Pratite nas

Niste svjesni svoje nesvjesti pa vas zato moramo outsourcirati!

Objavljeno

na

milanovic kukurikuTrebao bih ovo pismo, kao i sva druga, započeti riječima poštovani ili dragi, ali to nije moguće. Kako iskazati makar i formalno poštovanje predsjedniku Vlade koja je državu dovela na samo gospodarsko dno, gdje već nekoliko statističkih kvartala nismo mogli dublje propadati, jer od ničega nema ništa dalje, pa onda svaki mali pomak, svaki znak života ministri slavodobitno predstavljaju kao naš veliki gospodarski oporavak i početak uzleta.

 Kako napisati da mi je drag netko tko je na čelu Vlade koja sustavno provodi moralnu degradaciju nacije po uzoru na najmračnije primjere komunističkog terora? Ja to ne mogu pa stoga jednostavno nastavljam pisati još jedno pismo premijeru koji doduše malo koga sluša, a svojim ponašanjem pokazuje da je u životu čitao samo one male knjižice latinskih izreka koje na krivi način tumači i na krivim primjerima citira.

Povod za ovo pismo nije izreka da je sreća u nesreći što su potopljeni Rajevo selo i Gunja. S tom rečenicom, kao i s pričom o puknutoj vodovodnoj cijevi u sred sela u kojem barem trećinu kuća treba srušiti kao posljedicu poplave, trebaju se pozabaviti psihijatri. Nitko drugi tu ne može pomoći. Ovo pišem zbog činjenice da će uskoro biti puna dva mjeseca od poplave, a da na obnovi stradalog područja još ništa nije napravljeno.

Kao rođeni Kninjanin, preživio sam dva potresa i dobro se sjećam kako je bivša troma i birokratizirana država tada bila reagirala. Također, sjećam se da je nakon mojeg prošlog otvorenog pisma upućenog vama gospodine Milanoviću, Vlada reagirala točno po odlomcima koje sam pisao i da ste se konačno bili pomakli. Da sam barem odmah bio shvatio koliko ste nesposobni, zajedno sa svim tim ljudima oko sebe.

Eh da, prije nego prijeđem na stvar, htio bih vas ovako javno upitati, je li vam palo na pamet zatražiti ostavku šefa državne uprave Civilne zaštite, odnosno DUZS-a. Ako se možda ne sjećate, podsjećam vas da je to onaj tip koji je otputovao u Pariz u vrijeme najvećeg vodenog udara na poplavljenom području. Nadam se da vam njegova smjena nije previše komplicirana zbog vaših koalicijskih kadrovskih križaljki i obveza. Takvo ukazivanje na održavanje moralne vertikale ili vašim rječnikom rečeno, na visoko podignutu ljestvicu, ne može biti podlozno nikakvim kompromisima, zar ne. A nadam se i da se slažete kako bi to bila dobra poruka o beskompromisnoj odgovornosti za poslove koje netko obavlja na državnoj plaći. Eee da, ta riječ odgovornost. To je problem kojeg baš ne volite.

Dakle, da se vratim na onu priču o potresima. Kad su se događali, jedan 1971. ako se dobro sjećam, a drugi 1986. čega se puno bolje sjećam, u roku od 24 sata ondašnja vojska je ljudima podijelila šatore ali s madracima za spavanje. Par dana kasnije stigle su i kamp kućice s prilično dobrim krevetima unutra. Vidim gospodine Milanoviću da su na dan vašeg obilaska u Gunje ljudima tamo podijelili ribičke krevete s platnenom podlogom. Na tome bi ljudi valjda trebali prespavati noć u kontejneru nakon napornog cjelodnevnog rada na obnovi kuća i sela. I tako idućih nekoliko mjeseci. Zar vas stvarno nije bilo sram kad ste vidjeli što daju ljudima za spavanje?! Jeste li ikad bili u ribičiji? Jeste li ikad pokušali sat vremena prespavati na takvom krevetu?

Zagreb, 29.04.2013 - Izaslanstvo SDP-a polozilo cvijece na grob Ivice Racana povodom godisnjice njegove smrtiSramotno je predsjedniče Vlade to što je državno trgovačko društvo HEP stanovnicima poplavljenih područja poslalo račune za struju. U svom stilu, onako nonšalantno, rekli ste tim jadnim beskućnicima da ne plate račune. Zar je to jedino rješenje? Zar je lakše ljude pozvati na kršenje propisa nego vlastitu tvrtku dovesti u red?! Vama očito jest jer vi zbog svojih koalcijskih prepucavanja niste u mogućnosti u HEP-u nikoga pozvati na red. To može samo gospodin Čačić koji je kao neprikosnoveni autoritet u HNS-u, vašem koalicijskom partneru, imenovao ljude na čelo HEP-a. Ali gle vraga, Čačić više nije u HNS-u, a gospođa Pusić se ne usudi nikoga od svojih članova pozivati na red jer se boji osipanja i daljenjeg slabljenja stranke čije je stvarno postojanje, ako se izuzme klijentelizam i vrlo žilavi nepotizam, vrlo upitno.

A vi gospodine Milanoviću, naravno, ne razmišljate što će biti kad tim građanima Gunje i Rajevog sela stignu ovrhe za neplaćene račune, na čije neplaćanje ste ih vi pozvali. Pa da je vas briga za ovrhe i građane pristisnute njima, već davno biste nešto napravili kao što su to uredili u Španjolskoj ili na Islandu. Kad se nalazite između banaka s hiperprofitom i osiromašenih građana, je li se teško odlučiti što je moralno, na čiju stranu treba otvreno stati? Doduše, za takvu odluku treba imati barem malo empatije prema nevolji svojih sugrađana. Vi ste već odavno pokazali da to nemate. Oni koji su u nevolji za vas su samo oporba jer vi ste sve svoje uhljebili u javna poduzeća i državnu upravu tako da imaju sigurne plaće.

Kad već spomenuh onu bivšu državu, a o njoj će još biti priče u ovom pismu, moram vam reći da su ljudi mjesec i pol dana nakon potresa već imali procjene oštećenja kuća a u vrlo kratkom roku su imali i rješenja o iznosu bespovratnog kredita. Banke nisu davale novac nego potvrdu za kupnju građevinskog materijala, a država je to pretvarala u svoju dugoročnu obvezu prema bankama. Kad zbrojite štetu u Gunji i Rajevom selu, onda vam je to iznos koji će u konačnici biti puno manji od onog petogodišnjeg za leasing kojim je kupljen vaš lijepi vozni park. Zar je bio problem da država tako riješi ljudima krov nad glavom?

