Pratite nas

Nobilo je bio zloglasni jugoslovenski tužitelj

Objavljeno

na

Bivši pripadnici jugoslavenske UDBE, na čelu s Josipom Perkovićem, stvorili su i obranili samostalnu Hrvatsku, zbog čega Hrvatska ne bi smjela izručiti Perkovića Njemačkoj?! -nevjerojatna je teza koju mnogi režimski mediji uz asistenciju odvjetnika Ante Nobila i njegovog klijenta Josipa Perkovića zadnjih dana uporno pokušavaju podvaliti hrvatskoj javnosti. Pri tom se bivši jugoslavenski državni tužitelj (Nobilo) i bivši udbaš (Perković), koji su karijeru izgradili upravo na progonu ‘hrvatskih nacionalista’, ne ustručavaju prikriveno ili posve otvoreno javno prijetiti onima koji bi dopustili izručenje Perkovića Njemačkoj.

Ako ga izruče, Perković bi mogao progovoriti o mnogim stvarima – znakovito je u HTV-ovoj emisiji Fokus prije par dana poručio Perkovićev odvjetnik, ovih dana nezaobilazan akter i glavni tumač ‘pravde i prava’ u svim vijestima i gotovo svim informativnim emisijama na nacionalnim televizijama. Sve to povod je za analizu odvjetničke i tužiteljske karijere Ante Nobila, odnosno za podsjećanje na brojne skandale i napade današnjeg Perkovićevog odvjetnika na hrvatske domoljube i političke emigrante koji su zbog aktivnosti usmjerenih ka stvaranju neovisne države Hrvatske stradavali nerijetko upravo od Nobilove ruke. Figurativno, ali i doslovce.

Nobilo je bio zloglasni jugoslovenski tužitelj i instrument starog režima koji je godinama proganjao hrvatske domoljube i vodio antihrvatsku politiku. On je odigrao apsolutno negativnu ulogu, pa je posve neprimjereno da u javnosti govori o nevinosti Josipa Perkovića i o njegovim tobožnjim zaslugama za Hrvatsku. Perković, Nobilo i UDBA nipošto nisu radili na stvaranju stvaranju Hrvatske, već na progonu hrvatskih domoljuba. Perkovića i Mustača zato treba izručiti Njemačkoj, jer je UDBA imala veliku ulogu u progonu Hrvata. Žalosno je da isti ljudi to čine i danas u neovisnoj Hrvatskoj – ističe za portal Udarno dr. Marko Veselica, bivši predsjednik Društva političkih zatvorenika, te jedan od najdosljednjijih hrvatkih domoljuba koji je ‘zbog nacionalizma’ bio osuđen na čak 11 godina robije, a koji je prije nekoliko godina od Hrvatske odvjetničke komore tražio da Nobilu ukinu odvjetničku licencu zbog učestalog nasilničkog ponašanja, odnosno zbog udaranja odraslih ljudi, ali i djece.

Dogodilo se to, da podsjetimo, nakon što je Ante Nobilo u centru Zagreba, pred mnogo svjedoka, potkraj 2009. žestoko ošamario dječaka koji je zajedno s još nekolicinom prijatelja kontejnerom zatvorio prometnicu kako bi na taj način javnost upozorio na nedopustivo zatvaranje njihovog jedinog igrališta u gradskom središtu. Nakon toga Nobilo je na prekršajnom sudu proglašen krivim, te je protiv njega pokrenut disciplinski postupak pred Hrvatskom odvjetničkom komorom… Licencu, kao što znamo, u međuvremenu nije izgubio.

Nobilo stalno nekog mlati. Početkom devedesetih udario je čovjeka na ulici, pa mu je prijetilo izbacivanje iz Komore. No to ga nije smirilo. Mene je prije deset godina udario šakom u glavu usred grada, razbio mi jagodicu na licu, ozlijedio mi oko i pred mnogo svjedoka te pred kamarema CNN-a me srušio na pod ispred popularnog kafića Charlie. U to vrijeme sam bio javna ličnost, potpredsjednik stranke HKDU, no to njemu ništa nije značilo. Tada je na sudu lagao. Rekao je da me nije udario, već da mi je samo srušio šešir s glave, iako su svi vidjeli da me nokautirao i iako sam se dugo oporavljao od posljedica tog udarca – izjavio je potpisniku ovih redaka početkom 2010. godine danas pokojni inženjer Josip Šilić, bivši politički zatvorenik i član Predsjedništva Društva političkih zatvorenika, kojega je u zatvor 1985. godine strpao upravo Ante Nobilo.

