Njemačko-britanski dogovor o preuzimanju Hrvatske

0

Dogovor dviju članica EU i NATO saveza temeljio se na želji za zaustavljanjem međusobnog vjekovnog trvenja tzv. centralnih ili kontinentalnih sila Europe (čitaj Njemačke) i sila Zapadne Europe (čitaj V. Britanije) na ovim prostorima.

[dropcap]Z[/dropcap]ašto je hrvatska državna politika u kontinuitetu, u proteklih četrnaest godina, umjesto učvršćenja hrvatske samostalnosti i jačanja demokratskih društvenih procesa, činila upravo sve suprotno, postavši tako neizdrživo protunarodna, odbojna do te mjere da njena nestručnost nije niti dolazila u prvi plan usprkos teškom gospodarskom stanju.

Zašto je hrvatska državna politika doživjela tako dramatičan otklon od prvotne suverenističke politike 90-ih godina, što predstavlja raritet u demokratskim društvima svijeta?

Tako drastične promjene doživljavala su jedino totalitarna i despotska društva, bilo kroz poraze na bojnom polju (nacistička Njemačka, fašistička Italija, carski Japan), bilo kroz unutarnje revolucije (raspad SSSR-a i komunističkih režima ostalih zemalja Varšavskoga ugovora). Republika Hrvatska uspostavljena je kao demokratska država upravo na razvalinama jedne totalitarne države, Jugoslavije, a uz to je bila i pobjednica na bojnom polju protiv velikosrpskog agresora. Dakle, slijedom gore navedenog, u Hrvatskoj su stečeni svi uvjeti za daljnji neometani razvitak i države i njene demokracije, a ne za drastične i šokantne prevrate koji se u hrvatskom društvu zbivaju posljednje desetljeće u širokom rasponu, od propadanja gospodarstva i nedonošenja nacionalne strategije razvoja, veličanja komunizma i titoizma, političkog i sveopćeg moralnog srozavanja, do svjetonazorskih promjena i importa raznih podvrsta seksualnih i inih revolucija s ciljem slabljenja kohezionih snaga hrvatskoga naroda – vjere, obitelji i domoljublja. Hrvatska, stoga, postaje presedan, zemlja koja prkosi zdravoj logici, koja će se kao takva izučavati u obavještajnim školama kao primjer realizacije dugoročnih strateških ciljeva korištenjem metoda propagandno-psihološkog ratovanja i ucjena. Taj je presedan sada sasvim razvidan u činjenici, da je jedan pobjednički, ponosni, drevni narod, koji je nakon tisuću godina uspostavio svoju državu uz goleme žrtve, patnje i odricanja, u svega nekoliko godina eutaniziran, umrtvljen, ustrašen, demoraliziran, spreman šutke promatrati rastakanje vlastite samobitnosti, povjesti, vjere i tradicije.

Da se radi o specijalnom ratu protiv Hrvatske, o tome već mnogi pišu. Da se na ovim prostorima sukobljavaju veliki igrači, i o tome već mnogi pišu. Ali, usprkos svemu, mnogi se naši naivci još uvjek nadaju kako će Hrvatskoj pomoć stići od nekoga izvana. Pojedini naivci se nadaju aktivnijoj ulozi Njemačke u rješavanju naših problema, a oni još naivniji se pouzdaju u pomoć SAD-a. Njih povijest ništa nije naučila.

Stoga ću na dva uvodna pitanja s početka ovoga teksta pokušati jasno odgovoriti, želeći ukazati na zablude kojma se rukovode i oni malobrojni hrvatski političari koji još iskreno žele dobro svome narodu i svojoj Domovini.

Dogovor moćnika na štetu hrvatskoga naroda

Na samom početku ovoga milenija, u velikoj je tišini primljena vijest unutar obavještajnih krugova, koja je odmah potom od istih i stopirana, a prema kojoj je postignut dogovor između britanskih i njemačkih geopolitičkih stratega o preuzimanju nadzora nad Republikom Hrvatskom. Prema istom, Velika Britanija preuzima potpuni nadzor nad čitavim teritorijem Hrvatske, izuzev Istre, koju pod svoje okrilje dobiva Njemačka.