Naravno da nije, samo netko o tome treba razmišljati. Treba postojati netko tko će reći – stalo mi je do tih ljudi barem koliko i do novih auta u kojima se vozaju ministri. Nažalost, vama i vašim ministrima stalo je samo do vlastitih privilegija i vlastite nedodirljivosti. Uopće vas nije briga kakvu će poruku ostaviti vaše ponašanje. Da jest, već biste davno smjenili šefa Civilne zaštite koji putuje u Pariz dok udara vodeni val, a još danas biste smjenili voditeljicu Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja.

Što mislite gospodine predsjedniče Vlade, kakvu poruku mladima šalje vaša administracija kad netko u tom centru za vrednovanje obrazovanja odbija pedesetorici studenata isplatiti novac za njihov rad, pa još i poziva policiju na njih jer oni traže svoj zarađeni novac. Ma u stvari, lako je nama kakvu poruku oni šalju. To vidimo svaki dan po našim školama i fakultetima. Dvije godine potrošene na Građanski odgoj, a na drugoj strani gradivo iz povijesti ili biologije sasvim neprimjerneo vremenu u kojem živimo.

Pravo pitanje jest, kakvu poruku vi šaljete mladim ljudima kad niste u roku pola sata smjenili gospođu koja djeci, budućim nositeljima razvoja ovog društva, šalje poruku da se rad može ne platiti i da zato nitko neće biti kažnjen. Je li čudno što se vaša administracija već više od dvije godine ne uspjeva obračunati s neplaćanjem u ovoj državi? Nakon ovog primjera ja mislim da je to obrazac ponašanja kojeg vi namećete kao društveno prihvatljiv. A je li to nemoralno?

Naravno nemoralno je, barem onoliko koliko i kad potpredsjednica Vlade, k tome zadužena za socijalnu politiku, zloupotrebljava svoju moć kako bi HRT uručio otkaz novinarki, majci samohranog djeteta.

Ne postoji niti jedan svjedok ili dokaz koji mogu biti prilog tvrdnji ministrice Opačić da je nju novinarka Helena Krmpotić vrijeđala. Imamo riječ jedne osobe protiv riječi druge. Jedino što sigurno znamo jest to da se ništa nije dogodilo u javnom dijelu press konferencije. Tu vrijeđanja nije bilo. Navodno je bilo povrijeđenosti ministrice Opačić i ranijeg završavanja susreta s novinarima. Za to neosporno mora biti sankcija.

Takva potpredsjednica Vlade i takva ministrica mora odmah biti maknuta sa svog položaja. Da gospođa možda ne bi samo unaprijed pripremljena i servirana pitanja. A sve ono što se kasnije događalo, stvar je dvije privatne osobe i možda stvar nekog privatnog spora. Obračun s novinarkom zbog privatnog sukoba s ministricom spada u najcrnje anale diktatorskih režima.

Gospodine Milanoviću, to je udarac slobodi izražavanja, slobodi polemiziranja i iznošenja mišljenja i političkih stavova, to je težak udarac moralnoj opstojnosti društva. Kakva je budućnost društva koje najbolji put za svoj razvoj neće tražiti u slobodnom sukobljavanju mišljenja?

Kako može biti moralno društvo u kojem je kažnjivo upozoravati na devijantno ponašanje pojedinaca? Koliko moralno može biti društvo u kojem otkaz dobija novinarka zato što je je ministrici Opačić rekla da će biti outsourcirana.

Podsjećam vas da se plan o outsourcingu odnosi uglavnom na čistačice i spremačice, a da je ta ista gospođa Opačić, želeći poniziti svog stranačkog kolegu rekla mu da se okružio sa čistačicama. Nakon te izjave vi niste outsoucirali nju, ženu čija je jedna torbica skuplja od tromjesečne plaće tih čistačica, nego ste je uzeli za prvu suradnicu. Time ste naciji poslali poruku o moralnom stanju vaše administracije.

Gospodine Milanoviću, mogao bih još dugo pisati o vašem sustavnom uništavanju moralne podloge ovog društva. Pisao bih kad bih bio siguran da je vama stalo do države i nacije. Nonšalancija kojom vi dajte neprimjerene izjave govori o vašoj potpunoj nepripremljenosti za posao kojeg biste trebali raditi. Svaka vaša pojava u javnosti bolno pokazuje koliko je vama naporno i dosadno sve to što radite. Iz svake kretnje vašeg lica isčitava se pitanje zašto taj narod ne nestane ali da prije toga ostavi svoj novac kako biste vi uživali u njemu? Zašto ti ljudi očekuju da država nešto poduzima zbog njih kad se vama to neda. Jedini primjer kojeg se mogu sjetiti kad ste reagirali baš srčano i s puno volje bila je obrana vašeg prava na novu luksuznu ergelu u državnom voznom parku.

 Kad biste se za slobodu misli i govora na državnoj javnoj kući televizijskoj založili jednako srčano kao u tom slučaju, možda bi vam to pomoglo da vidite s kakvim ljudima ste se okružili. Naravno, u tom slučaju biste morali slušati što govore novinari koji ne bi bili u strahu od otkaza zbog verbalnog delikta. Eh da, vrtimo se u zatvorenom krugu. Opet ja da biste vi morali nekoga nešto i poslušati, čuti kritiku, razmisliti o njoj, a ne davati otkaze onima koji vas kritiziraju, radišnu mladost ne kažnjavati neplaćanjem pošteno obavljenog rada, istresati se na ljudima što su im kuće poplavljene, a vama je pukla cijev u stanu…. Stvarno nema smisla dalje pisati

Ma ipak moram još samo jedno. Čuo sam naime da onog tipa što je na čelu Civilne zaštite i koji je po povratku iz Pariza stao pred kamere kao nekakav mali Rambo, u rukavicama bez prstiju, s novim uvojcima, a čini mi se da je tu bilo i pramenova, s dobro dizajniranom bradicom, čak i na dobro odabranoj lokaciji, onako na nasipu pokraj krovova poplavljenih kuća, dakle da njega niste smjenili jer je on u vrijeme najvećeg vodenog vala morao ići u Pariz na neki seminar.

