ugase na dva dana.
No što je naš umjetnik pišanjem u fontanu htio reći? Nije djelovao potpuno pribrano i vjerojatno nije promišljao o svim mogućim konotacijama i interpretacijama svoga čina, ali to nas ne priječi da ih razmotrimo jer, nakon što je djelo dovršeno, autor više nije apsolutni gospodar svih njegovih tumačenja.
Figura pišača gotovo je arhetipski povezana s fontanama.

Na Svačićevu trgu u Zagrebu imamo Augustinčićeva Dječaka koji “piša” vodu u fontanu, a najpoznatiji pišonja je svakako Manneken Pis iz Bruxellesa, kipić koji nije posebno star ni lijep, ali su ga Briselci uspjeli vrhunski brendirati pa je postao zaštitni znak grada.

No intencija umjetnika s Britanca očito nije bila performativna nadogradnja fontane ni uprizorenje Manneken Pisa u Zagrebu ili pak podsjećanje na Augustinčićeva Dječaka.
Može se tumačiti i da je on prvi zapišao teren, tj. fontanu po psećoj navadi. Kao da je želio reći – fontana je sagrađena našim novcem, trg je naš, Zagreb je naš… 
Pitanje mokrenja u suvremenom svijetu uz antropološko sve više dobiva i političko/ideološko značenje. Gdje tko to smije raditi? Obama je tako u svom mandatu uspio dovesti muškarca u ženski WC. Možeš biti bradonja od dva metra i sto kila, ali ako se taj dan osjećaš rodno fluidno, možeš u ženski WC – to je izgleda vrhunac dosega zapadne civilizacije. Ovaj naš dobacio je do fontane. Treba spomenuti i da su znamenite europske fontane već korištene za političke performanse. Ubaci se boja ili kemikalija koja proizvodi pjenu koja se onda razlijeva na sve strane pa tako upozoriš na sudbinu kitova ili se boriš protiv globalnog zatopljenja i patrijarhata u Švedskoj.
Mala nužda je malo zlo pa se lakše tolerira, kao kod pasa, gdje dobijete kaznu samo ako ljubimac obavi veliku nuždu na javnoj površini, a vi ne uklonite njene posljedice. Utoliko je, s higijenskog stanovišta, umjetnik mogao napraviti i gore. Obavljanje male nužde u fontanu na svečanosti njezina otvaranja može se promatrati i kao manje zlo i obrana od većih ambicija. No gotovo sigurno krajnji smisao čina nije bio u tome da dadne svoj mali vodeni doprinos novoj fontani niti da je označi kao svoj teren, već da ponizi autore i njihovo zdanje. Činom zapišavanja pokazuje se prijezir i bezvrijednost “mete”. Bilo je kod nas i ranije slučajeva takvog doslovnog iskaza, kao kad se svojedobno jedna gospođa javno pomokrila pred spomenikom pobijenim Srbima u Veljunu.
Prva zamjerka umjetniku tiče se ometanja javnog reda i mira, izazivanja sablazni budući da je na trgu bilo i djece, a izraz mu je, uz ostalo, bio i higijenski problematičan. Feministice bi mogle zamjeriti umjetniku da je bio spolno/rodno nekorektan i falocentričan jer žene ne mogu izvesti ono što je on napravio dobačajem stojeći na rubu fontane.
Može li iz ovoga proizaći neko dobro?

Možda bi na rubu nove fontane trebalo napraviti brončani kip kosatog umjetnika u prirodnoj veličini, koji nije posebno krupan, izgleda tek nešto veći od bruxelleskog dječaka, kako piša? Time bi jedna, po sebi prosječna fontana, mogla postati turistička atrakcija i novi gradski brend.

Ili da se razmišlja i šire pa se kao spomen na lokalne izbore 2017., pred koje je fontana na Britancu otvorena, uokrug nje postave kipovi svih kandidata kako rade isto, svatko u skladu sa svojim spolom, pardon rodom, čime bi nastao svojevrsni novi zdenac zagrebačkog političkog života?

I u ovom slučaju se pokazalo da vrijedi ona stara: nomen est omen, ime je znak. Mediji su javili da se umjetnik zove David Ujević, što je znakovito, ne samo zbog prezimena koje dijeli s kiparicom Marijom i vlasnikom najpoznatije ljevaonice “Ujević”, već i zbog imena koje je biblijsko, posredno i michelanđelovsko. David protiv Golijata, Ujević protiv Bandića. Samo što mu oružje nije praćka, nego mlaz.
Ako njime i nije dosegnuo vječnost kao Marinkovićev Maestro u Kiklopu, bar si je osigurao warholovskih pet minuta slave. A performans, koji je slojevitiji od cjelokupnog Frljićeva opusa, nakon svega mogao bi prijaviti i kao diplomski rad na Akademiji. A i stigne se, sad kad se proslavio, još i kandidirati za gradonačelnika. Pa da paleta kandidata bude potpuna.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati