NISAM KOLJAČ VEĆ BUDALA NA BLEIBURGU

0

Za one koji uporno prigovaraju što nismo zakopali one kojima grobove ne znamo, što nismo zaboravili one koji pravdu čekaju, što smo godinama u šutnji oplakivali one koji ni pušku nisu mogli nositi, one koji u miru krenuše u tuđi svijet … za sve one koji očekuju ZABORAV dok, otvorene rane krvare, dok otvoree jame krikom u noći zavijaju tražeći pravdu od braće po Bogu i rodu, pravdu od Čovjeka.

Potrudite se, bar jednom, pročitati ovakvo svjedočanstvo i NIKADA, više nikada nam nećete predbaciti što još uvijek kao narod … zbog svojih boli tugujemo!

sdc2

Prvi zapisi i pojam „križni put“pojavili su se u hrvatskoj emigraciji nekoliko godina po završetku ratnog sukoba,osobito među izbjeglima s blejburškog područja.

S vremenom su se pojavila i hrvatska glasila u inostranstvu koja su,medju ostalim,objaviljivala razna svjedočanstva i komentare,što je socijalistički režim Jugoslavije neprestano osuđivao i to danas koriste takvu ideju projugoslovenski orijentisani  srbokomunistički kadar koji je na vlasti a nadojem Titovom idejom što više ocrniti hrvatski narod te prikazivajući da  su i današnji branitelji  proustaški orjentisani i takvi zločinci koriste takvu propagandu poput Vesne Pusić.

Nažalost u ruke mi je upala knjiga od Marka Grčića a štampana u Zagrebu Avenija brastva i jedinstva br.4 u Zagrebu, gdje pisac  opisuje ispovjed bivšeg egzektutora “ratnih zarobljenika” Momčila Katića-Sime iz Banja Luke a koji je objavljen u Republici Hrvatskoj br.107.1976.god i evo što je Momčilo Katić ispropovjedao.

Momčilo Katić-Sime – Trebalo je sve to pomlatiti, lubanje su prskale i trebalo ih je što više pokositi.

Godine 1945.bio sam dobrovoljac u odjeljenju za likvidaciju, a bili smo u blizini Šapca a tu su uz rijeku bile iskopane jame-kanali i bilo je puno posla,jer su svaki dan stizale nove grupe Hrvata-ustaša,domobrana i civila kolobracionalista. Trebalo je sve to pomlatiti,i to što prije.

Likvidaciju smo vršili pred zoru, tako da se obližnjim mještanima moglo tumačiti da se vodila borba s neprijateljskim ostacima. Kad smo doveli prvu grupu,njih deset, ja sam bio nešto sentimentalan. Drhtale su mi ruke i noge,ne znam zašto. Ne znam kako je prošlo između rafala i jauka,ali osjetim na ramenima ruku druga komesara,jer zvao me da ga pratim. Govorio mi je da je to prošlo i njega te da je poslije sve drukčije. Bilo je baš kako mi je rekao. Nije bilo više straha, a lubanje su prskale i trebalo ih je što više pokositi.

Ja kao koljač tih bandita imao sam automat, a imali smo i šarac..za bandite koji su uspjeli pobjeći. U jednoj grupi bio je jedan krupan čovjek te mi je rekao da je neka šarža,mislim neki načelnik ili nešto slično. Rekao mi je“Djete nemoj me ubiti“ zovi svoga komandira da me ubije, on reče, al dođe komesar i glava mu prsnu na sve četri strane. Posle toga sam odabirao po ćeifu, koji je za moj automat, i tako dodje red na jednog trbonju, Židova koji je bio kolobracionalist, a nije mu pomoglo sve njegovo pozivanje na Židovsko, a ja gledam njega da li u glavu ili u trbuh, u trbuh ode rafal i prevrnuo se čova.

Bilo je i problema,bilo je bandita koji se nisu dali nad jamu. I ako vezani žicom,kidali su zubima do koga su došli.Vikali bi Antu Pavelića i živjela Hrvatska, a neki su nam psovali majku srpsku i pljuvali, a te smo gurali dolje u jamu i rafalima odozgo.

Bilo ih je napola ubijenih, a ti su nam i stvarali probleme, jer su bili pomješani s mrtvima i jaukali….Majko!…. Ubijte me,majku vam Srpsku…ali i to smo brzo riješili, dovezli smo živog kreča i po njima. Evo vam Antu Paveliću!…Evo vam NDH!..a poslije smo naturali zemlju i konačno je nastupila tišina i tek posle klanja mogli smo se odmoriti.

Prilikom  izbora zanimanja i radnog mjesta,prednost su uvjek imala djeca, roditelja koljača

Tu bi trebalo spomenuti i one čiji je „križni put“ bio nastavak skrivanja,nošenje oružja i otvorene borbe s predstavnicima vlasti. Poznati su „škripari“ u Hercegovini,ljudi koji su se godinama skrivali po jamama u hercegovačkom kamenjaru“škripama“,kako ih ondje zovu,ljudi koji su se vratili među ostale, tek pošto su nekoliko godina proveli skrivajući se ili su pak ilegalno bježali preko granice.

Potomci ubojica su se nasljeđivali i tadašnjom “sudbinom svojih roditelja” pa su takvi uvijek i danas povlašteni,uspješni po preporuci Englezima i ratnom podrijetlu, a danas mi moramo tvrditi da su njihovi roditelji bili „oni“ kojih se treba čuvati i na koje danas treba paziti.

Za svaku sitnicu koju bi današnji branitelji učinili,a ne bi bila u zakonu s dopuštenjem razmišljanja sistema,nova rečenica, dopunjavali bi braniteljima stare dosjee. Prilikom  izbora zanimanja i radnog mjesta, prednost su uvjek imala djeca roditelja koljača, jer oni se “nisu ogrješili” i za takvo radno mjesto, uopće nezamislivo se natjecati, i tako djeca od branitelja su nebriga za bilo kakav posao u Ministarstvu branitelja i za ostale državne institucije a kamoli u Ministarstvo vanjskih poslova kod Vesne Pusić, jer povijest i istina su prokletstvo, jer i danas “branitelji ne žele surađivati s narodnom vlasti”.

 

Napisao/Zvonko Palavra/braniteljski-portal

facebook komentari