 E sad, zamislite gospodine Milanoviću da zapovjednik vojske, to je obično mudri stari sjedoglavi general, da on u vrijeme neprijateljskog napada na zemlju mora otići na neki seminar u inozemstvo. Možete li to zamisliti? Naravno da ne možete. Ako zbog ničeg drugog onda zato što ova moralno i svakako drukčije urušena zemlje nema sjedoglavog mudrog generala na čelu vojske. Naš farba kosu.

 Pametnom dosta. Barem u ovom jednom pismu. 

Autor: Ante Gugo

Politikaplus.com

facebook komentari

U potrazi za Istinom

DOBRO JUTRO HRVATSKA!

Objavljeno

na

Objavio

Ima već gotovo pune četiri godine kako nastojim skrenuti pozornost hrvatske javnosti na krajnje neprimjerene sadržaje srpskih udžbenika na temelju kojih se već 20 ili više godina obrazuju i odgajaju naraštaji školske djece – ne samo u Srbiji, nego i u „republici srpskoj“, pa i pripadnici srpske manjine u Hrvatskoj koji pohađaju nastavu po posebnim programima prilagođenim za njih.

Pokušao sam slati i upite vezano za ovu tematiku (od našeg Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa – još u vrijeme ministrovanja Željka Jovanovića, do Ministarstva vanjskih poslova, pa i Pupovčevog SNV-a i pogađate: ODGOVORA NIOTKUDA!). A pitao sam samo: „Uče li iz tih udžbenika povijest i djeca srpske nacionalnosti u Hrvatskoj koja se obrazuju po posebnim nacionalnim programima?“

I konačno, u posljednje su vrijeme zaredali tekstovi o ovoj zloćudnoj pojavi, pa se (čak) javila i hrvatska eurozastupnica Ruža Tomašić sa svojim komentarom.

Dobro jutro, Hrvatska! Dobro jutro, Ružo! Dobro jutro dudeki kojima nikad ništa nije jasno dok ne dogori do nokata!

Stotine poštenih i časnih intelektualaca u Srbiji desetljećima se grčevito bore za istinu i progovaraju o ovim i svim drugim patološkim i destruktivnim pojavama u srpskom društvu, a Hrvatska po običaju spava dubokim snom. Knjige su o tomu napisali. Mnogi ozbiljni sociolozi bave se već dugo proučavanjem uzroka destrukcije srpskog društva upravo zato što to predstavlja realnu opasnost po susjede i ozbiljan je izvor mogućih nestabilnosti u budućnosti. Ne samo da im ne pružamo potporu – PREŠUĆUJEMO IH!

„Ne bi se štel mešat“, „Što mi imamo s njihovim udžbenicima“ itd., itd.To je taj naš malograđanski dudekovski konformistički stav, sindrom guske u magli.

I onda kad se jednoga dana probudimo s balvanima preko cesta i pruga, čudimo se što nam se to događa.

Podsjećanja radi, draga publiko, evo jednoga teksta iz siječnja 2014. godine (objavljen u tiskanom izdanju 7 dnevno), a tekstove sličnog sadržaja objavio sam posljednjih tjedana  na više portala.

Iskreno mi je drago da se o ovoj temi počelo govoriti u Hrvatskoj. Bilo je i vrijeme. I stoga se možda nije loše podsjetiti što sve sadrže srpski udžbenici.

 

Lice i naličje povijesne istine

 

BESRAMNA REVIZIJA POVIJESTI U SRPSKIM UDŽBENICIMA

  Ne tako davno, na beogradskoj „Marakani“, u vrijeme nogometne utakmice Srbija – Hrvatska, zapaljena je naša državna zastava, dok su se kroz svih devedeset minuta iz desetina tisuća grla orili najuvredljiviji šovinistički povici na račun hrvatskog, bošnjačkog i albanskog naroda. Našem ministru znanosti, obrazovanja i sporta, Željku Jovanoviću, koji je cijelo vrijeme sjedio u počasnoj loži (kao gost predsjednika Srbije, inače, zakletog četničkog „vojvode“, Tomislava Nikolića), nije bilo niti na kraj pameti staviti ikakvu primjedbu na ovo vandalsko ponašanje rulje i izljeve bolesne, primitivne mržnje – a kamo li ustati i napustiti ložu. Nikakve reakcije nije bilo ni poslije njegovog povratka u Zagreb. Umjesto diplomatske note Srbiji (makar reda radi i zaštite digniteta države), uskoro je uslijedilo slanje paketa hrvatskih udžbenika povijesti na „reviziju“ u Beograd, kako bi se opovrgle Nikolićeve tvrdnje da se u njima „Srbi nazivaju četnicima i agresorima“?!

No, pita li se tko, što piše u srpskim udžbenicima – ili to nama u Hrvatskoj doista nije bitno? Znaju li hrvatski građani, da je u zadnjih dvadesetak u Srbiji na djelu temeljita i kontinuirana revizija recentne povijesti koja je potpuno usklađena s velikosrpskom ideologijom i praksom čiji su krvavi tragovi na ovim prostorima još uvijek itekako vidljivi?

  Danima uoči kvalifikacijske nogometne utakmice za SP između reprezentacija Srbije i Hrvatske (odigrane 6. rujna 2013. godine), za koju se unaprijed znalo da je javna priredba visokog rizika, novinske stupce najtiražnijih tiskovina u Srbiji, pune naslovi koji govore o „paklenim planovima hrvatskih ekstremista bliskih HDZ-u“, čije su nakane u Beogradu izazvati nerede, napasti policiju i stvoriti „opšti haos“. Objavljuju se i slike naših navijača od kojih neki (slučajno ili ne), dižu u zrak desnu ruku. Asocijacija je više nego očita. I, dakako, sve skupa stavlja se u kontekst „ugrožene“ ćirilice u Vukovaru i ponovne „obespravljenosti“ Srba u Hrvatskoj.

