Njemu nitko ništa neće ili ne može

0

Najnoviji istupi Zdravka Mamića, izvršnog predsjednika kluba iz maksimirske šume samo su novi prilozi za psihogram jedne osebujne ličnosti, koja je sva u znaku licemjerstva, egzaltiranosti, lažne patetike, prenemaganja, samoreklamerstva i pozerstva. Svi su kao protiv njega i protiv njegova ”voljenog kluba“, dok on nezaustavljivo gazi sve pred sobom.

Svečana loža nogometnih i političkih uglednika u Poljudu za vrijeme posljednjeg derbija pretvorila se u Sjever na kojemu inače obitavaju pripadnici neobuzdane navijačke skupine zvane Torcida. U glavnoj se ulozi opet našao uvijek željan publiciteta i, makar herostratske, slave šef Dinama Zdravko Mamić, neki opasni spoj ludila, egocentrizma i moći, kakvog bilježe tek legende o Neronu. Bučno je prosvjedovao protiv odluka sudaca, trijumfalno slavio pogodak Dinama, razmjenjivao uvrede i psovke s navijačima, sukobio se s članom Nadzornog odbora domaćina, ušao u klinč s Hajdukovom legendom i na koncu dobio šaku u glavu. Najavio je prije ovog incidenta ostavku očekujući molbe da to ne učini, pa je nakon incidenta izjavio da nikada dok je živ neće otići iz Dinama. I tako više od jednog desetljeća.

Njemu nitko ništa neće ili ne može. Jači je od gradskih vlasti, od pučkog pravobranitelja, poreznih tijela, nogometne organizacije, novinara, navijača i od suda. Pun sebe, hvalisav i razmetljiv skoro svakodnevno održava tiskovne konferencije na kojima se novinari snishodljivo smijulje njegovim ispadima primitivizma i nitko se od pripadnika ove nekad časne profesije ne usuđuje više ništa pitati o sukobima interesa i raspodjeli kolača od basnoslovnih nogometnih transfera.

Najnoviji istupi izvršnog predsjednika kluba iz maksimirske šume samo su novi prilozi za psihogram jedne osebujne ličnosti, koja je sva u znaku licemjerstva, egzaltiranosti, lažne patetike, prenemaganja, samoreklamerstva i pozerstva. Glumi žrtvu. a ustvari je agresor. Svi su kao protiv njega i protiv njegova ”voljenog kluba”, dok on nezaustavljivo gazi sve pred sobom. Split je nazvao koncentracijskim logorom. Nebrojeno je puta nasrnuo na novinare, nogometne radnike, čak i na policiju. Mamić je odglumio i velikog dobročinitelja, ta on će dati mirovinu, urediti stan i plaćati umirovljenički dom dvojici Dinamovih legendi, pomoći će oboljelom dječaka i kupit će stan svom pjevačkom idolu, a u biti je riječ o egocentriku, koji bi sve na svijetu podredio sebi.

Uzurpirao je najprije jedan klub i njegove igrače, onda je otišao korak dalje te uzurpirao cijeli nogometni savez i osobito reprezentaciju kroz koju bi svojim pulenima dizao cijenu na nogometnom tržištu. Izbornika Slavena Bilića, koji nije uzeo u reprezentaciju tamnoputog Brazilca, prozvao je rasistom, ali je to učinio njegov nasljednik Igor Štimac, koji će uvrstiti Sammira u izabrani tim, kao i još neke Mamićeve dečke. Ova dvojica djelatnika stvorila su specijalni trgovački pakt nakon oštrih međusobnih sukoba, što je na koncu stajalo Štimca neuspjeha na sportskom planu. Jer, tko s đavolom tikve sadi… Sadašnjem izborniku Niki Kovaču zbog nepozivanja mladog nogometaša koji nije standardan ni u klubu zamjerio je, aludirajući na patriotizam, kako mu je Hrvatska (a Mamić je, je li, Hrvatska) dala ime, kako živi u Salzburgu, te kako ne bi ni došao da ga je zvala Hertha, zabranivši svojim stručnjacima suradnju s njim. Roditeljima mladih talenata nježno je zaprijetio davljenjem ne pristanu li potpisati ugovor s njim.

Do nacionalnog tima Mamiću je stalo isključivo kroz prizmu vlastitih probitaka. Zaklinje se u interese kluba, a iskoristit će prvu dobru ponudu da bi prodao najbolje igrače. Sportska ambicija seže mu do osvajanja naslova u Hrvatskoj i izlaska na međunarodno tržište, što lako ostvaruje zahvaljujući slabosti ostalih konkurenata i vlastitoj moći i utjecajima. Nogometni se suci prema njemu odnose sa strahopoštovanjem. Europski nastupi obilježeni su sramotnim sportskim porazima. Njegova je koncepcija: Dinamo uvijek mora biti prvi, a za Europu ćemo lako, u domaćim granicama mogu sve, izvan njih ne mogu ništa. Najvažnije je unovčiti tek rođenu zvijezdu.

