Nobilo: Nijemci su Perkoviću nudili nagodbu ukoliko prizna krivnju

0

Bivši državni tužitelj u doba komunizma (najpoznatiji slučaj ustaškog ministra Andrije Artukovića osuđenog na smrt) u svojim odvjetničkim punomoćima zastupa sve razine hrvatskog društva: preobraćenih pripadnika podzemlja, posrnulih političara, tranzicijskih tajkuna naprasno zaustavljenih u poslovnom rastu, ponekog anonimca te jednog užasno važnog i posebnog klijenta: Josipa Perkovića , bivšeg operativca hrvatske Službe državne sigurnosti, optuženog za organiziranje ubojstva emigranta Stjepana Đurekovića 1983. u tadašnjoj Saveznoj Republici Njemačkoj, piše Jutarnji list.

Nobilo je najbolji kada stvari dosegnu točku ključanja. U slučaju Perković to se upravo događa. Cijela je država, doslovno, na nogama. Razgovarali smo u njegovom mirnom uredu u zagrebačkoj Ambruševoj ulici.

Kako gledate na uvođenje vremenskog ograničenja u primjeni europskog uhidbenog naloga, koji je upravo izglasan u Saboru?
– Prirodno je pravo svake države da nastoji suditi svojim državljanima i da bez obzira na međunarodne pravne sporazume ograničava i restriktivno primjenjuje odredbe o njihovom izručenju. Nije to slučaj samo u Hrvatskoj. I Njemačka je prošla kroz sličnu priču 2005. Naime, njihov zakon o uhidbenom nalogu savezni je sud Njemačke proglasio neustavnim i suspendirao je sva izručenja njemačkih državljana dok se ne donese novi, prema mogućnosti izručenja njemačkih građana restriktivniji zakon. Od države se danas očekuje da svojim državljanima garantira pravnu sigurnost. Konkretno, ako je u nekom slučaju nastupila zakonska zastara, onda građani moraju biti sigurni da će se to i poštovati. Upravo su Nijemci uveli zastaru kao apsolutnu zapreku za bilo kakvo izručivanje.

Što onda mislite o najavljenoj inicijativi da se u Ustav ugradi ukidanje bilo kakve zastare za zločine počinjene u komunističkom sustavu?
– Kao branitelj Josipa Perkovića, poštujući njegov stav, moram reći da mom klijentu promjena Ustava odgovara, jer se samo tako njegov slučaj može izvesti pred sud. A bez suđenja na njemu će ostati vječna sumnja da je izvršio teško kazneno djelo. Njegova je jedina šansa da se od toga opere otvoreni, javni proces. S druge strane, osobno kao pravnik smatram da se stečena prava ne mogu naknadno mijenjati. Protivim se retroaktivnosti važenja zakona.
Potraga za dokazima

Ako je vašem klijentu, kao što kažete, u interesu da dođe do suđenja, zašto ne prihvatite poziv njemačkog suda?
– Smatramo da suđenje Krunoslavu Pratesu za ubojstvo Stjepana Đurekovića, koje smo vrlo precizno pratili, nije bilo ni fer ni pošteno. Rekao bih da se radilo o manipulaciji njemačke obavještajne službe. Naime, to je suđenje u svom prvom dijelu bilo korektno, po svim pravilima, njemački uredno i završilo je tako da za Pratesa nije utvrđeno da bi počinio kazneno djelo, pa je pušten iz zatvora i vraćena mu je putovnica, bez ikakvih ograničenja. Potom je njemačko državno odvjetništvo potrošilo skoro dvije godine tražeći nove dokaze. Sve što su našli bio je agent njemačke obavještajne službe Vinko Sindičić koji je ispričao jednu apsolutno nevjerojatnu priču. Ona nije potvrđena ni jednim drugim materijalnim dokazom, ni jednim drugim svjedokom, a temeljem dokaza koje sam ja u međuvremenu prikupio, njegovo je svjedočenje potpuno neodrživo.