Ide se čak tako daleko, da se tvrdi kako „ustaše planiraju srušiti Beograd“, no, na sreću, ovaj plan je (prema pisanju vrlo utjecajnog tabloida Kurir) na vrijeme otkriven od „bezbednjaka“. Cijela akcija „hrvatskih ekstremista“ osmišljena je, navodno, ni manje ni više, nego u savezu s unutarnjim neprijateljima u Srbiji, kojima bi također odgovarala destabilizacija političkih prilika. Hrvatski ekstremisti to će pokušati da urade preko struktura u Srbiji kojima bi odgovarao takav incident“ – kaže Kurir u svome članku objavljenom na sam dan utakmice, pod naslovom: „PAKLENI PLAN HRVATSKIH EKSTREMISTA: Neredi na Marakani“.

Cilj ovakvih propagandnih konstrukcija kojima je tih dana preplavljen javni prostor u Srbiji nije bio samo dodatno zagrijati ionako uzavrelu situaciju, nego i pribaviti kakav-takav„alibi“ za ono što se sasvim izvjesno očekivalo, i što se, na kraju i dogodilo. Za „tradicionalne neprijatelje“ Hrvate je, po običaju, uloga negativaca bila unaprijed rezervirana. Naši istočni susjedi dokazali su još jednom da su velemajstori kad je riječ o metodama specijalnog rata.

Svi znamo što se događalo na samoj utakmici – počevši od uočljivog provokativnog ćiriličnog transparenta s natpisom „VUKOVAR“, koji je naše nogometaše, vodstvo reprezentacije i malobrojne navijače dočekao na istaknutom mjestu, do parola: „KAD ZAGRMI IZ BOROVA SELA“, „VUKOVAR JE SRBIJA“ i sl., i složnih zvižduka ostrašćene mase u vrijeme izvođenja hrvatske himne, do šovinističkih skandiranja s otrovnim porukama mržnje i sadističkim podsjećanjima na masovne srpske ratne zločine iz devedesetih, koji, čini se, još uvijek mnogima u Srbiji služe kao mjerilo „patriotizma“ i izraz su nacionalnog ponosa. Usput je na tribinama pompozno spaljena i hrvatska državna zastava – što je inače u Beogradu postalo već uobičajeno, neovisno o tomu radi li se o proglašenju samostalnosti Kosova, protestima protiv SAD-a, ili o nekom događaju koji je vezan izravno za Republiku Hrvatsku. Naravno, nigdje „ustaša“ koje su trebale „srušiti Beograd“, tući policiju, „napraviti haos“. Oni su, vjerojatno, ipak  na vrijeme „sprečeni“, zahvaljujući sposobnim agentima iz srbijanske službe „bezbednosti“.

Deblji kraj izvukli su snimatelji (koje su huligani gađali stolicama), ali su zato malobrojne skupine hrvatskih navijača prošle mnogo bolje nego u siječnju mjesecu 2012. godine, kada su vraćajući se s rukometne utakmice koja se igrala u okviru EP (u novosadskoj športskoj dvorani SPENS-a), divljački napadani u „sačekušama“ diljem Vojvodine (u Novom Sadu, kod Veternika, u Rumi i drugim mjestima), i to sjekirama, toljagama,  željeznim polugama, kamenjem. Bilo je ozlijeđenih, mnoga su vozila uništena, zapaljena…a „ustaše“ su jedva čekale da izvuku žive glave i dokopaju se hrvatske granice.

Mnogi od nas se još uvijek sjećaju događaja iz ne tako davne prošlosti, u kojima je srpska propaganda u vrijeme rata, na sličan način – ali sa daleko tragičnijim učincima – tukla iz svih raspoloživih oruđa, i uvelike doprinijela homogenizaciji srpskog naroda i stvaranju ozračja mržnje čije su izravne posljedice bili masovni zločini, razaranja i patnje milijuna ljudi. Danas, dvadeset i više godina nakon toga, može se nažalost konstatirati, da je u svojim temeljnim odrednicama srpska propaganda zadržala sve značajke i osobitosti koje je imala tijekom ratova. Prateći sa strane sve što se tih dana objavljivalo u srbijanskim medijima, nedovoljno upućeni promatrač zacijelo bi pomislio kako je riječ o skoroj agresiji na Srbiju.

I, zanimljivo, kao i toliko puta ranije, tamošnjoj javnosti to nije smetalo. Gotovo nikakvih javnih osuda ovih izljeva mržnje i šovinizma u Srbiji nije bilo.

Zbog teških izgreda srbijanskih navijača na „Marakani“ (paljenja pirotehnike, lomljenja stolica, bacanja predmeta na teren – posebice na našeg reprezentativca Josipa Šimunića), Fudbalski savez Srbije je kažnjen od FIFA-e novčanom kaznom od 50.000 švicarskih franaka. Dakako, sve ono što je bilo vezano za ispoljavanje nacionalne mržnje i nesnošljivosti, nije sankcionirano od svjetske nogometne federacije.

No, ono što je još žalosnije, nisu reagirala niti državna tijela Republike Hrvatske, uključujući Predsjednika, Vladu, pa i već spomenutog ministra Jovanovića.

Iza svega ostaju pitanja: Otkuda toliki naboj šovinizma kod mladih ljudi, od kojih većina nije niti bila rođena u vrijeme rata? Radi li se samo o utjecaju propagande, ili su posrijedi neki dublji razlozi? Tko i na koji način odgaja mladiće spremne bez ikakvoga povoda i razloga sijati mržnju i isključivost, marširati slaveći Hitlera i Himmlera, razbijati zgrade stranih veleposlanstava i paliti zastave „neprijateljskih“ nacija, praviti nerede na ulicama, prebijati ljude druge nacije i vjere ili neistomišljenike, pljačkati, pa i ubijati po narudžbi …? Može li se za sve okriviti samo ekonomsko stanje, ili je dio odgovornosti i na sustavu obrazovanja i odgoju u okviru škole i obitelji?

Kako se naš ministar znanosti obrazovanja i sporta osjećao u vrijeme spomenute utakmice, može se samo pretpostavljati – jer, koliko je poznato, javno se o tomu nije očitovao (osim što je izjavio da „nije video“ sporno paljenje hrvatske državne zastave), ali, činjenica je da je samo mjesec i pol dana poslije, zbog kritika upućenih na račun sadržaja hrvatskih udžbenika iz povijesti (izrečenih u vrijeme posjeta predsjednika Republike Hrvatske dr Ive Josipovića Srbiji), požurio opravdati se svom domaćinu Nikoliću.

Nova lekcija četničkog „vojvode“

„Reformirani“ radikal Toma (nekoć pulen Vojislava Šešelja i njegov suborac u ratovima, a danas lider tzv. Srpske napredne stranke i predsjednik Srbije), iskoristio je obraćanje javnosti na tiskovnoj konferenciji (nakon susreta s našim predsjednikom), za još jedan propagandni napad, uz oštre kritike Republici Hrvatskoj zbog „kršenja manjinskih prava Srba“, pa je, među ostalim, spomenuo i udžbenike povijesti koji se koriste u našem sustavu obrazovanja, jer oni (prema onome što je ustvrdio), Srbe prikazuju kao četnike i agresore.

Teško je povjerovati da se zakleti četnički „vojvoda“ Tomislav Nikolić (koji se tog naslova stečenog zbog  „ratnih zasluga“ za srpstvo i dodijeljenog mu na Romaniji 1993. godine od strane tadašnjeg šefa Vojislava Šešelja još uvijek ne odriče), može uvrijediti kad netko Srbe koji su napadali i razarali Hrvatsku i masovno ubijali njezine građane eventualno nazove „četnicima“. Bilo bi to pomalo apsurdno, i to iz više razloga – pogotovu uzme li se u obzir da se većina srpskih „patriota“ i danas (poput Nikolića, Vučića i sličnih njima) ponosi upravo time – četničkim imenom, tradicijom i znakovljem. S te točke gledišta, konstatacija koja se tiče Srba kao  „agresora“ može biti jedini pravi problem, i to bi Nikolić zasigurno rado ispravio, jer, po njemu, Hrvatska je okupirala „SAO Krajinu“, pa je stoga isključena svaka mogućnost da se Srbe okrivi za izazivanje rata i agresiju.

No, da se vratimo na udžbenike.

Jovanović se, koliko smo mogli čuti, ipak uspio opravdati, i dokazati kako Nikolićeve tvrdnje ne stoje. Istini za volju, nakon što su u Beogradu pregledani hrvatski udžbenici iz povijesti za osnovne i srednje škole (njih ukupno 17), nije se oglasio Toma, nego ministar prosvete nauke i tehnološkog razvoja u vladi Republike Srbije, i na sveopće veselje naše Vlade i resornog ministra, potvrdio da „u hrvatskim udžbenicima nema ničega spornog“. Ako su u Srbiji već izrekli takvu ocjenu, onda to među ostalim znači, da se još uvijek ne zna tko je bio agresor 1991. godine – a upravo ovo, sa stajališta povijesne istine i činjenica jeste itekako sporno.

Ako smo već javno prozvani zbog udžbenika, i ako je utvrđeno da u njima nema ničega što bi moglo smetati našim istočnim susjedima, možemo li se malo pozabaviti udžbenicima druge strane, i makar letimično pogledati na koji način se u njima obrađuju povijesne teme? Ima li, dakle,  ičega spornog u srbijanskim školskim udžbenicima, i iz kojih već više od 20 godina uče povijest ne samo srpska djeca, nego i pripadnici svih nacionalnih manjina, uključujući i Hvate koji žive u Srbiji i Vojvodini?

Tko sije sjeme mržnje i sprema nove ratove?

Za razliku od ekstremne velikosrpske struje – koja je, nažalost, još uvijek odlučujući čimbenik na javnoj i političkoj sceni – u Srbiji postoje ljudi koji promišljaju na sasvim drugačiji način, i u stanju su pogledati istini u oči; i ne samo to, nego pokušavaju osvijestiti vlastiti narod i suočiti ga s realnošću. No, taj krug intelektualaca i demokratski opredijeljenih ljudi građansko-liberalne orijentacije još uvijek je u najvećoj mjeri marginaliziran, izvrgnut oštrim javnim osudama i prozivkama (ne rijetko čak i fizičkim napadima) i medijskoj blokadi.

Takvo stanje stvari, naravno, ne smije biti razlogom da se ovi glasovi razuma zanemare i ne uzmu u obzir, nego naprotiv, zaslužuju potporu svih dobronamjernih ljudi, kako u Srbiji tako i izvan nje.

Srbijanska povjesničarka dr Dubravka Stojanović, jedna je od rijetkih osoba s prostora bivše SFRJ, koja uvijek javno, jasno i otvoreno iskazuje svoj stavove, ma koliko to mnogima u Srbiji i „srpskim zemljama“ zapadno od Drine ne odgovaralo, pa i kad su u pitanju i sustav obrazovanja i školski udžbenici na kojima se u posljednjih 20-ak godina odgajaju naraštaji srpske djece.

U jednoj od svojih knjiga (Ulje na vodi, Beograd, 2010.), na str. 85-124., ona analizira neke od udžbenika Poznavanja prirode i društva i Istorije koji se od 2000. ili 2002.godine koriste u sustavu nastavnih planova i programa osnovnih i srednjih škola u Republici Srbiji.

Evo nekih njezinih razmišljanja na tu temu, prema citatima iz spomenute knjige.

Na str.106., dr Stojanović govori o „ideologizaciji nacionalne svesti“, te shvaćanju uloge, položaja i značaja, ali i „ispravnosti“ vlastite nacije u odnosu na druge:

Važan element u ideologizaciji nacionalne i istorijske svesti jeste ideja o istorijskoj ispravnosti sopstvene nacije. Posledice takvog učenja su duboke i ozbiljne i predstavljaju dobar uvod u iracionalno tumačenje vlastitog položaja i odnosa sa okolinom. Krivica je, samim tim, uvek tuđa, ničim izazvana. Time se stvara opasna lakoća pri zaključivanju, čije neposredne praktične i političke posledice mogu biti zloćudne za vlastitu, ali i za tuđe nacije. Slika po kojoj smo ‘mi’ ispravni i ‘dobri’ dok se nad nama ređaju tragične nepravde, najbolje je tlo za nacionalni misticizam i stalno odlaganje trenutka kolektivnog nacionalnog sazrevanja, čija je prva pretpostavka mogućnost suočavanja sa samim sobom. Ideja o tome da su svi naši ratovi bili pravedni i oslobodilački eksplicite je izrečena u udžbenicima iz predmeta poznavanja prirode i društva za II, III i IV razred osnovne škole.“

O posljedicama ovakvog diskursa, u kojemu se sve mane vlastitog naroda pretvaraju u vrline, autorica na str.111/112., piše:

Sasvim blizu ideji o bezgrešnosti i čestitosti nacije, ili čak izvirući iz nje, nalazi se ideja o naciji-žrtvi. U knjigama iz poznavanja prirode i društva za III i IV razred osnovne škole utiskuje se svest da su periodi mira bili kratkotrajni i retki, jer ovo područje zbog svojih puteva i prirodnih bogatstava privlači osvajače. Autori su se potrudili da sadržajem udžbenika to i dokažu. Kao što je već rečeno u poglavlju o metodologiji, naša prošlost je prikazana kao sled ratova, dok mirnodopska, kreativna razdoblja gotovo da nisu ni pomenuta. Istorija se pokazuje kao deo vaspitanja u ratničkom duhu. Stradanja srpskog naroda u tim ratovima prikazana su sa neshvatljivom brutalnošću. Tako je već na decu od osam i devet godina sručena sva težina svesti o genocidiranom narodu, pri čemu sam termin nije ni objašnjen. Navodi se da su fašisti ‘nemilosrdno ubijali’ Srbe, pokrštavali ih, proterivali sa svojih vekovnih ognjišta. ‘Nestajale su čitave porodice i sela’.85 U sledećoj lekciji ponavljaju se detalji o hapšenjima, logorima i streljanjima. Pri tom su, pored domaćih izdajnika (‘ljotićevci i drugi’), pobrojani i svi narodi koji su pomagali neprijateljima u zločinima – de facto su navedeni svi narodi sa kojima delimo prostor.

 —————————————

84 Dimitrije Đorđević, Ogledi o balkanskoj istoriji, Beograd 1989, str. 36.

85 Poznavanje prirode i društva za 3. razred, str. 62.

—————————————————————————————————————–

U slučaju da je nešto ostalo nejasno, deci se savetuje: ‘1. Čitaj tekstove o genocidu nad Srbima i drugim narodima i narodnostima. 2. Postoje filmovi o tome, treba ih gledati i razgovarati’.86 Onima koji te filmove ne pogledaju pomoći će udžbenik za IV razred osnovne škole, namenjen deci od devet i deset godina, u kome je napravljen pedantan izbor zastrašujućih fotografija. Tu su slike lobanja sa Ćele-kule, fotografije masovnog streljanja u Kragujevcu, uhapšenih Kragujevčana koje odvode na streljanje, naroda u zbegu, nagih tela srpskih žrtava u Jasenovcu. Krv pršti i iz udžbenika za starije razrede.

Tako gotovo svi izabrani izvorni tekstovi priloženi uz lekcije u knjizi za VII razred obiluju brutalnim prizorima: odvođenje slovenskog stanovništva u tursko roblje gde neki, upregnuti u jaram, vuku plug; opisi spaljenih sela i crkava; sto sasečenih Turaka u pohodu na Crnu Goru; sečenje noseva i ušiju saborcima Matije Gupca itd. I udžbenik za VIII razred obiluje unakaženim ljudima, pa čak i detaljima kakav je onaj o živim Srbima kuvanim u kotlovima Jasenovca.

Ovi primeri prevazilaze istorijsku analizu. Oni su u domenu socijalno-patoloških ispitivanja. Ipak, model takvih surovosti, nataložen već u najranijem detinjstvu, neminovno podstiče agresivnost i revanšizam, i teško može biti osnova za uspostavljanje normalnih odnosa sa drugim narodima. Iz takvog kruga se teško izlazi.“

Na str. 114., autorica donosi jedan od svojih zaključaka:

Dakle, u glavi sedmogodišnjeg deteta može ostati sledeća poruka: sloboda se dobija kroz borbu, junaštvo i žrtvu. Žrtvom se stiže do slave, odnosno spomenika. Spomenik je okamenjeno carstvo nebesko. Žrtve nas obavezuju na nove žrtve.“

Kad je u pitanju raspad SFRJ i uzroci ratova iz devedesetih, prilike su prikazane ovako:

Već je deci u IV razredu osnovne škole objašnjeno da su Srbi izbačeni iz hrvatskog ustava, da su proglašeni nacionalnom manjinom i da su time obespravljeni. Zbog toga se ‘srpski narod naoružao’,108  a JNA, tada vojska zajedničke države, pokušala je da ga zaštiti. ‘Pošto su napadnuti i ugroženi, Srbi su morali da se zaštite od novih stradanja i uništenja. Prihvatanje nametnute borbe stvorilo je kod Srba uverenje da kao i drugi imaju pravo da se osamostale i da odluče o svojoj sudbini.’109  Tada izbija rat koji se kategoriše kao nacionalno-verski. Uključuju se i spoljni neprijatelji. ‘Svoje dobre usluge pokušala je u jugoslovenskom sporu da pruži Evropska ekonomska zajednica. Zbog pristrasnosti EZ, pre svega Nemačke, kao najuticajnijeg i najagresivnijeg njenog člana, borbe nisu prestajale.‘110  Tako su ‘i po treći put u XX veku, 1991. godine Nemačka i Austrija ponovile svoj ‘Drang nach Osten’, ovog puta politički i ekonomski, pružajući podsticaj i podršku secesionističkim snagama u jugoslovenskim republikama i doprinoseći tako razbijanju SFR Jugoslavije.’ 111

Uloga Vatikana je takođe naznačena: ‘Udeo politike Vatikana u jugoslovenskom sindromu je takođe značajan. Preko katoličke crkve i njenih fanatizovanih vernika vodi se borba protiv pravoslavlja i Srba“.112  Ukratko: ‘Držanje Srbije i Crne Gore koje nisu pristale da se Jugoslavija razbije, izazvalo je gnev i osvetu inicijatora i inspiratora Novog svetskog poretka koji su rešili da kazne neposlušne’.113

———————————————

 108 Poznavanje prirode…, str. 15.

109 Isto.

110 Isto.

111 Geografi ja za 8. razred, str. 7.

112 Istorija za 8. razred, str. 157.

113 Isto, str. 158.

 