Da je Mamić vlasnik klupa sigurno se ne bi tako ponašao. On je naprosto uzurpator nečega što nije njegovo i iz čega onda treba izvući što više i što prije, a poslije neka bude potop. Prošle je godine Dinamo unatoč skupim transferima ostvario manjak od nekih desetak milijuna kuna, a rashodi su bili za 60 milijuna veći nego u 2012. Gdje je nestao novac?

Zdravko Mamić, živeći u virtualnom svijetu slave i novca, bespoštedni je trovač hrvatskog nogometa pa čak i društva u cjelini. On je svojim višegodišnjim djelovanjem uspio stvoriti masovni animozitet prema Dinamu, pa i kod njegovih najvjernijih pristalica. Njemu ništa ne znače ni treneri ni navijači ni građani ni legende kluba, važni su samo on sam i njegovi probici. On je naprosto oteo, uzurpirao slavni nogometni klub koji ima status udruge građana i kojemu je osnivač Grad Zagreb, uspostavivši neprirodan, nelogičan i nezakonit odnos sebe kao vlasnika agencije za preprodaju igrača, s jedne, i direktora kluba s kojim trguje s druge strane. Društvo, odnosno Grad uz blagonaklonost gradskih otaca uglavnom snosi troškove, a dobit uzima on.

Mamić je veliki i lukavi manipulator, krotak kao janje prema onima od kojih ovisi, bahat prema onima koji su mu podređeni. S bivšim ministrom financija je javno ”per tu”, prijatelju Milanu Bandiću je obećao na predsjedničkim izborima sve glasove dinamovaca i tko zna što još, a Sanadera, dok je ovaj bio premijerom, proglasio je za spasitelja hrvatskog športa. Na pristojnoj udaljenosti od Hrvatske, u dalekoj Americi predsjednik je države Ivo Josipović jednom prilikom spomenuo nogometnu mafiju, kladionice, namještanja i neplaćanje poreza. I gle čuda, prozvanim se osjetio sam Mamić, kazavši, doduše, za Josipovića kako pojma nema o nogometu, ali, dakako, udijelivši istodobno, u svom stilu, nekoliko komplimenata. Jer, ipak, nije se dobro zamjeriti šefu države. Tako je po Mamićevoj ocjeni Josipović ”neviđeno pošten, neviđeno ugodan i neviđeno pristojan”. A mora da je tako kad takve ocjene dolaze od neviđeno neugodna i neviđeno nepristojna čovjeka koji prijeti batinama, psuje sve koji mu se ne sviđaju. Njušeći nove političke vjetrove bučno se založio za obnovu nogometne Jugoslavije. U tom lukavstvu i transferima leži valjda i tajna njegove moćne dugovječnosti.

Svi se u ovoj zemlji zgražaju kad se uz rijeke krvi potuku navijačke skupine, a da se ništa ne čini protiv pravih inspiratora nereda, protiv svih onih koji su, pokriveni „općim interesom” a isključivo za svoj džep i za svoje neizmjerne ambicije, teškim traktorima uzorali nogometne travnjake, potjeravši s njih nogomet, nogometaše i navijače, sijući na blatnim oranicama laž, prijevare, bezakonje i mržnju. Kontinuirani uspjesi izabrane vrste ne mogu ispraviti taj opći dojam.

Može Zdravko Mamić, glavni ravnatelj cjelokupnog nogometa s jakim utjecajem u političkim krugovima, godinama biti u sukobima interesa, uzurpirati cijeli jedan klub, namještati utakmice, neplaćati porez, vrijeđati, psovati i fizički prijetiti, a da nitko u zemlji zapravo ne reagira, pogotovo ne nogometna organizacija koju je preuzeo. Sve prolazi ponekom privatnom tužbom i dolaskom na sud uz pokoju simboličnu kaznu. Neoprezno je upao u zabranjenu zonu tek uvrijedivši ne bilo koga, nego ministra Željka Jovanovića i to na nacionalnoj osnovi. Mamićeva je izjava svojedobno postala glavna vijest svih medija, osudili su je predsjednik države, prvi ministar, predsjednik Sabora, Hrvatski olimpijski odbor, Nogometni savez, političke stranke, brojni komentatori, a brzo, gotovo panično reagirala je policija, koja je privela Mamića. Sve je dopušteno, osim diranja u bratstvo i jedinstvo.  Josip Jović/dnevno

facebook komentari