Dogovor dviju članica EU i NATO saveza temeljio se na želji za zaustavljanjem međusobnog vjekovnog trvenja tzv. centralnih ili kontinentalnih sila Europe (čitaj Njemačke) i sila Zapadne Europe (čitaj V. Britanije) na ovim prostorima, u kojem su prve nastojale osigurati svoj izlaz na toplo Sredozemno more, a druge, osigurati kontrolu jugoistočnih vrata Europe i izlaz na Bliski istok i dublje u Aziju, što je moglo ugroziti samo nepredvidljivo jačanje Rusije i njen utjecaj na Srbiju i druge pravoslavne zemlje. Ostalih detalja ovog dogovora nema ali je i ovo više nego dovoljno za rasvjetliti sve pojavnosti koje se u Hrvatskoj zbivaju zadnjih četrnaest godina i gdje se u vlasti mjenjaju samo dvije stranke, obje pod britanskim nadzorom.

Na ovu vijest reagirat će brojni kritičari koji osim simpatija prema ovoj ili onoj zemlji ništa drugo o geopolitici niti ne znaju. Njih treba podsjetiti i da je njemačka politika, konkretno kancelar Helmut Kohl, na početku velikosrpske agresije dugo bila usklađena s britanskom i francuskom politikom na Balkanu, a da je tek pod pritiskom Hrvatskoj naklonjene njemačke javnosti, a onda i našeg budućeg velikog prijatelja, ministra vanjskih poslova H.D. Genschera i njegovog austrijskog kolege Alojza Moka, Kohl promjenio mišljenje, preuzeo političku inicijativu i stao na stranu Hrvatske i predsjednika Tuđmana. Mi Hrvati moramo znati da predstavljamo samo jedan mali kotačić u globalnim političkim odnosima, a da nismo središte svijeta. Ni današnja njemačka politika nije u cjelosti sklona Hrvatskoj, štoviše SPD i Zeleni još uvijek u svojim redovima imaju priličan broj osoba koje se protive i samoj hrvatskoj neovisnosti, a kamo li da se priklanjaju njenoj ovoj ili onoj političkoj opciji. I zato je potrebito imati zdravu diplomaciju kakva je bila u Hrvatskoj 90-ih godina, a ne ovu nesposobnu i odnarođenu, kakva je većim djelom danas.

Diplomacija traži i iznalazi saveznike diljem svijeta na svim razinama, političkim i gospodarskim, i na taj način pokušava, barem u mjeri u kojoj to ona može kada su u pitanju male države i narodi, utjecati i na geostrateške odnose u nekom dijelu svijeta. Poradi navedenog, ne znači da Hrvatska od Njemačke kao političkog i strateškog partnera treba odustati kao što to čine Milanović i Josipović, već upravo suprotno. Trebamo pokušati vještinom vođenja politike i diplomacije vratiti njemački utjecaj u Hrvatsku u onolikoj mjeri u kojoj će on pridonositi uspješnom razvoju hrvatskoga društva i hrvatskih nacionalnih interesa.

Ali vratimo se njemačko-britanskom dogovoru i njegovim posljedicama na JI Europu. Velika Britanija je dobila otvorene ruke za realizaciju svoga projekta eutanazije hrvatske samostalnosti kroz tzv. regiju. Da bi plan uspio, potrebito je zadovoljiti sve srbijanske apetite uništene slomom velikosrpskog projekta pod vodstvom Slobodana Miloševića koji je uspio čak i zaratiti Srbiju s NATO paktom, a što je za posljedicu imalo skretanje srbijanske politike i javnog mnijenja prema Rusiji, izazvavši veliku zabrinutost Britanije kao dvostoljetnog srbijanskog tutora. Stoga Britanci, kao analgetik za srbijanske bolove i traume, njima serviraju novu integraciju s Hrvatskom koja se prethodno, uz instruirane nositelje državne vlasti, mora „preurediti” od nacionalne države hrvatskoga naroda, u anacionalnu građansku državu u kojoj se ljudska prava provode po višim standardima nego u EU, koja će pristati na reviziju vlastite povjesti i Domovinskoga rata, potonji svodeći na građanski tj. bratoubilački rat (na što je u tišini pristala te potpisala i bivša premjerka Jadranka Kosor u pristupnim pregovorima s EU) , a sve na ideološkoj potki titoizma i rigidnog jugoslavenstva kao zajedničkog integracijskog nazivnika.

cijeli tekst pročitajte na dnevno.hr

Zoran Meter

facebook komentari