————————————————————————————————————————————————————————–

… Ovi brojni citati govore sami za sebe. Već sam jezik kojim su lekcije pisane pokazuje beskrupuloznu politizaciju nastave. Ostrašćene novinarske floskule ne čine jezik na koji bi učenici trebalo da se ugledaju, dok, što se tiče suštine, taj jezik može samo unedogled da oživljava ratnu atmosferu, udaljavajući đake od svakog racionalnog sagledavanja situacije. Nabijeni ksenofobijom, prezirom i mržnjom prema susednim narodima, Evropskoj i svetskoj zajednici, takvi tekstovi se uklapaju u propagandni sistem koji je rat učinio psihološki mogućim. Vređanje međunarodne sredine u kojoj još uvek živimo, pa čak i verskih osećanja pojedinih naroda (npr.’fanatizovanih vernika’  katoličke crkve), što je izvanredan primer propagande verske netolerancije, može biti izraz samo bahatog, primitivnog shvatanja sveta, kojim se svojevoljno isključujemo iz njega. Udžbenici nisu mesto za nastavljanje rata, a još manje za pohvale srpskom rukovodstvu. Izričitim nametanjem političkog zaključivanja udžbenici gube svoju obrazovnu svrhu. Oni se pretvaraju u vanistorijsku interpretaciju svega što se prethodno moglo naučiti o prošlosti, čime podsvesne sugestije, prikazane u prethodnom poglavlju, postaju politički upotrebljive. Bez ovakvog finala one ne bi bile toliko zlehude.

(…) Ovakva nastava istorije fiksira sadašnjost kao prošlost, čime se određuje i budući odnos prema današnjim događajima.“ (isto, str.122-124.)

Iz nekoliko navedenih citata svakako nije moguće sagledati sve dimenzije ovog problema, ali je sasvim sigurno da nije riječ o bezazlenoj pojavi.

Odgoj i obrazovanje mladih imaju vrlo važnu funkciju u svakom društvu, i to je ono o čemu ne može biti spora, jer to je djelatnost koja u krajnjoj instanci odlučujuće utječe na formiranje osobnosti svakog pojedinca, pa i na njegova shvaćanja i stavove, s neminovnim povratnim utjecajem na društvene i političke prilike, pa i ukupno stanje duha nacije.

Ako je tomu tako, a jeste, onda je perverzna potreba srpskih intelektualaca za izokretanjem istine i opsesija ustrajavanja na starim zasadama velikosrpske ideologije koja na prostorima jugoistočne Europe remeti odnose među narodima već više od jednoga stoljeća, pojava koju se u svakom slučaju mora shvatiti ozbiljno.

Pouke uz prošlosti

Knjiga u svjetskim razmjerima poznatog stručnjaka za povijest Srednje i Istočne Europe i dugogodišnjeg profesora Indiana University, dr Charlesa Jelavicha, Južnoslavenski nacionalizmi: jugoslavensko ujedinjenje i udžbenici prije 1914. (nakl Globus, 1992. godine), djelo je vrijedno pažnje, jer govori upravo o toj temi, i jedan je od rijetkih analitičkih radova koji nastoje odgovoriti na neka od važnih pitanja vezano za odnose u Prvoj Jugoslaviji, i razloge njezina neuspjeha.

Na samome početku, u prvoj rečenici Predgovora (str. 11), utor kaže: Slobodan Jovanović, najistaknutiji srpski povjesničar osvrnuo se 1948. na nemirne međuratne godine što ih je proživjela jugoslavenska država i na oštar građanski rat što je uslijedio poslije 1941., te je  zaključio kako Srbija nije Prusija, da bi mogla drugim Južnim Slavenima nametnuti svoju volju, kao što je ova posljednja uspjela nametnuti svoju svim njemačkim zemljama ujedinjenjem 1871. Za život sposobna, jedinstvena jugoslavenska država mogla bi se ostvariti samo onda ako bi jugoslavenske nacije stotinu godina živjele u miru i ako bi se u to vrijeme najveću pažnju pridalo odgoju, uzajamnom razumijevanju i poštivanju. Tako – dodao je on – da bi se razumjelo zašto je međuratna Kraljevina Jugoslavija bila neuspešna, moralo bi se ispitati čemu je obrazovana mladež, koja je u međuratnom razdoblju bila preuzela vodeće položaje, a bila podučavana prije 1914.“ (istaknuo: Z.P.).

Ovaj problem (odgoja i obrazovanja utemeljenog na velikosrpskoj ideološkoj matrici – što je u krajnjoj konzekvenci zasigurno bitno doprinijelo nesporazumima između Srba i naroda u okruženju) su, dakle, nakon propasti Kraljevine Jugoslavije i iskustva dva svjetska rata, uočili čak i pojedini srpski nacionalisti (poput spomenutog Slobodana Jovanovića), shvaćajući njegovu važnost u konstelaciji južnoslavenskih odnosa, i nalazeći u tomu bitne uzroke neuspjeha prve južnoslavenske države.

Jelavich nije bez razloga naveo upravo ovaj citat na samome početku svoje knjige, iako je njegovo istraživanje bilo vezano za mnogo širi prostor (Kraljevinu Srbiju, bansku Hrvatsku i Sloveniju), dakle, za ono što se na planu odgoja i obrazovanja događalo kod sva tri konstitutivna naroda buduće Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije.

S pravom smatrajući da je jako važno koji su udžbenici (vezano prije svega za maternji jezik, povijest i zemljopis) korišteni u osnovnim i srednjim školama prije 1914. godine za odgoj i obrazovanje budućih elita koje su u razdoblju nakon ujedinjenja u južnoslavensku državu i u vremenu između dva svjetska rata zauzimale ključne pozicije u državnom aparatu i društvu (ministri, svećenici, učitelji, pokrajinski upravljači, državni službenici, oficiri, policajci i drugi), on je svojom analizom obuhvatio oko 150 udžbenika, 25 crkvenih kalendara, brojne izvještaje i izvješća školskih ustanova i institucija, novinska izvješća i članke i druge izvore vezano za ovu materiju, te na kraju donio i stanovite zaključke.