Što je ispričao Sindičić?
– Sindičić je tvrdio da je bio pripadnik prave tajne službe u Izvršnom komitetu Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, koja je, po njemu, bila nadređena Službi državne sigurnosti te je u tom svojstvu 1983. godine saslušavao Perkovića i Mustača koji su mu, navodno, priznali Đurekovićevo ubojstvo. Ali nitko nikad u ovoj zemlji nije čuo da je Izvršni komitet – koji je, usput rečeno, pet godina prije navedene godine ukinut – imao tajnu službu. O tome ne postoji ni jedan dokument. Razgovarao sam sa svim ključnim rukovodiocima partije iz tog vremena, nitko nikad za to nije čuo. Osim toga, priča je suprotna elementarnoj logici: Hrvatska, odnosno Jugoslavija u to je vrijeme bila partijska država. Zašto bi partija stvarala ilegalna tijela kad je legalno upravljala svim institucijama i procesima u državi, uključujući i Službu državne sigurnosti. Samo na osnovi takvog Sindičićeva svjedočenja Prates je osuđen, što je bila podloga za raspisivanje tjeralice za Perkovićem.

Kako objašnjavate da je takvo svjedočenje njemački sud prihvatio kao vjerodostojno?
– Apsolutno neobjašnjivo. Mogu to objasniti samo intervencijom njemačke tajne službe. Pravnim metodama nikako ne.

Zašto je Njemačkoj toliko stalo do ovog slučaja?
– Interesantno pitanje. Prihvaćam da su se na teritoriju Njemačke dogodila određena ubojstva i da je njemačka država, logično, kao i svaka druga, zainteresirana za njihovo razrješavanje. Prihvaćam da joj je Đureković više bio na srcu jer je on nedvojbeno – to smo vidjeli u postupku – imao status agenta njemačke obavještajne službe, koji je očigledno tajne iz Ine dojavljivao Nijemcima. Ne bih zanemario ni to što je Njemačka na neki način frustrirana izostankom lustracije u Hrvatskoj, pa vjerojatno postoji želja da se ovim suđenjem upriliči neka vrsta simboličke lustracije i osude bivšeg jugoslavenskog sustava. Zatim, Njemačka je nedvojbeno bila utočište emigracije neoustaškog tipa, koja se vidjela kao jedan od glavnih motora u nekakvoj destabilizaciji Jugoslavije.

U njemačkim je stavovima bilo oscilacija, ali oni nikad nisu zabranili rad čak ni nekih terorističkih organizacija, a nedvojbeno su na različite načine pomagali rad emigrantskih organizacija koje su imale za cilj rušenje Jugoslavije.

Josip Perković ne bi u Njemačku, ali vi ste kao njegov povjerenik nedavno tamo bili?
– Da, ja sam proljetos zaista bio u Njemačkoj, ali o tome dosad nisam govorio. Međutim, kad je Božo Vukušić prije dan, dva to otkrio jednim hrvatskim novinama, što znači da su mu njemački tužitelji s kojima sam razgovarao to odobrili, onda ni ja više nisam u obvezi čuvati tajnu. Dakle, njemački savezni tužitelji Dietrich i Weiss, koji stoje iza slučaja Đureković, poslali su Josipu Perkoviću preko Vukušića poruku s prijedlogom da se njih dvojica sastanu s čovjekom njegova povjerenja. Otišao sam na razgovor i oni su ponudili da gospodin Perković prizna krivnju, da se nagodi s državnim odvjetništvom Njemačke, pa ako ta nagodba bude obuhvaćala priznanje pomaganja u ubojstvu da mu nude tri godine zatvora, s tim da bi izvršenje kazne bilo u Hrvatskoj. Odgovorili smo da nikakav sporazum koji bi u sebi sadržavao priznanje krivnje ne dolazi u obzir, jer jednostavno Josip Perković nije počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret.

Njemačke smo tužitelje pozvali da putem našeg Državnog odvjetništva i Ministarstva unutarnjih poslova dođu u Hrvatsku, a gospodin Perković dat će im odgovor na svako njihovo pitanje i predati svu dokumentaciju koju smo o slučaju Đureković prikupili. Mi smo odbili njihov prijedlog, oni su odbili doći u Zagreb, jer se, tvrde, ne bi osjećali sigurno. Moj je osobni dojam da su obojica tužitelja vrlo zabrinuti. Zabrinuti su za osobnu diskreditaciju ako dođe do suđenja. Zato predlažu nagodbu. Vjerojatno su svjesni što su napravili, a valjda su svjesni i toga da mi nismo spavali ovih godina i danas imamo masu dokaza da su izveli lažnog svjedoka. Vinko Sindičić je na koncu lani kod javnog bilježnika u Berlinu dao izjavu kojom je povukao sve što je rekao policiji, sudu i tužiteljstvu te je potpisao da se njegove izjave imaju smatrati kao da nikad nisu ni postojale.

jutarnji.list

facebook komentari