Šilić je potom ispričao da je Nobilo kao javni tužitelj za vrijeme Jugoslavije bio vrlo okrutan i nemilosrdan. Maltretirao je, kazao je, optuženike, te odobravao da ih u pritvoru batinaju.

Mene je 1985. godine optužio za pokušaj rušenja vlasti radničke klase zbog izgovorene rečenice ‘da je 1971. godina bila dašak slobode u Hrvatskoj, te da će se to sigurno ponoviti’. Zbog njega sam šest mjeseci proveo u samici, a na osnovu njegove optužnice dosuđene su mi tri godine zatvora. I to samo zbog verbalnog delikta – kazao je tada Šilić, te dodao da mu nije jasno kako, nakon svega, Nobilo i dalje radi odvjetnički posao, zašto ga i dalje pozivaju da gostuje u emisijama javne televizije, te na osnovu čega ga smatraju uglednim odvjetnikom.

Nama, bivšim političkim zatvorenicima, koji smo žrtvovali slobodu zbog ljudskih prava dođe da uzmemo pravdu u svoje ruke, kada nas već država nije sposobna štititi od nasilnika poput Nobila. Jer taj čovjek, umjesto da nam se ispriča zbog sramotnih optužnica te zbog godina provedenih u zatvoru, još nas i batina. Sada, kada je nasred ceste počeo tući i djecu, krajnje je vrijeme da mu netko stane na kraj – zaključio je Šilić, koji je zbog fizičkog napada tužio Antu Nobila.

Općinski je sud, prema Šilićevim trvrdnjama, u listopadu 2009. presudio da mu Nobilo mora platiti iznos od 12.678 kuna, te mu nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 65.359 kuna. Kako je taj spor na kraju završio i je li prije smrti gospodina Šilića uopće završio, autoru ovog teksta nije poznato.

Ništa dobro o Nobilu ne misli ni Mirna Sunić Žakman, također bivša politička zatvorenica, koja je zid ćelije zatvora u Petrinjskoj 1985. godine dijelila upravo s Josipom Šilićem.

Sudili su mi zbog dva primjerka lista ‘Nova Hrvatska’, koje su pronašli kod mene. Zbog verbalnog delikta osuđena sam na deset mjeseci zatvora, no tužitelj Ante Nobilo žalio se na presudu i tražio strožu kaznu. Budući da je žalba odbijena, odslužila sam tri mjeseca zatvora u Petrinjskoj, te sedam mjeseci u kaznionici u Požegi – priča Sunić-Žakman, koja je potkraj 1986., te početkom 1987. bila jedina politička zatvorenica u požeškoj kaznionici, te posljednja žena osuđena zbog verbalnog delikta. Profesorica Sunić-Žakman napominje da je najtragičnije u cijeloj priči to što su se u to vrijeme u tadašnjem hrvatskom političkom tjedniku ‘Danas’ mogli pročitati i daleko oštriji tekstovi od onih koje je ona u to vrijeme pisala za Novu Hrvatsku i zbog kojih je osuđena.

Zbog slično bezazlene stvari sredinom osamdesetih osuđen je i moj otac dr. Mirko Sunić. Imao je 70 godina kada je zbog verbalnog delikta osuđen na četiri godina zatvora, a ‘veliki demokrat’ Nobilo žalio se na tu presudu i tražio strožu kaznu! Moj otac iz zatvora je izašao tek u studenom 1988. godine kao najstariji politički zatvorenik u Hrvatskoj, a vjerojatno i u Europi, dakle u vrijeme kada je stvaranje neovisne Hrvatske već uvelike počelo. Nakon svega, posebno me zaprepastilo da je Nobilo i u samostalnoj Hrvatskoj ostao državni tužitelj, iako je cijelu svoju dotadašnju karijeru izgradio na antihrvatstvu, a pogotovo me šokirala vijest da je imenovan braniteljem Tihomira Blaškića. Tada sam, protiv te odluke, prosvjedovala u Hrvatskom društvu političkih zatvorenika – zaključuje Mirna Sunić-Žakman.

Zbog verbalnog delikta, kao i zbog neskrivenog hrvatstva, na višegodišnjoj je robiji završio i Zdravko Kasalo, koji je iz zatvora u Lepoglavi pobjegao 1988. godine, a koji je na suđenju 1984. godine također svakodnevno gledao lice Ante Nobila, tadašnjeg vježbenika u tužiteljstvu. “Kad sam čuo da se zove Ante, mislio sam da će, kao Hrvat, pokazati više sućuti za mene. No, ni kod njega, kao ni kod državnog tužitelja, za nas političke zatvorenike nije bilo milosti. U istražnom postupku tukli su me električnim palicama, vodili me na tobožnje streljanje, lagali da će nas ubiti, ne bi li nas slomili i prestrašili. Tada sam se istražnom sucu žalio da nas tuku, a on je rekao da je to normalno.” – istakno je Kasalo.

A što na vrlo teške optužbe na svoj račun kaže Ante Nobilo, do objave ovog teksta nismo uspjeli doznati. Poznatog odvjetnika više puta smo zvali na mobitel, ali nam se nije javio. Jednom prilikom javila se Nobilova tajnica kojoj smo ispričali zbog čega Nobila trebamo.  Kazala je da je gospodin Nobilo zauzet, te da ga nazovemo malo kasnije. Zvali smo, ali se nisu javljali ni tajnica, ni Ante Nobilo.

Damir Kramarić/udarno.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

BiH

Bakir Izetbegović: Moj otac Alija je pred smrt ostavio BiH Erdoganu u amanet, da skrbi o njoj

Objavljeno

na

Objavio

Bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović ponovo je u četvrtak eksploatirao problematičnu tezu po kojoj je njegov pokojni otac Alija prije smrti sadašnjem predsjedniku Turske Recepy Tayyipu Erdoganu povjerio ulogu svojevrsnog skrbnika nad BiH.

Sudjelujući u obilježavanju četrnaeste obljetnice smrti Alije Izetbegovića koji je bio prvim predsjednikom Predsjedništva BiH kao samostalne države, njegov sin je novinarima u Sarajevu kazao kako je veza između njegova oca i sadašnjeg turskog predsjednika bila veoma važna, a o tome svjedoči kako je Erdogan bio jedna od posljednjih osoba s kojom je razgovarao prije smrti.

“On (Alija) je u njemu je prepoznao budućeg jakog lidera i ostavio mu u amanet brigu za BiH. Ja mislim da Erdogan itekako dobro nosi taj amanet”, kazao je Bakir Izetbegović.

Na reakcije u povodu konstatacije o Erdoganu kao osobi kojoj je BiH ostavljena na skrb nije trebao dugo čekati a prvi je to učinio Izetbegovićev ogorčeni politički protivnik Milorad Dodik.

Kazao je kako je ta izjava “skandalozna i opasna” poručivši kako Bakir Izetbegović Erdoganu može dati na čuvanje samo ono što je katastarsko vlasništvo njegove obitelji.

“U BiH žive dva kršćanska naroda u čije ime Alija nikada nije govorio niti je imao mandat govoriti”, kazao je Dodik.

Sam Bakir Izetbegović u stalnim je kontaktima s Erdoganom, a jedan drugoga redovito oslovljavaju s “brate”. Zbog tako bliske suradnje Izetbegović je često izložen kritikama i optužbama da BiH dovodi u poziciju turskog vazala na Balkanu.

Turska se posredstvom svog veleposlanstva u Sarajevu izravno uključila u obilježavanje ovogodišnje obljetnice smrti Alije Izetbegovića i to ponudivši u četvrtak sarajevskoj publici premijeru turskog televizijskog dokumentarca pod naslovom “Alija, posljednji bedem islama”.

U filmu se veliča lik i djelo pokojnog bošnjačkog lidera, no čak je i njegovu sinu koji je nazočio projekciji zasmetao naslov koji je ocijenio “malo pretencioznim i jednodimenzionalnim”.

“Alija je naravno čovjek koji je borac za obranu islama na ovim prostorima, ali je bio i borac za demokraciju, slobodu, uvođenje višestranačkog sustava te obranu multietične supstance u BiH”, kazao je Bakir Izetbegović komentirajući film.

Začudio se ipak što se nitko u BiH nije sjetio snimiti film o njegovu ocu pa su to morali učiniti Turci koji su otišli i korak dalje jer njihova državna televizija TRT producira igrani serijal o Aliji Izetbegloviću koji se još snima.

Višnja Starešina: Pomozimo Bakiru vidjeti mudžahedine

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Maras se ponaša kao da nije imao veze s Agrokorom! On bi trebao biti objektivan u Povjerenstvu?

Objavljeno

na

Objavio

(“Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada”. Silvana Oruč Ivoš)

Iz sigurnosti nekakve rezidencije negdje u Londonu,  nakon što je godinama upropaštavao hrvatsko gospodarstvo, a zbog čega je započela istraga zbog sumnje u ozbiljno kazneno djelo, Todorić nastavlja s pisanjem blogova.

Tako konačni početak otapanja vrha sante leda (kad je u pitanju neviđeni gospodarski kriminal) nekadašnji Gazda, a danas bloger, bezbrižno naziva ‘političkom predstavom za javnost u režiji najviših državnih dužnosnika’.

Istodobno moralizira kako ljudi koji su zadržani na ispitivanju u istražnom postupku nisu ništa krivi, jer je riječ o vrhunskim gospodarstvenicima, a ako postoji i najmanja odgovornost, a on je siguran da je nema, onda je ona isključivo njegova.

No, naravno, unatoč tom uvjerenju, Todoriću ne pada na pamet pojaviti se u Hrvatskoj, na čijoj je grbači posljednjih dvadeset godina lijepo živio, da odgovori na ono što zanima Državno odvjetništvo, vjerovnike koje je pljačkao, ali i ukupnu javnost. I nemojmo se zavaravati, ako ne bude prisiljen, ni Todorić niti njegovi sinovi, koji se također terete u procesu, neće to učiniti. Jer što će reći suočeni s dokazima? Kako će opravdati golemo bogatstvo kojim su raspolagali, od otoka Smokvice do Kulmerovih dvora, a čime su se, već je dokazano, koristili nezakonito.

Todoriću je, stoga, preostalo jedino izigravati žrtvu političkog progona, optuživati državu i Vladu kako su mu oteli obiteljsku tvrtku, iako je istina da je tvrtka u vlasništvu vjerovnika… Brojnih malih i srednjih poduzeća koje je Gazda godinama beskrupulozno vukao u propast. Todorić se iz svoje londonske rezidencije, a teško da je tamo otišao siromašan kao crkveni miš, sada drsko pravi kako ne postoje pronevjere u financijskom poslovanju, da nisu otkrivene milijunske „grješke“ u vođenju trgovačkih poslovnih knjiga, da nije otkriveno krivotvorenje isprava… Šteta je tolika da ni ukupna vrijednost tog Todorićeva koncerna nije dovoljna da se vrate svi Gazdini dugovi.

Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada. Dakako da moraju odgovarati svi koji su mu na bilo koji način pogodovali, a mnogi jesu, bez obzira na političku boju. Ali Gazda je prvi na toj podugoj listi.

S druge strane, ima i jakih igrača kojima ne paše Todorićev pad. Jer je jasno da bi taj za sobom mogao povući mnoge. U tom kontekstu zanimljivo je gledati kako i Todorić i glavna oporbena stranka žele isto. Žele saborsko istražno povjerenstvo, iako znaju da za njega nema zakonskog utemeljenja nakon što je krenula kaznena istraga. Uostalom, znaju i jedni i drugi da ni jedno istražno povjerenstvo nikad ništa nije riješilo pa zašto bi ovoga puta bilo drugačije. Najbolje je cijeli slučaj pretvoriti u sapunicu, a onda jednostavno jednog dana oprati ruke i krenuti ispočetka.
Možda se tome nada i Gordan Maras koji je prije četiri-pet godina kao ministar i član Nadzornog odbora HBOR-a šakom i kapom dijelio kredite, iako se već i tada znalo da puno toga s Agrokorovim poslovanjem nije u redu, a što je ovih dana neovisna revizija i potvrdila. Danas se, pak, Maras ponaša kao da su Agrokorovi problemi počeli tijekom posljednje godine dana, a ne puno, puno prije. I kao da on s tim nema nikakve veze!? Možda Maras hoće da javnost zaboravi kako je za vrijeme svog ministrovanja žestoko gurao i radio političke pritiske – o čemu su svojedobno svjedočili pojedini članovi skupštine HGK – da tadašnji potpredsjednik Agrokora Damir Kuštrak postane predsjednik Hrvatske gospodarske komore. I sad je taj Maras član saborskog istražnog povjerenstva u slučaju Agrokor, a mi bismo trebali vjerovati u to da će s takvim repovima iza sebe Maras biti objektivan?! I pošten?!
Naprotiv, svima je jasno da je Maras u tom tijelu veliki uteg SDP-u pa u tom kontekstu i ne čudi Bernardićevo forsiranje priče o navodnoj nagodbi s Todorićem. Kad se sve zbroji i oduzme, nagodbu u tom smislu mogli su imati samo oni koji su s Todorićem tikve sadili. A tu SDP nije imun. Upravo suprotno.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

facebook komentari

Nastavi čitati