Njegov opći zaključak jeste da su odgoj i obrazovanje u ovom razdoblju imali vrlo važan utjecaj na kreiranje stavova prema zajedničkoj državi i ujedinjenju uopće, pa i na razvoj nacionalizama među južnoslavenskim narodima, što je bila jedna od najvećih zaprijeka skladnim međunacionalnim odnosima, i u krajnjoj instanci bitno utjecalo na nemogućnost opstojnosti ove zajednice.

Ove tendencije bile su najizraženije i najuočljivije u Kraljevini Srbiji, a na što nepogrešivo upućuju i sadržaji promatranog gradiva. Srbi su oduvijek bili čvrsto vezani za svoje mitove i ideju stvaranja svesrpske države, i to je bio cilj ka kojemu su bezuvjetno težili, žrtvujući za tu ideju i odnose s drugim narodima, pa i onima s kojima su se spletom povijesnih okolnosti našli u zajedničkim granicama.

Što se sve događalo tijekom postojanja dvije jugoslavenske države, i na koji način su se raspale, dobro je poznato, kao i uloga koju je u tim procesima imao velikosrpski nacionalizam.

Ako se danas već postavlja pitanje sadržine hrvatskih udžbenika povijesti, i to od strane onih koji su aktivno sudjelovali u agresiji na Republiku Hrvatsku, ne zaslužuje li to primjeren odgovor? Kako je vidljivo iz analize dr Dubravke Stojanović, argumenata u prilog tvrdnji da se u Srbiji provodi sustavna revizija povijesti (pri čemu su sadržaji udžbenika povijesti gotovo u cijelosti usklađeni s temeljnim odrednicama velikosrpske ideologije, iz čega u budućnosti mogu niknuti jedino nesporazumi, mržnja i novi ratovi) itekako ima.

Nikolića i njegovog ministra obrazovanja, trebalo bi prije svega pitati: Jesu li to udžbenici iz kojih već više od dva desetljeća u Srbiji i Vojvodini povijest uče i oni koji nisu Srbi – mali Slovaci, Mađari, Hrvati, Česi i pripadnici brojnih drugih manjina?

Naš ministar Željko Jovanović, također bi morao konačno odgovoriti na pitanje: Iz kojih udžbenika danas u Republici Hrvatskoj povijest uče djeca koja pohađaju nastavu po školskim programima prilagođenim za srpsku nacionalnu manjinu?Jesu li to isti udžbenici „Istorije“, „Poznavanja prirode i društva“ i „Geografije“, o kojima govori dr Dubravka Stojanović?

 Imaju li pravo oni koji su razarali Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i vršili masovne zločine genocida i etničkog čišćenja, nakon svega sijati novo sjeme mržnje, i u isto vrijeme za to prozivati žrtve – a da sve to skupa ostane bez ikakve reakcije s naše strane?

 Bilo bi vrlo zanimljivo dobiti konkretne odgovore…i, konačno, izvući neke pouke iz prošlosti.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

MILJAVAC: “U stvaranju je Memorandum 3, a Srbi nikako ne odustaju od ovog prostora”

Objavljeno

na

Objavio

Uoči posljednjih priprema za svečanost ‘Sloboda 2017.’ u povodu dana oslobođenja Beograda u Drugom svjetskom ratu predsjednik Srbije Aleksandar Vučić rekao je kako Srbija polako, ali sigurno jača borbenu i vatrenu moć svoje vojske te najavio je i da Srbiji iduće godine stiže još šest helikoptera.

U sklopu priprema za svečanost ‘Sloboda 2017.’ Vučić je izjavio kako Srbija nabavkom novih deset MiG-ova 29 ima snagu u zraku kakvu nemaju sve zemlje bivše Jugoslavije zajedno.

General Pavao Miljavac potvrdio je kako je MiG 29 snažan zrakoplov, no kako ne znamo kako je opremljen. “Treba saznati s kojim je radarskim,  raketnim sustavom i obrambenim sustavom opremljen”, rekao je general za Direktno.hr i dodao kako je jedino za sad sigurno da su ojačali zrakoplovstvo i da to treba respektirati.

Međutim, general Miljavac ističe da je izjava Aleksandra Vučića malo pretjerana. “Naše Ministarstvo obrane sada nabavlja zrakoplove i Srbija neće dugo biti dominanta u zraku nigdje osim u možda u Makedoniji. Mađari imaju Gripene, ako se ne varam Rumunji su naručili 26 komada F 16 s modernom elektronikom, tako da izjava o jakom zrakoplovstvu ni sad ne drži vodu, a uskoro uopće neće”.

Miljavac je poslao i znakovitu poruku.

“U stvaranju je Memorandum 3, a Srbi nikako ne odustaju od ovog prostora. Uvijek su imali potporu svojih akademika i vojnih stručnjaka u tim težnjama te samo pronalaze nove načine da izmišljaju nove probleme kako bi djelovali. Čak i događaji koji su se nedavno događali kod nas imaju potporu izvana, a koliko će ta djelovanja biti uspješna i koliko će to biti prepoznato ovisi o onima koji vode državu sada i oni koji su odgovorni za sigurnost države”, upozorava general Miljavac te dodaje kako se jako malo stvari u visokoj politici i međunarodnim odnosima događaju slučajno.

Miljavac napominje da Hrvatska mora biti na oprezu jer stvari se ne poboljšavaju u odnosima sa Srbijom već se s novim tezama i problemima dodatno kompliciraju.

“Teza o građanskom ratu koju je izrekao ministar obrane Republike Srbije u Hrvatskoj pokušaj je izvrtanja istine o Srbiji na ovim prostorima, a sa zakonom o međunarodnoj juridistikciji pokušaj je pretvaranja Srbije u moralnu vertikalu koja želi na ostale prebaciti dio svoje krivice.”

General Miljavac napominje da odnosi nisu više jednostavni i da će se dodatno komplicirati, a da je sve to dio jednog hibridnog rata. “U parlamentu se tijekom rasprave o nabavci zrakoplova moglo čuti kako je potrebnije financirati znanost, no kako može znanost na grubu silu odgovoriti.  Već smo iskusili rat, platili veliku cijenu upravo zbog toga što nismo imali s čime se braniti”, rekao je Miljavac, piše Direktno.hr

Vučić: Srbiju više nitko ne može nekažnjeno napasti

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori